Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1886/19 (M. N.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Troškovi postupka
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1886/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1886/19, rješavajući apelacije Maria Naletilića, na osnovu člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje je podnio Mario Naletilić protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 237681 13 Rsž od 25. februara 2019. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

AP-1886/19

1. Mario Naletilić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Širokog Brijega, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 29. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 237681 13 Rsž od 25. februara 2019. godine. AP-3870/19

2. Apelant je 11. oktobra 2019. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 237681 19 Rev od 17. septembra 2019. godine kojim je odbačena apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 237681 13 Rsž od 25. februara 2019. godine. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju konačna odluka navedena presuda Kantonalnog suda.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da je navedene apelacije podnio isti apelant, da se osporava ista odluka, te da se navodi iz apelacija zasnivaju na istim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1886/19.

4. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

5. U konkretnom slučaju, osporenom presudom Kantonalnog suda od 25. februara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena je presuda Općinskog suda u Sarajevu od 15. marta 2013. godine kojom je, između ostalog djelimično usvojen apelantov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu detaljno navedenom u izreci.

6. U obrazloženju osporene odluke navedeno je da advokat ima pravo na troškove dnevnice i prijevoza u skladu sa članom 31. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata F BiH (u daljnjem tekstu: Tarifa), te u skladu sa članom 26. Tarife ima pravo na naknadu za odsustvo iz kancelarije za vrijeme putovanja, a najviše 8 sati dnevno. Prema tim odredbama, advokatu pripada za korištenje vlastitog vozila 35% od cijene benzina i dnevnica u visini dnevnice kantonalnog sudije, odnosno naknada za odsustvo po satu. Dalje je navedeno da je apelantov advokat tražio za troškove benzina 602,00 KM i to bez navoda o dužini puta, količini, vrsti i cijeni utrošenog benzina, te bez bilo kakvih dokaza na te okolnosti. Po pitanju odsustva iz kancelarije tražio je 960,00 KM, navodeći odsustvo od 16 sati, što znači maksimalno 8 x 2, što nije ni realno, niti opravdano jer se radi o relaciji Ljubuški- Sarajevo-Ljubuški i vrijeme ročišta za koju radnju zastupanja je plaćen. S tim u vezi, navedeno je da je postavljeni zahtjev za naknadu troškova prijevoza i odsustva iz kancelarije paušalan, ničim potkrijepljen i usmjeren na što veću zaradu, a ne na pokrivanje stvarnih troškova što je cilj naknade troškova advokatu predviđene Tarifom. Nadalje je navedeno da je sud u skladu sa članom 10. Zakona o parničnom postupku dužan spriječiti svaku zlouporabu, a stranke su u skladu sa članom 9. tog zakona dužne savjesno i pošteno se koristiti procesnim pravima, te da svaki zahtjev koji se postavlja pred sudom, kao i zahtjev za naknadu troškova mora biti obrazložen i dokazan.

Apelacioni navodi

7. U navedenim apelacijama apelant se poziva na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je do povrede navedenih prava došlo zbog toga što je sud odbio apelantov zahtjev za naknadu troškova prijevoza i odsustva iz kancelarije njegovog punomoćnika, a koji troškovi su bili neophodni u predmetnom postupku.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi navedenih prava odnose isključivo na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivno-pravnih propisa (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredbi u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Osim toga, Ustavni sud ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao ista ili slična činjenična i pravna pitanja, te u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-5003/14 od 11. januara 2017. godine, AP 2778/17 od 13. marta 2018. godine, AP 592/18 od 6. juna 2018. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1886/19 (M. N.) | Sudska praksa | Aktio