Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4562/19 (K. Đ.-J.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4562/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4562/19, rješavajući zahtjev Kriste Đukić-Josipović za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Kriste Đukić-Josipović za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Krista Đukić-Josipović (u daljnjem tekstu: apelantice) iz Gornjeg Liplja, Teslić, podnijela je, 27. novembra 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Okružnog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 87 0 P 024725 19 Gž od 6. septembra 2019. godine i presude Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024725 18 P 3 od 20. marta 2019. godine. Apelantica je podnijela i zahtjev za donošenje privremene mjere pri čemu nije precizirala u čemu bi se ta privremena mjera sastojala.

2. Presudom Osnovnog suda u Tesliću (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 87 0 P 024725 18 P 3 od 20. marta 2019. godine, koja je potvrđena presudom Okružnog suda broj 87 0 P 024725 19 Gž od 6. septembra 2019. godine, utvrđeno je da je postojao osnov za razvod braka zaključenog 7. aprila 1989. godine između apelantice i Branislava Đukića (u daljnjem tekstu: tužitelj) koji je istican do smrti tužitelja 14. decembra 2017. godine. Presudom je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U obrazloženjima obje presude je navedeno da je u postupku utvrđeno da su tužitelj i apelantica 7. aprila 1989. godine zaključili brak u Pribiniću koji je zaveden u matičnoj knjizi vjenčanih za to područje pod brojem 18 za 1989. godinu. Utvrđeno je da je tužitelj faktički prekinuo bračnu zajednicu sa apelanticom i istovremeno zasnovao vanbračnu zajednicu sa Fazilom Botić sa kojom je od tog perioda pa sve do svoje smrti tj. 14. decembra 2017. godine, stekao troje djece poimenično navedene u presudi koji su sa tužiteljem živjeli kao podstanari u Teslicu u zajedničkom domaćinstvu. Nadalje je utvrđeno da je, u konkretnom slučaju, tužitelj prije svoje smrti podnio tužbu za razvod braka sa apelanticom te kako je nesporno da su se, zbog svega naprijed navedenog, stekli uvjeti za razvod braka, to su redovni sudovi zaključili da poimenično navedeni tužiteljidjeca tužitelja iz vanbračne zajednicekao nasljednici tužitelja imaju pravni interes da se utvrdi da su isticani razlozi za razvod braka postojali do časa smrti njihovog prednika. Kako je u osporenim presudama istaknuto, obzirom da pravne posljedice vezane za prestanak braka razvodom, odnosno smrću nisu iste kako u odnosu na činjenicu koja lica će se pojaviti kao zakonski nasljednici (u ovom slučaju tužitelja) tako i u odnosu na sva prava i obaveze njegovih nasljednika, to je zbog navedenih razloga, a pozivom na odredbe člana 52. stav 1, člana 65. stav 1. i člana 66. stav 2. Porodičnog zakona i odlučeno kao u izrekama pobijanih presuda.

3. Osim toga, Okružni sud je u presudi donesenoj u žalbenom postupku istakao i da prvostepena presuda nije zahvaćena povredom odredaba parničnog postupka iz člana 382. b. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) kako se to pogrešno navodi u apelanticinoj žalbi jer, kako je obrazložio taj sud, ovakav žalbeni prigovor nema uporišta u sadržini spisa predmeta, niti u odredbi člana 66. stav 2. Porodičnog zakona. Kako je obrazložio taj sud navedenom odredbom je propisano da pravo na tužbu za poništenje i za razvod braka ne prelazi na nasljednike bračnih supružnika, ali da nasljednici bračnog supružnika koji je podnio tužbu mogu nastaviti već započeti postupak radi utvrđivanja da je postojao osnov za poništenje, odnosno razvod braka istican do časa smrti tužitelja. U konkretnom slučaju, kako je obrazložio Okružni sud, prvobitni tužitelj je prije svoje smrti podnio tužbu za razvod braka u kojoj tužbi je naveo da su razlozi za razvod braka postojali od ranije zbog čega prema mišljenju tog suda, nije bilo mjesta da se postupak u ovoj pravnoj stvari obustavi. Osim toga, Okružni sud je istakao i da je prvostepeni sud u svemu postupao po konačno uređenom tužbenom zahtjevu sadašnjih tužitelja, pri čemu su i sadašnji tužitelji a i njihov punomoćnik, u svemu postupili u skladu sa zahtjevima prvostepenog suda.

4. Prema mišljenju Okružnog suda prvostepeni sud je dao pravilnu ocjenu svakog dokaza za sebe i svih dokaza zajedno kako to propisuje odredba člana 8. ZPP a imajući u vidu materijalne dokaze, kao i iskaz same apelantice prema kojem je između nje i tužitelja došlo do faktičkog prekida braka 2004. godine zbog njegovog života sa drugom ženom pri čemu je apelantica istakla da su i prije toga njihovi odnosi bili narušeni zbog uvreda i poniženja zbog čega se apelantica vratila da živi kod svojih roditelja. Obzirom na navedeno odnosno da su bračni odnosi između apelantice i tužitelja nesporno bili teško i trajno poremećeni, odnosno da je zbog nepodnošljivosti zajedničkog života došlo i do faktičkog prekida braka između njih unazad 15 godina za koje je vrijeme tužitelj zasnovao i vanbračnu zajednicu sa drugom ženom sa kojom je u međuvremenu stekao i troje djece, to je prvostepeni sud, prema mišljenju Okružnog suda, donio odluku zasnovanu na zakonu. Okružni sud je naveo i da je neosnovan žalbeni navod da položaj stranaka u postupku pred prvostepenim sudom nije bio jednak, te da taj sud smatra da nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

5. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju i pravo iz člana 14. Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da su redovni sudovi proizvoljno postupili kada su nastavili predmetni postupak iako nasljednici njenog pokojnog muža nisu preuzeli postupak. Također navodi i da je neshvatljivo da se postupak razvoda braka nastavlja nakon smrti jednog od supružnika te da je samim time apelantica diskriminirana u odnosu na ostale osobe u istoj situaciji. Navodi i da se proizvoljnost redovnih sudova ogleda i u tome što nakon preciziranja i uređenja sasvim novog tužbenog zahtjeva nije odgođeno ročište i apelantici data mogućnost da uloži prigovor na sasvim novi tužbeni zahtjev. Smatra da zbog navedenog nije imala isti tretman kao i suprotna strana a da je to vidljivo i iz činjenice što shodno odredbama Porodičnog zakona pravo na razvod braka ne prelazi na nasljednike umrlog bračnog druga. Zbog navedenog smatra da joj je prekršeno i pravo na imovinu. U odnosu na zahtjev za donošenje privremene mjere apelantica osim navoda da podnosi zahtjev za privremenu mjeru takav zahtjev nije ničim obrazložila.

6. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

7. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

8. Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelanti moraju posebno obrazložiti i dokazati zašto traže donošenje privremene mjere.

10. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere u konkretnom slučaju, Ustavni sud podsjeća da zahtjev za donošenje privremene mora sadržavati razloge i argumente iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da Ustavni sud intervenira u konkretnom slučaju prije donošenja odluke o meritumu apelacije. S tim u vezi Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za navodno kršenje njenih ustavnih prava, dakle za meritum apelacije, te da ne navodi nikakve druge razloge za donošenje tražene privremene mjere. Ustavni sud smatra da navedeno ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere odnosno da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Zbog toga Ustavni sud smatra zahtjev apelantice neosnovanim.

11. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

12. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4562/19 (K. Đ.-J.) | Sudska praksa | Aktio