Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-188/19 (M. M.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-188/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-188/19, rješavajući apelaciju Milenka Mitrovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Milenko Mitrović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 73 0 Rs 008536 18 Rev 2 od 2. oktobra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Milenko Mitrović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, kojeg zastupa Boris Stojanović advokat iz Banjaluke, podnio je 11. januara 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 73 0 Rs 008536 18 Rev 2 od 2. oktobra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se poništi kao nezakonito rješenje disciplinske komisije od 6. aprila 2010. godine kojim je apelantu prestao radni odnos i rješenje od 16. aprila 2010. godine, te da se naloži tuženoj (Općina Kneževo) da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje odgovara njegovoj stručnoj spremi i kvalifikacijama, te da apelantu na ime naknada plaće za period od aprila 2010. do marta 2017. godine isplati određene novčane iznose s zakonskim zateznim kamatama, te da nadležnim fondovima na ime apelanta uplati pripadajuće doprinose za penzijsko-invalidsko osiguranje i za dječiju zaštitu za period od 6. aprila 2010. godine do presuđenja.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tužena rješenjem od 27. novembra 2009. godine rasporedila apelanta na radno mjesto vozača vatrogasnog vozila u vatrogasnu jedinicu koja se nalazila u sastavu odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti tužene, umjesto na ranije radno mjesto vozača i kućnog majstora u istom odjeljenju, koji raspored apelant nije prihvatio. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je protiv apelanta pokrenut disciplinski postupak 15. marta 2010. godine jer je neopravdano izostao s posla 16 dana tokom januara i cijelog februara 2010. godine, da je disciplinska komisija tužene rješenjem od 6. aprila 2010. godine apelantu izrekla mjeru prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radne dužnosti shodno članu 98. stav 1. tačka 8. Zakona o radu, te da je načelnik tužene rješenjem od 16. aprila 2010. godine odbio apelantov prigovor protiv navedene odluke disciplinske komisije. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je apelant zbog neopravdanog izostanka s posla na radnom mjestu vozača vatrogasnog vozila preko tri dana u kalendarskoj godini nesumnjivo počinio težu povredu radne dužnosti iz člana 98. stav 2. tačka 8. Zakona o radu, koja je osnov za otkaz ugovora o radu od strane poslodavca prema članu 126. stav 1. istog zakona. Vrhovni sud je naveo da je rješenje o apelantovom rasporedu na navedeno radno mjesto zakonito (član 117. stav 3. Zakona o radu), jer je apelantov tužbeni zahtjev za poništenje tog rješenja i rješenja načelnika tužene od 11. decembra 2009. godine (kojim je odbijen apelantov prigovor protiv rješenja od 27. novembra 2009. godine) odbijen ranijom prvostepenom presudom donesenom u ovoj parnici od 12. aprila 2013. godine (pravosnažna u tom dijelu), zbog čega je neosnovan apelantov prigovor u tom smislu. Također, Vrhovni sud je ukazao da je tada važećim Opštim kolektivnim ugovorom (“Službeni glasnik Republike Srpske”, broj 31/06) u članu 40. stav 2. propisano da je organ za vođenje postupka i izricanje mjere za težu povredu radne obaveze, za koje poslodavac nije jednostrano raskinuo ugovor o radu, komisija za utvrđivanje odgovornosti (disciplinska komisija) koja broji najmanje tri člana. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je rješenje disciplinske komisije tužene od 6. aprila 2010. godine donio ovlašteni organ tužene, te da je slijedom toga ono formalno pravilno i zakonito. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Naime, apelant navodi da je „osporena odluka donesena primjenom odredaba Opšteg kolektivnog ugovora (Sl. glasnik RS, broj 31/06) koji se u vrijeme njegovog važenja uopće nije odnosio na radnike zaposlene u jedinicama lokalne samouprave, već se primjenjivao na njegove potpisnike (Konfederacija sindikata RS, Udruženje poslodavaca metalske industrije i rudarstva RS, Udruženje poslodavaca poljoprivredne i prehrambene industrije i Udruženje poslodavaca energetike), te istakao da Sindikat uprave u to vrijeme nije bio član Konfederacije sindikata RS“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnog prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-188/19 (M. M.) | Sudska praksa | Aktio