Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4290/19 (Republika Srpska)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4290/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP 4290/19, rješavajući zahtjev Republike Srpske za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Republike Srpske za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika u Istočnom Sarajevu, podnijela je 6. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 89 0 P 026350 19 Rev od 22. avgusta 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 89 0 P 026350 18 Gž 2 od 20. decembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine.

2. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom će se odložiti izvršenje pravosnažne Presude Osnovnog suda broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine.

3. Prvostepenom presudom Osnovnog suda broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine, usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja S.P., A.P., V.P., i P. B. (u daljnjem tekstu: tužitelji) i utvrđeno da su, po osnovu pravosnažnog Rješenja Narodnog odbora opštine Pale broj 03-4046/58 od 9. marta 1959. godine (u daljnjem tekstu: rješenje NO) i Zaključka Sreskog suda u Sarajevu broj Dn - 690/59 od 10. marta 1959. godine, te po osnovu pravnog sljedništva iza umrlog prednika J.P., tužitelji u dijelovima kako je to navedeno u izreci presude vlasnici parcele pobliže označene u izreci presude, što je apelantica dužna priznati i trpjeti da se tužitelji po osnovu ove presude kod Republičke uprave za geodetske i imovinsko pravne poslove Banjaluka - PJ Pale (u daljnjem tekstu: RUGIP), u pl broj 2127 k.o. Mokro na predmetnoj parceli upišu sa dijelovima utvrđenim ovom presudom, te da tužiteljima spornu parcelu preda u nesmetan posjed i da im naknadi troškove postupka u iznosu od 26.087,50 KM, u roku od 30 dana od dana dostavljanja presude.

4. Rješenjem o ispravci Osnovnog suda broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 13. jula 2018. godine, izvršena je ispravka Presude Osnovnog suda broj 89 0 P 026350 18 P 4 od 11. maja 2018. godine, tako što: „U izreci u drugom redu umjesto 9. mart 1959. godine treba da stoji 3. decembar 1958. godine, dalje u obrazloženju na petoj stranici pasus drugi u drugom redu umjesto 9. mart 1959. godine treba da stoji 3. decembar 1958. godine, na stranici trinaest četvrti pasus treći red umjesto 9. mart 1958. godine treba da stoji 3. decembar 1958. godine. U ostalom dijelu navedena presuda ostaje neizmijenjena.“

5. Iz obrazloženja presude proizlazi da je u toku postupka utvrđeno da je rješenjem NO, predniku tužitelja J.P., te D. P., S.P. i Sp. P. priznato pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu opštenarodne imovine – predmetnoj parceli, od po /4 dijela; da je rješenje NO zaprimljeno u Zemljišno-knjižni ured Sreskog suda u Sarajevu 10. marta 1959. godine, nakon što je, prema pečatu, konstatovana njegova pravosnažnost sa 22. februarom 1959. godine; da je na osnovu rješenja NO, Zemljišno-knjižni ured Sreskog suda u Sarajevu donio Zaključak Dn – broj 690/59 od 13. marta 1959. godine (u daljem tekstu: zaključak Sreskog suda), kojim se dozvoljava otpis predmetne parcele iz z.k. uloška broj: 426 k.o. Mokro, te njen upis u novi z.k. uložak broj: 613 k.o. Mokro, uz uknjižbu prava vlasništva na navedenoj parceli u korist J. P. i njenih sinova D. P., S. P. i Sp. P., na jednake dijelove sa po ¼ . U navedenom zaključku je konstatovana zabilješka da se pravo vlasništva nekretnina u A I listu može osporiti u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti rješenja, od strane onog pravnog lica čije je zemljište bilo prije zauzeća; da je navedeni zaključak, prema pečatu, proveden u gruntovnici 18. marta 1959. godine.

6. Dalje, utvrđeno je da iz uvjerenja RUGIP od 12. marta 2009. godine (istorijat parcele), izdatog po zahtjevu tužitelja Sp. P., slijedi da je popisom katastra 1948.-1949. godine predmetna parcela upisana kao uzurpacija u zemljišno popisni list broj 286 k.o. Mokro, na posjednika J.P., te da je stavkom spiska promjena 184/81, ova parcela 1981. godine brisana iz posjedovnog lista broj 286 i upisana u posjedovni list broj 260 k.o. Mokro, na posjednika Šumsko industrijsko preduzeće „Jahorina“ Pale.

7. Nadalje, utvrđeno je da iz dopisa RUGIP od 3. marta 2011. godine, naslovljenog kao „dopuna istorijata parcele“ i upućenog punomoćniku tužitelja, slijedi da je sporna parcela upisana u posjedovni list broj 260 k.o. Pale na posjednika ŠIP „Jahorina“ Pale 1981. godine i to „nakon dugogodišnjeg sudskog postupka, koji je okončan presudom Vrhovnog suda BIH, kojom je poništeno rješenje Narodnog odbora Opštine Pale, broj: 03-4046/58 iz 1958. godine, a kojim je priznato pravo vlasništva J.P. i drugima na parceli broj: 2923/59, te da je na osnovu zapisnika broj 02-3593/81 ŠIP „Jahorina“ Pale uveden u posjed“.

8. Zatim, utvrđeno je da iz nalaza vještaka geometra Zijada Džananovića od 30. oktobra 2012. godine proizilazi da je vještak na licu mjesta izvršio identifikaciju sporne parcele, da je u pl. broj: 260 k.o. Mokro, na ime posjednika upisano ŠIP „Jahorina“ Pale sa dijelom /1, te potvrdio da se iz pl. broj 286 od 22. januara 1957. godine vidi da je sporna parcela upisana kao posjed J. P. sa naznakom da se radi o uzurpaciji rješenjem NO, kao i da u priloženoj dokumentaciji ne postoji dokaz iz kojeg je vidljivo kojim aktom je ukinuto pravo vlasništva J. P. na spornoj parceli, kao i da je u nalazu vještaka konstatovano da su zemljišnoknjižni podaci za spornu parcelu „nedostupni“ jer je „zemljišna knjiga sa zbirkom isprava stradala tokom ratnih zbivanja.“

9. Takođe, utvrđeno je da je po spisku promjena broj 11/2015 kod RUGIP, na osnovu rješenja od 29. marta 2015. godine, izvršena promjena upisa u pl. broj 260 k.o. Mokro tako što je pravo posjeda, između ostalih i na spornoj parceli, sada upisano na apelanticu u pl. broj 2127 sa /1 dijela, kao i da je rješenjem Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 O 355, koje je postalo pravosnažno sa 30. julom 2014. godine, utvrđeno da su tužitelji zakonski nasljednici umrle J. P., po pravu predstavljanja.

10. Na osnovu ovako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, primjenom odredaba čl. 23. stav 1., 52. stav 1. i 58. stav 6. Zakona o stvarnim pravima („Službeni glasnik RS“, br. 124/08, 95/11 i 60/15 - u daljem tekstu: ZSP), u vezi sa članom 54. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Osnovni sud je zaključio da su tužitelji dokazali pravni osnov sticanja vlasništva na spornoj parceli, dok apelantica osim gole tvrdnje da je rješenje NO od 3. decembra 1958. godine poništeno odlukom Vrhovnog suda SR BiH, nije priložila i materijalni dokaz o tome (presudu ili poslovni broj presude i datum njenog donošenja).

11. Drugostepenom presudom Okružnog suda broj 89 0 P 026350 18 Gž 2 od 20.12.2018. godine, žalba apelantice je odbijena i prvostepena presuda je potvrđena u dijelu kojim je usvojen tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva u dijelovima koji su traženi zahtjevom i u dijelu kojim je odlučeno o troškovima postupka. Prvostepena presuda je ukinuta u dijelu kojim je odlučeno da se sporna parcela preda tužiteljima u nesmetan posjed.

12. Presudom Vrhovnog suda broj 89 0 P 026350 19 Rev od 22. avgusta 2019. godine revizija apelantice je odbijena.

13. U obrazloženju presude je istaknuto da je članom 344. stav 2. ZSP propisano da se na sticanje, promjenu, pravno dejstvo i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu ovog zakona primjenjuju propisi koji su važili u trenutku sticanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih dejstava. U konkretnoj situaciji sticanje prava vlasništva, po činjeničnim navodima tužbe, ostvareno je 3. decembra 1958. godine donošenjem rješenja NO, odnosno do prestanka vlasništva prednika tužitelja je došlo 1981. godine, na osnovu zapisnika broj 02-3593/81 i stavke promjene 184/81, kada je sporna parcela brisana iz posjedovnog lista broj 286 i upisana u posjedovni list broj: 260 k.o. Mokro, na posjednika Šumsko industrijsko preduzeće “Jahorina” Pale.

14. S tim u vezi je dalje istaknuto da je tačna tvrdnja revizije da je odlukom Skupštine opštine Pale broj 01-022/19 od 30. aprila 2009. godine utvrđena granična linija između šuma i šumskog zemljišta s jedne strane i poljoprivrednog zemljišta sa druge strane za k.o. Mokro, te da je saglasno toj odluci sporna parcela ostala u šumskom kompleksu. Navedena odluka je zasnovana na odredbi člana 17. Zakona o uzurpaciji („Službeni glasnik RS“, broj: 70/06), koji je prestao da važi stupanjem na snagu ZSP. Činjenica da je ovom odlukom sporna parcela ostala u šumskom kompleksu, po tom zakonu, imala bi za posljedicu da se na zemljištu koje je uzurpirano prije 8. jula 1955. godine (sporna parcela je uzurpirana prije 6. aprila 1941. godine) neće priznati pravo svojine (član 6. stav 1. tačka a) u vezi sa članom 7. stav 1. i 3. Zakona o uzurpaciji.

15. Međutim, kako je dalje naveo Vrhovni sud, revizija ispušta iz vida da je pravo uzurpacije na spornoj parceli priznato rješenjem NO od 3. decembra 1958. godine, koje je doneseno na temelju tada važećeg Zakona o uređenju imovinskih odnosa nastalih uzurpacijom zemljiišta u opštenarodnoj imovini („Službeni list NR BiH“ broj12/55). Članom 5. stav 1. tog zakona, propisano je da uzurpant kome se priznaje uzurpacija postaje vlasnik uzurpiranog zemljišta i uzurpirano zemljište se upisuje a zemljišnu knjigu kao njegovo vlasništvo. Članom 6. stav 1. tačka a) propisano je da se neće priznati uzurpacija izvršena prije aprila 1941. godine (što je situacija kod tužitelja) ako je uzurpirano zemljište pod šumom (u obrazloženju rješenja NO se navodi da se radi o poljoprivrednom zemljištu, odnosno da nije enklava ili poluenklava koja smeta pravilnom gazdovanju šumama). Članom 17. stav 1. propisano je da se postupak za priznanje prava vlasništva na uzurpiranom zemljištu pokreće na pismeni zahtjev uzurpanta (zahtjev podnijela J. P.), koji se podnosi nadležnom opštinskom odboru (stav 2.). Članom 26. propisana je sadržina rješenja o priznanju uzurpacije, a članom 27. određeno je kome se rješenje dostavlja, pravni lijek i rok za njegovo izjavljivanje. Članom 28. stav 1. je propisano da pravosnažno rješenje komisije, odnosno suda, kojim se uzurpantu priznaje pravo vlasništva na uzurpiranom zemljištu, služi kao osnov za uknjižbu prava vlasništva u zemljišnim knjigama, koja uknjižba se sprovodi po službenoj dužnosti (stav 2.) i odmah po pravosnažnosti rješenja, uz zabilježbu da se pravo vlasništva može osporiti u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti rješenja (stav 3.), a ako u tom roku nadležni organ upravljanja odnosno nadležni javni pravobranilac ne pokrene spor kod suda sa zahtjevom da se to rješenje poništi, zabilježba se briše po službenoj dužnosti (stav 4.).

16. U konkretnom slučaju, nadležni sud je izvršio provođenje rješenja o priznanju vlasništva na uzurpiranom zemljištu po njegovoj pravosnažnosti, a apelantica nije dokazala da je to rješenje poništeno ili na drugi način stavljeno van snage, bilo na osnovu odluke donesene po uloženom prigovoru ili po odluci suda u posebnom postupku. Rješenje NO je dostavljeno, između ostalog, i Šumskom gazdinstvu Sarajevo, ali apelantica nije dokazala da je u skladu sa uputom o pravnom lijeku iskoristila pravo na prigovor u roku od 30 dana od dana dostavljanja rješenja NO, niti da je u roku od dvije godine od dana pravosnažnosti osporila pravo vlasništva upisano zaključkom Sreskog suda.

17. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilno su ocijenili nižestpeni sudovi da su tužitelji, pravilom tereta dokazivanja, dokazali pravni osnov sticanja prava uzurpacijom u korist njihovog prednika, a apelantica nije te tvrdnje osporila relevantnim dokazima, prvenstveno presudom Vrhovnog suda SR BiH na koju se sama poziva i koja se navodi u dopisu RUGIP od 3. marta 2011. godine. U navedenom dopisu je izričito naznačeno da „dokumentaciju o cijelom postupku posjeduje JPŠ „Šume Republike Srpske“ a.d. Sokolac, ŠG „Jahorina“ Pale, koje je pravni sljednik ŠIP „Jahorina“ Pale, što znači da je apelantica imala mogućnost da navedenu presudu Vrhovnog suda SR BiH dostavi i na taj način dokaže tvrdnju da je tom presudom poništeno rješenje NO.

18. Takođe je istaknuto da sud u ovom postupku nije ovlašćen da preispituje pravosnažno rješenje doneseno po pravilima upravnog postupka od strane nadležnog organa (rješenje NO o priznavanju uzurpacije), već je, naprotiv, vezan za njegovu sadržinu. Apelantica je samo upisani posjednik ali ne i vlasnik sporne parcele, pa je trebala dokazati da je stekla pravo vlasništva, odnosno da je došlo do brisanja prava vlasništva u korist uzurpanata, što u ovom postupku nije učinila.

19. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantica navodi da su osporene presude donijete na temelju proizvoljne ocjene dokaza, uz povredu odredaba ZPP-a i pogrešnu primjenu materijalnog prava.

20. U vezi sa zahtjevom za donošenje privremene mjere apelantica je navela da se zbog proizvoljnog postupanja redovnih sudova otuđuje imovina apelantice čime se ozbiljno narušavaju njena ustavna prava, te će izvršenjem osporene presude za nju nastupiti neotklonjive štetne posljedice, jer se bez pravnog osnova otuđuje njena imovina i ugrožava pravo na imovinu. Zbog svega navedenog apelantica tvrdi da postoje osnovi da ustavni sud donese privremenu mjeru kojom nalaže obustavu izvršenja nezakonitih sudskih odluka do donošenja konačne odluke Ustavnog suda.

21. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

22. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

23. Ustavni sud, prije svega, napominje da prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni isključivo razloge koji su navedeni u članu 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Pri tome, Ustavni sud naglašava da navodi o kršenju apelantovih ustavnih prava tokom postupka koji je rezultirao osporenim odlukama, bez obzira koliko eventualno ozbiljna pitanja pokretali, ne mogu predstavljati, sami po sebi, argument za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

24. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na "pristup sudu" što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP- 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP-464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP- 774/04 od 20. decembra 2005. godine). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da apelantica postavljenim zahtjevom za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da odloži izvršenje pravosnažne presude do donošenja odluke o apelaciji koju je podnijela protiv konačne presude Vrhovnog suda.

25. Ustavni sud zapaža da apelantica zahtjev za donošenje privremene mjere zapravo veže za kršenje njenih ustavnih prava u kontekstu osporenih odluka redovnih sudova, dakle za meritum apelacije, što per se ne može biti opravdan razlog za usvajanje zahtjeva za donošenje privremene mjere. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na princip iznesen u ovoj odluci prema kojima se razlozi i dokazi koje apelanti navedu u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Imajući to u vidu, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila takve razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da donese traženu privremenu mjeru. Ovo osobito imajući u vidu da se donošenje tražene privremene mjere svodi na donošenju odluke o meritumu zahtjeva.

26. Stoga, imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da apelantica nije ponudila relevantne razloge i dokaze zbog kojih bi trebalo donijeti odluku o privremenoj mjeri koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je zahtjev apelantice za donošenje privremene mjere neosnovan.

27. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

28. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

29. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4290/19 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio