Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/18 (G.M. i drugi)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Ne bis in idem
  • Ništavost
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Hipoteka
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1268/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1268/18, rješavajući apelaciju G. M. i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija G. M., D. M. i Z. M.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Presuda Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 034077 15 Rev od 31. oktobra 2017. godine.

Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. G. M. ( daljnjem tekstu: prvoapelant), D. M. i Z. M. (u daljnjem tekstu zajedno: apelanti) iz Bijeljine, koje zastupa Gordana Bibić, advokat iz Bijeljine, podnijeli su 26. februara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 034077 15 Rev od 31. oktobra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 034077 14 Gž od 24. decembra 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Aleksandra Milanovića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 2. avgusta 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Okružni sud je dostavio odgovor 13. avgusta 2019. godine, Vrhovni sud 14. avgusta 2019. godine, a tužilac 2. septembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 80 0 P 034077 11 P od 11. septembra 2014. godine odbijen je tužiočev tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je u odnosu na njega pravno valjana i da proizvodi dejstvo založna izjava P. M. (u daljnjem tekstu: izvršenik) ovjerena od notara pod brojem i datumom preciziranim u presudi i zasnovano založno pravo utvrđeno po Rješenju broj 080-0-Dn-09- 001802 od 10. juna 2009. godine na nepokretnostima preciziranim u presudi (u daljnjem tekstu: predmetne nepokretnosti) radi obezbjeđenja tužiočevog potraživanja u iznosu od 31.000.00 KM; da su apelanti i „Premijer elektrik“ d.o.o. Bijeljina dužni da trpe i dozvole da se na osnovu ove presude u tužiočevu korist upiše uknjižba založnog prava sa zabilježbom zabrane otuđenja i oštećenja predmetnih nepokretnosti te zabilježba tužiočevog prava na neposredno prinudno izvršenje ukoliko prvoapelant ne izmiri dug u iznosu od 31.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počevši od 25. novembra 2009. godine pa do končane isplate; da se apelanti i „Premijer elektrik“ d.o.o. Bijeljina obavežu da solidarno snose troškove predmetnog parničnog postupka. Presudom je odbijen kao neosnovan tužiočev prijedlog kojim je tražio da se odredi privremena mjera kojom će se apelantima zabraniti svaka vrsta raspolaganja na predmetnim nepokretnostima i da se ta mjera zabilježi u zemljišnoj knjizi u C listu, te da ostane na snazi do sljedeće odluke suda o njoj.

6. U obrazloženju je navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su 9. marta 2009. godine preduzeće „Premijer elektrik“ d.o.o. i prvoapelant zaključili ugovor o zajmu kod notara, prema kome je „Premijer elektrik“ d.o.o. kao zajmodavac dao u zajam prvoapelantu kao zajmoprimcu novčani iznos od 31.000,00 KM bez kamata, s obavezom vraćanja do 9. juna 2009. godine, pri čemu se prvoapelant obavezao predati preduzeću „Premijer elektrik“ d.o.o. izjavu o zasnivanju hipoteke na nepokretnostima svoga oca – izvršenika, te da se izvršenik izjavom sačinjenom kod notara saglasio da se na njegovim predmetnim nepokretnostima zasnuje založno pravo radi obezbjeđenja potraživanja preduzeća „Premijer elektrik“ d.o.o. po osnovu navedenog ugovora o zajmu.

7. Nadalje je utvrđeno da je Zemljišnoknjižna kancelarija prvostepenog suda rješenjem od 10. juna 2009. godine na tim nepokretnostima na osnovu ugovora o zajmu i navedene založne izjave uknjižila hipoteku u korist preduzeća „Premijer elektrik“ d.o.o. koje je, budući da prvoapelant nije vratio pozajmljeni novac u ugovorenom roku, pokrenulo izvršni postupak pred prvostepenim sudom na osnovu izvršne isprave (založne izjave) protiv založnog dužnika – izvršenika. Utvrđeno je i da je „Premijer elektrik“ d.o.o. kao ustupilac 25. novembra 2009. godine kod notara zaključio ugovor o ustupanju navedenog potraživanja s tužiocem kao prijemnikom, kojim je tužiocu ustupio svoje potraživanje (glavno i sporedna) iz navedenog ugovora o zajmu, a tužilac mu je za ustupljeno potraživanje isplatio novčani iznos od 31.000.00 KM. Navedenim ugovorom se „Premijer elektrik“ d.o.o. obavezao da će o ustupanju pismeno obavijestiti sud i izvršenika, nakon čega je izvršni sud zaključkom od 2. jula 2010. godine dopustio da na mjesto tražioca izvršenja u izvršnom postupku stupi tužilac umjesto preduzeća „Premijer elektrik“ d.o.o., što je zabilježeno u zemljišnim knjigama.

8. Utvrđeno je i da je povodom izvršenikove tužbe protiv preduzeća „Premijer elektrik“ d.o.o. Osnovni sud donio Presudu zbog propuštanja broj P2-14472/10 od 2. decembra 2010. godine (koja je postala pravosnažna) kojom je utvrđeno da je izvršenikova hipotekarna izjava ništava i da ne proizvodi pravno dejstvo. Nakon toga je na osnovu navedene pravosnažne presude zbog propuštanja obustavljen izvršni postupak naplate dugovanja iznosa od 31.000,00 KM, za koji je jemčeno spornom hipotekom i ukinute su sve sprovedene radnje u tom postupku (a odbijeni su i prigovor i žalba koje je podnio tužilac kao tražilac izvršenja). Nakon izvršenikove smrti, za njegove nasljednike proglašeni su apelanti.

9. U vezi s tim, Osnovni sud je obrazložio da je navedena presuda zbog propuštanja donesena imajući u vidu da prema priloženom pismenom nalazu i mišljenju vještaka neuropsihijatra izvršenik nije bio sposoban za raspolaganje imovinom zbog demencije jer nije mogao racionalno da rasuđuje, da slobodno ispoljava svoju volju i da brani svoja prava i da zastupa svoje interese. Navedeno je i da, ako se ima u vidu da iz spisa tog suda proizlazi da je tužilac 22. januara 2011. godine imao saznanje o postojanju naznačene presude zbog propuštanja i da je tužilac tek podneskom od 5. juna 2012. godine tražio da se utvrdi da je pravno valjana izvršenikova naznačena založna izjava i da su apelanti dužni da trpe da se on namiri iz izvršenikovih naznačenih nepokretnosti, onda se, prema mišljenju tog suda, može smatrati da je tužilac podnio tužbu za osporavanje naznačenih radnji u smislu odredaba člana 283 st. 1 i 2 ZOO-a po proteku zakonskog roka od jedne godine propisanog odredbama člana 285 stav 1 i člana 281 stav 1 ZOO-a. Kako je taj sud obrazložio, iz navedenog proizlazi da tužilac nije blagovremeno podnio tužbu koja je naznačena u izreci ove presude, te da posebno treba napomenuti, bez obzira na navedenu manjkavost pomenute presude zbog propuštanja, da je ona postala pravosnažna u decembru 2010. godine i da ima dejstvo i prema tužiocu upravo zbog toga što tužilac nije blagovremeno podnio tužbu da se utvrdi da je izvršenikova naznačena založna izjava pravno valjana u odnosu na njega i da se može namiriti iz njegovih naznačenih nepokretnosti.

10. Protiv navedene presude tužilac je podnio žalbu Okružnom sudu koji je Presudom broj 80 0 P 034077 14 Gž od 24. decembra 2015. godine (protiv koje je Presudom Vrhovnog suda broj 80 0 P 034077 15 Rev od 31. oktobra 2017. godine revizija odbijena kao neosnovana) žalbu uvažio i preinačio prvostepenu presudu tako što je tužiočev tužbeni zahtjev usvojen u cijelosti (u tekstu kao u izreci osporene prvostepene presude), te su obavezani apelanti da tužiocu solidarno naknade troškove postupka u iznosu preciziranom u presudi. U obrazloženju je ponovljeno utvrđeno činjenično stanje, te istaknuto da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na čl. 283, 285 i 281 ZOO-a, za koje, prema mišljenju tog suda, prvostepeni sud nije dao ni konkretne razloge.

11. Okružni sud je istakao da je suština predmetnog spora razjašnjenje pravnih posljedica pravosnažne sudske presude zbog propuštanja P2-14472/10 od 2. decembra 2010. godine, odnosno njenog djelovanja na tužioca. Kako je obrazložio taj sud, u ovom parničnom postupku stranke su bile tužilac – izvršenik i tuženi „Premijer elektrik“ d.o.o., a nesporno je da je izjava o zasnivanju hipoteke (koja je ovom presudom utvrđena ništavom) data 9. marta 2009. godine u korist preduzeća „Premijer elektrik“ d.o.o. radi obezbjeđenja prvoapelantovog duga. Nesporno je, prema mišljenju tog suda, i da je u smislu čl. 196 i 197 ZPP za pravosnažnu sudsku odluku vezan sud i stranke na koje se odluka odnosi. Međutim, kako tužilac u tom parničnom postupku nije učestvovao, a njegovo učešće je bilo potrebno, i to kao nužnog suparničara jer ga se odluka direktno tiče, direktno utiče na njegova prava, to, prema mišljenju tog suda, presuda zbog propuštanja nema pravno djelovanje u odnosu na tužioca. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud i Vrhovni sud su donijeli presude kao u dispozitivima.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava, te nedostatku adekvatnog obrazloženja presuda. Apelanti navode da je Vrhovni sud prihvatio pravni stav Okružnog suda da je prvostepeni sud vezan za pravosnažnu sudsku presudu zbog propuštanja kojom je utvrđena ništavost sporne izjave o hipoteci koju je dao izvršenik kao njihov pravni prednik, ali da pri tom oba ta suda presuđuju u tužiočevu korist obrazlažući da navedena presuda nema nikakvo pravno dejstvo prema tužiocu, već da u odnosu na njega pravno dejstvo ima i proizvodi sporna založna isprava. Navedeni pravni stav i obrazloženje redovnih sudova je, prema mišljenju apelanata, u suprotnosti sa svim zakonskim odredbama predviđenim ZOO-om i ZPP. Osim toga, apelanti tvrde da je pogrešan stav Okružnog suda i Vrhovnog suda da su oni bili u obavezi da dokazuju ništavost sporne izjave s obzirom na to da je jasno da je ta izjava već proglašena ništavom u pravosnažno okončanom sudskom postupku. Takođe navode da je suprotno svim relevantnim propisima da navedeni redovni sudovi stavljaju na teret apelantima to što tužilac nije bio obuhvaćen tužbom koju je podnio njihov pravni prednik jer u trenutku podnošenja navedene tužbe povjerilac je još uvijek bio „Premijer elektrik“ d.o.o., a ne tužilac koji je nakon što je preuzeo predmetno potraživanje automatski stupio na mjesto nužnog suparničara s dotadašnjim povjeriocem. Smatraju da navedeno postupanje redovnih sudova predstavlja grubo kršenje njihovih ustavnih prava na način da se takvom primjenom prava krši i njihovo pravo na imovinu. Takođe navode i da je odluka o troškovima postupka donesena bez ikakvog zakonskog uporišta.

b) Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je, suprotno navodima apelanata, za svoju odluku dao jasno i argumentovano obrazloženje pa je apelacija neosnovana.

14. Okružni sud je naveo da nije bilo kršenja prava na koja se apelanti pozivaju, te da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

15. Tužilac je naveo da nije bilo kršenja prava apelanata, te da je nesporno da, ako je već prednik apelanata i bio dementan prilikom sačinjavanja sporne založne isprave, prvoapelant to nije bio i da je sasvim svjesno doveo svog prednika da navedenu izjavu potpiše.

V.Relevantni propisi 16. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04¸ za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) relevantne odredbe glase:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor koji je protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima je ništav ako cilj povređenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posledice. Posledice ništavosti Član 104.

(1) U slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je da vrati drugoj sve ono što je primila po osnovu takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cenama u vreme donošenja sudske odluke, ukoliko zakon što drugo ne određuje.

(2) Ali, ako je ugovor ništav zbog toga što je po svojoj sadržini ili cilju protivan prinudnim propisima, javnom poretku ili dobrim običajima, sud može odbiti, u celini ili delimično, zahtjev nesavjesne strane za vraćanje onog što je drugoj strani dala, a može i odlučiti da druga strana ono što je primila po osnovu zabranjenog ugovora preda opštini na čijoj teritoriji ona ima sjedište, odnosno prebivalište, ili boravište.

(3) Prilikom odlučivanja sud će voditi računa o savjesnosti jedne, odnosno obje strane, o značaju ugroženog dobra ili interesa, kao i o moralnim shvatanjima.

17. U Zakonu o parničnom postupku („Službeni glasnik RS“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 odluka Ustavnog suda, 45/09 odluka Ustavnog suda, 49/09 i 61/13) relevantne odredbe glase:

Član 197. stav 1.

(1) Sud je vezan za svoju presudu čim je donesena.

VI.Dopustivost

18. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 80 0 P 034077 15 Rev od 31. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelanti su primili 29. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 26. februara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

24. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...).

25. Ustavni sud, prije svega, primjećuje da se radi o postupku u kojem su rješavana pitanja koja se tiču prava i obaveza vezanih za hipotekarnu izjavu, dakle da se radi o predmetu građanskopravne prirode. U skladu s navedenim, član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije su primjenjivi.

26. Apelanti smatraju da im je pravo na pravično suđenje prekršeno zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

28. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud preinačio prvostepenu presudu (a preinačenje prihvatio Vrhovni sud u revizionom postupku) tako što je utvrdio da je založna izjava koju je dao prednik apelanata – izvršenik i kojom je zasnovana hipoteka na nepokretnostima prednika apelanata – izvršenika u odnosu na tužioca pravno valjana i da proizvodi pravno dejstvo jer tužilac nije bio stranka u postupku u kojem je navedena izjava proglašena ništavom. Shodno navedenom zaključku, naloženo je da se ponovo upiše uknjižba založnog prava sa zabilježbom zabrane otuđenja i opterećenja predmetnih nepokretnosti apelantima.

29. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta navedenih u prethodnim tačkama ove odluke proizlazi da je Osnovni sud donio Presudu zbog propuštanja broj P2- 14472/10 od 2. decembra 2010. godine kojom je proglašena ništavom izvršenikova sporna hipotekarna izjava. Dakle, navedena izjava proglašavanjem ništavom u smislu člana 103 ZOO-a prestala je da egzistira u pravnom prometu kao da nikada nije ni nastala.

30. Nadalje, Ustavni sud ukazuje i da je odredbama člana 197 stav 1 ZPP propisano da je sud vezan za presudu čim je donesena. Od sticanja pravosnažnosti presuda, pa tako i konkretna presuda zbog propuštanja, ima dejstvo prema svima (erga omnes), a ne samo među strankama (inter partes). Navedeno znači da (i) ništavost sporne hipotekarne izjave djeluje prema svima, a ne samo prema učesnicima u postupku. Međutim, i pored toga, Okružni sud i Vrhovni sud su se u konkretnom postupku upustili u raspravljanje o pravnom djelovanju navedene presude zbog propuštanja i, štaviše, zaključili da ta presuda ima dejstvo prema tužiocu jer on nije bio učesnik u tom postupku iako je to „navodno“ trebalo da bude, prema njihovom mišljenju. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da navedene zakonske odredbe imaju vezu s principom pravne sigurnosti. Naime, suština okončanja nekog spora pravosnažnom sudskom odlukom se ogleda u tome da takva odluka razrješava neko sporno pitanje, odnosno da se pravosnažnom presudom na nesumnjiv i konačan način regulišu odnosi koji su proizašli iz spornog pitanja. Stoga se pravosnažnom presudom okončava spor, te se, isključujući mogućnost preispitivanja, mijenjanja i preinačavanja njenog sadržaja u nekom drugom postupku, obezbjeđuje neophodna pravna sigurnost. Analogno tome su, prema odredbama ZPP, redovni sudovi po službenoj dužnosti obavezni da vode računa da li je određena pravna stvar pravosnažno okončana, a što proizlazi iz opšteprihvaćenog principa ne bis in idem (ne ponovno o istoj stvari). Navedeni princip, dakle, podrazumijeva da već presuđena stvar predstavlja negativnu procesnu pretpostavku za vođenje novog postupka o već odlučenoj stvari.

31. Naravno, navedeno ne znači da pravosnažnu presudu nije moguće osporavati vanrednim pravnim lijekovima, ali isključivo u istom postupku u kojem je i donesena. Stanovište da presuda djeluje samo među strankama u postupku, odnosno da je presuda „zakon (samo) među strankama“, u slučaju kakav je konkretan, vodi ka narušavanju i nepoštovanju navedenih principa i zakonskih odredbi. Ovo stoga jer, kao što je već rečeno, proglašavanjem ništavim sporne hipotekarne isprave pravosnažnom presudom prestala je postojati mogućnost preispitivanja djelovanja ili valjanosti te isprave u nekom drugom postupku, bilo između istih ili drugih stranaka, jer ništavost djeluje prema svima. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da su, postupajući suprotno navedenim relevantnim odredbama ZOO-a i ZPP, principima pravne sigurnosti i principu ne bis in idem, Okružni sud i Vrhovni sud arbitrarno primijenili pravo zbog čega su navodi apelanata osnovani.

32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

33. Kako je u navedenom segmentu utvrđeno kršenje prava apelanata na pravično suđenje, to Ustavni sud smatra da nema potrebe za razmatranjem ostalih apelacionih navoda kako u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje tako ni u odnosu na pravo na imovinu. VIII.Zaključak

34. Postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su se redovni sudovi čije su presude osporene konkretnom apelacijom, suprotno pravilu da pravosnažna presuda o ništavosti akta koja je utvrđena tom presudom djeluje prema svima, principima pravne sigurnosti i principu ne bis in idem, upustili u razmatranje dejstva pravosnažne presude kojom je hipotekarna izjava proglašena ništavom, te zaključili da u odnosu na tužioca, iako ništava, ta izjava ima pravno dejstvo jer nije bio učesnik u postupku proglašavanja izjave ništavom, čime su arbitrarno primijenili relevantne odredbe ZOO-a i ZPP.

35. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1268/18 (G.M. i drugi) | Sudska praksa | Aktio