Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/19 (M. I., D. K. i V. J.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Otkaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3999/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-3999/19, rješavajući apelacije Mirsada Ivojevića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Mirsad Ivojević protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 1 Rs 006738 19 Rsž od 4. srpnja 2019. godine;

Dragan Kosić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 275460 19 Rsž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 275460 17 Rs od 30.

listopada 2018. godine;

Veljko Jović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 Rs 247415 19 Rev od 6. lipnja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 247415 17 Rsž od 12. veljače 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 247415 16 Rs od 6. listopada 2017. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3999/19

1. Mirsad Ivojević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Olova, kojeg zastupa Asif Plećan odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 28. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 1 Rs 006738 19 Rsž od 4. srpnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao protuzakonita odluka o otkazu ugovora o radu, te da se naloži tuženom („ALK“ d.o.o. Olovo) da uspostavi apelantu radnopravni status, kao i da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade neisplaćenih plaća i naknade za ishranu u tijeku rada isplati određene novčane iznose.

3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je čl. 86. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) propisan način prestanka ugovora o radu pa je u toč. 2. navedeno da ugovor o radu prestaje sporazumom poslodavca i zaposlenika, dok je u toč. 6. navedeno, da ugovor o radu prestaje istekom vremena na koji je sklopljen ugovor o radu na određeno vrijeme. S tim u vezi, Kantonalni sud je ukazao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je tuženi dokazao da je apelantu radni odnos prestao istekom Ugovora o radu na određeno vrijeme, na osnovu čega pravilan zaključak da Odluka tuženog o prestanku Ugovora o radu na određeno vrijeme istekom vremena, nije nezakonita. Naime, Kantonalni sud je naveo da je ugovor o radu sklopljen na određeno vrijeme, i nisu bili potrebni drugi razlozi osim da je došlo do isteka vremena i razloga zbog kojeg je ugovor zaključen na određeno vrijeme. Konačno, Kantonalni sud je naveo da je u tijeku postupka dokazano da je tuženi apelantu isplatio sve plaće po Ugovoru o radu na određeno vrijeme, a u vezi sa nalazom vještaka finansijske struke, zbog čega je neosnovan žalbeni prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava, kao i pozivanje na odredbe Zakona o vijeću zaposlenika.

2. AP-4243/19

4. Dragan Kosić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Zoran Nedimović odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 4. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 275460 19 Rsž od 29. kolovoza 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 275460 17 Rs od 30. listopada 2018. godine.

5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio poništenje rješenja o prestanku ugovora o radu na neodređeno vrijeme tuženog (Telekomunikacije Republike Srpske a.d. Banjaluka), vraćanje na rad sa rasporedom na poslove koje je obavljao prije otkaza ili druge koji odgovaraju njegovim stručnim i radnim sposobnostima, isplatu ličnih dohodaka za određeno razdoblje u određenom iznosu, uz uplatu zakonskih doprinosa nadležnim fondovima.

6. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da je pravilno u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je apelant bio radnik kod tuženog na neodređeno vrijeme, da je raspoređen na radno mjesto „tehničar za podršku“, te da je rješenjem tuženog, apelantu otkazan ugovor o radu. Dalje, je naveo da je tuženi Pravilnikom o izmjenama Pravilnika o sistematizaciji radnih mjesta, kojim su brisane organizacijske cjeline, ukinuto radno mjesto „tehničar za podršku“. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da opravdani razlozi za otkazivanje ugovora o radu radniku postoje u slučaju prestanka potrebe za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, organizacijskih ili tehnoloških razloga ili ukoliko dođe do smanjenja opsega posla, a poslodavac radniku ne može osigurati drugi posao kako i propisuje čl. 179. st.1. toč. 3. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR). Dakle, uvjet je da je došlo do ukidanja radnog mjesta ili smanjenja broja radnika, odnosno da se iskazao višak radnika. Nadalje, Okružni sud je naveo da je čl.190. st. 1. ZOR propisano da, ukoliko poslodavac otkaže ugovor o radu iz čl. 179. st.1. toč. 3. ZOR ne može na istim poslovima u istom mjestu zaposliti drugo lice u roku od godinu dana od prestanka radnog odnosa. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je pravilnom primjenom čl.190. st. 1. ZOR, apelant suglasno teretu dokazivanja (čl. 7. st. 1. i čl.

123. ZPP) bio dužan dokazati svoju tvrdnju o zaposlenju druge osobe njegovih kvalifikacija na istim poslovima koje je on obavljao, međutim, to se nije moglo zaključiti iz apelantovog dokaza (dopisa Porezne uprave), pri čemu apelant nije izvodio druge dokaze, da bi pobio tuženikovu tvrdnju da nije primio nove radnike.

3. AP-4440/19

7. Veljko Jović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mrkonjić Grada, kojeg zastupa Jovan Radić odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 14. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 247415 19 Rev od 6. lipnja 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 247415 17 Rsž od 12. veljače 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 247415 16 Rs od 6. listopada 2017. godine.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev da se poništi rješenje tuženog (Republika Srpska, Ministarstvo unutrašnjih poslova), da se tuženi obveže da vrati apelanta na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i radnim sposobnostima, kao i da isplati apelantu novčanu naknadu na ime štete zbog izgubljenih plaća za određeno razdoblje, kao i da izvrši uplatu doprinosa za mirovinsko i invalidsko osiguranje.

9. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelantu prestao radni odnos kod tuženog zbog ispunjenja uvjeta za starosnu mirovinu (po uvjerenju Fonda mirovinskog i invalidskog osiguranja Republike Srpske (u daljnjem tekstu: FPIO) na dan 29. siječnja 2015. godine apelant je imao 43 godine 8 mjeseci i 25 dana mirovinskog staža u koji je uračunat staž osiguranja od 33 godine 11 mjeseci i 1 dan, te poseban staž u Vojsci Republike Srpske od 9 godina 9 mjeseci i 24 dana, te je u vrijeme donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa imao 60 godina života). Vrhovni sud je naveo da je odredbom čl. 113. st. 1. toč g) Zakona o policijskim službenicima, propisano je da radni odnos policijskog službenika prestaje kada policijski službenik navrši godine života i mirovinskog staža za ostvarivanje prava na starosnu mirovinu, prema propisima koji uređuju oblast mirovinskog i invalidskog osiguranja. Vrhovni sud je naveo da je drugostupanjski sud pravilno zaključio da Zakon o radu iz 2007. godine (na koji se poziva apelant) nije bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja o prestanku radnog odnosa apelantu (28. lipnja 2016. godine), nego je to rješenje doneseno po važećem Zakonu o radu koji je stupio na snagu 20. siječnja 2016. godine, a koji zakon, kao ni drugi relevantni propisi, ne propisuje mogućnost odricanja od posebnog staža. Pri tome, Vrhovni sud je istakao da čl. 125. st. 2. Zakona o radu iz 2007. godine, na koji se poziva apelant, nije propisana mogućnost „odricanja“ od cjelokupnog posebnog staža, nego samo mogućnost računanja staža u jednostrukom trajanju, u kojoj varijanti bi apelant opet imao pravo na starosnu mirovinu, u skladu s čl. 113. st. 1. toč g) Zakona o policijskim službenicima (prema uvjerenju FPIO, imao 33 godine 11 mjeseci i 1 dan staža osiguranja, kojima bi se trebao pribrojiti i poseban staž u jednostrukom trajanju, približno 4 godine i 11 mjeseci, te vrijeme od uvjerenja FPIO do konačnosti prvostupanjskog rješenja o prestanku radnog odnosa (26. rujna 2016. godine), približno 1 godina i 8 mjeseci, što u sveukupnosti iznosi 40 godina i 6 mjeseci staža osiguranja). Spajanje predmeta

10. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3999/19.

11. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

12. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu drugih ustavnih prava (povredu zabrane diskriminacije i pravo na učinkovit pravni lijek), ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa.

13. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

14. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

15. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

16. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

17. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

18. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3999/19 (M. I., D. K. i V. J.) | Sudska praksa | Aktio