Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4579/19 (J. I. L.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4579/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4579/19, rješavajući zahtjev Jerke Ivankovića Lijanovića za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćen tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev Jerke Ivankovića Lijanovića za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. Jerko Ivanković Lijanović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Mirna Delalić, advokatica iz Tuzle, podnio je, 29. novembra 2019. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. avgusta 2019. godine i presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2018. godine.

2. Apelant je zatražio donošenje privremene mjere kojom bi Općinskom sudu u Širokom Brijegu bilo naloženo da ga ne uputi na izdržavanje izrečene kazne zatvora do donošenja konačne odluke Ustavnog suda po njegovoj apelaciji.

3. Kantonalni sud je presudom broj 03 0 K 014378 16 K od 16. januara 2018. godine oglasio krivim apelanta i optuženog S.Š. da su na način detaljno opisan u izreci presude počinili krivična djela i to: apelant krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnih djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH) u vezi sa članom 59. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama KZ FBiH opisane u tački A optužnice, u sticaju sa produženim krivičnim djelom zloupotreba položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1, a sve u vezi sa članom 55. KZ FBiH opisano pod tačkom B optužnice, a sve opet u vezi sa članom 54. istog zakona. Apelantu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od devet godina. Na osnovu člana 76. stav 1. KZ FBiH u vezi sa članom 30. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama KZ FBiH apelantu je izrečena mjera bezbjednosti zabrana vršenja dužnosti ministra na nivou Federacije BiH u trajanju od dvije godine računajući od pravosnažnosti odluke, s tim da se vrijeme provedeno na izdržavanju kazne zatvora ne računa u vrijeme trajanja mjere. Na osnovu člana 383. stav 4. KZ FBiH u vezi sa članom 64. stav 4. Zakona o izmjenama i dopunama KZ FBiH od apelanta se oduzima imovinska korist pribavljena izvršenjem krivičnog djela u iznosu od 652.861,38 KM, te se utvrđuje da na osnovu člana 11. stav 1. Zakona o oduzimanju imovne nezakonito stečene krivičnom djelom novac postaje vlasništvo Federacije BiH.

4. Istom presudom apelant je, u odnosu na radnje detaljno opisane u izreci presude oslobođen od optužbi odnosno optužba je odbijena.

5. Vrhovni sud je presudom broj 03 0 K 014378 18 Kž 12 od 29. avgusta 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu optuženog S.Š. a apelantovu žalbu djelimično uvažio i prvostepenu presudu preinačio u odluci o kazni, tako da je apelantu izrečena jedinstvena kazna zatvora od sedam godina.

6. Apelant u opširnim apelacionim navodima (apelacija sačinjena na 75 stranica) tvrdi da su mu osporenim presudama prekršena prava iz čl. II/3.e) i II/4. Ustava Bosne i Hercegovine, te iz čl. 6., 13. i 14. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovanih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

7. U zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je istakao da se radi o specifičnom predmetu u kom se ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava, te na neophodnost hitnog postupanja kako ne bi izdržavao kaznu zatvora po osporenim presudama koje su donijete, kako tvrdi, kršenjem njegovih prava: na pravično suđenje, na djelotvorni pravni lijek kao i da je prekršena zabrana diskriminacije.

8. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

9. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

10. U konkretnom slučaju, apelant u suštini smatra da njegovi navodi o povredi ustavnih prava na koje ukazuje u apelaciji, predstavljaju dovoljan osnov i razlog za donošenje privremene mjere kojom bi Ustavni sud naložio Općinskom sudu u Širokom Brijegu da ga ne uputi na izdržavanje izrečene kazne zatvora. Međutim, Ustavni sud prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere cijeni druge razloge, a ne razloge koji se suštinski odnose na meritum apelacije, ne prejudicirajući pri tome ishod postupka o apelaciji.

11. Najzad, Ustavni sud podsjeća da je članom 64 stav (5) Pravila Ustavnog suda propisano da zahtjev za podnošenje privremene mjere može podnijeti učesnik u postupku pred Ustavnim sudom, pod uslovom da je prethodno, u skladu sa zakonskim mogućnostima koje ima, tražio odlaganje izvršenja odluke redovnih sudova u postupku koji je vođen pred tim sudovima. Smisao navedene odredbe Pravila je da stranke prije obraćanja Ustavnom sudu iskoriste zakonske mogućnosti koje im stoje na raspolaganju u postupku pred redovnim sudovima (vidi, Odluka o privremenoj mjeri broj AP- 3911/14 od 18. decembra 2014. godine, stav 20., dostupna na www.ustavnisud.ba).

12. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da su Zakonom o izvršenju krivičnih sankcija u Federaciji BiH, regulisani način, postupak i uslovi izvršenja kazne. Relevantnim odredbama navedenog zakona regulisan je i postupak odlaganja izvršenja kazne. Ustavni sud zapaža da iz dokumenta priloženih uz apelaciju proizlazi da apelant nije iscrpio ovu mogućnost. Stoga proizlazi da apelant prethodno, u skladu sa mogućnošću propisanom zakonom nije tražio odlaganje izvršenja odluka redovnih sudova, a navedeno se u smislu člana 64. stav (5) Pravila Ustavnog suda u okolnostima apelantovog slučaja, s obzirom da traži donošenje privremene mjere kojom se u suštini radi o odlaganju izvršenja izrečene kazne zatvora, pojavljuje kao preduslov za odlučivanje Ustavnog suda o zahtjevu za donošenje privremene mjere.

13. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

14. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

15. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4579/19 (J. I. L.) | Sudska praksa | Aktio