Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-5730/18 (“OKI UPRAVITELJ”- Društvo sa ograničenom odgovornošću za građevinarstvo, trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Materijalna šteta
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-5730/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-5730/18, rješavajući apelaciju “OKI UPRAVITELJ”- Društvo sa ograničenom odgovornošću za građevinarstvo, trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija “OKI UPRAVITELJ”- Društvo sa ograničenom odgovornošću za građevinarstvo, trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 154398 12 Gž od 17.
februara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. “OKI UPRAVITELJ”- Društvo sa ograničenom odgovornošću za građevinarstvo, trgovinu i usluge d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo Eterović d.o.o. Sarajevo, podnio je 16. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 154398 18 Rev od 24. jula 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 154398 12 Gž od 17. februara 2017. godine.
Uvodne napomene
2. Odlukom o dopustivosti (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 1401/17 od 15. juna 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba ) odbačena je kao preuranjena apelacija broj AP 1642/17 koju je apelant podnio 28. aprila 2017. godine protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 P 154398 12 Gž od 17. februara 2017. godine, zbog toga što u vrijeme donošenja odluke o toj apelaciji nije bio okončan postupak pred Vrhovnim sudom povodom izjavljene revizije protiv osporene presude Kantonalnog suda.
3. Apelant je shodno uputama iz naprijed navedene odluke broj AP 1401/17, nakon donošenja odluke o reviziji Vrhovnog suda, koji je Rješenjem broj 65 0 P 154398 18 Rev od 24. jula 2018. godine apelantovu reviziju odbacio, u roku propisanom članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda podnio novu apelaciju u kojoj je naveo prethodnu odluku Ustavnog suda kojom je apelacija odbačena kao preuranjena, čime je osigurana mogućnost podnošenja nove apelacije protiv presude Kantonalnog suda kao konačne odluke, nakon odluke Vrhovnog suda i u slučaju kada navedeni sud donese procesnu odluku, kao u predmetnom slučaju (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2370/10 od 19. novembra 2013. godine, tačka 27, dostupna na www.ustavnisud.ba ).
Postupak okončan osporenim odlukama
4. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P15439810 P od 12. aprila 2012. godine odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev K.S., D.K.-S., i T.S. (u daljnjem tekstu: tužiteljice) kojim su tražile da im apelant na ime nematerijalne štete-duševnih bolova (zbog smrti bliskog srodnika) i materijalne štete (troškova sahrane i podizanje nadgrobnog spomenika) isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka. Istom presudom, tužiteljice su obavezane da apelantu nadoknade troškove parničnog postupka.
5. Općinski sud je u obrazloženju presude naveo da je u postupku utvrdio da je u julu 2007. godine došlo do nezgode u kojoj je D.S., suprug, odnosno otac tužiteljica, zadobio povrede na način da je pao u okno lifta na nivo prizemlja uslijed otvorenih vrata na liftu koji se u tom momentu nalazio na drugom spratu, te da je zadobio povrede od kojih je kasnije preminuo u bolnici. Općinski sud je, također, naveo da je apelant upravitelj zgrade u kojoj se desio štetni događaj. Odlučujući o tužbenom zahtjevu, a temeljem provedenih dokaza, Općinski sud je zaključio da je nesporno lift opasna stvar i da se za nastalu štetu odgovara po članu 154. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koji propisuje objektivnu odgovornost za štetu od stvari ili djelatnosti od kojih potječe povećana opasnost štete za okolinu (odgovara se bez obzira na krivnju po principu pretpostavljene uzročnosti). Prema stavu Općinskog suda, tužiteljice su, kao oštećene, bile dužne dokazati postojanje štete, njenu visinu, kao i da ista potiče od opasne stvari odnosno od lifta, u kom slučaju bi imalac opasne stvari, a shodno članu 174. ZOO-a bio dužan da istu nadoknadi, bez obzira da li je do nastanka štete došlo njegovom krivnjom ili ne. U vezi sa navedenim, Općinski sud je ukazao da je u konkretnom slučaju sporno da li su se ispunili uvjeti iz člana 176. ZOO-a, tj. da li je apelant preuzimajući poslove redovnog održavanja zgrade preuzeo odgovornost i za nastanak štete nastale od opasne stvari. Općinski sud se u vezi sa ovim pitanjem pozvao, između ostalog, na odredbe čl. 7. i 8. Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama, te je zaključio da bi odgovornost za štetu nastalu djelovanjem opasne stvari-lifta, apelant kao upravitelj mogao snositi jedino u slučaju da nije redovno održavao i servisirao lift kako mu to relevantni propisi nalažu, a da je pri tome imao dovoljno sredstava na računu prikupljenih od mjesečnih naknada etažnih vlasnika. Prema stavu Općinskog suda, iz dokaznog postupka proizilazi da je štetni događaj uzrokovan nezakonitim djelovanjem trećeg lica, nasilnim otvaranjem vrata lifta podesnim sredstvom, te na takav način dovođenjem lifta u tehnički neispravno stanje, pri čemu je lift u vrijeme štetnog događaja (i pored starosti i određenih manjkavosti) bio tehnički ispravan, zadovoljavao je sve tehničke standarde, a apelant je povodom istog obavljao svoje zakonske i ugovorene obaveze redovnog mjesečnog održavanja, kao i godišnjeg tehničkog pregleda. Općinski sud je zaključio da iz navedenog proizilazi da apelant ne može biti odgovoran za takvu vrstu nastanka štete, osobito kad se uzme u obzir da apelant nije mogao spriječiti zloupotrebu lifta od strane trećih lica.
6. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 154398 12 Gž od 17. februara 2017. godine uvažena je žalba tužiteljica, te je prvostepena presuda preinačena u dijelu odluke kojom je odbijen zahtjev za naknadu nematerijalne štete, tako da je apelant obavezan da tužiteljicama isplati tražene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, dok je u dijelu odluke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu materijalne štete i u dijelu odluke o troškovima postupka, prvostepena presuda ukinuta i predmet je vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Kantonalni sud je u obrazloženju presude, u odnosu na nematerijalnu štetu (koji dio presude apelant osporava predmetnom apelacijom) naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je apelant kao upravitelj zgrade u smislu Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama preuzeo obavezu upravljanja i održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, a time i redovno mjesečno servisiranje liftova. U vezi sa navedenim, Kantonalni su je, pozivajući se na odredbe čl. 173. i 174. ZOO, istakao da se u konkretnom slučaju radi o objektivnoj odgovornosti apelanta, jer je lift (imajući u vidu njegove osobine i svojstva, čijim je korištenjem došlo do smrti D.S.) opasna stvar u smislu navedenih zakonskih odredaba. Kantonalni sud je, također, naveo da je pravilno prvostepeni sud utvrdio da je štetni događaj uzrokovan nezakonitim djelovanjem nepoznatog trećeg lica, odnosno nasilnim otvaranjem vrata lifta, dok kabina lifta nije bila u stanici i time dovođenjem lifta u tehnički neispravno stanje, usljed čega je došlo do pada D.S. u okno lifta i smrtne posljedice. Međutim, Kantonalni sud je istakao da je pogrešan zaključak prvostepenog suda, da apelant nije odgovoran za nastalu štetu. Prema stavu Kantonalnog suda, lift je opasna stvar, a apelant koji je imao obavezu održavanja lifta, dužan je da se u svakom momentu stara o njegovom održavanju u stanju koje će obezbjediti sigurnost lica koja ga koriste, pa i onemogućiti nasilno otvaranje vrata i blokiranje istih amortizerom koji se nalazi na gornjem dijelu vrata lifta. Kantonalni sud je pozvao na odredbe člana 177. stav 2. ZOO, te je istakao da, da bi se apelant oslobodio odgovornosti shodno citiranoj odredbi, radnja trećeg lica treba biti nepredvidiva i neotklonjiva za apelanta, odnosno da predstavlja svojevrstan oblik više sile, a što po ocjeni Kantonalnog suda u konkretnom nije slučaj. Naime, Kantonalni sud je ukazao da iz obavještenja koje je apelant upućivao policijskim upravama, prije i poslije predmetnog štetnog događaja, proizilazi da je apelant obavljajući poslove upravitelja i u drugim zgradama nailazio na iste situacije, tj. da su vrata lifta nasilno otvarana od strane trećih lica, što je dovelo do poremećaja u radu lifta. Po ocjeni Kantonalnog suda, iz navedenog proizilazi da štetna radnja trećeg lica kojom je prouzrokovana šteta, nije bila za apelanta nepredvidiva, a time i neotklonjiva, jer je imao saznanja i prije nastanka štetnog događaja da se vrata lifta nasilno otvaraju što onemogućava normalan rad, pa je imao mogućnost preduzeti odgovarajuće mjere na otklanjanju i sprečavanju navedenih radnji trećih lica, što je apelant propustio da učini. Kantonalni sud je istakao da se činjenica obavještavanja policije o navedenim radnjama, ne može smatrati mjerom koja je poduzeta na otklanjanju navedenih radnji trećih lica. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je donio odluku kao u izreci presude.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 65 0 P 154398 18 Rev od 24. jula 2018. godine odbačena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, jer nisu bili ispunjeni uslovi iz člana 237. st. 2. i 3. Zakona o parničnom postupku.
9. Apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnoj pravnoj stvari, koja je okončana osporenom odlukom pogrešno primijenjeni pozitivnopravni propisi, odnosno relevantne odredbe ZOO i Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama, te da Kantonalni sud nije dao dovoljno jasno obrazloženje kada je zaključio da je apelant, kao imalac opasne stvari, odgovoran za nastalu nematerijalnu štetu. Apelant navodi da je takav zaključak Kantonalnog suda suprotan sudskoj praksi prema kojoj se imalac opasne stvari oslobađa od odgovornosti za naknadu štete kada dokaže da šteta ne potiče od opasne stvari već od trećeg lica. Apelant smatra da je on u toku postupka dokazao postojanje zakonskog osnova za oslobađanje od objektivne odgovornosti.
Relevantni propisi
10. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.
Član 154. stav 2.
Za štetu od stvari ili djelatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.
Član 173.
Šteta nastala u vezi sa opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potiče od te stvari, odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.
Član 174. stav 1.
Za štetu od opasne stvari odgovara njen imalac, a za štetu od opasne djelatnosti odgovara lice koje se njom bavi.
Član 177. stav 2.
Imalac stvari oslobađa se odgovornosti i ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili trećeg lica, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti.
11. Zakon o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama ("Službene novine Kantona Sarajevo", broj 21/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst. Član 7.
Održavanje zajedničkih dijelova u zgradama obuhvata redovno održavanje i velike opravke.
Održavanje zajedničkih dijelova, prostora, opreme, uređaja i instalacija u zgradama se vrši na osnovu važećih zakonskih i podzakonskih akata za navedenu oblast.
Član 8.
Redovno održavanje zajedničkih dijelova zgrada se finansira iz sredstava mjesečne naknade za održavanje i dodatnih sredstava koja obezbjede etažni vlasnici i obuhvata slijedeće poslove:
[...] -redovno mjesečno održavanje i servisiranje liftova, [...] -redovni godišnji tehnički pregledi liftova, [...].
12. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose isključivo na način na koji je Kantonalni sud primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelanta, u obrazloženju svoje odluke, pozivajući se na relevantne odredbe ZOO i Zakona o održavanju zajedničkih dijelova zgrada i upravljanju zgradama, dao dovoljno jasne i precizne razloge kada je apelanta obavezao da tužiteljicama isplati određene novčane iznose na ime naknade nematerijalne štete. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da iz obrazloženje osporene odluke Kantonalnog suda proizilazi da štetna radnja trećeg lica kojom je prouzrokovana šteta nije bila za apelanta nepredvidiva, a time i neotklonjiva, pa je apelant mogao preduzeti odgovarajuće mjere na otklanjanju i sprečavanju navedenih radnji trećih lica, a što je apelant propustio da učini. Ustavni sud u ovakvom obrazloženju Kantonalnog suda ne vidi nikakvu proizvoljnost, a dato obrazloženje u cijelosti korespondira standardu obrazložene odluke. Ustavni sud naročito ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević