Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/19 (D. P.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1715/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1715/19, rješavajući apelaciju Dragana Petrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragan Petrović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 055153 18 Rev od 31. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055153 16 Gž 2 od 18. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055153 15 P 2 od 10.

juna 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragan Petrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, koju zastupa Rade Savić, advokat iz Doboja, podnio je 13. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 055153 18 Rev od 31. januara 2019. godine, Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055153 16 Gž 2 od 18. januara 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 055153 15 P 2 od 10. juna 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je obavezan da tužiocu („Vitamedic“ d.o.o. Bijeljina) isplati iznos od 33.472,14 KM sa zakonskom zateznom kamatom.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u dokaznom postupku utvrđeno da je pravosnažnom presudom zbog propuštanja Okružnog privrednog suda u Bijeljini od 20. aprila 2012. godine obavezana Zdravstvena ustanova „Apoteka Centar“ Teslić da tužiocu za isporučenu robu po ugovoru o snabdjevanju od 15. aprila 2010. godine isplati iznos od 33.472,14 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. Nadalje je utvrđeno da je apelant bio osnivač i vlasnik ZU „Apoteka Centar“ Teslić i ovlašteno lice za zastupanje iste, da je 25. januara 2012. godine između tužioca i ZU „Apoteka Centar“ Teslić, putem apelanta kao ovlaštenog lica, zaključen novi ugovor o snabdijevanju kojim ugovorom se, između ostalog, apelant obavezao da garantuje svojom ličnom imovinom za isplatu svih obaveza ZU „Apoteka Centar“ Teslić prema tužiocu, kao i da je ZU „Apoteka Centar“ Teslić prestala sa radom 11. jula 2012. godine i da više nije poreski obveznik. Kako utvrđeni dug prema pravosnažnoj presudi od 20. aprila 2012. godine nije plaćen, tužilac je tužbom zatražio da se obaveže apelant da mu on isplati dugovani iznos.

4. Vrhovni sud je naveo da je zahtjev tužioca utemeljen na ugovoru od 20. aprila 2012. godine koji je imenovan kao ugovor o snabdjevanju, a kao ugovorne strane su označeni tužilac i ZU „Apoteka Centar“ Teslić (kao kupac). Članom 9. stav 1. ugovora su ugovorena sredstva obezbjeđenja obaveze plaćanja isporučene robe, tako što se kupac obavezao da će tužiocu prije prve isporuke predati trasiranu bjanko mjenicu, koja će biti potpisana i od strane vlasnika i osnivača kupca - apelanta, kao avaliste. U stavu 2. iste odredbe je regulisano da „kupac i ovlašteno lice, osnivač, odnosno vlasnik (koji je ujedno i potpisnik tog ugovora), garantuju izmirenje obaveza nastalih po osnovu realizacije tog ugovora svom svojom imovinom, kako ličnom imovinom vlasnika, ovlaštenog lica, osnivača, odnosno vlasnika kupca, tako i cjelokupnom imovinom kupca.“ Dok je članom 10. ugovora regulisano da kupac tim ugovorom preuzima sve obaveze ZU „Apoteka Centar“ Teslić prema tužiocu u iznosu od 33.472,14 KM nastale prilikom realizacije ugovora o snabdijevanju od 15. aprila 2010. godine, te da će se na pomenute obaveze primjenjivati u sjelosti sve odredbe novog ugovora. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je kod takvog sadržaja ugovora, te kod utvrđenja da je isti potpisan od strane apelanta, kao vlasnika i osnivača pomenute zdravstvene ustanove, pravilan zaključak nižestepenih sudova da predmetni ugovor, bez obzira što je imenovan kao ugovor o snabdjevanju i ima karakter ugovora o isporuci robe, istovremeno ima karakter i ugovora o jemstvu, regulisanog odredbom člana 997. Zakona o obligacionim odnosima. Tim ugovorom se apelant prema tužiocu obavezao kao jemac platac (član 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima), koji povjeriocu odgovara kao glavni dužnik, za izmirenje predmetne obaveze nastale isporukom robe ZU „Apoteka Centar“ Teslić. Budući da saglasno odredbi člana 1004. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima jemac platac odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu, te da povjerilac može zahtjevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika, bilo od jemca, Vrhovni sud je naveo da je nižestepenim presudama apelant pravilno obavezan na plaćanje dugovanog.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (prava na privatni i porodični život, dom i prepisku i prava na djelotvoran pravni lijek). Apelant navodi da je sud pogrešno ocijenio dokaze i došao do zaključka da on kao jemac odgovara za predmetni dug, te osporava valjanost navodnog ugovora o jemstvu. Nadalje, apelant ističe prigovor nedostatka pasivne legitimacije, te navodi da se u ovom predmetu radi o već presuđenoj stvari.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke, kao konačne odluke u predmetnom postupku, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda koje je dao u pogledu primjene relevantnih odredaba Zakona o obligacionim odnosima na predmetnu situaciju, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1715/19 (D. P.) | Sudska praksa | Aktio