Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4198/18 (B.L.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Troškovi postupka
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Stjecanje bez osnova
- Izvršenje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4198/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4198/18, rješavajući apelaciju B.L., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija B.L. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 233711 17 GŽ od 15. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Mal 233711 16 Mal 26. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. B.L. (u daljnjem tekstu: apelant), iz Banjaluke, kojeg zastupa Siniša Marić advokat iz Banjaluke, podnio je 24. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Mal 233711 17 GŽ od 15. maja 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 71 0 Mal 233711 16 Mal 26. maja 2017. godine.
2. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 Mal 233711 16 Mal 26. maja 2017. godine odbijen je tužbeni zahtjev R.L. (u daljnjem tekstu: tužitelj) kojim je tražio da sud obaveže apelanta da mu isplati na ime neosnovanog bogaćenja određeni novčani iznos (1.053,00 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom tužitelj je obavezan da apelantu naknadi troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom.
3. Osnovni sud je u obrazloženju presude ukazao da je Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 077831 10 P od 21. maja 2012. godine (koja je potvrđena Presudom Okružnog suda od 22. februara 2013. godine), između ostalog, djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužitelju i naloženo je apelantu da tužitelju na ime neosnovanog bogaćenja isplati određeni iznos (816,67 KM) sa zakonskom zateznom kamatom. Istom presudom, tužitelj je obavezan da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka (1968,85 KM). Osnovni sud je, također, ukazao da je Presudom Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud), od 4. juna 2015. godine, djelimično usvojena revizija tužitelja i obje nižestepene presude u odnosu na apelanta su preinačene na način da je povećana naknada štete na koju je apelant bio obavezan (sa iznosa od 816,67 KM na iznos 2.450,00 KM), te je apelant obavezan da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 439,44 KM. Osnovni sud je, također, ukazao da je tužitelj pokrenuo izvršni postupak radi izvršenja Presude Vrhovnog suda u pomenutom predmetu, i da je Rješenjem od 12. januara 2016. godine dozvoljeno izvršenje, te da je postupak u toku. U vezi sa navedenim, Osnovni sud je zaključio da je neosnovan apelantov prigovor litispedencije i presuđene stvari. Naime, Osnovni sud je ukazao da je odredbom člana 60. stav 3. ZPP je propisano da dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta sud će tužbu odbaciti. Prema stavu Osnovnog suda, citirana odredba je jasna i litispendencija postoji isključivo kada teku dvije parnice sa istim zahtjevom među istim strankama, odnosno dva rješenja o izvršenju donesena po osnovu iste izvršene isprave, a ne parnični postupak i izvršni postupak, pri čemu u prilog ovome ide i činjenica da je tužitelj, kao tražilac izvršenja, povukao prijedlog za izvršenje u dijelu iznosa koji je predmet ovog postupka. Nadalje, Osnovni sud je ukazao da je predmet ovog spora tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži na ime sticanja bez osnova od apelanta isplatu iznosa od 1.053,00 KM, koji iznos je tužitelj apelantu isplatio po Presudi Osnovnog suda od 21. maja 2012. godine na ime troškova postupka. U vezi sa navedenim, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana
210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te je istakao da prema toj zakonskoj odredbi sticanje bez osnova pretpostavlja umanjenje imovine jednog lica, uvećanje imovine drugog lica, te odnos između umanjenja i uvećanja imovine lica i nepostojanje pravnog osnova koji bi pravno opravdao umanjenje i uvećanje imovine konkretnih lica. S tim u vezi, Osnovni sud je zaključio da u parnici, koja je prethodila ovom postupku, Presudom Vrhovnog suda od 4. juna 2015. nije osporen dosuđujući dio Presude Osnovnog suda kojim je tužitelj obavezan da apelantu nadoknadi troškova postupka, pa proizilazi da se apelant nije neosnovano obogatio za iznos od 1.053,00 KM, koji je tužilac nesporno isplatio apelantu, te tužitelj nema pravo vraćanja plaćenog iznosa. U vezi sa troškovima predmetnog postupka, Osnovni sud se pozvao na odredbe člana 386. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je zaključio da apelantu pripada pravo na naknadu troškova postupka na ime zastupanja po punomoćniku iz reda advokata, shodno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
4. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Mal 233711 17 GŽ od 15. maja 2018. godine uvažena je žalba tužitelja te je prvostepena presuda preinačena na način da je apelant obavezan da tužitelju na ime neosnovanog bogaćenja isplati traženi novčani sa zakonskom zateznom kamatom počev od 4. juna 2015. godine i troškovima postupka, dok je u ostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa zahtjev tužitelja u pogledu troškova postupka odbijen. Istom presudom obavezn je apelant da tužitelju nadoknadi troškove sastava žalbe. Osim toga, odbijen je apelantov zahtjev da mu tužitelj nadoknadi troškove sastava odgovora na žalbu.
5. Okružni sud je u obrazloženju presude naveo da shodno odredbi člana 210. ZOO obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti, nastaje i kada se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili je kasnije otpao. U vezi sa navedenim, Okružni sud je istakao da se nespornim u toku postupka pokazalo da je tužitelj isplatio apelantu iznos od 1.053,00 KM, po osnovu pravosnažne Presude Osnovnog suda od 21. maja 2012. godine. Međutim, Okružni sud je ukazao da je Presudom Vrhovnog suda od 4. juna 2015. godine revizija tužitelja djelimično usvojena i obje nižestepene presude su preinačene u odnosu na apelanta, pa proizlazi da je donošenjem naprijed navedene presude Vrhovnog suda otpao pravni osnov po kojem je tužitelj isplatio apelantu iznos od 1.053,00 KM na ime troškova postupka, a koji iznos predstavlja razliku dosuđene štete tužitelju od 816,67 KM i troškova postupka apelantu od 1.968,85 KM. Naime, Okružni sud je istakao da je Vrhovni sud saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP u svojoj presudi odlučio o troškovima cijelog postupka, bez obzira što odluka o troškovima postupka sadržana u Presudi Osnovnog suda nije bila predmet pobijanja revizijom, kako to prvostepeni sud u pogrešno cijeni. Pri tome, Okružni sud je napomenuo da je tužitelj kao tražilac izvršenja podnio Osnovnom sudu prijedlog za izvršenje protiv apelanta kao izvršenika radi naplate potraživanja u koji se odnosi na naknadu štete i troškove postupka, koji postupak izvršenja je u toku. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da pravilno žalba tužitelja ukazuje da je pobijana odluka zasnovana na pogrešnoj primjeni materijalnog prava iz kojih razloga je valjalo žalbu tužitelja uvažiti. Okružni sud je istakao da je tužitelju suglasno odredbi člana 214. ZOO dosuđena i zakonska zatezna kamata počev od 4. juna 2015. godine (datum donošenja presude Vrhovnog suda). Osim toga, Okružni sud je zaključio da, budući da je preinačio prvostepenu presudu, saglasno odredbi člana 397. stav 2. ZPP odlučio je i o troškovima cijelog postupka, a primjenom odredaba čl. 386. i 387. ZPP, te odredaba Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata. Pored navedenog, Okružni sud je istakao da, budući da je tužitelj uspio sa žalbom u pobijanju pravilnosti i zakonitosti prvostepene presude, taj sud je na osnovu odredbe člana 397. stav 1. ZPP, a u vezi sa članom 386. stav 1. istog zakona, obavezao apelanta da nadoknadi tužitelju troškove sastava žalbe, dok je cijenio da odgovor apelanta na žalbu, a time i troškovi povodom njegovog sastavljanja, nije bio nužan za odluku u ovoj pravnoj stvari, iz kojih razloga je ovaj zahtjev apelanta odbio.
6. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su osporene presude Okružnog i Osnovnog suda rezultat pogrešne primjene pozitivno-pravnih propisa, odnosno relevantnih odredaba ZOO i ZPP. Apelant navodi da je tužitelj već vodio parnicu protiv njega u odnosu na potraživanje koje je predmet ove parnice i u kojem postupku je tužitelju dozvoljeno prinudno izvršenje, ali da sudovi, iako su konstatirali postojanje tog izvršnog postupka, nisu raspravljali njegov prigovor litispedencije. Osim toga, apelant navodi da je pogrešan zaključak Okružnog suda u pogledu troškova postupka i period računanja zakonske zatezne kamate. Relevantni propisi
7. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, te („Službeni glasnik RS“, br. 17/93 i 3/96). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 210.
Kad je neki dio imovine jednog lica prešao na bilo koji način u imovinu nekog drugog lica, a taj prelaz nema svoj osnov u njenom pravnom poslu ili u zakonu, sticalac je dužan da ga vrati, a kad to nije moguće - da naknadi vrijednost postignutih koristi».
Obaveza vraćanja, odnosno naknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnov koji se nije ostvario ili koji je kasnije otpao.
Član 214.
Kad se vraća ono što je stečeno bez osnova, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je sticalac nesavjestan, od dana sticanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.
8. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 60. stav 3.
Dok parnica teče, ne može se u pogledu istog zahtjeva pokrenuti nova parnica među istim strankama, a ako takva parnica bude pokrenuta, sud će tužbu odbaciti.
Član 386. stav 1.
Stranka koja u cjelini izgubi parnicu dužna je da protivnoj stranci naknadi troškove.
Član 387.
Pri odlučivanju koji će se troškovi nadoknaditi stranci sud će uzeti u obzir samo one troškove koji su bili potrebni radi vođenja parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, kao i o visini troškova, odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti.
Ako je propisana tarifa za nagrade advokata ili za druge troškove, ovi troškovi odmjeriće se po toj tarifi.
Član 397.st. 1. i 2.
Kad sud odbaci ili odbije pravni lijek, odlučiće i o troškovima nastalim u postupku povodom tog pravnog lijeka.
Kad sud preinači odluku protiv koje je podnijet pravni lijek ili ukine tu odluku i odbaci tužbu, odlučiće o troškovima cijelog postupka.
9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
10. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
11. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
12. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i ZPP, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojima Ustavni sud ne vidi nikakvu proizvoljnost. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelantovim navodima, o prigovoru litispedencije svestrano raspravljeno pred prvostepenim sudom. Osim toga, Ustavni sud, naročito, zapaža da je Okružni sud dao dovoljno jasno obrazloženje kada je, preinačujući prvostepenu presudu, obavezao apelanta da tužitelju isplati određeni novčani iznos zaključujući da je u konkrentom slučaju shodno Presudi Vrhovnog suda od 4. juna 2015. godine u kojoj je, između ostalog, odlučeno o troškovima cijelog postupka, otpao pravni osnov po kojem je tužitelj isplatio apelantu troškove postupka utvrđene Presudom Osnovnog suda od 21. maja 2012. godine, te da se apelant neosnovano obogatio. Pored navedenog, Ustavni sud smatra da nema proizvoljnosti ni u obrazloženju Okružnog suda u pogledu odluke o plaćanju zakonskih zateznih kamata i troškova postupka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
13. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
14. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević