Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/19 (V. D. i M. Ž.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Krivični postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2134/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-2134/19, rješavajući apelacije Vernesa Dilavera i Mugdina Žunića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli Vernes Dilaver i Mugdin Žunić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 K 007873 18 Kž od 20. februara 2019.

godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 04 0 K 007873 18 K 2 od 19. juna 2018. godine, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-2134/19

1. Vernes Dilaver (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Maida Grizović advokat iz Zenice, podnio je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 007873 18 Kž od 20. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 04 0 K 007873 18 K 2 od 19. juna 2018. godine.

2. AP-2233/19

2. Mugdin Žunić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Azijada Mujkić advokat iz Zenice, podnio je 23. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Vrhovnog suda broj 04 0 K 007873 18 Kž od 20. februara 2019. godine i Presude Kantonalnog suda broj 04 0 K 007873 18 K 2 od 19. juna 2018. godine.

Spajanje predmeta

3. S obzirom na to da se navedenim apelacijama osporavaju iste odluke, donesene u istom postupku, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2134/19. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

4. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelanti i T.Š. su oglašeni krivim i to apelant Mugdin Žunić za krivična djela Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (KZ FBiH) i Računalno krivotvorenje iz člana 394. stav 1., u vezi sa članom 31., a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH, a apelant Vernes Dilaver za krivična djela Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2., u vezi sa stavom 1. KZ FBiH i Računalno krivotvorenje iz člana 394. stav 1., u vezi sa članom 31., a sve u vezi sa članom 54. KZ FBiH, pa je apelant Mugdin Žunić za krivično djelo Zloupotreba položaja ili ovlašćenja iz člana 383. stav 3., u vezi sa stavom 1. KZ FBiH osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine, a za krivično djelo Računalno krivotvorenje iz člana 394. stav 1. KZ FBiH izrečena mu je novčana kazna u iznosu od 15.000,00 KM, dok je apelantu Vernesu Dilaveru izrečena uvjetna osuda kojom mu je za krivično djelo Nesavjestan rad u službi iz člana 387. stav 2., u vezi sa stavom 1. KZ FBiH utvrđena kazna zatvora u trajanju od 10 mjeseci, a za krivično djelo Računalno krivotvorenje iz člana 394. stav 1. KZ FBiH utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri mjeseca, a zatim mu je utvrđena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od jedne godine koja se neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti presude ne počini novo krivično djelo. Također, oštećeni (BH ,,Telecom“ d.d. Sarajevo) je s odštetnim zahtjevom u odnosu na apelante upućen na parnicu.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je prvostepena presuda donesena nakon održanog ročišta za razmatranje sporazuma o priznanju krivnje, koji je prihvaćen od strane tog suda, te da su apelanti potpisujući sporazume o priznanju krivnje potvrdili da su upoznati i s mogućim posljedicama vezanim za imovinskopravni zahtjev oštećenog. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da odredba člana 246. stav 6. tačka a) Zakona o krivičnom postupku FBiH dosuđivanje imovinskopravnog zahtjeva oštećenom ili upućivanje oštećenog s imovinskopravnim zahtjevom na parnični postupak ne uslovljava sporazumom stranaka i branitelja o imovinskopravnom zahtjevu, nego se samo zahtijeva da se optuženi pri zaključivanju sporazuma o priznanju krivnje upozna i s mogućim posljedicama koje su vezane za imovinskopravni zahtjev. Vrhovni sud je naveo da je i u odnosu na apelante postojao imovinskopravni zahtjev oštećenog od 18. avgusta 2014. godine (koji je dostavljen u predmetu Kantonalnog tužiteljstva u Zenici broj T04 0 KTP 001795 14, koji se odnosio i na apelante) o kojem je prvostepeni sud odlučio tako što je u odnosu na apelante oštećenog s imovinskopravnim zahtjevom uputio na parnični postupak. Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud u skladu s članom 212. stav 3. Zakona o krivičnom postupku FBiH bio dužan odlučiti o tom imovinskopravnom zahtjevu, te ukazao da ovom ili nekom drugom zakonskom odredbom nije dato ovlaštenje sudu da oštećenog eventualno odbije s imovinskopravnim zahtjevom. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da prvostepeni sud upućivanjem oštećenog s imovinskopravnim zahtjevom na parnični postupak u odnosu na apelante nije prekoračio ovlaštenje koje je imao po zakonu. Vrhovni sud je naveo da za odlučivanje o imovinskopravnim zahtjevom oštećenog u odnosu na apelante (suprotno navodima apelanata) nije od značaja to što je u konkretnom krivičnom predmetu jedan od optuženih T.Š. obavezan da oštećenom namiri pričinjenu štetu u iznosu od 1.228.053,80 KM ili što je oštećeni svoje potraživanje prijavio u stečajnom postupku.

Apelacioni navodi

6. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelanti, u suštini, smatraju da je u predmetnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno procesno pravo.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnog prava na koje su se apelanti pozvali u pojedinačnim apelacijama odnose isključivo na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelanti u apelacijama ponavljaju navode koje su isticali u žalbama protiv prvostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2134/19 (V. D. i M. Ž.) | Sudska praksa | Aktio