Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-5336/18 (I. F. i drugi)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Prava iz radnog odnosa
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-5336/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 5336/18, rješavajući apelacije Ifete Fejzić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbijaju se kao neosnovane apelacije Ifete Fejzić, Melihe Čengić, Nusrete Mašović, Zumre Pintol, Sifeta Čengića, Nermina Imamovića, Nijaza Osmovića, Muhameda Muhića, Igora Martinovića, Branislava Mikavice, Emira Bubala i Hajrudina Kape podnesene protiv presuda Kantonalnog suda u Sarajevu br. 65 0 Rs 266604 13 Rsž od 15. februara 2017. godine, 65 0 Rs 262225 13 Rsž od 19. oktobra 2017. godine i 65 0 Rs 241725 13 Rsz od 30.

novembra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod AP 5336/18

1. Ifeta Fejzić iz Sarajeva, Meliha Čengić iz Sarajeva, Nusreta Mašović iz Sarajeva i Zumra Pintol iz Vogošće (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijele su 20. septembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 266604 13 Rsž od 15. februara 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5336/18.

AP 5951/18

2. Sifet Čengić, Nermin Imamović, Nijaz Osmović i Muhamed Muhić (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 262225 13 Rsž od 19. oktobra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5951/18. AP 5953/18

3. Igor Martinović, Branislav Mikavica, Emir Bubalo i Hajrudin Kapo (u daljnjem tekstu: apelanti), svi iz Sarajeva, koje zastupa Nedim Muhić, advokat iz Sarajeva, podnijeli su 29. oktobra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 241725 13 Rsz od 30. novembra 2017. godine. Predmetna apelacija je zavedena pod brojem AP 5953/18. II.Postupak pred Ustavnim sudom

4. Budući da podnesene apelacije pokreću isto činjenično i pravno pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio da apelacije br. AP 5336/18, AP 5951/18 i AP 5953/18 spoji i vodi jedan postupak, te donese jednu odluku pod brojem AP 5336/18.

5. Ustavni sud ukazuje da je u predmetima br. AP 5336/18, AP 5951/18 i AP 5953/18, odlučujući ranije o apelacijama istih apelanata kojima su osporili odluke Kantonalnog suda, navedene u izreci ove odluke, donio odluke o dopustivosti br. AP 1956/17, AP 308/18 i AP 206/18 (odluke o dopustivosti, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kojima su apelacije odbačene kao preuranjene, jer su postupci o revizijama apelanata protiv presuda Kantonalnog suda bili u toku pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud). Ustavni sud je u tim odlukama o dopustivosti apelante uputio da, nakon donošenja odluka o reviziji, bez obzira na vrstu i razloge te odluke, imaju mogućnost da ponovo podnesu apelacije u kojima su, u smislu člana 19. stav (3) Pravila Ustavnog suda, dužni na propisanom obrascu apelacije navesti i odluku Ustavnog suda kojom je njihova apelacija odbačena kao preuranjena, što su apelanti i učinili podnoseći apelacije koje su predmet ove odluke.

6. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 26. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

7. Kantonalni sud, Općinski sud i tuženi su dostavili odgovore na apelacije u periodu od 28. novembra do 13. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

8. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelacija i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

9. Presudama Općinskog suda koje su donesene u periodu od decembra 2012. do septembra 2013. godine usvojeni su tužbeni zahtjevi apelanata i dosuđena tražena naknada na ime razlike toplog obroka, regresa i plaća po osnovu usklađivanja s brutosatnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za određeni period, te jubilarne nagrade, pa je tuženi obavezan da apelantima isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da im nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izrekama prvostepenih presuda).

10. U obrazloženju presuda Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je među parničnim strankama nesporno da su apelanti u predmetnom vremenskom periodu bili zaposlenici tuženog, te usvojio njihove tužbene zahtjeve primjenom odredaba čl. 31. i 32. Kolektivnog ugovora za službenike organa uprave i sudske vlasti u FBiH i izmijenjenog člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH (u daljnjem tekstu: OKU), utvrđujući da su tužbeni zahtjevi u cijelosti osnovani.

11. Odlučujući o žalbama tuženog protiv prvostepenih presuda, Kantonalni sud je presudama, preciziranim u izreci ove odluke, žalbe tuženog djelimično uvažio i prvostepene presude preinačio u dijelu odluke o glavnoj stvari tako što su odbijeni tužbeni zahtjevi za isplatu naknada na ime razlike plaća za relevantni period po osnovu usklađivanja s brutosatnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za određeni vremenski period u određenim novčanim iznosima, i u dijelu odluke o troškovima postupka (tuženi je obavezan da isplati niže troškove od troškova navedenih u prvostepenim presudama), sve precizirano u izreci presuda. Istovremeno, u preostalom dijelu, u odnosu na dosuđenu razliku naknade toplog obroka, naknade regresa, te jubilarne nagrade, prvostepene presude su ostale neizmijenjene.

12. U obrazloženju presuda Kantonalni sud je, nakon razmatranja žalbenih prigovora tuženog, zaključio da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje, ali da je pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke koja se odnosi na isplatu razlike plaće po osnovu usklađivanja s brutosatnicom zbog povećanja troškova života više od 5 % u nominalnom iznosu za relevantni period. Kantonalni sud je ukazao da je u konkretnoj pravnoj stvari sporno da li je tuženi prilikom obračuna i isplate plaće za svakog apelanta pojedinačno u relevantnom periodu primijenio odredbe (izmijenjenog) člana 9. OKU kojim je jasno propisano da usklađivanje najniže brutosatnice Vlada FBiH vrši najmanje jednom godišnje u skladu s povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da, u slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5 % , Vlada FBiH je obavezna da poveća najmanju brutosatnicu svaka tri mjeseca s tim da se to povećanje odnosi na sve plaće u istom nominalnom iznosu. Također je navedeno da je Odlukom Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine utvrđena najniža brutosatnica u iznosu od 3,26 KM i najniža netosatnica u iznosu od 1,95 KM. Kantonalni sud je, zatim, ukazao da, prema nalazu vještaka finansijske struke, tuženi u relevantnom periodu nije vršio obračun plaća u skladu sa Odlukom Vlade FBiH broj V-290/08 i u skladu s izmijenjenim članom 9. OKU, te da je na osnovu navedenog činjeničnog utvrđenja prvostepeni sud donio presude kojim je tužbene zahtjeve apelanata usvojio. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepene presude u tom dijelu nisu pravilne i zakonite. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je Odlukom Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine zauzeto pravno shvaćanje „da sud nema ovlaštenja da primjenom kriterija propisanih odredbom člana 9. Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije BiH vrši usklađivanje najniže brutosatnice u skladu s povećanjem troškova života i ukupnim privrednim napretkom jer usklađivanje najniže brutosatnice vrši Vlada FBiH na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku“. Dakle, imajući u vidu navedeno pravno shvaćanje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, koje je Kantonalni sud doveo u vezu s činjenicama konkretnih predmeta, kao i činjenicu da Federalni zavod za statistiku nije objavio zvanične podatke o povećanju indeksa troškova života i ukupnog privrednog napretka, na osnovu kojih bi Vlada FBiH izvršila usklađivanje najniže brutosatnice, Kantonalni sud je zaključio da Odluka Vlade FBiH od 15. aprila 2008. godine ne može biti osnov za usvajanje tužbenog zahtjeva s obzirom na to da ne postoje zvanični podaci Federalnog zavoda za statistiku o povećanju troškova života za 5 % u periodu na koji se odnose zahtjevi apelanata, te shodno relevantnim odredbama Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odlučio kao u izreci presuda.

13. Rješenjima Vrhovnog suda br. 65 0 Rs 266604 17 Rev od 14. augusta 2018. godine, 65 0 Rs 262225 18 Rev od 25. septembra 2018. godine i 65 0 Rs 241725 18 Rev od 27. septembra 2018. godine odbačene su revizije koje su apelanti izjavili protiv drugostepenih presuda. U obrazloženjima rješenja Vrhovni sud je naveo da je odredbom člana 237. stav 2. ZPP propisano da revizija nije dozvoljena ako vrijednost pobijanog dijela pravomoćne presude ne prelazi iznos od 10.000,00 KM. S obzirom na to da ni u jednom od predmeta vrijednost pobijanog dijela osporene presude nije bila u visini navedenog cenzusa, niti je Vrhovni sud našao da ima osnova za izuzetno odlučivanje o reviziji u smislu odredbe člana 237. stav 3. ZPP (odlučivanje o reviziji bi bilo od značaja za primjenu prava u drugim slučajevima), revizije su odbačene.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

14. Apelanti smatraju da je osporenim odlukama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti u identičnim apelacijama hronološki opisuju tok postupka, te detaljno prezentiraju odlučenja Kantonalnog suda, tvrdeći da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava. Smatraju da je navedeni stav Kantonalnog suda u potpunosti suprotan sa stavom Vrhovnog suda navedenim u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine. Također, navode da Kantonalni sud nije uzeo u obzir činjenicu da je povećanje satnice izvršeno 1. marta 2008. godine, te da se stoga apelantima treba dosuditi razlika plaća za relevantni period primjenom Odluke Vlade FBiH broj V-290/08 od 15. aprila 2008. godine, koja je donesena na osnovu člana 9. OKU. Pored toga, apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na pravnu sigurnost, jer je Kantonalni sud u gotovo identičnim predmetima usvajao tužbene zahtjeve, te su se u tom smislu pozvali na konkretne presude Kantonalnog suda donesene u periodu od 2012. i 2013. godine, ali koje nisu priložili uz apelacije. U vezi s tim, apelanti smatraju da su i diskriminirani, jer se u identičnim predmetima udovoljavalo tužbenim zahtjevima. b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da se u predmetnim pravnim stvarima radi o potraživanju iz radnog odnosa o kojem je sud odlučio primjenom materijalnog prava na činjenice utvrđene u provedenim postupcima. Nadalje, ukazano je da su postupci provedeni pravilno i zakonito, a svoje razloge za donošenje odluka sud je jasno obrazložio u donesenim presudama. Na kraju, istaknuto je da iz obrazloženja ne proizlazi osnovanost apelacija.

16. Općinski sud je, u suštini, istakao da taj sud nije povrijedio prava apelanata na koja su se pozvali u predmetnim apelacijama.

17. Tuženi je naveo da apelanti osnov svog zahtjeva (da Ustavni sud utvrdi povredu prava apelanata, ukine odluke Kantonalnog suda i predmete vrati na ponovni postupak) vide u saznanju da je Vrhovni sud donio odluku u predmetu broj 65 0 Rs 400133 17 Rev od 5. decembra 2017. godine koja je potpuno suprotna stavu Kantonalnog suda. Nadalje, tuženi je istakao da, suprotno navodima apelanata, smatra kako ne postoje povrede na koje se apelanti pozivaju. Naime, ukazano je da osporenim presudama Kantonalnog suda, kao ni stavom Vrhovnog suda o pitanju osnovanosti zahtjeva prema tuženom za naknadu apelantima razlike plaće, zbog nepovećanja satnice u skladu sa troškovima života i ukupnim društvenim napretkom, nisu povrijeđena prava apelanata sadržana u članu II/3. tač. e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine. Također, navedeno je da su navodi apelanata da je isplatom iznosa po navedenom osnovu po pravomoćnim presudama došlo do diskriminacije pravno neutemeljeni i da svako obrazlaganje shvatanja koje upućuje na to da diskriminacija predstavlja neplaćanje potraživanja po osnovu po kojem je nekome ranije isplaćeno na osnovu pravomoćne odluke, i to iz osnova koji je naknadno „otpao“, jeste bespredmetno. Isto tako, tuženi je ukazao da temeljenje apelacije na odluci Vrhovnog suda donesenoj u jednom predmetu u odnosu na odluku Vrhovnog suda donesenoj u odluci o spornom pravnom pitanju ne predstavlja osnov za razloge podnošenja apelacije zbog same činjenice da se radi o jednom predmetu, a sudska praksa nije osnov za primjenu prava, niti jedna odluka može imati status sudske prakse. Na kraju, istaknuto je da su navodi apelacije usmjereni na ujednačavanje odluka Vrhovnog suda sa jednom odlukom, što u krajnjem ne bi moglo biti niti „ujednačavanje sudske prakse“, a u krajnjem bi i ugrozilo autoritet sudske vlasti. Imajući u vidu navedeno, predloženo je da se apelacija odbije. V.Relevantni propisi

18. Kolektivni ugovor o izmjenama Općeg kolektivnog ugovora za teritoriju FBiH („Službene novine FBiH“ br. 54/05 i 62/08) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

Član 9. Opšteg kolektivnog ugovora za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, mijenja se i glasi:

„Usklađivanje najniže bruto satnice Vlada Federacije Bosne i Hercegovine vrši najmanje jednom godišnje, u skladu sa povećanjem indeksa troškova života i ukupnim privrednim napretkom, a na osnovu zvaničnih podataka Federalnog zavoda za statistiku.

U slučaju vanrednog povećanja troškova života većih od 5%, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine obavezna je da poveća najmanju bruto satnicu svaka tri mjeseca.

Povećanje najniže bruto satnice na osnovu povećanja troškova života odnosi se na sve plaće u istom nominalnom iznosu.

Poslodavac je obavezan da vodi računa da ne dođe do narušavanja razlike između zagarantovane plaće i drugih plaća različitih vrijednosti. Ovi odnosi će se preciznije regulisati kolektivnim ugovorima područja djelatnosti i pravilnicima o radu.“

19. Odluka o utvrđivanju najniže satnice u FBiH („Službene novine FBiH“ broj 22/08) u relevantnom dijelu glasi:

I.

U Federaciji Bosne i Hercegovine, utvrđuje se:

1.najniža bruto satnica u iznosu od 3,26 KM, 2.najniža neto satnica u iznosu od 1,95 KM.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

22. Ispitujući dopustivost predmetnih apelacija u smislu člana 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud podsjeća na to da je prethodno odlukama o dopustivosti br. AP 1956/17, AP 308/18 i AP 206/18 odbacio apelacije apelanata kao preuranjene s obzirom na to da je bio u toku postupak pred Vrhovnim sudom po izjavljenim revizijama protiv presuda Kantonalnog suda preciziranih u izreci ove odluke. S obzirom na to da su rješenjima Vrhovnog suda revizije apelanata odbačene kao nedopuštene, konačne odluke u ovom predmetu predstavljaju presude Kantonalnog suda precizirane u izreci ove odluke, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na te presude.

23. U tom kontekstu Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 2884/06 od 10. januara 2008. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), kao relevantan datum podnošenja apelacije uzima u obzir datum kada je podnesena apelacija koja je odbačena kao preuranjena. S obzirom na to da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 15. februara 2017. godine (dostavljena apelantima 28. marta 2017. godine), a da je apelacija koja je odbačena kao preuranjena (kojom su apelanti osporili tu presudu) podnesena 19. maja 2017. godine (AP 5336/18), odnosno da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 19. oktobra 2017. godine (dostavljena apelantima 27. novembra 2017. godine), a da je apelacija koja je odbačena kao preuranjena (kojom su apelanti osporili tu presudu) podnesena 17. januara 2018. godine (AP 5951/18), kao i da je osporena presuda Kantonalnog suda donesena 30. novembra 2017. godine (dostavljena apelantima 12. decembra 2017. godine), a da je apelacija koja je odbačena kao preuranjena (kojom su apelanti osporili tu presudu) podnesena 12. januara 2018. godine (AP 5953/18) proizlazi da su apelacije podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, čime je ispunjen ovaj uvjet dopustivosti predmetnih apelacija. Konačno, apelacije ispunjavaju i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacije nisu dopustive, niti su predmetne apelacije očigledno (prima facie) neosnovane.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetne apelacije ispunjavaju uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelanti smatraju da im je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […].

28. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju postupak iz kojeg su proizašle osporene presude odnosi na utvrđivanje prava iz radnog odnosa, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2184/09 od 13. juna 2012. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba , tačka 24), pa, stoga, apelanti u predmetnom postupku uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

29. U vezi sa apelacionim navodima koji se pokreću predmetnom apelacijom a tiču se proizvoljne primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.

30. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li su osporene presude zasnovane na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi sa apelacionim prigovorima kojima apelanti dovode u pitanje zakonitost osporenih odluka u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti broj AP 2303/17 od 15. novembra 2017. godine u kojoj, u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava, nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali, te u nizu drugih odluka o dopustivosti koje su slijedile nakon nje, kao npr. br. AP 5444/17 od 13. marta 2018. godine, AP 6002/18 od 13. februara 2019. godine, kao i u odlukama o dopustivosti i meritumu br. AP 349/18 od 8. maja 2019. godine i AP 3263/18 od 17. decembra 2019. godine, koje su se odnosile na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (sve odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), te da u vezi s tim Ustavni sud nije ustanovio proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

32. Stoga, Ustavni sud ne vidi razlog da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP i OKU koje su redovni sudovi imali u vidu prilikom odlučenja o tužbenom zahtjevu apelanata, Ustavni sud iz obrazloženja osporenih odluka ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava. Navedeno posebno zato što je Kantonalni sud u osporenim odlukama jasno obrazložio na kojim relevantnim propisima materijalnog i procesnog prava je zasnovao svoje odluke, pozivajući se pri tome na zauzeto pravno shvaćanje Vrhovnog suda o spornom pravnom pitanju koje je bilo predmet tužbenog zahtjeva apelanata (zahtjev za isplatu naknade na ime razlike plaće po osnovu usklađivanja s brutosatnicom zbog povećanja troškova života od 5 %), koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda 27. januara 2017. godine, dajući za svoj stav argumentirano obrazloženje koje se ne može smatrati proizvoljnim. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

33. U pogledu navoda o kršenju prava na pravično suđenje koje su apelanti doveli u vezu s načelom pravne sigurnosti, Ustavni sud zapaža da se suština tih navoda odnosi na tvrdnju da je u sporovima koji su se vodili pred Kantonalnim sudom u kojim su, prema tvrdnjama apelanata, donesene odluke iz istog činjeničnog i pravnog osnova zauzet potpuno drugačiji stav, i to da je udovoljeno tužbenim zahtjevima o gotovo identičnom činjeničnom i pravnom pitanju, te su se u prilog navedenim tvrdnjama pozvali na presude Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine.

34. U vezi sa ovim apelacionim navodima, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju osporene presude Kantonalnog suda koje su zasnovane na pravnom shvaćanju koje je zauzelo Građansko odjeljenje Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine, a da se apelanti pozivaju na odluke Kantonalnog suda iz 2012. i 2013. godine, pa je očigledno da je navedeno pravno shvaćanje Vrhovni sud zauzeo nakon donošenja odluka na koje se apelanti pozivaju. Dakle, Kantonalni sud je promijenio svoju praksu nakon što je Vrhovni sud zauzeo stav o relevantnom pravnom pitanju, te se, stoga, prema mišljenju Ustavnog suda, ne može govoriti o povredi načela pravne sigurnosti koje garantira pravo na pravično suđenje.

35. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani navodi apelanata o kršenju prava na pravično suđenje u vezi s načelom pravne sigurnosti iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Zabrana diskriminacije

36. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

37. Član 14. Evropske konvencije glasi:

Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost s nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.

38. Iako apelanti nisu eksplicitno naveli u vezi s kojim pravom smatraju da su diskriminirani, iz navoda apelacija proizlazi da smatraju da im je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijom ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.

39. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da iz apelacionih navoda proizlazi da apelanti svoje navode o diskriminaciji, zapravo, zasnivaju na tvrdnjama da su dovedeni u neravnopravan položaj jer je Kantonalni sud u predmetima o istom činjeničnom i pravnom pitanju usvojio tužbene zahtjeve tužilaca s tim da nisu dostavili Ustavnom sudu niti jednu odluku na te okolnosti. Međutim, u vezi s tim, Ustavni sud, ipak, ukazuje da činjenica da je Kantonalni sud u nekom predmetu odlučio drugačije o istom ili sličnom pravnom pitanju per se ne pokreće pitanje diskriminacije. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud apelante upućuje na stav Evropskog suda zauzet u predmetu Stanković i Trajković protiv Srbije (vidi, Evropski sud, presuda od 22. decembra 2015. godine, st. 40-44, aplikacije br. 37194/08 i 37260/08). Stoga, imajući u vidu da apelanti nisu ponudili relevantne dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, te imajući u vidu da je Kantonalni sud dao razloge zašto smatra neosnovanim tužbene navode apelanata, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanata o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje neosnovani.

Ostali navodi

40. Apelanti, također, navode da im je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju ovog prava zasnivaju na istim navodima koji su istaknuti u vezi s pravom na pravično suđenje (primjeni materijalnog prava), što je Ustavni sud već razmotrio i obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, te zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani zbog istih razloga koji su navedeni u vezi s pravom na pravično suđenje. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, niti pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Kantonalni sud svoj stav o djelimičnoj neosnovanosti tužbenih zahtjeva apelanata jasno obrazložio uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava, kao i na pravno shvaćanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 27. januara 2017. godine na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

42. Također, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer apelanti nisu ponudili dokaze i argumente iz kojih proizlazi da su bili različito tretirani u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-5336/18 (I. F. i drugi) | Sudska praksa | Aktio