Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-402/18 (R. T. i M. T.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • In dubio pro reo
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-402/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-402/18, rješavajući apelaciju Rade Todorović i Mladena Todorovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Rade Todorović i Mladena Todorovića podnesena protiv presudā Vrhovnog suda Republike Srpske br. 12 0 K 004724 18 Kvlz od 20. augusta 2018.

godine i 12 0 K 004724 17 Kž 6 od 9. novembra 2017. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 004724 16 K 2 od 9.

juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Rada Todorović rođena Vasić i Mladen Todorović (u daljnjem tekstu: apelantica i apelant ili apelanti) iz Bijeljine, na izvržavanju kazne zatvora u KPZ Istočno Sarajevo i KPZ Foča, koje zastupa Slobodan Cvijetić advokat iz Bijeljine, podnijeli su 19. januara 2018. godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud), protiv presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 004724 17 Kž 6 od 9. novembra 2017. godine i presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Oružni sud) broj 12 0 K 004724 16 K 2 od 9. juna 2017. godine.

2. Podneskom od 7. septembra 2018. godine branilac apelanata je obavijestio Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Vrhovni sud donio presudu broj 12 0 K 004724 18 Kvlz od 20. augusta 2018. godine kojom je zahtjev za zaštitu zakonitosti odbijen te da apelaciju podnosi i protiv navedene presude kojom je praktično potvrđen stav istaknut u presudi od 9. novembra 2017. godine protiv koje je podnesena apelacija.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 5. decembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

4. Vrhovni sud i Okružni sud su dostavili odgovore na apelaciju 12. i 13. decembra 2019. godine. Tužilaštvo nije dostavilo odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacije i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

6. Okružni sud je presudom broj 12 0 K 004724 16 K 2 od 9. juna 2017. godine apelante oglasio krivim što su u vrijeme i na način opisan u izreci presude počinili krivično djelo ubistva iz odredbe člana 148. stav 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) s tim što je apelant navedeno djelo počinio u vezi sa članom 25. KZ RS. Apelantica je za izvršenje krivičnog djela osuđena na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina a apelant na kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci.

7. U obrazloženju presude Okružnog suda je navedeno sljedeće: da je potvrđenom optužnicom od 20. novembra 2014. godine apelantima stavljeno na teret krivično djelo teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 23. KZ RS; da je navedena optužnica izmijenjena 18. septembra 2015. godine i apelantima stavljeno na teret isto krivično djelo a apelantu u vezi sa članom 25. istog zakona; da je Okružni sud donio presudu 14. marta 2016. godine i apelante oglasio krivim zbog navedenog krivičnog djela po izmijenjenoj optužnici; da je navedena presuda ukinuta rješenjem Vrhovnog suda 9. juna 2016. godine i predmet vraćen na ponovni postupak; da je u ponovnom postupku Tužilaštvo 6. aprila 2017. godine ponovo izmijenilo optužnicu od 18. septembra 2015. godine na način što je apelantima stavljeno na teret izvršenje krivičnog djela teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. KZ RS i to apelantu u vezi sa članom 23. KZ RS (saizvršilaštvo umjesto pomaganje u izvršenju djela).

8. Okružni sud je zatim, obrazlažući stav o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata za izvršenje krivičnog djela ubistva na štetu oštećenog D.V. ukazao da su u ponovnom postupku uz suglasnost stranaka korišteni svi ranije izvedeni dokazi kao i novi dokazi predloženi od strane Tužilaštva i odbrane apelanta, te je nakon njihove pojedinačne i ukupne analize i ocjene izveden zaključak o krivici apelanata i odgovornosti za počinjeno djelo. U tom pravcu su na str. 3. do 5. obrazloženja presude pobrojani dokazi koji su u postupku izvedeni na okolnost mjesta i vremena izvršenja djela, međusobnog odnosa apelantice i oštećenog, upotrijebljenog oružja, broja zadanih udaraca u oštećenog i uzroka smrti (veći broj medicinskih vještačenja – spoljni pregled leša oštećenog, patološko vještačenje, DNK analize) te ponašanju apelanata nakon izvršenog djela. Također je navedeno koje dokaze je u ponovnom postupku izvela odbrana apelanata a koje je dokaze izveo sud. Nakon analize i ocjene svih izvedenih dokaza Okružni sud je utvrdio činjenično stanje iz kog proizilazi da su apelanti, u vrijeme i na način opisan u izreci presude, lišili života oštećenog D.V. Zaključke u pogledu međusobnih odnosa apelanata (majka i sin), apelantice i oštećenog te načina lišenja života i pokušaja skrivanja tragova usmrćenja, Okružni sud je utvrdio, kako je navedeno u obrazloženju, na osnovu materijalnih dokaza u spisu, između ostalih, listinga telefonskih brojeva koji pripadaju apelantima i oštećenom za period od 10. do 25. augusta 2014. godine, nalaza DNK vještačenja Zavoda sa sudsku medicinu Banja Luka, vještačenja tragova sječiva na odjeći KTC Banja Luka koji je uradio vještak koji je saslušan i na usmenom pretresu 16. marta 2015. godine te nalaza i mišljenja vještaka patologa koji je izvršio spoljni opis tijela oštećenog i njegovu obdukciju.

9. S obzirom na ponovnu izmjenu činjeničnog opisa optužnice (umjesto krivičnog djela ubistva kvalifikovano kao teško ubistvo i umjesto pomaganja saizvršilaštvo) odbrana je ponovo izvela dokaz saslušanjem vještaka patologa koji je pregledao apelanta na okolnost povređivanja koje je zadobio u inkriminirano vrijeme, zatim je izvedeno vještačenje po vještaku za sudsku medicinu Zdenku Cirhlažu koji je i saslušan na glavnom pretresu te je prihvaćen prijedlog odbrane da se uradi novo psihijatrijsko vještačenje na okolnost uračunljivosti apelanata odnosno stanja njihove svijesti u inkriminirano vrijeme. Suštinu zaključka da je apelantica lišila života oštećenog a da joj je apelant u tome pomogao Okružni sud je utemeljio na brojnim dokazima materijalne prirode i brojnim izvedenim vještačenjima kao i dokazima subjektivne prirode koji su u obrazloženju presude analizirani, međusobno povezani i kojima je jasno opisan događaj u kojem su učestvovali apelanti na način opisan u izreci presude, apelantica u svojstvu izvršioca djela a apelant u svojstvu pomagača. Osim toga, Okružni sud je istakao da nije bilo sumnji u uračunljivost apelanata jer iz psihijatrijskog vještačenja za oboje apelanata proizilazi da su prije, u toku događaja i poslije svjesno, namjerno i voljno preduzeli više pojedinačnih koordiniranih radnji kojima je oštećeni lišen života (radnje apelantice) i prikrivanja tragova za izvršenje djela (radnje apelanata).

10. U pogledu izmjene optužnice koja je uslijedila u ponovnom postupku, u obrazloženju presude je navedeno da je u izreci presude usklađen činjenični opis djela u skladu sa materijalnim dokazima i precizirane činjenice u radnji izvršenja, čime se nije diralo u identitet optužnice (po apelante se radi o povoljnijim oblicima stepena krivnje odnosno učešća u djelu) i apelante oglasio krivim za blaži oblik krivičnog djela (ubistvo umjesto teško ubistvo, pomaganje umjesto saizvršilaštvo). Pri tome je obrazloženo da u izvedenim dokazima nisu pronađeni elementi koji bi ukazivali da je pri izvršenju djela postupljeno na naročito svirep i krajnje podmukao način izvršenja krivičnog djela koje je izmijenjenom optužnicom apelantima stavljeno na teret (član 149. KZ RS), s obzirom da u postupku nije utvrđeno da je oštećeni na prevaran način došao u kuću apelantice te nije utvrđeno da su oštećenom kao žrtvi naneseni teški i dugotrajni bolovi i da je apelantica oštećenog lišila života s osjećajem zadovoljstva zbog njegovih muka. Kako ti elementi nisu pronađeni apelanti su oglašeni krivim za krivično djelo ubistvo iz člana 148. stav 1. KZ RS a apelant u vezi sa članom 25. istog zakona. Osim toga, kako je dalje obrazloženo, dokazi izvedeni saslušanjem svjedoka su dovedeni u vezu sa materijalnim dokazima, posebno nalazima i mišljenjima vještaka patologa, sudske medicine, biološke struke (DNK nalaz), mašinske struke, vještaka neuropsihijatara, temeljem kojih je van razumne sumnje utvrđeno da je apelantica samim načinom izvršenja krivičnog djela iskazala određeni stepen upornosti (o čemu govori broj nanesenih povreda) i da joj je apelant u tome pomogao na način što joj je obećao obezbijediti vozilo s kojim bi uklonili oštećenog s mjesta izvršenja krivičnog djela i ukloniti sredstva i tragove usmrćenja.

11. U pogledu visine izrečene kazne, Okružni sud je posebno cijenio stepen krivične odgovornosti apelanata pri čemu je imao u vidu da je sposobnost apelanata da shvate značaj djela i da upravljaju svojim postupcima u vrijeme izvršenja krivičnog djela bila smanjena ali ne bitno te je imajući u vidu sve olakšavajuće i otežavajuće okolnosti pobrojane u obrazloženju presude izrekao kazne zatvora srazmjerne težini učinjenog krivičnog djela.

12. Vrhovni sud je presudom broj 12 0 K 004724 17 Kž 6 od 9. novembra 2017. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanata i Tužilaštva i potvrdio presudu Okružnog suda od 9. juna 2017. godine. Nakon razmatranja žalbe u kojoj su apelanti istakli sve žalbene osnove i predložili da se apelantica blaže kazni a apelant oslobodi od optužbe, Vrhovni sud je zaključio da je neosnovana. U tom pravcu, Vrhovni sud je ukazao da nije povrijeđeno pravo na odbranu i da stoga nije počinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka g) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) jer je prvostepeni sud dozvolio Tužilaštvu da na glavnom pretresu ponovo izmijeni optužnicu. U tom pravcu je ukazano na sadržaj odredbe člana 290. ZKP prema kojoj tužilac na glavnom pretresu može izmijeniti optužnicu ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici. Zaključak je da je u pitanju diskreciono pravo tužioca i da stoga sud nije ovlašten zabraniti tužiocu izmjenu optužnice ali da pri tom nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela u smislu odredbe člana 294. stav

2. ZKP.

13. U pogledu neosnovanosti prigovora da je presuda zahvaćena bitnim povredama odredaba krivičnog postupka iz člana 311. stav 1. tačka k) ZKP, Vrhovni sud je zaključio da je izreka presude razumljiva i nije protivrječna sama sebi, jer je, između ostalog, obrazloženjem presude u potpunosti potkrijepljena razlozima i svim odlučnim činjenicama sa aspekta postojanja krivičnog djela i krivične odgovornosti apelanata i činjenica odlučnih za pravilnu primjenu KZ RS. Pravilnost činjeničnih utvrđenja i zaključak da su apelanti počinili krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. KZ RS a apelant u vezi sa članom 25. KZ RS rezultat je, kako je istakao Vrhovni sud, pravilne ocjene svih izvedenih dokaza optužbe i odbrane i to pojedinačno i u međusobnoj povezanosti. U tom pravcu je napomenuto da žalba ne osporava zaključak da je apelantica lišila života oštećenog ali osporava da je bila u stanju uračunljivosti tvrdnjom da je njena uračunljivost bila bitno smanjena i da nema dokaza da je apelant učestvovao u izvršenju djela na bilo koji način. Vrhovni sud je ocijenio da takvi prigovori nisu osnovani prije svega jer iz utvrđenog činjeničnog stanja proizilazi da su apelanti navedeno krivično djelo počinili upravo na način kako je opisano u izreci presude, s tim što je apelant pomogao u izvršenju djela odnosno nije učestvovao kao saizvršilac kako se u optužnici tvrdilo. Vrhovni sud je stoga ocijenio neosnovanim i navode žalbe kojima je osporena pravilnost zaključka sadržanog u obrazloženju presude u pogledu psihičkog odnosa apelantice prema djelu. U tom pravcu je istaknuto da je pobijana presuda dala valjano i detaljno obrazloženje pravilno zaključivši na osnovu nalaza i mišljenja vještaka specijaliste neuropsihijatrije koje su predložili i optužba i odbrana, da se apelantica u vrijeme izvršenja predmetnog krivičnog djela nalazila u stanju privremene duševne poremećenosti blagog stepena zbog interpersonalnih problema s oštećenim (ljutnje) zbog čega je bila u stanju smanjene uračunljivosti ali ne bitno, jasno definišući psihički odnos apelantice prema djelu, pravilno ga određujući kao direktni umišljaj jer je bila potpuno svjesna da svojim radnjama (zadavanje više uboda oštećenom u predjelu grudnog koša gdje se nalaze vitalni organi) može izazvati smrt oštećenog i da je to htjela. Pri tom je naglašeno da za postojanje krivičnog djela ubistva nije nužno utvrđivanje motiva zbog kojeg je izvršilac počinio djelo kako žalba pogrešno smatra. Vrhovni sud je u konačnici zaključio da je u konkretnoj krivičnoj stvari činjenično stanje utvrđeno potpuno i pravilno te da je na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenjen KZ RS i radnje apelanata pravilno kvalifikovane kao krivično djelo ubistva iz člana 148. stav 1. KZ RS s tim što je u odnosu na apelanta u vezi s članom 25. KZ RS. Vrhovni sud je također ispitao pobijanu presudu u pogledu odluke o kazni i ocijenio da žalba ni u tom dijelu nije osnovana. Po ocjeni Vrhovnog suda pravilno su u pobijanoj presudi obrazložene sve olakšavajuće okolnosti, prvenstveno porodične prilike apelanata, njihova životna dob, zdravstveno stanje, lične prilike i kajanje za izvršeno djelo kao i činjenica da je apelant pomagao apelantici u izvršenju djela. Kao otežavajuće okolnosti su uzete u obzir upornost u izvršenju djela s aspekta brojnosti povreda, ponašanja nakon izvršenog djela, ranija osuđivanost apelanta, zbog čega je Vrhovni sud prihvatio razloge navedene u pobijanoj presudi kao valjane i dovoljne za ostvarenje svrhe kažnjavanja propisane u odredbi člana 28. KZ RS.

14. Vrhovni sud je presudom broj 12 0 K 004724 18 Kvlz od 20. augusta 2018. godine odbio kao neosnovan zahtjev za zaštitu zakonitosti podnesen protiv pravosnažne presude Okružnog suda broj 12 0 K 004724 16 K 2 od 9. juna 2017. godine. U obrazloženju je navedeno da je zahtjevom ukazano na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka i povrede krivičnog zakona te da se prilikom odlučivanja o zahtjevu Vrhovni sud ograničio na ispitivanje navedenih povreda (član 354. stav 1. ZKP) i ocijenio da je neosnovan. U tom pravcu je, u pogledu neosnovanosti povrede prava na odbranu zbog izmjene optužnice, Vrhovni sud ukazao na sadržaj odredbe člana 290. ZKP iz kojeg proizilazi ovlaštenje tužioca Tužilaštva da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu kad ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, u kom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice. U tom pravcu je napomenuto da se izmjena optužnice odnosi na glavni pretres i pruža mogućnost izmjene čak i u završnoj riječi tužioca kao procesnoj radnji koja je sastavni dio završne faze glavnog pretresa i uslovljena je izmjenom činjeničnog stanja; da ZKP ne postavlja bilo kakva ograničenja u pogledu broja mogućih izmjena niti nužno pretpostavlja da je izmjeni optužnice prethodila izmjena sadržaja izvedenih dokaza već da se izmjena može zasnivati i na tužiočevoj subjektivnoj ocjeni izvedenih dokaza na glavnom pretresu. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da nema mjesta tvrdnji odbrane apelanata da je prvostepeni sud povrijedio pravo na odbranu kada je u završnoj fazi prihvatio izmjenu već jednom izmijenjene optužnice a da ta izmjena nema uporište u izvedenim dokazima na glavnom pretresu. Garancije koje se tiču prava osumnjičene osobe da na jeziku koji razumije bude obaviještena o djelu za koje se tereti i osnovama sumnje tiču se, kako je obrazloženo, prethodne faze postupka, prije podizanja optužnice. U konkretnom slučaju je apelantima kao optuženim licima na glavnom pretresu obezbijeđeno dovoljno vrijeme za pripremu odbrane (što zahtjevom i nije dovedeno u pitanje). Obrazlažući dalje, Vrhovni sud je istakao da je zahtjevom navedena povreda dovedena i u vezu s prekoračenjem optužbe, ali da iz pobijane presude proizilazi da su apelanti oglašeni krivim za blaži oblik genusno istog krivičnog djela u odnosu na djelo koje im je stavljeno na teret (ubistvo umjesto teško ubistvo), a apelant za blaži oblik saučesništva (pomaganje umjesto saizvršilaštva) krećući se u okvirima istog događaja. Na taj način je, kako je zaključeno, osigurana vezanost presude za optužbu i u pogledu objektivnog identiteta u smislu odredbe člana 294. ZKP.

15. Što se tiče neosnovanosti prigovora istaknutih u zahtjevu koji se tiču propusta drugostepenog suda da u žalbenom postupku odluči o svim žalbenim prigovorima, koje su apelanti zasnovali na tvrdnjama da je apelant osuđen za pomaganje u izvršenju krivičnog djela a da za takav zaključak nema uporišta ni u jednom provedenom dokazu te da je apelantica osuđena za teži oblik krivičnog djela zbog pogrešnog utvrđenja da je unaprijed odlučila da liši života oštećenog i da joj je u tom pomogao apelant (sin), Vrhovni sud je istakao da se na takvim prigovorima ne može graditi teza o povredi Krivičnog zakona. Suštinski se zahtjevom tvrdi da je sud temeljem izvedenih dokaza trebao donijeti drugačiju odluku. U tom pravcu je Vrhovni sud podsjetio da ZKP ne propisuje mogućnost pobijanja pravosnažne presude zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja vanrednim pravnim lijekom niti se povreda KZ RS kao zakonski razlog za vanredni pravni lijek može graditi na tezi o manjkavoj činjeničnoj osnovi presude. S obzirom da je apelant oglašen krivim jer je kao sin apelantice unaprijed obećao pomoć u prikrivanju krivičnog djela i tragova, te je tu pomoć i pružio nakon izvršenja djela (na način opisan u izreci prvostepene presude) njegove radnje se manifestuju kao pomaganje (oblik saučesništva) a ne kao pomoć nakon izvršenog djela (kako apelanti pogrešno smatraju) koje predstavlja samostalno krivično djelo. Također je neosnovanim ocijenjen prigovor da je apelantica pobijanom presudom oglašena krivom za teži oblik krivičnog djela jer se i taj prigovor bazira na osporavanju pravilnosti utvrđenja pobijane presude po kojem je apelantica prethodno donijela odluku da liši života oštećenog, na kojim se, kako je i prethodno navedeno, ne može zasnivati povreda krivičnog zakona. Na osnovu naprijed iznijetih razloga, Vrhovni sud je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 3. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

17. Obrazlažući povredu navedenih prava, apelanti su prije svega istakli da je tokom postupka koji se protiv njih vodio dva puta mijenjana optužnica (septembar 2015. i april 2017. godine) s pozivom na odredbu člana 290. ZKP bez pojašnjenja u čemu je izmijenjeno činjenično stanje i na osnovu kojih dokaza to proizilazi. Apelanti smatraju da je izmjenom optužnice u završnoj fazi postupka povrijeđeno njihovo pravo na odbranu zagarantovano odredbom člana 6. st. 1. i 3. tačka a) Evropske konvencije a odnosi se na obavještenje o prirodi i razlozima za optužbu protiv njih. Smatraju također da je u konkretnom slučaju prekoračena optužnica jer je po izmijenjenoj optužnici apelant bio optužen za saizvršilaštvo a konačnom presudom je osuđen za pomaganje u izvršenju krivičnog djela, iako ni za jedno ni za drugo ne postoje dokazi. Jedina opcija, kako smatraju, bila bi pomoć učiniocu nakon izvršenog krivičnog djela, ali su sudovi, pogrešnom ocjenom dokaza došli do drugačijeg zaključka. Pri tome je i Vrhovni sud, kako smatraju, povrijedio navedeno pravo jer kao drugostepeni sud nije odlučio o svim žalbenim navodima niti je potkrijepio svoje stavove o neosnovanosti žalbe.

18. Apelanti također smatraju da je u konkretnom slučaju povrijeđen KZ RS na njihovu štetu, naročito u pogledu apelanta koji je osuđen za pomaganje u izvršenju krivičnog djela. U tom kontekstu, apelacijom se ističe da Okružni sud nije imao niti jedan argument ili dokaz koji bi se mogao dovesti u vezu s apelantovim umišljajem. Apelanti smatraju da su sudovi pravilnom ocjenom dokaza mogli izvesti samo jedan zaključak i to da je apelantica krivično djelo učinila u stanju privremene duševne poremećenosti i da apelant u takvoj situaciji nije mogao biti pomagač u izvršenju istog. Smatraju da je osuđujuća presuda zasnovana na pogrešnoj ocjeni dokaza, na njihovu štetu, što je suprotno principu in dubio pro reo stavljajući im na teret teži oblik krivičnog djela odnosno apelantu teži oblik saučesništva od realnog koji se ogleda u pomoći nakon izvršenja djela. Predloženo je da se apelacija usvoji, osporena presuda ukine i predmet vrati redovnom sudu na ponovno odlučivanje.

19. Podneskom od 7. septembra 2019. godine branilac apelanata je obavijestio Ustavni sud da je nakon podnošenja apelacije Vrhovni sud donio presudu kojom je odbio zahtjev za zaštitu zakonitosti, te da i u vezi s tom presudom u svemu ostaje kod ranije istaknutih navoda iz apelacije. b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je u odgovoru istakao da su navodi apelanata o povredi prava izneseni u apelaciji neosnovani i da su identični navodi bili predmet razmatranja u žalbenom postupku o čemu su dati razlozi u presudi tog suda, kod kojih je u cijelosti ostao.

21. Okružni sud smatra da je apelacija neosnovana i da su u konkretnom krivičnom postupku ispoštovana sva prava koja apelantima garantuje Ustav BiH i Evropska konvencija, uz obrazloženje dato u presudi koje je jasno i argumentirano te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

22. Krivični zakon Republike Srpske (“Službeni glasnik Republike Srpske”, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Pomaganje Član 25.

(1) Ko drugome sa umišljajem pomogne u izvršenju krivičnog djela kazniće se kao da ga je sam učinio, a može se i blaže kazniti.

(2) Kao pomaganje u izvršenju krivičnog djela smatra se naročito: davanje savjeta ili uputstava kako da se izvrši krivično djelo, stavljanje učiniocu na raspolaganje sredstava za izvršenje krivičnog djela, otklanjanje prepreka za izvršenje krivičnog djela, kao i unaprijed obećano prikrivanje krivičnog djela, učinioca, sredstava kojima je krivično djelo izvršeno, tragova krivičnog djela ili predmeta pribavljenih krivičnim djelom.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 37.

(1) Sud će učiniocu krivičnog djela odmjeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to djelo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivice, pobude iz kojih je djelo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je djelo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje poslije učinjenog krivičnog djela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

Ubistvo Član 148.

(1) Ko drugog liši života, kazniće se zatvorom najmanje pet godina.

(…) Teško ubistvo Član 149.

(1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način, (…)

23. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12, 91/17 i 66/18). U konkretnom slučaju koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 53/12 i 91/17) sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Izmjena optužnice Član 290.

Ako javni tužilac ocijeni da izvedeni dokazi ukazuju da se izmijenilo činjenično stanje izneseno u optužnici, on može na glavnom pretresu izmijeniti optužnicu.

Radi pripremanja odbrane, glavni pretres se može odgoditi. U ovom slučaju ne vrši se potvrđivanje optužnice.

(…) Vezanost presude za optužbu Član 294.

(2)Sud nije vezan za prijedloge javnog tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

(…) VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

26. U konkretnom slučaju apelanti su u apelaciji podnesenoj 19. januara 2018. godine osporili presudu Vrhovnog suda broj 12 0 K 004724 17 Kž 6 od 9. novembra 2017. godine, koja im je uručena 13. decembra 2017. godine. Dopunom apelacije apelanti su osporili presudu Vrhovnog suda broj 12 0 K 004724 18 Kvlz od 20. augusta 2018. godine, koja predstavlja konačnu odluku u konkretnoj pravnoj stvari, te obzirom da je navedena presuda donesena 20. augusta 2018. godine a dopuna apelacije podnesena 7. septembra 2018. godine, proizilazi da su i apelacija i dopuna apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija ili dopuna nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija i dopuna apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelanti su osporili presude Vrhovnog i okružnog suda tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine odnosno člana 6. st. 1. i 3. tačka a) Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

16. Član 6. st. 1. i 3. tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja [...]krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...].

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije, bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

30. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem su apelanti proglašeni krivim za krivično djelo propisano zakonom, te osuđeni na kaznu zatvora. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanata, pa je nesporno da apelanti u postupku uživaju garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je pobijanim presudama povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

31. Ustavni sud prije svega podsjeća na to da je u svojim ranijim odlukama, oslanjajući se na jurisprudenciju Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), zaključio da se pitanje da li je optuženi imao pravičan postupak mora riješiti na osnovu cjelokupnog postupka (vidi, Evropski sud, Monnel i Morris protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, Serija A broj 115, str. 21, stav 54). Apelanti u suštini tvrde im je povrijeđeno pravo na odbranu jer prilikom izmjene već izmijenjene optužnice nisu obaviješteni u čemu se ogleda izmjena činjeničnog stanja i iz kojih dokaza proizilazi, da je osporenim presudama prekoračena optužba, da su sudovi propustili brižljivo i savjesno ocijeniti provedene dokaze, da su obrazloženja presuda nerazumljiva i protivrječna, uz nedostatke o odlučnim činjenicama, da je postupak u cjelini bio nepravičan i u suprotnosti s načelom in dubio pro reo, te da se Vrhovni sud propustio izjasniti o žalbenim tvrdnjama odnosno o tvrdnjama istaknutim u zahtjevu za zaštitu zakonitosti. Stoga će Ustavni sud, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda koji se u suštini odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, ispitati navode apelanata u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

32. U odnosu na navode apelacije da je osporenim presudama povrijeđeno pravo na odbranu zbog izmjene optužnice u završnoj fazi postupka te da su stoga ostali uskraćeni za obavještenje o prirodi i razlozima optužbe protiv njih, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret; optuženi mora biti upućen „odmah“ i „detaljno“ u uzrok optužbe, odnosno u činjenice na kojim se optužba zasniva i prirodu optužbe tj. pravnu kvalifikaciju ovih činjenica. Potpuna i detaljna informacija optuženog/ih u pogledu optužbi koje im se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom/im se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega/ njih kako bi mogli pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60.).

33. U okolnostima konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud, suprotno apelacionim prigovorima, u vezi s izmjenom optužnice naveo potpuno, jasno i argumentirano obrazloženje. U tom kontekstu je prilikom odlučivanja o žalbi apelanata protiv prvostepene presude kao i prilikom odlučivanja o zahtjevu za zaštitu zakonitosti Vrhovni sud, pozivajući se na relevantnu odredbu člana 290. ZKP, jasno ukazao na ovlaštenje tužioca da na glavnom pretresu izmijeni optužnicu ukoliko ocijeni da izvedeni dokazi upućuju na izmjenu činjeničnog stanja iznesenog u optužnici, u kom slučaju se ne vrši potvrđivanje optužnice ali se, radi pripremanja odbrane, glavni pretres može odložiti. Imajući u vidu da u relevantnim odredbama ZKP ne postoji ograničenje u pogledu broja mogućih izmjena i da je konkretnim izmjenama koje su proistekle iz genusno istog krivičnog djela i istih radnji (događaja) očuvan identitet optužbe za koju sud u pogledu pravne kvalifikacije nije vezan, proistekao je zaključak da izmjenama učinjenim na glavnom pretresu nije povrijeđeno pravo na odbranu apelanata koji su tokom cijelog postupka imali branitelja, dakle stručnu pravnu pomoć, te da su imali i koristili sve raspoložive pravne lijekove. Pri tome je Vrhovni sud eksplicitno ukazao da je apelantima kao optuženim licima na glavnom pretresu obezbijeđeno dovoljno vrijeme za pripremu odbrane (što zahtjevom za zaštitu zakonitosti i nije dovedeno u pitanje), a što apelanti zapravo ne problematiziraju ni navodima apelacije.

34. Imajući u vidu navedeni stav Evropskog suda, te razloge i obrazloženja iz odluka Vrhovnog suda, kao i da apelanti nisu dostavili bilo kakav dokaz iz kojeg bi proizilazilo da nisu bili obaviješteni o djelu za koje se terete i osnovama sumnje protiv njih (u smislu člana 6. stav 1. ZKP kojim su propisana prava osumnjičenog, odnosno optuženog), odnosno da im je u toku postupka uskraćena mogućnost da se izjašnjavaju o činjenicama i dokazima protiv njih kao i da predlože dokaze koji im idu u prilog, Ustavni sud nije mogao prihvatiti osnovanim tvrdnje apelanata u ovom dijelu.

35. U pogledu prigovora koji je u uskoj vezi s prethodnim i tiče se prekoračenja optužbe, Ustavni sud zapaža da je apelacijom ovaj prigovor doveden u kontekst ocjene dokaza i s tim u vezi nepravilnog zaključka u pogledu stepena krivične odgovornosti apelanata. Međutim, iz obrazloženja osporenih presuda proizilazi da optužba nije prekoračena jer su apelanti suštinski osuđeni za blaži oblik krivičnog djela u odnosu na ono koje im je optužbom stavljeno na teret (ubistvo umjesto teško ubistvo) odnosno apelant za blaži oblik saučesništva u odnosu na ono koje mu je optužbom stavljeno na teret (pomaganje umjesto saizvršilaštvo) u okviru istog događaja. Na taj način je, kako je u osporenim presudama obrazloženo, očuvana veza između optužbe i presude i u pogledu njenog objektivnog identiteta. Navedeni zaključak je proizašao iz dokaznog postupka provedenog pred prvostepenim sudom, u kojem su izvedeni mnogobrojni dokazi odbrane i optužbe, kao i relevantni materijalni dokazi. Dalje, Ustavni sud zapaža da u konkretnom slučaju nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza, već da je, naprotiv, prvostepeni sud u svojoj presudi opisao proces pojedinačne ocjene dokaza, njihovog dovođenja u međusobnu vezu i izvođenju zaključka o krivičnopravnoj odgovornosti apelanata. Stoga, Ustavni sud ne može zaključiti da je dokazni postupak proveden na štetu apelanata suprotno načelu in dubio pro reo, te da su apelantima u dokaznom postupku bila uskraćena bilo kakva procesna prava.

36. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 295. stav 2. ZKP). Pri tome, prema članu 15. ZKP sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po principu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Princip slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena opštim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu sa drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizilazi da je Okružni sud analizirao sadržaj svakog izvedenog dokaza, doveo ih u uzajamnu vezu i izveo zaključak o odlučnim činjenicama utvrdivši činjenično stanje koje je kao potpuno i pravilno prihvaćeno od strane Vrhovnog suda. Pri tome je, nasuprot tvrdnjama apelacije, Vrhovni sud detaljno ispitao sve žalbene razloge kao i razloge navedene u zahtjevu za zaštitu zakonitosti uz obrazloženja zbog čega je ocijenio da su neosnovane tvrdnje apelanata. Stoga, Ustavni sud smatra neosnovanim tvrdnje apelanta da je Vrhovni sud odlučujući o žalbi odnosno o zahtjevu za zaštitu zakonitosti propustio da ispita istaknute navode apelanata, te da s tim u vezi ponudi valjane razloge i obrazloženja koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim.

38. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da u osporenim odlukama nema ničega što bi ukazivalo na proizvoljnost, bilo kod utvrđivanja i ocjene činjenica, bilo kod primjene materijalnog i procesnog prava, te da osporena odluka sadrži obrazloženje koje zadovoljava zahtjeve iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

39. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je krivičnopravna odgovornost apelanata utvrđena nakon sveobuhvatne analize i ocjene dokaza pojedinačno i u međusobnoj vezi, te kada niti jedno značajno pitanje nije ostalo nerazjašnjeno u smislu principa i in dubio pro reo, i kada su u osporenim presudama dati jasni razlozi u pogledu izmjene optužnice proistekle iz istog događaja i istog krivičnog djela, uz obrazloženje koje ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu je primjena materijalnog i procesnog prava bila u skladu s garancijama koje pružaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

40. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

41. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-402/18 (R. T. i M. T.) | Sudska praksa | Aktio