Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/18 (D. H.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
  • Građanski postupak
  • Član 14. EK – zabrana diskriminacije
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Državno vlasništvo
  • Pasivna legitimacija
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-449/18

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-449/18 rješavajući apelaciju Džavida Habibovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Džavida Habibovića podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 1 P 000149 16 Gž 2 od 27. januara 2017. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju broj 33 1 P 000149 15 P 2 od 12. maja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Džavid Habibović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kladnja, kojeg zastupa Muriz Gurda, advokat iz Kladnja, podnio je 22. januara 2018. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv rješenje Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 1 P 000149 17 Rev od 23. novembra 2017. godine, presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 1 P 000149 16 Gž 2 od 27. januara 2017. godine i presude Općinskog suda u Živinicama, Odjeljenje u Kladnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 1 P 000149 15 P 2 od 12. maja 2016. godine.

2. Ustavni sud je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-603/17 od 10. maja 2017. godine odbacio kao preuranjenu, između ostalih i apelaciju apelanta broj AP-864/17 koju je 7. marta 2017. godine bio podnio protiv presude Kantonalnog suda (osporene ovom apelacijom) jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju u kojoj je dužan na propisanom obrascu apelacije pod tačkom 8.a) Ostale odluke, navesti i ovu odluku Ustavnog suda.

3. Apelant je 11. maja 2011. godine podnio tužbu Općinskom sudu protiv JP „Šume TK“ DD Kladanj (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i FBIH, Federalnog ministarstva poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva (u daljnjem tekstu: drugotužena), radi brisanja zemljišno-knjižnog upisa i utvrđivanja prava vlasništva. Presudom Općinskog suda od 11. januara 2013. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na oba tužena međutim, odlučujući o žalbi drugotužene Kantonalni sud je rješenjem od 17. septembra 2015. godine uvažio žalbu i ukinuo prvostepenu presudu u odnosu na drugotuženu, te u tom dijelu vratio predmet prvostepenom sudu na ponovno suđenje.

4. U ponovnom postupku Općinski sud je presudom broj 33 1 P 000149 15 P 2 od 12. maja 2016. godine odbio kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženu kojim je tražio da se utvrdi da je po osnovu ugovora o poklonu stekao pravo vlasništva sa dijelom 1/1 na parceli bliže opisanoj u izreci presude (u daljnjem tekstu: predmetna parcela), te da je drugotužena dužna priznati i trpjeti da se apelant u zemljišnim knjigama upiše kao vlasnik i posjednik predmetne parcele (stav 1 izreke presude). Istom presudom nije dopušteno proširenje tužbe na novotuženog TK-Vladu TK-Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (st. 2. i 3. izreke presude). Iz obrazloženja presude proizilazi da je apelant tokom postupka proširio tužbu tako što je kao tuženog označio TK-Vladu TK- Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede. Međutim, obzirom da je proširenje tužbe izvršeno prije zaključenja glavne rasprave sud je zatražio od novotuženog da se izjasni da li pristaje na proširenje tužbe, te je nakon izjašnjenja novotuženog (da ne pristaje na proširenje tužbe) sud nastavio postupak u odnosu na drugotuženu. Dalje, Općinski sud je nakon provedenih dokaza (uvidom u brojne materijalne dokaze) utvrdio da je predmetna parcela upisana kao državna svojina sa dijelom 1/1 i pravom raspolaganja sa dijelom 1/1 na prvotuženom. Također, Općinski sud je utvrdio da je prigovor pasivne legitimacije drugotužene osnovan. Ovo iz razloga što je presudom Ustavnog suda Federacije BiH od 14. aprila 2009. godine utvrđeno je da je Zakonom o šumama FBiH povrijeđeno pravo na lokalnu samoupravu, te da je navedeni zakon prestao da se primjenjuje, kao i Uredba o šumama koja je donesena kao prelazno rješenje i koja je prema navedenoj presudi mogla da se primjenjuje samo 6 mjeseci (prestala važiti 6. decembra 2011. godine). Naime, prema odredbi člana 27. stav 1. navedene Uredbe o šumama bilo je propisano da su Državne šume i šumska zemljišta u vlasništvu Federacije i da u ostvarivanju prava po osnovu vlasništva nad istim Federaciju zastupa Vlada Federacije, dok stav 3. navedene Uredbe propisuje da Državnim šumama i šumskim zemljištem upravlja Federalno ministarstvo, poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva. Obzirom da iz provedenih dokaza (zk. izvatka) proizilazi da je predmetna parcela upisana kao državna svojina (sa 1/1 dijela i pravom raspolaganja sa 1/1 dijela na prvotuženog), Općinski sud je zaključio da drugotužena nije pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari. Ovo iz razloga jer je naprijed navedena Uredba prestala da važi kao i Zakon o šumama, zbog čega je Općinski sud shodno navedenim zakonskim odredbama usvojio prigovor nedostatka pasivne legitimacije drugotužene i donio odluku kao u izreci presude.

5. Presudom Kantonalnog suda broj 33 1 P 000149 16 Gž 2 od 27. januara 2017. godine, odbijena je kao neosnovana žalba apelanta i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je ponovio činjenično utvrđenje i pravni stav prvostepenog suda, kao i odredbe materijalnog prav (Zakon o šumama i Uredbu o šumama, koje su prestale da važe), te je istakao da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je osnovan prigovor drugotužene o nedostatku pasivne legitimacije na njenoj strani i odbio tužbeni zahtjev apelanta. Kantonalni sud je naveo da, suprotno žalbenim navodima apelanta, prvostepeni sud nije učinio povredu odredbi člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) obzirom da je sve dokaze izvedene tokom postupka, koji su bili bitni za rješavanje konkretne pravne stvari, cijenio savjesno i brižljivo. Dalje, Kantonalni sud je istakao da apelant u žalbenim navodima ukazuje da on ne može snositi štetne posljedice činjenice što parlament već 5 godina nije usvojen novi zakon o šumama, da je pitanje vlasništva i gazdovanje šumama do sada uvijek bilo uređeno entitetskim zakonima tako da šume nisu imovina države BiH već entiteta, te da se nalazi u situaciji da nema koga tužiti za priznanje prava vlasništva obzirom da federalnog zakona nema, dok kantonalni zakon o šumama samo utvrđuje upravljanje istima. U vezi s tim je navedeno da je suprotno navodima žalbe, prvostepeni sud pravilno raspravio istaknuti prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani drugotužene, pozivajući se pri tome na presude Ustavnog suda Federacije BiH (U-26/08 i U-28/10) na osnovu kojih je prestao da se primjenjuje Zakon o šumama i Uredba o šumama (27. novembra 2009. godine i 6. decembra 2011. godine) u kojima je bilo propisano da su državne šume i šumska zemljišta u vlasništvu Federacije. Kantonalni sud je istakao da je Vlada Federacije, prije prestanka važenja Uredbe o šumama, donijela Uredbu o izmjeni i dopuni Uredbe o šumama kojom je propisano da poslove gospodarenja državnim šumama do stupanja na snagu Zakona o šumama obavljaju šumsko privredna društva (korisnici državnih šuma) koji su te poslove obavljali do momenta prestanka važenja Zakona o šumama. Shodno navedenom, Kantonalni sud je naveo da je ranijim Zakonom o šumama TK bilo propisano da su šume i šumska zemljišta na području kantona u državnom vlasništvu, osim šuma i šumskih zemljišta na kojima postoji pravo vlasništva (privatne šume), te da danom stupanja na snagu tog zakona sve šume i šumska zemljišta na području kantona, osim šuma i šumskih zemljišta na kojima postoji pravo vlasništva drugih pravnih i fizičkih lica, prelaze u vlasništvo kantona. Važećim Zakonom o šumama TK je propisano da JP Šume TK d.d. Kladanj, kao korisnik državnih šuma, dužno svoje poslovanje uskladiti sa odredbama ovog Zakona, kao i da će se postupci započeti do dana prestanka primjene Uredbe o šumama rješavat u skladu sa odredbama te Uredbe. Također, suprotno žalbenim navodima apelanta, Kantonalni sud navodi da je pravilno prvostepeni sud odlučio kada nije dopustio proširenje tužbe na novotuženog, budući da novooznačeni tuženi u skladu sa odredbom člana 58. ZPP nije pristao da stupi u parnicu.

6. Rješenjem Vrhovnog suda broj 33 1 P 000149 17 Rev od 23. novembra 2017. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena zbog toga što nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o reviziji iz člana 237. st. 2.i 3. ZPP-a (vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi propisani iznos odnosno ne radi se o pravnom pitanju bitnom za jedinstvenu primjenu prava).

Apelacioni navodi

7. Apelant smatra da su mu osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Povredu navedenih prava apelant je obrazložio navodima kojim ukazuje da su osporene presude utemeljene na pogrešnoj primjeni materijalnog prava. Apelant je u apelaciji, između ostalog, detaljno prezentirao odlučenja redovnih sudova s kojima se ne slaže, iznoseći svoje viđenje predmetnog slučaja i navodeći da su sudovi proizvoljno primijenili relevantne zakonske odredbe kada su zaključili da drugotužena nije pasivno legitimisana u konkretnom predmetu odnosno, da je nezakonita odluka sudova u pogledu proširenja tužbe na novotuženog. Vezano za povredu zabrane diskriminacije, apelant tvrdi da u istoj pravnoj situaciji postoje različite odluke suda zbog čega se osjeća diskriminiran. U prilog navedenom apelant je dostavio odluku Općinskog suda u kojoj je tužitelj (B. Dž.) uspio osporiti upis državne svojine i prava raspolaganja u odnosu na iste tužene.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Kantonalnog suda, utvrđeno da je predmetna parcela upisana kao državna svojina, kao i da su Uredba o šumama i Zakon o šumama FBiH u skladu sa odlukama Ustavnog suda FBiH (U-26/08 i U-28/10) prestali da važe kao i da, s obzirom na relevantne odredbe ZPP, nije dozvoljeno proširenje tužbe na novooznačenog tuženog. S tim u vezi, redovni sudovi su na osnovu odluka Ustavnog suda FBiH zaključili da je osnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije koji je istakla drugotužene u konkretnom slučaju kao i da novonaznačeni tuženi u skladu sa odredbom člana 58. ZPP nije pristao da stupi u parnicu. Imajući u vidu činjenično utvrđenje redovnih sudova do kojeg su došli ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ga u vezu sa Odlukama Ustavnog suda FBiH, relevantnim odredbama ZPP i obrazloženjem redovnih sudova, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova koji su zaključili da je tužbeni zahtjev apelanta u odnosu na drugotuženu neosnovan kao i da se nisu stekli uvjeti za preinaku tužbe u odnosu na TK-Vladu TK- Ministarstvo poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede .

12. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, pri čemu su razmotrili i navode koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

13. Ustavni sud također zapaža da apelant smatra da je u konkretnom slučaju došlo do kršenja člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da apelant ove navode veže za različito postupanje općinskog suda u identičnoj situaciji, te da apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na pravo na pravično suđenje. Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda, diskriminacija nastupa ako se osoba ili grupa osoba koje se nalaze u analognoj situaciji različito tretiraju na osnovu spola, rase, boje, jezika, vjere (...) u pogledu uživanja prava iz Evropske konvencije, a ne postoji objektivno i razumno opravdanje za takav tretman ili upotreba sredstava naspram željenog cilja koji nisu u proporcionalnom odnosu (vidi Evropski sud, Belgijski jezički slučaj, presuda od 23. jula 1968. godine, serija A, broj 6, stav 10). Pri tome je nevažno je li diskriminacija posljedica različitog zakonskog tretmana ili primjene samog zakona (vidi Evropski sud, Irska protiv Velike Britanije, presuda od 18. januara 1978. godine, serija A, broj 25, stav 226).

14. U odnosu na konkretan slučaj, Ustavni sud nalazi da samo apelantovo ukazivanje na različitu praksu Općinskog suda ne može u konkretnom slučaju biti dokaz da je on diskriminiran u postupku s obzirom na to da apelant nije ponudio nikakve druge argumente u prilog tvrdnji o njegovoj navodnoj diskriminaciji. Naime, čak i da se radi o situaciji da je Općinski sud u analognoj situaciji donio drugačiju odluku, to samo po sebi ne predstavlja diskriminaciju imajući u vidu da nije dovoljna samo tvrdnja o različitom tretmanu osoba u sličnoj situaciji nego i drugi elementi, kako je to navedeno u prethodnoj tački ove odluke. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda, nije ponudio dokaze koji bi ukazivali na vjerovatnoću da je diskriminiran po nekom od zabranjenih osnova, Ustavni sud smatra da su njegovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, također, očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-449/18 (D. H.) | Sudska praksa | Aktio