Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3072/18 (Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Isplata duga
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje - razuman rok
- Obligaciono- pravni odnosi
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3072/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3072/18, rješavajući apelaciju Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija Mikrokreditne fondacije MI-BOSPO Tuzla.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Ukida se Presuda Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 045880 16 Rev od 6. februara 2018. godine.
Predmet se vraća Vrhovnom sudu Federacije BiH koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vrhovnom sudu Federacije BiH da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mikrokreditna fondacija MI-BOSPO Tuzla (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Tuzle, koju zastupa Tarik Delalić, apelanticin radnik, podnio je 31. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 045880 16 Rev od 6. februara 2018. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 045880 12 Gž od 30. oktobra 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, B. T., I. T., S. T., S. T. i A. O. (u daljnjem tekstu: prvotužena, drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi; zajedno: tuženi) zatraženo je 18. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i petotuženi su odgovore na apelaciju dostavili u periodu od 21. novembra 2019. do 12. decembra 2019. godine.
4. Prvotužena, drugotuženi, trećetuženi i četvrtotuženi nisu dostavili odgovore na apelaciju. III.Činjenično stanje
5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
6. Apelantica je 23. novembra 2010. godine podnijela predmetnu tužbu.
7. Presudom Općinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 32 0 P 045880 10 P od 30. augusta 2012. godine obavezani su tuženi da apelantici na ime duga po ugovoru o kreditu broj 43 0904 od 2. jula 2007. godine solidarno uplate iznos od 20.379,53 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj nadoknade troškove parničnog postupka.
8. U obrazloženju odluke Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelantica i prvotužena 2. jula 2007. godine zaključili ugovor o kreditu kojim je apelantica prvotuženoj odobrila kredit u iznosu od 30.000,00 KM, za koji ugovor su jemčili drugotuženi, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi. Zatim je navedeno da su tuženi 29. septembra 2009. godine podnijeli zahtjev za promjenu otplatnog plana po navedenom ugovoru o kreditu, te su 14. oktobra 2009. godine lično potpisali aneks ugovora o kreditu od 29. septembra 2009. godine. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su tuženi bili jemci za kredit iz 2007. godine, da su lično potpisali zahtjev za reprogram kredita 2009. godine i aneks ugovora 2009. godine, da su neosnovani njihovi navodi da nisu upoznati s postojanjem kredita iz 2007. godine, niti s visinom kredita, te da nisu bili jemci. Pri tome je Općinski sud naglasio da je drugotuženi bio jemac, odnosno solidarni dužnik, a ostali tuženi jemci, odnosno supsidijarni dužnici, te da su uredno obaviješteni o postojanju duga i neizmirenju dospjelih rata kredita prije podnošenja predmetne tužbe. U vezi s tim je istakao da se ne mogu prihvatiti iskazi trećetuženog i četvrtotuženog da nisu dobili opomene pred tužbu, koje su provedene kao dokaz u postupku i koje su 2. septembra 2010. godine upućene od apelantice drugotuženom, trećetuženom, četvrtotužebom i petotuženom, a 30. augusta 2010. godine svim tuženima. Općinski sud je naglasio da iz dopisa od 3. augusta 2010. godine, koji je apelantica uručila prvotuženoj, proizlazi da je ona u razgovoru s apelanticinim kreditnim službenikom obaviještena o visini duga i upozorena da će ukoliko ne pristupi otplatama kredita u roku od sedam dana biti dostavljena pismena opomena svim jemcima, te vršena naplata obustava od njihovih plaća. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da su svi dužnici, supsidijarni i solidarni, bili obaviješteni o postojanju duga i njegovom neizmirenju prije podnošenja tužbe. U konačnici, Općinski sud je obavezao prvotuženu na osnovu odredbe čl. 1065. i 1067. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), a ostale tužene primjenom odredaba čl. 997, 998, 1002, 1004. i 1005. ZOO-a.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 32 0 P 045880 12 Gž od 30. oktobra 2015. godine u cijelosti je uvažena žalba petotuženog, a zajednička žalba prvotužene, drugotuženog, trećetuženog i četvrtotuženog je uvažena u dijelu koji se odnosi na trećetuženog i četvrtotuženog, te je preinačena prvostepena presuda na način da je tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog odbijen, dok je u odnosu na prvotuženu i drugotuženog prvostepena presuda potvrđena, a apelantica je obavezana da trećetuženom, četvrtotuženom i petotuženom nadoknadi troškove parničnog postupka.
10. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je apelantica s drugotuženim 29. juna 2007. godine zaključila ugovor o jemstvu kojim se drugotuženi obavezao na ispunjenje obaveza iz predmetnog ugovora o kreditu kao jemac-platac, solidarno s prvotuženom kao korisnicom kredita. Slijedom navedenog je zaključio da je prvostepeni sud, shodno odredbi člana 1004. stav 3. ZOO-a, pravilno obavezao drugotuženog na isplatu predmetnog duga solidarno s prvotuženom kao glavnim dužnikom. Nadalje je naveo da iz ovjere podataka za žiranta s izjavom žiranta, koje su trećetuženi, četvrotuženi i petotuženi potpisali 29. juna 2007. godine, proizlazi da su se ovi tuženi obavezali na ispunjenje obaveza iz predmetnog ugovora o kreditu u skladu sa zakonom, te da nema njihove izjave i pristanka da se obavezuju kao jemci-platci, odnosno kao solidarni jemci. U vezi s tim je istakao da, za razliku od drugotuženog koji je s apelanticom zaključio ugovor o jemstvu i obavezao se kao jemac-platac, trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi za obaveze iz predmetnog kredita ne odgovaraju solidarno s prvotuženom kao glavnim dužnikom, kako je to pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio prvostepeni sud. Slijedom navedenog, Kantonalni sud je zaključio da su se trećetuženi, četvrotuženi i petotuženi obavezali kao supsidijarni jemci, u smislu odredaba člana 1004. st. 1. i 2. ZOO-a. Ukazao je da je navedenim odredbama propisano da se od supsidijarnog jemca može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu, te da povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje. U vezi s tim je istakao da apelantica nije predlagala i izvodila dokaze za navedene činjenice, koje predstavljaju uvjet da apelantica od trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog zahtijeva ispunjenje obaveze glavnog dužnika. Pri tome je istakao da je teret dokazivanja tih činjenica, shodno odredbama čl. 7, 123, i 126. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), bio na apelantici, te je zaključio da tužbeni zahtjev tužioca u odnosu na trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog nije osnovan.
11. Presudom Vrhovnog suda broj 32 0 P 045880 16 Rev od 6. februara 2018. godine odbijena je apelanticina revizija.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je iznio činjenična utvrđenja i pravno rezoniranje nižestepenih sudova, te je istakao da su pravilno utvrdili da su trećetuženi, četvrtotuženi i petotuženi preuzeli obavezu supsidijarnog, a ne solidarnog jemstva. Nadalje je naveo da je pravilan zaključak drugostepenog suda da se nisu ostvarili uvjeti da apelantica zahtijeva ispunjenje predmetne obaveze od supsidijarnih jemaca s obzirom na to da u toku postupka nije dokazivala da je prije utuženja od glavnog dužnika zahtijevala ispunjenje obaveze u roku određenom u pismenom pozivu. U vezi s tim je istakao da nisu ispunjene ni pretpostavke iz odredbe člana 1004. stav 2. jer to apelantica nije ni tvrdila. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja sadržana u odredbama člana 126. ZOO-a jer je apelantica kao povjerilac bila dužna dokazati ispunjenost uvjeta za zahtijevanje ispunjenja od supsidijarnih jemaca.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica navodi da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno primijenili odredbu člana 1004. stav 1. ZOO-a kada su zaključili da apelantica nije pozivala glavnog dužnika na plaćanje, te da su zanemarili da postoje dokazi kojima je dokazivala tu činjenicu. Navodi da su sudovi propustili da obrazlože na koji način su cijenili dokaze i zbog čega iz ocjene dokaza nisu našli dokazanim da je apelantica pozivala glavnog dužnika na isplatu predmetnog duga. Navodi da je dokazivala navedenu činjenicu ispravama u toku prvostepenog postupka, te da je sud stavljanjem apelantici na teret da „dokazuje dokazano“ doveo stranke u neravnopravan položaj u parnici. Nadalje navodi da je na njenu štetu povrijeđen princip „pravne sigurnosti“ usljed različite prakse Vrhovnog suda povodom pitanja primjene navedene zakonske odredbe. Navodi da je Vrhovni sud u Odluci broj 32 0 P 027990 15 Rev od 23. januara 2018. godine zauzeo stav da činjenica da tužilac glavnom dužniku nije uputio pismeni poziv na ispunjenje obaveze u određenom roku ne znači da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 1004. stav 1. ZOO-a, te da i u slučaju da prije podnošenja tužbe glavni dužnik nije primio poziv za ispunjenje obaveze, to je učinjeno dostavljanjem tužbe na odgovor. Također navodi da u praksi dolazi do situacije da je u predmetnom postupku u kojem je pozvala glavnog dužnika na plaćanje izgubila spor, dok je u postupku u kojem to nije uradila uspjela u sporu. b)Odgovor na apelaciju
14. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima na koje se pozvao u presudi i da primjena prava u konkretnom slučaju nije bila proizvoljna, te je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu.
15. Kantonalni sud je naveo da u cijelosti ostaje pri razlozima i stavovima navedenim u osporenoj odluci i da je ona donesena uz pravilnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te uz poštovanje apelanticinih prava zagarantiranih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Petotuženi je naveo da u cijelosti osporava navode iz apelacije. Naveo je da su redovni sudovi pravilno zaključili da petotuženi u konkretnom slučaju nije solidarni, već supsidijarni jemac, te da apelantica nije predlagala i izvodila dokaze na okolnost da je pozivala glavnog dužnika da ispuni svoju obavezu, a koje predstavljaju uvjet da bi se potraživanje moglo naplatiti od supsidijarnih jemaca. Također se pozivao na odredbe Zakona o zaštiti žiranata u Federaciji BiH, te je osporavao postupak zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, kao i visinu tužbenog zahtjeva. U konačnici je predložio da Ustavni sud apelaciju odbije kao neosnovanu. V.Relevantni propisi
17. Zakon o obligacionim odnosima Federacije Bosne i Hercegovine („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11; za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glasi:
JEMSTVO
Odjeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 997.
Ugovorom o jemstvu se jemac obavezuje prema povjeriocu da će ispuniti punovažnu i dospjelu obavezu dužnika, ako to ovaj ne učini.
Član 998.
Ugovor o jemstvu obavezuje jemca samo ako je izjavu o jemčenju učinio pismeno. Obim jemčeve odgovornosti Član 1002.
(1) Jemčeva obaveza ne može biti veća od obaveze glavnog dužnika, a ako je ugovoreno da bude veća, ona se svodi na mjeru dužnikove obaveze.
(2) Jemac odgovara za ispunjenje cijele obaveze za koju je jemčio, ako njegova odgovornost nije ograničena na neki njen dio ili na drugi način podvrgnuta lakšim uslovima.
[…] Oblici jemstva Član 1004.
(1) Od jemca se može zahtijevati ispunjenje obaveze tek nakon što je glavni dužnik ne ispuni u roku određenom u pismenom pozivu (supsidijarno jemstvo).
(2) Povjerilac može tražiti ispunjenje od jemca iako nije prije toga pozvao glavnog dužnika na ispunjenje obaveze, ako je očigledno da se iz sredstava glavnog dužnika ne može ostvariti njeno ispunjenje ili ako je glavni dužnik pao pod stečaj.
(3) Ako se jemac obavezao kao jemac platac, odgovara povjeriocu kao glavni dužnik za cijelu obavezu i povjerilac može zahtijevati njeno ispunjenje bilo od glavnog dužnika bilo od jemca ili od obojice u isto vrijeme (solidarno jemstvo). […] Solidarnost jemaca Član 1005.
Više jemaca nekog duga odgovaraju solidarno, bez obzira na to da li su jemčili zajedno, ili se svaki od njih obavezao prema povjeriocu odvojeno, izuzev kada je ugovorom njihova odgovornost uređena drukčije.
VI.Dopustivost
18. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
19. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
20. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 32 0 P 045880 16 Rev od 6. februara 2018. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 4. aprila 2018. godine, a apelacija je podnesena 31. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
22. Apelantica smatra da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i suđenje u razumnom roku, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
23. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom;
24. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]
25. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu duga, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelantica u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. a)U odnosu na osporene odluke
26. Ustavni sud zapaža da apelantica smatra da je u predmetnom parničnom postupku proizvoljno vršena ocjena dokaza, proizvoljno primijenjeno materijalno pravo i da je na njenu štetu povrijeđen princip ravnopravnosti stranaka u postupku, te princip pravne sigurnosti. U vezi s navodima o proizvoljnoj ocjeni dokaza i primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
27. Ustavni sud primjećuje da je predmetni postupak pokrenut radi naplate duga po osnovu ugovora o kreditu od glavnog dužnika i jemaca, te da je u postupku sporno pitanje da li je apelantica imala pravo da zahtijeva naplatu od trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog kao supsidijarnih jemaca, odnosno da li su ispunjeni uvjeti za to propisani odredbama člana 1004. ZOO-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud utvrdio da je apelantica uručila prvotuženoj dopis od 3. augusta 2010. godine kojim ju je obavijestila da je u razgovoru s kreditnim službenikom već pozvana da u roku od sedam dana izmiri dospjele rate kredita i upozorena da će u suprotnom svim jemcima biti dostavljena pismena opomena i od njih biti vršena naplata dospjelih potraživanja. Kantonalni i Vrhovni sud su, međutim, u obrazloženju osporenih odluka zauzeli stanovište da apelantica u toku postupka nije izvodila dokaze na okolnost da je, prije utuženja supsidijarnih jemaca, od glavnog dužnika zahtijevala ispunjenje obaveze u roku određenom u pismenom pozivu. Slijedom navedenog su odbili apelanticin tužbeni zahtjev u odnosu na trećetuženog, četvrtotuženog i petotuženog smatrajući da apelantica nije dokazala ispunjenost navedenog uvjeta, stipuliranog odredbom člana 1004. stav 1. ZOO-a. Ustavni sud zapaža da su pri tome Kantonalni i Vrhovni sud zanemarili da su u prvostepenom postupku kao dokazi provedeni „opomene pred tužbu od 2. septembra 2010. godine za sve tužene“, te da je Općinski sud utvrdio da je apelantica uručila prvotuženoj dopis od 3. augusta 2010. godine, iz kojeg proizlazi „da je u razgovoru s apelanticinim kreditnim službenikom obaviještena o visini duga te upozorena da će ukoliko ne pristupi otplatama kredita u roku od sedam dana biti dostavljena pismena opomena svim jemcima te vršena naplata obustava od njihovih plaća“. Ustavni sud primjećuje da Kantonalni i Vrhovni sud nisu dali svoju ocjenu navedenih dokaza, već su zaključili da apelantica nije dokazivala da je prije utuženja supsidijarnih jemaca od glavnog dužnika zahtijevala ispunjenje obaveze u roku određenom u pismenom pozivu. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da je zaključak Kantonalnog i Vrhovnog suda da apelantica nije izvodila dokaze na navedenu okolnost proizvoljan s obzirom na to da nema svog osnova u činjeničnom stanju utvrđenom u prvostepenom postupku. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su Kantonalni i Vrhovni sud proizvoljno zaključili da apelantica nije provodila dokaze na okolnost ispunjenosti uvjeta iz člana 1004. stav 1. ZOO-a u situaciji kada je prvostepeni sud na osnovu izvedenih materijalnih dokaza zaključio da su ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe, dok su navedeni sudovi izveli suprotan zaključak, a da pri tome nisu dali drugačiju ocjenu dokaza koje je apelantica izvela od one koju je dao prvostepeni sud, već su ih zanemarili.
28. S obzirom na zaključak u vezi s proizvoljnom primjenom materijalnog prava, Ustavni sud ne smatra potrebnim razmatrati apelanticine navode o povredi principa ravnopravnosti stranaka u postupku i principa pravne sigurnosti.
b)U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantni principi
29. Ustavni sud, in primo, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38). Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju apelantica tužbu podnijela 23. novembra 2010. godine i da je postupak okončan osporenom presudom Vrhovnog suda od 6. februara 2018. godine. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti u obzir prilikom ocjene dužine predmetnog postupka jeste period od sedam godina i dva mjeseca.
Analiza dužine trajanja postupka
31. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelantica pokrenula radi naplate duga, koji nije hitne prirode. Imajući u vidu veći broj parničnih stranaka, da je provedeno grafološko vještačenje, te saslušanje troje tuženih i svjedoka, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radi o složenom predmetu, te da se tužbeni zahtjev odnosi na naplatu plasiranih kreditnih sredstava, što predstavlja uobičajenu apelanticinu djelatnost.
32. Analizirajući apelanticino ponašanje, Ustavni sud primjećuje da se iz dokaza u spisu ne može zaključiti da je apelantica na bilo koji način utjecala na dužinu trajanja predmetnog postupka. Nadalje, analizirajući rad redovnih sudova, Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud donio odluku u roku od godinu dana i devet mjeseci, što se, u okolnostima konkretnog slučaja, može smatrati razumnim rokom za provođenje prvostepenog postupka s obzirom na to da se pred prvostepenim sudom provodi dokazni postupak na osnovu kojeg se utvrđuje činjenično stanje koje služi kao osnov za donošenje sudske odluke. Ustavni sud nadalje primjećuje da su Kantonalni i Vrhovni sud osporene odluke donijeli u roku od tri godine i dva, odnosno tri mjeseca. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da dužina postupka pred sudovima više instance, shodno praksi Evropskog suda, treba trajati kraće u odnosu na prvostepeni postupak s obzirom na samu prirodu postupka odlučivanja o pravnim lijekovima. Stoga, posmatrajući postupak u cjelini, uprkos činjenici da se radi o složenom postupku, Ustavni sud nalazi da dužina postupka pred redovnim sudovima ne zadovoljava standard „razumnog roka“ u smislu člana 6. Evropske konvencije.
33. Sublimirajući navedeno, Ustavni sud zaključuje da postoji kršenje apelanticinog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kako u segmentu primjene materijalnog prava tako i s aspekta suđenja u „razumnom roku“.
Pitanje naknade nematerijalne štete
34. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
35. S obzirom na to da apelantica nije zatražila naknadu nematerijalne štete zbog kršenja prava na pravično suđenje u smislu prethodno navedenog, Ustavni sud smatra da utvrđivanje povrede ovog ustavnog prava, per se, predstavlja primjerenu i dovoljnu pravnu zaštitu (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2/19 od 10. aprila 2019. godine i Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5280/17 od 30. oktobra 2019. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
Pravo na imovinu
36. Apelantica smatra da joj je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. S obzirom na zaključak o povredi prava na pravično suđenje, Ustavni sud ne smatra potrebnim posebno razmatrati apelanticine navode o povredi prava na imovinu.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da je osporenim odlukama povrijeđeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su Vrhovni i Kantonalni sud zaključili da apelantica nije provodila dokaze na okolnost ispunjenosti uvjeta iz člana 1004. stav 1. ZOO-a uprkos činjenici da je prvostepeni sud na osnovu izvedenih materijalnih dokaza utvrdio da su ispunjeni uvjeti za primjenu navedene zakonske odredbe, a da pri tome nisu dali drugačiju ocjenu dokaza na osnovu kojih je prvostepeni sud zasnovao to utvrđenje, već su ih zanemarili.
38. Ustavni sud, također, zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava standard „razumnog roka“ kao elementa prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada je predmetni postupak trajao sedam godina i dva mjeseca, pri čemu je dužini trajanja postupka doprinijela pasivnost Vrhovnog i Kantonalnog suda koji su o reviziji odnosno žalbi odlučivali duže od po tri godine i koji nisu dali razloge koji bi mogli utjecati na drugačiji zaključak Ustavnog suda.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević