Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3966/19 (A.B.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Povreda
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3966/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3966/19, rješavajući apelaciju A. B., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija A. B.
Utvrđuje se povreda prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka
a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Rješenje Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019581 19 Kž 10 od 1. oktobra 2019. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Republike Srpske koji je dužan da po hitnom postupku, a najkasnije u roku od tri dana od dana dostavljanja ove odluke, donese novu odluku u skladu sa članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prva i osnovnih sloboda.
Nalaže se Vrhovnom sudu Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od pet dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banje Luke, kojeg zastupa Mirna Delalić, advokat iz Tuzle, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019581 19 Kž 10 od 1. oktobra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019581 18 K2 od 13. septembra 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, 11. novembra 2019. godine je od Vrhovnog i Okružnog suda, a 4. decembra 2019. godine od Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 19. novembra 2019. godine, a Republičko tužilaštvo 17. decembra 2019. godine. Okružni sud, kome je apelacija dostavljena na odgovor 11. novembra 2019. godine, u ostavljenom roku od osam dana nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Okružni sud je Presudom broj 11 0 K 019581 17 K od 2. februara 2018. godine apelanta i saoptuženog S. V. proglasio krivim zbog sticaja krivičnih djela teškog ubistva iz člana 149 stav 2, oduzimanja motornog vozila iz člana 237 stav 1, nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 i izazivanja opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS), te ih osudio, i to apelanta na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 19 godina, a saoptuženog S. V. na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 20 godina.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine, uvažavajući žalbe apelanta i S. V., ukinuo presudu Okružnog suda od 2. februara 2018. godine te predmet vratio prvostepenom sudu na ponovno suđenje.
7. Vrhovni sud je takođe donio Rješenje broj 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine kojim je, na osnovu člana 329 stav 4 u vezi sa članom 203 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP), apelantu (i saoptuženom S. V.) produžio pritvor koji, prema tom rješenju, može trajati najduže godinu dana. Apelantu i saoptuženom S. V. pritvor je produžen iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
8. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine, odlučujući o žalbama apelanta i saoptuženog S. V. koje su izjavljene protiv rješenja od 20. septembra 2018. godine, žalbe odbio kao neosnovane.
9. Ustavni sud je donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 6559/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je usvojio apelantovu apelaciju i utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda br. 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine i 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
10. Nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 6559/18 apelant ju je dostavljao Okružnom sudu (14. januara 2019. godine) i Vrhovnom sudu (14. januara i 5. februara 2019. godine) radi postupanja po njoj. Okružni sud je na glavnom pretresu održanom 15. aprila 2019. godine donio rješenje kojim se odbija apelantov prijedlog za ukidanje pritvora, ističući da posebno rješenje neće pismeno izraditi i da apelantova odbrana nema pravo žalbe na navedeno rješenje.
11. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 878/19 od 27. novembra 2019. godine utvrdio povredu apelantovih prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije jer Okružni sud nije na zakonom propisan način ispitao apelantov prijedlog da mu se ukine pritvor i nije donio odluku o tome.
Osporena rješenja
12. Okružni sud je u ponovnom postupku Presudom broj 11 0 K 019581 18 18 K2 od 13. septembra 2019. godine apelanta i optuženog S. V. proglasio krivim zbog krivičnog djela teškog ubistva iz člana 149 stav 2 KZRS u sticaju s krivičnim djelima nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399 stav 1 istog zakona i krivičnog djela izazivanja opšte opasnosti iz člana 402 stav 1 u vezi sa članom 23 KZRS. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od 18 godina, a optuženom S. V. jedinstvena kazna zatvora od 19 godina.
13. Okružni sud je, nakon izricanja navedene presude, Rješenjem broj 11 0 K 019581 18 K2 od 13. septembra 2019. godine, na tužiočev prijedlog, apelantu i optuženom S. V. produžio pritvor iz razloga propisanog članom 197 stav 1 tačka g) ZKPRS tako da pritvor po ovom rješenju može trajati najduže do upućivanja apelanta i optuženog S. V. na izdržavanje kazne zatvora, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude.
14. U obrazloženju rješenja je istaknuto da je „nesporno utvrđeno da su apelant i optuženi S. V. počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim“.
15. Nadalje, prema ocjeni Okružnog suda, i dalje postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS da se apelantu i optuženom S. V. pritvor produži. U vezi s tim je ukazano da okolnosti koje karakterišu način izvršenja krivičnog djela, visok stepen organizovanosti, dug vremenski period priprema s pokazanom upornošću, upotreba automatskog vatrenog oružja, kasniji način uklanjanja tragova i dokaza paljenjem vozila u gradskoj sredini su okolnosti koje djela čine posebno teškim i mogu izazvati uznemirenost građana. Nadalje je ukazano da se apelantu i optuženom S. V. na teret stavlja izvršenje krivičnog djela za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, kao i na brojnost krivičnih djela. Slijedom navedenog, zaključeno je da su se stekli objektivni uslovi za primjenu ovog pritvorskog osnova. U prilog ovakvom stavu Okružni sud je istakao da su apelant i optuženi S. V. nakon višemjesečnih prethodnih dogovora, priprema i nabavke oružja, municije i drugih sredstava potrebnih za izvršenje ubistva, djelujući kao saizvršioci i organizovano, lišili života M. L. (oca troje maloljetne djece) u oktobru 2016. godine u Istočnom Sarajevu, upotrebom automatske puške, zatim se odvezli u Novo Sarajevo, gdje su radi prikrivanja tragova i sredstava izvršenja krivičnog djela, vozilo, oružje i municiju zapalili u neposrednoj blizini stambene zgrade, usljed čega je došlo do požara i oštećenja imovine i ugrožavanja lica koja su se našla u blizini, odnosno koja su boravila u stanovima na nižim spratovima. Ove okolnosti, koje su pratile izvršenje krivičnog djela teškog ubistva i dovele do značajnog remećenja javnog reda u oba navedena grada, prema ocjeni suda, vanredne su prirode, pa bi puštanje apelanta i optuženog S. V. na slobodu rezultiralo narušavanjem javnog reda na području navedenih gradova, gdje je djelo i počinjeno, a gdje žive i članovi porodice nastradalog M. L., njegovi rođaci i prijatelji, kao i u mjestima stanovanja apelanta i optuženog S. V.
16. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 019581 19 Kž 10 od 1. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu optuženog S. V. protiv prvostepenog rješenja.
17. U vezi s apelantovim osporavanjem postojanja osnovane sumnje ukazano je da je izricanjem osuđujuće prvostepene presude sa izvjesnošću, kao višim stepenom od osnovane sumnje, utvrđeno da su apelant i optuženi S. V. počinili krivična djela za koja su proglašeni krivim. U vezi s tim je ukazano na član 203 stav 1 ZKPRS prema kojem, kada sud izrekne osuđujuću presudu na kaznu zatvora, jedino se utvrđuje da li su se stekli uslovi iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) i ako jesu optuženim se pritvor produžava.
18. Najzad, Vrhovni sud se u cjelini saglasio s razlozima i obrazloženjem prvostepenog suda u prilog zaključku o postojanju vanrednih okolnosti zbog kojih bi puštanje apelanta i optuženog S. V. rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, što je osnov za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
19. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tač. c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
20. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja koji bi uputili na zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda usljed njegovog puštanja na slobodu. Takođe ističe da je na ovo izričito ukazao i u žalbi na prvostepeno rješenje, ali da se o ovom njegovom navodu Vrhovni sud uopšte nije izjasnio. Prema njegovom mišljenju, težina krivičnog djela i zaprijećene kazne same po sebi, suprotno stavu redovnih sudova, nisu dovoljne za zaključak da je ispunjen uslov iz člana 196 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ukoliko bi se prihvatio stav redovnih sudova, on smatra da bi to značilo da je pritvor za krivična djela koja mu se stavljaju na teret obligatoran, a što je suprotno odredbama domaćeg prava i odredbama Evropske konvencije. Najzad, apelant je istakao i da su redovni sudovi propustili da daju individualno za njega i optuženog S. V. razloge zbog kojih bi puštanje na slobodu dovelo do narušavanja javnog reda.
21. Nadalje, apelant ističe da je u toku postupka ukazivao i na Odluku Ustavnog suda broj AP 6559/18 kojom je usvojena njegova apelacija i utvrđena povreda prava iz člana 5 Evropske konvencije u odnosu na pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, ali da redovni sudovi nisu cijenili ove navode prilikom donošenja osporenih rješenja.
22. Najzad, apelant je istakao da su redovni sudovi propustili da cijene mogućnost izricanja blažih mjera, odnosno zašto se one ne mogu primijeniti u njegovom slučaju.
23. U prilog svojim navodima apelant se pozvao na brojne odluke Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda.
b) Odgovor na apelaciju
24. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da je apelant identične navode iznosio i u žalbi na prvostepeno rješenje, da je sud dao odgovore na njih u svom rješenju, te zaključio da nisu povrijeđena apelantova prava na koja se poziva u apelaciji.
25. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da rješenje Vrhovnog suda sadrži valjane razloge zbog kojih su odbijeni apelantovi navodi koji su se odnosili na ukidanje pritvora, te da ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je neosnovano utvrđeno postojanje pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Nadalje, Republičko tužilaštvo je detaljno ukazalo na način i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant sumnjiči, koje je cijenilo u vezi s visinom zaprijećene kazne, te zaključilo da sve navedeno ukazuje na postojanje vanrednih okolnosti upravo u vremenu relevantnom za produženje pritvora. U vezi s tim ukazano je i da je javnost i dalje veoma zainteresovana i uznemirena, posebno oštećeni u sredini u kojoj je djelo izvršeno, kao i šire, te da bi apelantovo puštanje na slobodu izazvalo reakciju građana u sredini u kojoj živi, kao i u sredini u kojoj su krivična djela izvršena, te dovelo do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda. Prema stavu Republičkog tužilaštva, u konkretnom predmetu ne radi se o pretpostavkama i apstraktnim navodima, već o osnovanim i argumentovanim činjenicama, iz kojih jasno proizlazi da bi apelantovo puštanje na slobodu zaista narušilo javni red koji je i dalje stvarno ugrožen.
V.Relevantni propisi
26. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Izricanje mjere zabrane Član 186.
(…) (2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.
(…) (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.
(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.
(…) Opšte odredbe Član 196.
(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.
(2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
(4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu. (6) Po prijedlogu optuženog ili branioca za ukidanje pritvora koji je zasnovan na novim činjenicama sud će održati ročište, odnosno sjednicu vijeća o kome će obavijestiti stranke i branioca. Nedolazak stranaka i branioca koji su uredno obaviješteni ne sprečava održavanje ročišta, odnosno sjednice vijeća.
(7) Protiv rješenja o odbijanju prijedloga za ukidanje pritvora žalba je dopuštena.
(8) Ako prijedlog nije zasnovan na novim činjenicama koje su od značaja za ukidanje pritvora, sud neće donijeti posebno rješenje.
Razlozi za pritvor Član 197.
(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
(…)
g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.
(1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(…) (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
(...)
VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 19 Kž 10 od 1. oktobra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. S obzirom na datum donošenja rješenja, tj. 1. oktobar 2019. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 22. oktobar 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tač. c) i st. 3 i 4 Evropske konvencije.
32. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
33. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
(…)
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka
c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo da pokrene postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
(…)
34. Apelant tvrdi da osporena rješenja ne sadrže razloge i obrazloženja u prilog postojanju stvarne prijetnje narušavanju javnog reda usljed njegovog puštanja na slobodu. Takođe ističe da je na ovo izričito ukazao i u žalbi na prvostepeno rješenje, ali da se o ovom njegovom navodu Vrhovni sud uopšte nije izjasnio. Prema njegovom mišljenju, težina krivičnog djela i zaprijećene kazne same po sebi, suprotno stavu redovnih sudova, nisu dovoljne za zaključak da je ispunjen uslov iz člana 196 stav 1 tačka g) ZKPRS. Nadalje, apelant je istakao i da redovni sudovi nisu ni razmatrali mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora. Najzad, apelant je istakao i da redovni sudovi uopšte nisu cijenili Odluku Ustavnog suda broj AP 6559/18.
35. Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 6559/18 od 10. januara 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelaciju istog apelanta i utvrdio povredu prava na ličnu slobodu i bezbjednost iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u dijelu osporenih rješenja Vrhovnog suda br. 11 0 K 019581 18 Kž 9 od 23. oktobra 2018. godine i 11 0 K 019581 18 Kž 8 od 20. septembra 2018. godine, koji se odnosi na postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP-a.
36. U rješenjima koja su bila predmet razmatranja u navedenoj odluci redovni sudovi su u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS istakli (vidi tačku 31 Odluke broj AP 6559/18): „(...) visinu propisane kazne zatvora za predmetno krivično djelo (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga), te na 'način i okolnosti' izvršenja krivičnih djela za koja se apelant tereti, povezanost s visokim stepenom organizovanosti, dužim vremenskim periodom pripreme sa pokazanom upornošću, uz upotrebu automatskog vatrenog oružja, te posljedice (lišenje života oštećenog M... L... i ispaljenje u njegovom pravcu 24 projektila iz automatske puške), a zatim i kasniji način uklanjanja tragova i dokaza, bez osvrtanja na to što se na taj način ugrožava i dovodi u opasnost život i imovina većeg broja lica u gradskoj sredini, što predstavlja okolnosti koje konkretno djelo čine posebno teškim. Na osnovu navedenog, Vrhovni sud je ukazao i na 'činjenicu neumanjene zainteresovanosti javnosti, posebno oštećenih u sredini u kojoj je djelo izvršeno ali i šire'. Sve naprijed navedene okolnosti, kako je zaključio Vrhovni sud, ocjenjuju se kao vanredne okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora, koje bi puštanjem optuženih na slobodu izazvale reakciju građana i dovele do stvarne prijetnje narušavanja javnog reda.“
37. U vezi s ovakvim obrazloženjem Ustavni sud je istakao (vidi tačku 32 Odluke broj AP 6559/18): „(...) da je pozivanje Vrhovnog suda na činjenicu da navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelanti bili pušteni na slobodu, izazvale reakciju građana koja bi mogla dovesti do narušavanja javnog reda, proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud iznio samo pretpostavku da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, pri čemu je propustio da utvrdi postojanje navedenih okolnosti u vremenu relevantnom za produžavanje pritvora i pri čemu nije naveo kojim radnjama i dešavanjima će se ostvariti narušavanje javnog reda i mira. Samim tim, prema stavu Ustavnog suda, u potpunosti je izostala analiza okolnosti relevantnih za konkretnu situaciju u pogledu postojanja stvarne prijetnje za narušavanje javnog reda budući da pretpostavka da će, zbog apelantovog položaja, doći do narušavanja javnog reda sama po sebi nije dovoljna za određivanje pritvora iz ovog pritvorskog razloga.“
38. Ustavni sud zapaža da se u suštini identičnim razlozima i obrazloženjima rukovodio i Okružni sud, s kojim se u cjelini saglasio i Vrhovni sud (vidi tač. 15 i 18 ove odluke), u prilog zaključku o ispunjenosti uslova iz člana 196 stav 1 tačka g) ZKPRS.
39. Nadalje, apelant je u predmetnoj apelaciji istakao i da su redovni sudovi potpuno propustili i nisu cijenili mogućnost izricanja mjera zabrane umjesto mjera pritvora. U vezi s ovim dijelom navoda u Odluci broj AP 6559/18 (vidi tačku 33) Ustavni sud je, zbog apelantovog ukazivanja na identičan propust, istakao: „Ustavni sud s posebnom zabrinutošću zapaža da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlazi da je redovni sud, mada je bio dužan, u smislu člana 196 stav (1) ZKPRS kojim je propisano da se pritvor 'može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom', uopšte razmatrao mogućnost izricanja drugih mjera umjesto pritvora.“
40. Ustavni sud najprije zapaža da apelant u apelaciji koja je predmet ovog apelacionog postupka osporava rješenja o produženju pritvora koja su donijeta nakon izricanja prvostepene presude kojom je proglašen krivim za navedena krivična djela i izrečena mu je kazna zatvora.
41. Shodno navedenom, proizlazi da su osporena rješenja kojim je određeno apelantovo zadržavanje u pritvoru donijeta nakon donošenja „osuđujuće presude“, zbog čega apelantovo lišavanje slobode potpada pod član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.
42. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude”, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda” ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost” pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu s domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A, broj 63, stav 35).
43. U konkretnom slučaju apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog navedenih krivičnih djela, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o određivanju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, određen pritvor uz određenje da pritvor može trajati još devet mjeseci od dana izricanja presude, a ukoliko u navedenom roku ne bude donesena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant pustiti na slobodu, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
44. Nadalje, pritvor apelantu je produžen na osnovu člana 203 stav 1 ZKPRS kojim je, pored ostalog, određeno da će sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a),
v) i g) ovog zakona. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da su redovni sudovi zaključili da su se stekli uslovi za produženje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g)
ZKPRS.
45. U ovoj odluci je već ukazano da se zaključak redovnih sudova o ispunjenosti uslova iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, u suštini, zasniva na identičnim razlozima zbog kojih je u Odluci broj AP 6559/18 utvrđena povreda apelantovog prava iz člana 5 Evropske konvencije. Samo činjenica da su predmetnom apelacijom osporena rješenja koja su donijeta nakon prvostepene osuđujuće presude kojom je apelant proglašen krivim za krivična djela i izrečena mu je zatvorska kazna (za razliku od osporenih rješenja u predmetu broj AP 6559/18 koja su donijeta nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno odlučivanje) ne mogu učiniti prihvatljivim identične razloge u prilog zaključku o postojanju stvarne prijetnje narušavanju javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu.
46. U prilog navedenom Ustavni sud podsjeća da je i u Odluci broj AP 6559/18 ponovo ukazao i na stav Evropskog suda (vidi tačku 30): „(…) da određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu prouzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. Međutim, prema ocjeni Evropskog suda, ta osnova može se smatrati relevantnom i dovoljnom samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizlazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu doista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija za zatvorsku kaznu (vidi Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51 i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104). (...) i na stav Komiteta ministara Savjeta Evrope izražen u preporuci da se ovaj osnov može koristiti kao opravdanje za pritvor samo u slučaju da postoje suštinski dokazi o reakciji na teško krivično djelo poput ubistva. Jedino nastanak izuzetne situacije može učiniti pritvor neophodnim.“
47. Nije sporno da se u konkretnom slučaju radi o teškim krivičnim djelima s posljedicama po život, bezbjednost i imovinu, za koja je nepravosnažnom odlukom nadležnog suda utvrđena apelantova krivica i određena mu je zatvorska kazna. U ovom dijelu nisu izostali relevantni razlozi i obrazloženja u osporenim rješenjima. Nadalje, nije sporno da se od redovnih sudova u ovom kontekstu ne može očekivati i da sa sigurnošću predvide da će do uznemirenja javnog reda i doći. Međutim, u osporenim rješenjima su izostale činjenice, odnosno stvarni dokazi koji bi uputili na zaključak da postoji opasnost od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten na slobodu. Samo izvršenje krivičnih djela i posljedice koje su ona izazvala nesporno su uznemirile javnost u vrijeme njihovog počinjenja i izazvale uznemirenost. U takvoj situaciji, a imajući u vidu da redovni sudovi u osporenim rješenjima nisu ni razmatrali mogućnost izricanja blažih mjera od pritvora, nije nerazumno zaključiti da produženje pritvora u apelantovom slučaju poprima karakter anticipacije za zatvorsku kaznu.
48. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je Odluka broj AP 6559/18 dostavljena Vrhovnom sudu (31. januara 2019. godine), te Republičkom tužilaštvu (1. februara 2019. godine). Apelant se u postupku donošenja osporenih rješenja takođe pozivao i na ovu odluku, ali su je redovni sudovi u potpunosti ignorisali.
49. U vezi s tim, Ustavni sud najprije podsjeća da je u Odluci broj AP 878/19 od 27. novembra 2019. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) odlučivao o apelaciji istog apelanta zbog propusta redovnih sudova da, u skladu sa zakonom, odluče o njegovom prijedlogu za puštanje iz pritvora. U navedenoj odluci Ustavni sud je, pored ostalog, ukazao (vidi tačku 39): „(…) redovni sud (se) nikada nije očitovao na Odluku Ustavnog suda broj AP 6559/18, odnosno nije ni pokušao da ispravi povrede koje su utvrđene u navedenoj odluci. Ustavni sud napominje da donošenje odluke Ustavnog suda nije samo sebi cilj, već mu je upravo cilj da se otklone utvrđeni nedostaci, imajući pri tome u vidu opšti princip Evropske konvencije ustanovljen u praksi Evropskog suda da prava koja se garantuju njome ne smiju biti iluzorna i teoretska, već praktična i djelotvorna. Tako je pritvor apelantu cijelo vrijeme (od donošenja Odluke broj AP 6559/18 10. januara 2019. godine do nove odluke o produženju pritvora od 13. septembra 2019. godine – koja je i osporena predmetnom apelacijom) bio zasnovan na rješenjima u odnosu na koja je Ustavni sud utvrdio povredu.“ Takođe je ukazano i da (vidi tačku 40): „(…) utvrđenje povrede apelantovog prava odlukom Ustavnog suda ne znači nužno da se radi o novoj činjenici u smislu navedene zakonske odredbe (konkretno člana 196 ZKP-a), koja ima nužno za posljedicu obavezu da se drugačije odluči pri donošenju nove/druge odluke od one koja je prethodila citiranoj odluci. Međutim, potpuno ignorisanje Odluke Ustavnog suda (AP 6559/18) s datim razlozima u njenom obrazloženju, kao i apelantovog prijedloga za ukidanje mjere pritvora, odnosno nedonošenje (pismenog) rješenja o daljoj opravdanosti produženja pritvora apelantu, u konkretnom slučaju nesumnjivo narušava gore navedene principe obuhvaćene pravom na ličnu slobodu i bezbjednost, kako je garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.“
50. Ustavni sud zapaža da je Odluka broj AP 6559/18 nesporno dostavljena Vrhovnom sudu (31. januara 2019. godine), te Republičkom tužilaštvu (1. februara 2019. godine). Apelant se u postupku donošenja osporenih rješenja takođe pozivao i na ovu odluku, ali su je redovni sudovi i ovaj put u potpunosti ignorisali.
51. S obzirom na naprijed navedeno, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo garantovano članom II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5 Evropske konvencije.
52. Imajući u vidu da je osporeno Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 019581 19 Kž 10 od 1. oktobra 2019. godine na snazi, Ustavni sud nalazi za potrebno da ga ukine i predmet vrati Vrhovnom sudu koji je dužan da po hitnom postupku, a najkasnije tri dana od dana dostavljanja ove odluke (vidi Ustavni sud, pored ostalih, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3808/17 od 15. novembra 2017. godine, tačka 45) donese novo rješenje poštujući standarde člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 Evropske konvencije, kako je navedeno u ovoj odluci.
VIII.Zaključak
53. Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije kada su redovni sudovi propustili da navedu konkretne okolnosti koje opravdavaju zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu rezultiralo vanrednim okolnostima usljed stvarne (ne apstraktne) prijetnje narušavanju javnog reda u smislu odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS.
54. Na osnovu člana 59 st. (1) i (2) i člana 62 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
55. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević