Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1928/18 (B. Š.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
  • Neophodna mjera u demokratskom društvu- član 8. EK
  • Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
  • Građanski postupak
  • Javni interes
  • Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
  • Kleveta
  • Član 10. EK – sloboda izražavanja
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1928/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1928/18, rješavajući apelaciju Bože Šućura, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Bože Šućura podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 P 096714 17 Gž 2 od 15. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Božo Šućur (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Radmila Plavšić, advokat iz Banje Luke, podnio je 29. marta 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 096714 17 Gž 2 od 15. januara 2018. godine. Apelant je podneskom od 24. aprila 2018. godine dopunio apelaciju. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), prvotuženog M.Š.1 (u daljnjem tekstu: prvotuženi), te D.M., advokata iz Banje Luke, kao punomoćnika drugotuženog M.Š.2 (u daljnjem tekstu: drugotuženi), trećetuženog „NPC Internacionala“ d.o.o. izdavač Press Republike Srpske, četvrtotuženog Đ.K. i petotuženog G.R. (u daljnjem tekstu: petotuženi) zatraženo je 18. i 28. novembra 2019. godine da u roku od osam dana od prijema dopisa dostave odgovore na apelaciju.

3. Okružni sud i Osnovni sud odgovor na apelaciju dostavili su u periodu od 22. i 26. novembra 2019. godine, dok tuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:

Tok postupka

5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 096714 13 P 2 od 26. septembra 2014. godine djelimično je usvojen apelantov tužbeni zahtjev i tuženi su obavezani da mu na ime nematerijalne štete za duševne bolove zbog klevete solidarno isplate iznos od 2.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom od 26. septembra 2014. godine (stav 1), dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev preko dosuđenog iznosa, kao i u dijelu u kojem je apelant tražio da trećetuženi nakon pravosnažnosti presude u dnevnom izdanju „Press RS“ povuče sporni članak i da mu se javno ispriča zbog objavljivanja neistinitih informacija.

6. Iz obrazloženja presude proizlazi da je apelant svoj zahtjev za naknadu štete utemeljio na tekstu koji je objavljen u dnevnim novinama „Press RS“ broj 1.138 od 7. kolovoza 2010. godine pod naslovom „Đubretom zatrpao put komšijama“ i podnaslovom „Božo Šućur iz Han Kola kod Banjaluke duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela“, koji je, kako je navedeno u tužbi, najava opširnog teksta objavljenog na stranama 10 i 11 u kojima je o apelantu iznesen niz neistina, između ostalog, da zagađena voda iz njegove staje truje stoku, da je put koji koristi još osamnaest familija, zbog nemara apelanta, stalno nađubren, da apelant u đubretarnik baca i uginule životinje, te da su na strani 11 objavljene dvije fotografije na kojima su staje ispred kojih je rasuto đubre. U tužbi je, dalje, navedeno da je trećetuženi objavom spornog novinskog članka iznio i prenio neistinite informacije o apelantu i učinio ih dostupnim javnosti, da je tekst sačinjen na temelju neprovjerenih informacija, jer su prvotuženi i drugotuženi sa zlom namjerom iznosili neistinite informacije o njemu.

7. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Osnovni sud je nakon izvedenih dokaza, njihove analize i ocjene, prije svega, konstatirao nespornu činjenicu iz koje proizlazi da su apelanti 7. kolovoza 2010. godine objavili sporni novinski članak (čiji je sadržaj detaljnije naveden na stranici 6. i 7. presude). Uvidom u sporni članak, Osnovni sud je utvrdio da je na naslovnoj strani dnevnih novina Press RS od 7. kolovoza 2010. godine objavljen naslov „Đubretom zatrpao put komšijama“, a ispod toga tekst „Božo Šućur iz Plan Kola kod Banja Luke duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela“. Zatim, Osnovni sud je istakao da je uvidom u tekst koji je objavljen na str. 10. i 11. utvrdio da je trećetuženi naveo da je „prvotuženi izjavio da već više od deset godina ratuje sa porodicom tužitelja [apelanta], koju optužuje da rasipanjem đubreta iz svojih štala zatrpava okolni put, zagađuje okolinu i truje stoku, da već godinama muku muči sa komšijom, tužiocem, koji baca đubre iz štale na prilazni put i obližnji izvor vode, da iako je neodgovornog komšiju prijavljivao komunalnoj policiji, nadležni još nisu reagovali i spriječili izbijanje zaraze, da je prijave slao i odjeljenju komunalne policije u Banja Luci, ali da ni oni ništa nisu preuzeli, […] te da je tužitelju davao novac da izgradi đubretarnik kako ne bi ugrožavao okolinu, te da je dao tužitelju i djeci njegove snahe N. koji tu žive po 150,00 KM koji su uzeli novac ali da ništa nisu uradili da riješe problem […]“. Također, Osnovni sud je naveo da je trećetuženi naveo da „[…]ogorčenje ne krije ni drugotuženi koji tvrdi da je zbog izlivanja otpadnih voda iz tužiočeve štale obližnji izvor jako zaražen, da je on imao zdrave krave, ali da je nakon što ih je napojio izvorskom vodom jedna uginula, a drugu je jedva spasao, da nema dileme da su se otrovale vodom koju su zagadili tužilac i njegova bahata familija“. Zatim, iz članka proizlazi da „porodica tužioca odbacuje sve optužbe tvrdeći da se đubre iz štala sliva u septičku jamu koju čiste na proljeće i jesen, da tužiočeva supruga S. kaže da problem nastaje samo kada padne kiša, da im komšija Milan [prvotuženi] godinama zadaje glavobolje zbog đubretarnika, iako ne živi ovdje već u Švajcarskoj, da je sve počelo prije pet godina kada je asfaltiran put u selu, […] da snaha N. izjavljuje da je zbog spora sa prvotuženim završila na sudu i platila 500,00 KM kazne, da je odbila njegovu ponudu za finansiranjem izgradnje đubretarnika, zato što imanje nije njeno[…].“ Nadalje je utvrdio da u članku na stranama 10 i 11, postoji dio sa slikom N.R. sa podnaslovom „Radulović: Zašto Milanu smeta đubre?!“, ispod kojeg je navedeno da je N.R., pomoćnik načelnika Odjeljenja komunalne policije u Banja Luci, potvrdio da je komunalna policija protiv N.Š. napisala prijavu, jer je utvrđeno da dubrište nije propisno izgrađeno, da oni ne mogu pisati prijave po želji prvotuženog, da prvotuženi tvrdi daje stoka tužiočeva, ali da je utvrđeno da je N. i da su zato napisali prijavu na njeno ime, da ne pokušavaju bilo šta da zataškaju, da rade po prioritetu, da Šućuri nisu na prvom mjestu, da se ne sjeća da je ikada razgovarao sa prvotuženim, koji i ne živi ovdje, da ne zna zašto mu onda smeta đubre.“.

8. U svezi sa navedenim, Osnovni sud je naveo da je među parničnim strankama bilo sporno je li iznesenim informacijama u spornom tekstu apelantu nanesena nematerijalna šteta u vidu duševnih bolova i jesu li apelanti zbog toga odgovorni. Zatim, Osnovni sud je istaknuo da je u odredbi članka 5. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK) propisana odgovornost za klevetu, a u odredbi članka 6. stavak 1. ZZK su propisane iznimke od ove odgovornosti. Tumačenjem smisla navedenih odredaba Osnovni sud je zaključio da je teret dokazivanja utemeljenosti tužbenog zahtjeva na apelantu, da mu je uslijed određenog izražavanja nanesena šteta, a na tuženima je teret dokazivanja da je izražavanje bilo istinito (utemeljeno na istinitim činjenicama), odnosno neistinito, ako je po zakonu bio obvezan iznositi ili pronositi izražavanje i da je to izražavanje bilo razumno.

9. Ocjenjujući izvedene dokaze sukladno odredbama materijalnog prava, konkretno odredbama ZZK, Osnovni sud je utvrdio da je apelant dokazao da su mu tuženi u tekstu koji je objavio trećetuženi pronošenjem neistinitog izražavanja (u jednom dijelu) prouzročili nematerijalnu štetu koja se ogleda u duševnim bolovima zbog povrede ugleda, odnosno da tuženi nisu dokazali da je njihovo izražavanje bilo istinito (u jednom dijelu), dakle, utemeljeno na istinitim činjenicama. Imajući u vidu da je apelant klevetničkim smatrao sve navode u spornom tekstu, Osnovni sud je na okolnosti koje su bitne za odlučivanje o utemeljenosti tužbenog zahtjeva, konkretno istinitosti spornih navoda, proveo dokaz saslušanjem apelanta, prvotuženog i drugotuženog u svojstvu parničnih stranaka, pa budući da su navedeni iskazi bili oprečni, proveo je dokaze saslušanjem brojnih svjedoka (ukupno 15, čiji je sadržaj naveden na str. 7 do 13. presude). Nakon toga je, kako je navedeno u obrazloženju presude, utvrdio da apelant nije dokazao istinitost svojih navoda u cjelini, konkretno da nije dokazao da iz njegovih pomoćnih objekata u kojima drži stoku ne teku fekalije na cestu koja vodi ka kući prvotuženog i da nije dokazao da su tuženi i apelanti pejorativnim navodima htjeli nanijeti mu štetu. Ovakav zaključak je proizašao, kako je navedeno, na temelju iskaza saslušanih svjedoka koji su potvrdili činjenične navode iz spornog teksta o istjecanju fekalija na cestu a saznanja su stekli neposredno, prilikom obnašanja službene dužnosti. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da su svi navodi iz spornog članka bili neistiniti, jer je u postupku utvrđeno da su navodi u tekstu koji se odnose na curenje fekalija („osoke“) istiniti i da je prvotuženi apelantu dao određenu svotu novca da riješi problem s curenjem, što, prema mišljenju Osnovnog suda, znači da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenog zahtjeva u cjelini, već samo djelomično.

10. U tom smislu je, u pogledu djelomične utemeljenosti preostalog dijela tužbenog zahtjeva, utvrđeno da je apelant dokazao da su neki navodi iz spornog teksta bili klevetničkog karaktera (neistiniti), i to „da tužitelj duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava iz tog sela, jer tuženi nisu dokazali da apelant, kako bi se jezičnim tumačenjem smatralo, fizički svoje đubre istovara na put, niti su dokazali da put koristi 18 domaćinstava, već samo prvotuženi i povremeno svjedok I.Š., i da apelant zagađuje obližnji izvor vode na kojem se napaja stoka, budući da apelanti suprotno tome nisu dokazali. Obrazlažući neutemeljenost navoda iz odgovora na tužbu prema kojima tuženi iznesenim sadržajem teksta negiraju odgovornost za klevetu, Osnovni sud je naveo da se opći interes i sloboda izražavanja, na koje se pozivaju tuženi, koji odista dopuštaju pokretanje pitanja o eventualnoj kvaliteti rada komunalnih i veterinarskih službi, kao i policije, ne mogu braniti iznošenjem neistinitih činjenica koje predstavljaju napad na ugled neke osobe i koje se, zbog toga, ne mogu smatrati kritikom koju su ove osobe dužne tolerirati obzirom na zanimanje koje obavljaju. Stoga je utvrđeno da objava spornog novinskog članka u jednom dijelu predstavlja činjenično izražavanje koje ima elemente klevete, pa su tuženi obvezani apelantu naknaditi štetu koju su mu takvim izražavanjem prouzročili.

11. U pogledu visine tužbenog zahtjeva, Osnovni sud je utvrdio da je on previsoko postavljen budući da je prethodno ocijenjeno da je tužbeni zahtjev djelomično, a ne u cjelini, utemeljen. S tim u svezi je iz iskaza apelanta i iskaza tri saslušana svjedoka utvrđeno da je apelant, kao što bi i svaki prosječan čovjek, pretrpio određena negativna osjećanja prouzročena spornim novinskim člankom. Ocjenjujući sve okolnosti propisane odredbom članka 11. ZZK, kao i okolnosti koje propisuje odredba članka 200. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), utvrđeno je da je adekvatna novčana satisfakcija za duševne bolove koje su tuženi prouzročili apelantu iznos od 2.000,00 KM zbog čega su obvezani solidarno ih isplatiti apelantu. Dosuđena naknada štete u iznosu od 2.000,00 KM, kako je dalje obrazloženo, predstavlja pravičnu naknadu za duševne bolove zbog povrede ugleda čiji je cilj satisfakcija koja ne smije težiti drugim ciljevima, tako da se svrha tražene naknade štete postiže obvezom tuženih da apelantu, zbog učinjene klevete, isplate dosuđeni iznos (kao satisfakciju za pričinjenu štetu).

12. Presudom Okružnog suda broj 71 0 P 096714 14 Gž od 26.veljače 2015. godine odbijena je žalba tuženih i potvrđena je prvostupanjska presuda, osim u dijelu odluke o troškovima postupka.

13. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2193/15 od 15. studenog 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog, a Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP-1848/15 od 28. veljače 2018. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio je apelaciju prvotuženog. U navedenim odlukama Ustavni sud je utvrdio povrede njihovog prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), ukinuo presudu Okružnog suda broj 71 0 P 09671414 Gž od 26. veljače 2015. godine i predmet vratio Okružnom sudu radi donošenja nove odluke.

14. Ustavni sud u navedenim odlukama zaključio da postoji povreda prava na slobodu izražavanja iz članka II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 10. Europske konvencije kada su redoviti sudovi, propuštajući da ocijene je li u okolnostima konkretnog slučaja postojao legitimni interes da se lokalna zajednica obavijesti o evidentnim problemima koji su izneseni u spornom tekstu, čija je istinitost osporenim presudama djelomično potvrđena, kao i da sporno izražavanje (u drugom dijelu) dovedu u kontekst relevantnih odredaba ZZK, onih koje propisuju odgovornost za klevetu i onih koje propisuju iznimke od ove odgovornosti, te standarda uspostavljenih u odredbi članka 10. Europske konvencije. Time su prekoračili granice „slobodne procjene“ koju, u smislu članka 10. Europske konvencije, apelanti uživaju, što je rezultiralo miješanjem u pravo apelanata na slobodu izražavanja, koje u okolnostima konkretnog slučaja nije bilo nužno u demokratskom društvu (vidjeti, AP-2193/15, točka 43 i AP- 1848/15, točka 45, naprijed citirane).

Odluka osporena apelacijom

15. Presudom Okružnog suda broj 71 OP 096714 17 Gž 2 od 15. siječnja 2108. godine, donesenom u postupku izvršenja odluka Ustavnog suda br. AP-2193/15, žalbe prvotuženog, trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog su uvažene, presuda Osnovnog suda je preinačena tako da je odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Istom presudom apelant je obvezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka kako je detaljnije navedeno u izreci presude.

16. Okružni sud je u obrazloženju odluke prvenstveno izložio sadržaj odluke Ustavnog suda AP 2193/15 od 15. studenog 2017. godine. Zatim je istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su pojedini navodi iz spornog članka istiniti i stoga ne predstavljaju klevetu, odnosno, da nisu točni navodi da apelant dulje od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava, da zbog nemara i bezobrazluka apelanta i njegove obitelji je put vječito nađubren, da kako je naveo drugotuženi razbacano đubre stvara problem i da je imao zdrave krave, ali nakon što ih je napojio izvorskom vodom jedna je uginula, a drugu je jedva spasio, da nema dileme da su se otrovane vodom koju su „zagadili apelant i njegova bahata familija“.

17. Okružni sud je dalje naveo da je uzimajući u obzir precizirane navode odluke Ustavnog suda, našao da je sporni članak pokrenuo pitanje od javnog interesa, tj. pitanje kako rada komunalnih službi, tako i ispravnosti odlaganja otpada i zagađenosti vode u zaseoku Šućuri u Kolima kod Banja Luke. Također, u tom članku su u podnaslovu navedene i izjave pomoćnika načelnika Odjeljenja komunalne policije u Banja Luci. Kada se sve to dovede u kontekst odredbe članka 6. stavak 2. ZZK, proizlazi da je spornim izražavanjem pokrenuto pitanje od javnog interesa. Zatim, Okružni sud je ukazao na odluke Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) u predmetima Dablan Dablan protiv Rumunije i u predmetu Thorgeir Thorgeison Thorgeir Thorgeirson protiv Islanda, te je naveo da je u načelu obrana na temelju iskrene namjere jedna vrsta zamjene za dokazivanje istinitosti. Kada novinar ima legitiman cilj, kada je u pitanju nešto od značaja za javnost i kada su razumni napori uloženi u potvrđivanje činjenica, mediji se neće smatrati odgovornim čak i u slučaju da se uspostavi da su činjenice bile neistinite (odluka Ustavnog suda broj AP-787/04). Nadalje, Okružni sud je naveo da je i u predmetu Europskog suda Šabanović protiv Crne Gore, u kojem predmetu se radilo također o novinarskom članku pod naslovom „Slavine pute bakterija“, a čiji sadržaj se odnosio na bakteriološku ispravnost tekuće vode u Herceg Novom, utvrđeno da je prekršeno pravo na slobodu izražavanja, jer je interes javnosti da bude informirana o ispravnosti vode koja se pumpa u sistem da je ista filtrirana i za to sigurna za upotrebu. Naime, i u kontekstu primjene trodijelnog testa te pitanja proporcionalnosti u konkretnoj pravnoj stvari se moraju dovesti u odnos, pravo javnosti da bude informirana o pitanjima od javnog značaja, a s druge strane zaštita ugleda apelanta. U svezi sa navedenim, Okružni sud je naveo da je cijeneći kriterije iz članka 6. stavak 2. ZZK utvrdio da je sporno izražavanje bilo u interesu javnosti da se informira o načinu odlaganja otpada i ispravnosti vode i radu komunalne policije. Zatim, izražavanje djelomično sadrži objektivne i točne informacije utvrđene u pobijanoj presudi koju prihvata i ovaj sud, a to su da iz štala teče oseka na predmetni put, da je prvotuženi davao određeni iznos novca apelantu da napravi neki zidić kojim bi se sprječavalo da oseka ističe na put, ali da to nije učinio. Sam članak nema za cilj narušavanje ugleda apelanta, odnosno sporno izražavanje se ne odnosi na aspekte privatnog života apelanta, već o činjenicama koje se tiču javnog značaja, ispravnosti vode i načinu odlaganja otpada, te radu komunalne policije. Osim toga, iz prakse Europskog suda proizlazi da se novinari pa i prvotuženi kao osoba koja živi u zaseoku Kola čime je osobno zainteresiran za ispravnost vode, odlaganje otpada i rad komunalnih službi, pod određenim okolnostima mogu osloniti na glasine kada iznose, odnosno pronose činjenice o pitanjima od javnog interesa i gdje iskrena namjera predstavlja jednu vrstu zamjenu dokazivanja istinitosti. S obzirom na navedeno, Okružni sud je istakao da u smislu odredbe članka 6. stavak 1. točka v) ZZK, nalazi da ne postoji odgovornost tuženih za klevetu, jer je sporno iznošenje od strane prvotuženog i pronošenje od strane trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog bilo razumno, zbog čega je prvostupanjska presuda preinačena na način kao u izreci, jer u sjednici vijeća utvrđeno da je činjenično stanje u prvostupanjskoj presudi pravilno utvrđeno, ali da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

18. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na ugled kao segment prava na privatni život iz članka II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 8. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.

19. Iz navoda apelacije proizilazi da apelant smatra da je presuda Okružnog suda donesena bez dublje i suštinske analize pitanja na koja je Ustavni sud ukazao u ranijoj odluci, a tiču se isključivo propusta načinjenih u procesu sudske ocjene elemenata koji čine strukturu prava na slobodu izražavanja. S tim u svezi apelant smatra da Okružni sud prilikom ocjene postojanja interesa javnosti, nije razmatrao činjenice konkretnog predmeta, jer odluke na koje se pozvao odnose na slučajeve ocjene prava na slobodu izražavanja u odnosu na javnu ličnost a ne u odnosu na privatnu osobu, kao i da nije ocijenio postojanje javnog interesa u kontekstu danog trenutka, prostora i osoba. U tom pogledu, apelant smatra da je sud trebao imati u vidu da on nije javna ličnost, da ne obnaša niti jednu funkciju, da ni u jednom aspektu svog života ne istupa javno, te da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o privatnoj osobi - poljoprivrednom proizvođaču koji uživa ugled u svom selu, zbog čega je u odnosu na njega sužen obim slobode izražavanja, kada izražavanje sadrži neistinu. U tom smislu apelant smatra da sud nigdje nije cijenio činjenicu da nije samo po sebi dovoljno da se pitanje u odnosu na koje je izvještavano može smatrali važnim za javnost, jer je sporni članak predstavljao samo izoliran slučaj izvještavanja u odnosu na predmetno pitanje i nije pokrenuo ni javnu debatu u širem smislu, niti je na bilo koji način doprinio javnom interesu. Također, apelant smatra da u konkretnom slučaju nije postojala iskrena namjera da se utvrdi prava istina i namjera da se objektivno priopćava jer bi u suprotnom bilo izneseno viđenje apelantove strane, jer je apelantova supruga kontaktirana prije nego što su prvotuženi i drugotuženi dali svoje izjave. Apelant je dalje ukazao da je od značaja i propust suda da pravilno cijeni značaj činjenica, jer je u sudskom postupku utvrđeno da je apelant uspio dokazati da su svi navodi iz navoda i podnaslova bili klevetnički, jer tuženi nisu dokazali da apelant fizički istovara đubre na put niti da taj put koristi 18 domaćinstava, odnosno da zagađuje obližnji izvor vode na kojem se napaja stoka, a tim činjenicama se Okružni sud nije bavio. Najzad, apelant je naveo da Okružni sud nigdje nije cijenio pitanje privatnog interesa apelanta, a što je bila njegova obveza prilikom procjene značaja dobara koja se štite, tj. javnog sa jedne strane i privatnog interesa sa druge strane. U svezi sa povredom prava na imovinu, apelant je naveo da je iznos od 2.000,00 KM u ranijim odlukama bio izrazito nisko određen, te da mu je potpunim oduzimanjem naknade povrijeđeno pravo na imovinu jer je apelant imao legitimno očekivanje da će mu ovaj iznos biti dosuđen.

b)Odgovori na apelaciju

20. Okružni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga danih u drugostupanjskoj odluci te je predložio da se apelacija odbije kao neutemeljena.

21. Osnovni sud je naveo da su apelacijski navodi neutemeljeni.

V.Relevantni propisi

22. Zakon o zaštiti od klevete RS („Službeni glasnik RS“, broj 37/01).

Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

OPŠTI DEO

Član 1.

Ovim zakonom uređuju se prihvatljiva ograničenja slobode izražavanja u pogledu građanske odgovornosti za štetu nanesenu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem nečeg neistinitog i potvrđuje da:

a)pravo na slobodu izražavanja, koje je garantovano Ustavom Republike Srpske i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, predstavlja jedan od osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b)pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primenjuje se samo za izražavanja koja se smatraju korisnim ili neuvredljivim nego, takođe i za ona koja mogu da uvrede, šokiraju ili uznemire;

v)sredstva informisanja imaju vrlo značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni posmatrači i snabdevači javnosti informacijama.

ODGOVORNOST ZA KLEVETU

Član 5.

1. Svako poslovno sposobno lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja nečeg neistinitog, identifikujući to lice trećem licu, odgovorno je za klevetu, ako je to lice prouzrokovalo štetu u svojstvu autora, urednika ili izdavača izražavanja, ili u svojstvu lica koje je na neki drugi način efikasno kontrolisalo sadržaj tog izražavanja, kao i pravno lice koje je objavilo izražavanje.

2. Lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu ako je namerno ili usled nepažnje iznelo ili pronelo izražavanje.

3. Kada se izražavanje odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, lice iz stava 1. ovog člana je odgovorno za izazvanu štetu iznošenjem ili pronošenjem izražavanja ako je to lice znalo da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemarilo neistinitost izražavanja. Isti standard odgovornosti primenjuje se ako je oštećeni bio ili je javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako vrši, prema opštem shvatanju javnosti, značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

4. Kada se izražavanje odnosi na preminulu osobu, naslednik prvog reda te osobe može podneti tužbu u smislu ovog zakona ako izražavanje prouzrokuje štetu i njegovom ličnom ugledu.

IZUZECI OD ODGOVORNOSTI

Član 6.

U sledećim slučajevima neće se odgovarati za klevetu:

a)ako se radi o izražavanju mišljenja ili kada je izražavanje u suštini istinito;

b)ako je lice koje je navodno prouzrokovalo štetu bilo po zakonu obavezno iznositi ili pronositi izražavanje, ili iznositi ili pronositi izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

v) ako je iznošenje ili pronošenje izražavanja bilo razumno.

Kada sud donosi ovakvu odluku, uzima u obzir sve okolnosti slučaja, naročito uključujući: način, oblik i vreme iznošenja ili pronošenja izražavanja, prirodu i stepen prouzrokovane štete, dobronamernosti i pridržavanje opšte prihvaćenih profesionalnih standarda od strane štetnika, verovatnost da bi šteta nastala da izražavanje nije izneseno ili proneseno, podatak da li izražavanje sadrži objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica i da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili pitanja od političkog ili javnog značaja.

ODNOS OVOG ZAKONA PREMA DRUGIM ZAKONIMA

Član 13.

Ovaj zakon je lex specialis u odnosu na sve druge zakone. Za sve što nije regulisano ovim zakonom primenjivaće se odredbe Zakona o obligacionim odnosima, Zakona o izvršnom postupku i Zakona o parničnom postupku koji su na snazi u Republici Srpskoj.

23. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS» br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04) Za potrebe ove odluke koristi se tekst zakona kako je objavljen u službenim glasilima, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Osnovi odgovornosti Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

(2) Za štetu od stvari ili delatnosti, od kojih potiče povećana opasnost štete za okolinu, odgovara se bez obzira na krivicu.

(3) Za štetu bez obzira na krivicu odgovara se i u drugim slučajevima predviđenim zakonom.

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Okružnog suda broj 71 0 P 096714 17 Gž 2 od 15. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda Okružnog suda dostavljena apelantovom punomoćniku 29. januara 2018. godine, a da je apelacija podnesena 29. marta 2018. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelant smatra da mu je osporenim presudama povrijeđeno pravo na privatni život iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

aPravo na privatni život

29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.

30. Član 8 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.

2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne bezbjednosti, javne bezbjednosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih

31. Apelant tvrdi da su mu spornim članom narušeni ugled i čast, te da Okružni sud u osporenoj odluci nije izvršio pravilnu ocjenu elemenata koji čine strukturu prava na slobodu izražavanja na koje je Ustavni sud ukazao u ranijoj Odluci broj AP 2193/15. Naime, apelant smatra da Okružni sud nije pravilno procijenio postojanje javnog interesa za obavještavanje javnosti o spornom događaju, činjenicu da se radi o privatnom licu, kao i da nije pravilno ocijenio istinitost spornih navoda.

32. Ustavni sud podsjeća na to da, prema praksi Evropskog suda, pravo pojedinca na ugled predstavlja elemenat njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI, Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII, i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana 8 Evropske konvencije jeste zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantovana članom 8 Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8 Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2 tog člana (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 21/14 od 10. novembra 2016. godine, stav 29, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

33. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud u svojoj praksi utvrdio određene relevantne kriterijume koji se uzimaju u obzir prilikom ocjene postizanja ravnoteže između suprotstavljenih prava – prava na privatnost (ugled) i prava na slobodu izražavanja (vidi, Evropski sud, Axel Springer AG protiv Njemačke, presuda od 7. februara 2012. godine, st. 89-95). Prvi kriterijum se odnosi na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja. Drugi kriterijum se tiče uloge i funkcije lica o kojem je riječ, kao i prirode aktivnosti o kojima se piše ili saopštava putem medija. S tog aspekta se mora napraviti razlika između privatnih lica i lica koja nastupaju u javnom kontekstu, kao što su političke ili druge javne ličnosti. U skladu s tim, dok privatno lice, nepoznato javnosti, može zahtijevati naročitu zaštitu svog prava na privatni život, to ne važi na isti način i za javne ličnosti. Osnovna razlika se odnosi na izvještavanje o pitanjima koja mogu doprinijeti debati u javnom interesu u vezi s političarima koji obavljaju svoje zvanične funkcije, od izvještavanja o pojedinostima iz privatnog života lica koje ne obavlja takve funkcije. Sljedeći bitan kriterijum koji se uzima u obzir jeste način na koji su pribavljene informacije. To podrazumijeva da se jasno utvrdi da li je novinar (ili onaj koji je objavio određenu informaciju) sproveo sopstveno nezavisno istraživanje pridržavajući se određenih profesionalnih standarda ili nije, da li je to istraživanje zasnovano na određenoj činjeničnoj osnovi u relevantnom periodu, da li se izvor putem kog je pribavljena informacija može smatrati pouzdanim u odnosu na sporne navode u relevantno vrijeme (ne u vrijeme naknadnih saznanja), te da li je licu koje je u pitanju omogućeno da odgovori na iznesene navode. Na taj način, između ostalog, utvrđuje se da li je novinar postupao u dobroj namjeri, što može biti njegova odbrana od klevete čak i kada su informacije koje je prenio neistinite. Ustavni sud ukazuje da je Evropski sud, primjenjujući ovaj kriterijum, podsjetio da je i ranije pridavao veliku važnost tome da li su domaći sudovi analizirali način na koji su novinari dobili informacije, da li su ih pokušali verifikovati s aplikantima prije objavljivanja i da li li aplikantima omogućili da odgovore na navode iznesene u istom članku (vidi, Evropski sud, Ion Carstea protiv Rumunije, presuda od 28. oktobra 2014. godine, predstavka broj 20531/06, stav 35). Ostali faktori koji se, takođe, uzimaju u obzir u ovakvim predmetima su prethodno ponašanje lica o kojima se piše (npr. da li je to lice već samo o sebi iznosilo neke stvari javno), sadržaj, oblik i posljedice objavljivanja, te težina nametnute sankcije. Osim navedenog, Ustavni sud je, na nužnost razmatranja navedenih elemenata, ukazao i u odlukama u predmetima br. AP 2193/15 i AP 1848/15 (kako je prikazano u tački 14 ove odluke).

34. Primjenjujući navedena načela na konkretan slučaj, prvo pitanje koje se postavlja jeste pitanje doprinosa iznesenog, odnosno prenesenog izražavanja debati od javnog interesa. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u osporenoj odluci naveo da je u konkretnom slučaju pokrenuto pitanje kako rada komunalnih službi, tako i ispravnosti odlaganja otpada i zagađenosti vode u zaseoku Šućuri u Kolima kod Banje Luke i da su u tom članku navedene i izjave pomoćnika načelnika Odjeljenja komunalne policije u Banjoj Luci na osnovu čega je zaključio da su u predmetnom članku pokrenuta pitanja od javnog interesa. Takođe, Ustavni sud zapaža da je sporni tekst objavljen kao reakcija prvotuženog i drugotuženog na apelantov način postupanja u odlaganju otpada, kao i da je Ustavni sud već u prethodnim odlukama istakao da je u konkretnom slučaju evidentno pokrenuta rasprava o pitanjima od javnog interesa, odnosno pitanja o eventualnom kvalitetu rada komunalnih i veterinarskih službi (vidi Odluku broj AP 2193/15, tačka 38). Shodno tome, Ustavni sud smatra da su sporni tekstovi u kojima je, zapravo, izražen kritički stav prema spornom događaju, posebno sa aspekta činjenice da su u taj događaj bile uključene komunalne službe, mogao doprinijeti raspravi od javnog interesa, odnosno da je postojao javni interes da se tekst takvog sadržaja prezentuje javnosti.

35. U vezi sa pitanjem uloge i funkcije apelanta, koje apelant posebno problematizuje tvrdeći da on nije javna ličnost, da ne obavlja niti jednu funkciju, da ni u jednom aspektu svog života ne istupa javno, te da se u konkretnom slučaju radi prvenstveno o privatnom licu - poljoprivrednom proizvođaču koji uživa ugled u svom selu, Ustavni sud ukazuje da je tačno da, u skladu s praksom Evropskog suda, privatni pojedinac nepoznat javnosti može tražiti posebnu zaštitu svog prava na privatan život. Međutim, Evropski sud, takođe, podržava pravo na saopštavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa čak i kada takva saopštenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi, Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC], br. 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir da li se sporno izražavanje odnosi na lični život pojedinca, ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je u spornom tekstu iznesena određena kritika na rad apelanta kao poljoprivrednog proizvođača (kako to sam apelant navodi), te da se sporno izražavanje niti u jednom segmentu nije odnosilo na njegov privatni život, već na okolnosti koje su vezane za profesionalni aspekt njihovog djelovanja i pridržavanja odgovarajućih pravila odlaganja otpada, a što je, takođe, uzeto u obzir u osporenoj odluci Okružnog suda sa pozivom na praksu Evropskog i Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu, što, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.

36. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, koji je u konkretnom slučaju donio konačnu odluku, istakao da su pojedini navodi iz spornog članka istiniti i da stoga ne predstavljaju klevetu (da iz štala teku fekalije na put i da je prvotuženi davao određeni iznos novca apelantu da napravi neki zidić kojim bi se sprečavalo da fekalije ističu na put, ali da to apelant nije učinio). S druge strane, Okružni sud je ukazao da nisu tačni navodi da apelant duže od deset godina đubre iz svoje štale istovara na put koji koristi osamnaest domaćinstava, da je zbog nemara i bezobrazluka apelanta i njegove porodice put vječito nađubren, da, kako je naveo drugotuženi, razbacano đubre stvara problem i da je imao zdrave krave, ali nakon što ih je napojio izvorskom vodom jedna je uginula, a drugu je jedva spasio, da nema dileme da su se otrovale vodom koju su „zagadili apelant i njegova bahata familija“. U ovome pogledu Okružni sud je zaključio da su se tuženi mogli osloniti na glasine kada iznose, odnosno pronose činjenice o pitanjima od javnog interesa i gdje je iskazana iskrena namjera predstavlja jednu vrstu zamjene dokazivanja istinitosti, te da je iznošenje i pronošenje informacije bilo razumno.

37. Dovodeći navedena obrazloženja u vezu sa relevantnim standardima iz tačke 33 ove odluke, Ustavni sud zapaža da iz stanja u spisu proizilazi da je trećetuženi u spornom tekstu prenio stavove prvotuženog i drugotuženog, kao i lica iz javnog života poput načelnika Komunalne policije, te da su u spornom tekstu navedena i stanovišta apelantove supruge i snahe N., koje su, takođe, bile uključene u sporne događaje oko odlaganja đubriva i načina isticanja fekalija. Dakle, proizilazi da se trećetuženi prilikom objave spornog članka oslanjao na više izvora informacija i da nije imao razloga da sumnja u njihovu vjerodostojnost, te da je pisao o događaju koji se stvarno desio, da je izražavanje u suštini istinito, jer je tokom postupka utvrđeno da je zaista postojao određeni problem sa odlaganjem đubriva i oticanjem fekalija na seoski put. Ustavni sud, takođe, zapaža da u spornom tekstu apelantu lično nije bilo omogućeno da iznese svoj stav o spornom događaju, što bi sa stanovišta novinarske etike bilo razumno i očekivano kako bi se sporni događaj sagledao iz više uglova i na taj način čitaocima pružila prilika da sami donesu sud o spornom događaju. Međutim, Ustavni sud zapaža da je u spornim tekstovima, ipak, omogućeno apelantovoj supruzi i snahi N., kao, uslovno rečeno, suprotnoj strani, da iznesu svoj stav o događaju u vezi sa odlaganjem otpada i oticanjem fekalija. Stoga, Ustavni sud zapaža da se na osnovu okolnosti konkretnog slučaja može zaključiti da su tuženi prilikom iznošenja i pronošenja izražavanja postupali razumno i u skladu s profesionalnim standardima, na način da su se za objavljene informacije oslanjali na više izvora informacija pri čemu su omogućili i suprotnoj (apelantovoj) strani da se izjasni na okolnosti spornog događaja iz čega proizilazi da su, kako je to zaključio i Okružni sud, postupali u „dobroj namjeri“ prilikom objavljivanja predmetnih informacija.

38. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj AP 2193/15 (st. 37 i 38) ukazao da iz obrazloženja odluka proizilazi da se redovni sudovi ranijom odlukom kojom je usvojen apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete zbog klevete nisu bavili spornim izražavanjem naročito imajući u vidu da su navodi koji su izneseni u članku kojim je, prema zaključku sudova, apelant bio oklevetan, kako proizilazi iz obrazloženja osporenih odluka, imali dovoljnu činjeničnu osnovu (što proizilazi iz sadržaja dokaza prezentovanih u prvostepenoj presudi). Naime, u konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da se navodi na koje apelant ukazuje i koji su označeni kao neistiniti suštinski odnose na isti činjenični kontekst o kojem je bilo riječi, odnosno zaključke redovnih sudova da iz apelantovih staja teku fekalije na put i da je prvotuženi davao određeni iznos novca apelantu da napravi neki zidić kojim bi se sprečavalo da fekalije ističu na put, ali da to apelant nije učinio. Prema tome, detalji na kojima apelant u konkretnom slučaju insistira (da nije utvrđeno da on u fizičkom smislu duže od deset godina đubre istovara na cestu), u okolnostima konkretnog slučaja, a naročito kod fotografija koje su prezentovane u spornom članku iz kojih je vidljiva blizina stajskog otpada i puta, ne mogu se smatrati očigledno neistinitim da bi se, uslijed toga, moglo raditi o odgovornosti za štetu zbog klevete. Takođe, u pogledu apelantovih tvrdnji kojima ukazuje da nije utvrđeno da zagađuje obližnji izvor vode, Ustavni sud smatra da iz načina na koji je ta izjava prezentovana proizilazi da se radi o mišljenju drugotuženog, a ne činjeničnoj tvrdnji za koju bi postojala odgovornost za klevetu. Prema tome, i Ustavni sud smatra da nema dokaza prema kojima je opis događaja iz članka potpuno neistinit i da je cilj bio isključivo poticanje klevetničkih izjava prema apelantu.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je Okružni sud pri donošenju osporene odluke izvršio odgovarajuću analizu spornog izražavanja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između apelantovog prava iz člana 8 Evropske konvencije i prava tuženih iz člana 10 Evropske konvencije. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da je miješanje u apelantovo pravo na ugled u konkretnom slučaju proporcionalno zakonitom cilju kome se teži, odnosno da je bilo neophodno u demokratskom društvu u smislu člana 8 stav 2 Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju osporenom odlukom uspostavljena pravična ravnoteža između dva jednako zaštićena prava (prava na ugled i prava na slobodu izražavanja).

40. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama redovnih sudova u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja apelantovih prava iz člana II/.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije

b) Pravo na imovinu

41. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant povredu ovog prava dovodi u vezu sa odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva za naknadu štete zbog klevete, a ti navodi su već razmotreni i prilikom razmatranja navoda o povredi prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, kao i na elaboraciju iz prethodnih tačaka u kojima nije utvrđeno kršenje apelantovog prava na privatni život odbijanjem njegovog tužbenog zahtjeva, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na imovinu, takođe, neosnovani. VIII.Zaključak

42. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije. Naime, Okružni sud u osporenoj presudi izvršio je odgovarajuću analizu relevantnih kriterijuma u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8 Evropske konvencije i člana 10 Evropske konvencije

43. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju toga prava temelje na istim tvrdnjama koje je apelant istakao u vezi s pravom na privatan život, a Ustavni sud je zaključio da nema povrede njegovog prava u tom pogledu.

44. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

45. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i oabvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1928/18 (B. Š.) | Sudska praksa | Aktio