Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/19 (N. A.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

  • Apelacija preuranjena
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3309/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-3309/19, rješavajući apelaciju Nermina Aleševića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. h) i l), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Aleševića podnesena protiv Rješenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj A- 229/19 od 19. juna 2019. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Nermina Aleševića podnesena protiv „Naredbe o provođenju istrage Tužilaštva Bosne i Hercegovine broj T20 0 KTK 0017558 19“, zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

1. Nermin Alešević (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Ifet Feraget, advokat iz Sarajeva, podnio je 16. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) broj A-229/19 od 19. juna 2019. godine i „Naredbe o provođenju istrage Tužilaštva broj T20 0 KTK 0017558 19“. Apelant je dopunio apelaciju 2. septembra 2019. godine, te je 23. septembra i 27. novembra 2019. godine urgirao postupanje Ustavnog suda.

2. Rješenjem Tužilaštva od 19. juna 2019. godine odbijen je kao neosnovan prijedlog postupajućeg tužioca Tužilaštva za davanje izjave glavnog tužioca Tužilaštva da se neće preduzimati krivično gonjenje prema apelantu, kao svjedoku u predmetu broj T20 0 KTA 0017505

19. U obrazloženju osporenog rješenja Tužilaštvo je istaklo da se u prijedlogu postupajućeg tužioca navodi da je na stranicama 7. i 8. Zapisnika o saslušanju svjedoka broj T20 KTA 0017505 19 od 24. maja 2019. godine navedeno da je apelant, na upit postupajućeg tužioca da li je predao određenu količinu novca M. P., inspektoru Državne agencije za istrage i zaštitu i da li je vršio snimanje prilikom njihovog zadnjeg susreta u Banjaluci, kojem je bio prisutan i predsjednik Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine M. T., izjavio: „Jesam, ali želim da izjavim da se u pogledu daljih odgovora na ova pitanja i razjašnjavanja svih činjenica i razloga koji su doveli do istog, želim da od glavne tužiteljice dobijem imunitet u pogledu radnji koje sam preduzeo“. Tužilaštvo je navelo da je imperativnom odredbom člana 84. stav (3) Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKP BiH) propisano da glavni tužilac može dati izjavu da neće preduzeti krivično gonjenje svjedoka za radnje koje svjedok navede u svom iskazu, pod uslovom da je iskaz svjedoka važan za dokazivanje da je drugo lice počinilo krivično djelo iz stava (4) člana 84. ZKP BiH. Također, Tužilaštvo je navelo da je, ne upuštajući se u navode iskaza apelanta po pitanju dokazivanja krivičnog djela Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav (1) Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ BiH), a koji navodi su izneseni u jednoj rečenici, na osnovu ovlaštenja iz člana 84. ZKP BiH zauzelo stav nema osnova za davanje izjave da se neće preduzimati krivično gonjenje prema apelantu. Pri tome, Tužilaštvo je istaklo da iz prikupljenih dokaza, i to video snimka na portalu magazina „Žurnal“ od 21. maja 2019. godine, javno dostupnih saopštenja sa zvanične web stranice Visokog sudskog i tužilačkog vijeća Bosne i Hercegovine i saslušanih svjedoka - ovlaštenih i službenih lica, proizlazi da apelant u svom iskazu ne bi iznio relevantnije navode od onih koji proizlaze iz naprijed navedenih dokaza subjektivne i objektivne prirode. Osim toga, Tužilaštvo je istaklo da će se navedeni dokazi cijeniti kroz krivični postupak (u predmetu broj T20 0 KTA 0017505 19), te da će se, na osnovu njih, provesti i druge radnje dokazivanja, te u konačnici donijeti i tužilačka odluka. Tužilaštvo je navelo da će se, na osnovu člana 84. stav (9) ZKP BiH, apelantov iskaz dat na zapisnik Tužilaštva broj T20 0 KTA 0017505 19 od 24. maja 2019. godine, u dijelu koji se odnosi na krivično djelo Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav (1) KZ BiH, izdvojiti iz spisa predmeta i čuvati odvojeno, te da se ne može koristiti u krivičnom postupku protiv svjedoka.

3. Tužilaštvo je (prema apelantovim navodima) donijelo naredbu o provođenju istrage u predmetu broj T20 0 KTK 0017558 19 protiv apelanta, kao osumnjičenog, zbog krivičnih djela Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav (1) KZ BiH i Neovlašteno prisluškivanje i tonsko snimanje iz člana 155. stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske.

Apelacioni navodi

4. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1., 2. i 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant navodi da je Tužilaštvo prekršilo apelantovo pravo na obrazloženu odluku, kao segment prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, budući da u osporenom rješenju nije dalo odgovor na činjenična (kako je moguće da se prije davanja iskaza svjedoka zaključi da njegov iskaz neće biti relevantan) i pravna pitanja (zašto svjedoku nije omogućeno korištenje zakonom propisanog prava da svjedoči pod imunitetom). Nadalje, apelant navodi da je Tužilaštvo povrijedilo njegovo pravo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, odnosno njegovo pravo na privilegiju od samooptuživanja, kao jedno od osnovnih prava koje je dio načela pravičnog postupka i koje je usko povezano s pretpostavkom nevinosti kao sastavnim dijelom tog prava, te pravo iz člana 6. stav 3. Evropske konvencije, u vezi sa članom 84. stav 6. ZKP BiH, odnosno njegovo pravo na advokata prilikom saslušanja kao svjedoka. Apelant navodi da je nakon što je bezuspješno iscrpio pravna sredstva koja mu stoje na raspolaganju (prijavio krivično djelo, uputio brojne urgencije i očekivao reakciju Tužilaštva, a kako bi zaštitio svoje interese), odlučio da javno prenese informacije o korupciji u pravosuđu do kojih je došao, te da to podrazumijeva njegovo pravo na slobodu izražavanja. U odnosu na povredu prava na djelotvoran pravni lijek, apelant je naveo da navedeno pravo podrazumijeva pravo apelanta da, u skladu sa članom 84. stav 6. ZKP BiH, o relevantnosti njegove potencijalne izjave svoju odluku donese i sud, te ističe da je iz tih razloga i uvedena sudska kontrola uslova za davanje imuniteta svjedoku. Osim toga, apelant smatra da je diskriminisan u konkretnom predmetu zato što je prijavio kriminalne radnje određenih lica.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1) i stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda glasi:

(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

l) apelacija je preuranjena;

I.Dopustivost ratione materiae (u odnosu na Rješenje Tužilaštva broj A-229/19 od 19. juna 2019. godine)

6. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava na koja se apelant pozvao u apelaciji odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu postupajućeg tužioca Tužilaštva za davanje izjave glavnog tužioca Tužilaštva da se neće preduzimati krivično gonjenje prema apelantu, kao svjedoku. U vezi s tim, Ustavni sud treba da odgovori na pitanje da li su u konkretnom slučaju primjenjive garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Ustavni sud ukazuje da je u predmetnom slučaju apelant podnio apelaciju protiv rješenja Tužilaštva kojim je isključivo raspravljano o tome da li postoje osnovi za davanje izjave da se neće poduzimati krivično gonjenje prema apelantu, a ne o «osnovanosti bilo kakve krivične optužbe» protiv apelanta. Dakle, s obzirom da se u konkretnom slučaju ne radi o odluci koja je donesena u postupku u kojem je odlučivano o krivičnoj optužbi protiv apelanta, proizlazi da član 6. Evropske konvencije nije primjenjiv. Kako Ustav Bosne i Hercegovine ne pruža širi obim zaštite od člana 6. Evropske konvencije, slijedi da su navodi apelacije u vezi sa povredom člana II/3.) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi o povredi prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije i o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije (kao akcesornih prava) u vezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. U pogledu navoda apelanta o povredi prava na slobodu izražavanja iz člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 10. Evropske konvencije štiti slobodu izražavanja, a stav 2. ovog člana regulira u kojim slučajevima ta sloboda može biti ograničena. S tim u vezi, Ustavni sud smatra da se osporenim rješenjem Tužilaštva, kojim se, dakle, odlučivalo samo o tome da li postoje osnovi za davanje izjave da se neće poduzimati krivično gonjenje prema apelantu, nije odlučivalo o pravu apelanta na slobodu izražavanja, niti o ograničenju njegove slobode izražavanja. S obzirom na to, slijedi da su navodi apelanta u vezi sa kršenjem člana II/3.h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10. Evropske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

II.Preuranjenost (u odnosu na „Naredbu o provođenju istrage Tužilaštva broj

T20 0 KTK 0017558 19“)

9. Ustavni sud zapaža da se, u konkretnom slučaju, protiv apelanta, kao osumnjičenog vodi istraga zbog krivičnih djela Davanje dara i drugih oblika koristi iz člana 218. stav (1) KZ BiH i Neovlašteno prisluškivanje i tonsko snimanje iz člana 155. stav (2) Krivičnog zakonika Republike Srpske. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da „optužba“, u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, ima autonomno značenje i da postoji od momenta kada država poduzme mjere koje impliciraju tvrdnje da je neko lice počinilo krivično djelo „što značajno utječe na situaciju osumnjičenog lica“. Dakle, od tog trenutka licu protiv kojeg postoji „optužba“ moraju biti pružene sve garancije prava na pravično suđenje. U konkretnom slučaju protiv apelanta je pokrenuta istraga zbog osnovane sumnje da je počinio krivična djela. Iz navedenog proizlazi da su prema apelantu poduzete mjere koje impliciraju tvrdnju da je počinio krivična djela i koje značajno utječu na njegovu situaciju. Navedene mjere poduzete su protiv apelanta u istražnom postupku, koji u trenutku podnošenja apelacije još uvijek nije okončan. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da u apelantovom slučaju postoji „optužba“, u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje da li apelant ima, ili da li će imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. Saglasno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava, pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovi postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud za ljudska prava, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, Serija A broj 146, stav 68, te Ustavni sud, Odluka broj U-63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03; i Odluka o dopustivosti broj AP-4271/16 od 6. decembra 2016. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju postupak o predmetu apelacije je u toku pred Tužilaštvom, pa slijedi da je apelacija preuranjena.

10. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. h) i l) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno ukoliko je preuranjena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3309/19 (N. A.) | Sudska praksa | Aktio