Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3251/19 (M. A.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3251/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3251/19, rješavajući apelaciju Mirsada Alispahića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirsad Alispahić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 92 0 P 011816 19 Rev od 3. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 011816 18 Gž 2 od 6. novembra 2018.
godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 011816 14 P 2 od 10. septembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirsad Alispahić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Vlasenice, podnio je 8. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 92 0 P 011816 19 Rev od 3. aprila 2019. godine, Presude Okružnog suda u Istočnom Sarajevu broj 92 0 P 011816 18 Gž 2 od 6. novembra 2018. godine i Presude Osnovnog suda u Vlasenici broj 92 0 P 011816 14 P 2 od 10. septembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev kojim je apelant tražio da se utvrdi da je on, na osnovu ugovora o kupoprodaji zaključenog 1990. godine sa GP „Radnik“ Vlasenica, korisnik i posjednik preciziranog poslovnog prostora sa ½ dijela, te da se tuženi (K.V.) obaveže da prizna i trpi da apelant uđe u posjed i korištenje navedenog lokala i da se uknjiži kao posjednik sa ½ dijela u katastarskom operatu i kao korisnik sa ½ dijela u zemljišnim knjigama i da se tuženi obaveže da oslobodi poslovni prostor od lica i stvari, kako bi se apelantu omogućilo nesmetano korištenje istog. Ujedno je odbijen apelantov zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen 14. juna 1995. godine između GP „Radnik „Vlasenica, kao prodavca i „MKM“ Milići, kao kupca, čiji je vlasnik tuženi i dva aneksa ugovora zaključena između istih ugovornih strana 8. oktobra 1998. godine. Takođe je odbijen zahtjev apelanta kojim je tražio da se Republičkoj upravi za geodetske i imovinsko pravne poslove (u daljnjem tekstu: RUGIP) naloži brisanje uknjižbe predmetnih nekretnina u zemljišnoknjižnoj i katastarskoj evidenciji izvršen na osnovu navedenog ugovora o kupoprodaji i na osnovu aneksa tog ugovora i da se naloži RUGIP-u da na tim nekretninama upiše apelanta kao korisnika i posjednika sa ½ dijela (koji je „MKM“ imao).
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je 1990. godine između apelanta, kao kupca, i GP „Radnik“ Vlasenica, kao prodavca, zaključen ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora, međutim, da potpisi ugovarača nisu ovjereni kod suda. Dalje je utvrđeno da je 1995. godine ODGP „Radnik“ Vlasenica oglasio prodaju istog poslovnog prostora i da je između tog preduzeća, kao prodavca, i preduzeća „MKM“ Milići, kao kupca (čiji su vlasnici bili tuženi i M.R.), zaključen ugovor o kupoprodaji tog poslovnog prostora, čiji potpisi su ovjereni kod suda, te su zaključeni i aneksi ugovora kojim su označene nekretnine na kojima se nalazi predmetni poslovni prostor. Takođe je utvrđeno da je odlukom Komisije za imovinske zahtjeve raseljenih lica i izbjeglica iz 2003. godine potvrđeno da je na dan 1. april 1992. godine apelant bio savjestan posjednik predmetnog prostora i da je Ministarstvo za izbjeglice i raseljena lica 28. marta 2003. godine apelanta uvelo u posjed navedenog prostora, nakon čega on nije bio u faktičkom posjedu istog.
4. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju radi o sticanju prava vlasništva na osnovu pravnog posla – ugovora o kupoprodaji poslovnog prostora, a forma ugovora o prometu nekretnina je propisana posebnim zakonom. Vrhovni sud je istakao da je prema Zakonu o prometu nepokretnosti osnovna forma ugovora o prometu nekretnina bila pismeni ugovor sa potpisima ugovarača ovjerenim kod nadležnog suda (član 9. stav 1. i 2.), a ako ugovor nije sačinjen u toj formi, istim zakonom su propisani uslovi za konvalidaciju ugovora, prema kojem je valjan ugovor ako su ugovorne strane izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz njega nastaju ili ako su ga potpisala dva svjedoka istovremeno prisutna zaključenju ugovora (član 9. stav 4.). Međutim, Vrhovni sud je istakao da je odredbom člana 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prometu nepokretnosti (koji se primjenjivao u vrijeme zaključenja ugovora), u pogledu valjanosti forme predmetnog ugovora, isključena primjena odredbe člana 9. stav 4. tada važećeg Zakona o prometu nepokretnosti. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se predmetni ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora ne može osnažiti (konvalidirati), budući da je ništav ugovor bez dejstva od samog početka (ex tunc) i takav ugovor ne može biti osnažen, jer se ono što je nevaljano od početka, ne može se osnažiti. Nasuprot navedenom, Vrhovni sud je naveo da su ugovor o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora i prateći aneksi zaključeni između GP „Radnik“ Vlasenica i „MKM“ Milići (čiji je vlasnik tuženi) ovjereni kod suda, te ispunjavaju zakonom propisanu formu, kako su pravilno zaključili i nižestepeni sudovi. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je naveo da ukazivanje na iskaze saslušanih svjedoka i njihova analiza od strane apelanta nije od uticaja na odluku suda.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno ocijenili dokaze, odnosno iskaze pojedinih svjedoka, i da nisu zadovoljili standard obrazložene odluke kada su odbili njegov tužbeni zahtjev.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. „Proizvoljnost“ o kojoj se govori u ovim stavovima ne odnosi se na zaključak suda u vezi s činjeničnim i pravnim utvrđenjima onda kada je odluka obrazložena na način koji ispunjava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naprotiv, ako obrazloženje činjeničnih i pravnih utvrđenja i zaključaka suda zadovoljava zahtjeve člana 6. stav 1. Evropske konvencije, što se ocjenjuje u svakom konkretnom slučaju, Ustavni sud neće ulaziti u kvalitet tih zaključaka, jer je redovni sud u boljoj poziciji, kao sud koji je proveo postupak i pred kojim su izvedeni dokazi, da donese odluku o tužbenom zahtjevu. Dakle, cijeneći u konkretnom slučaju osporenu presudu, Ustavni sud iz njenog obrazloženja ne zapaža proizvoljnost redovnog suda u segmentu ocjene dokaza i primjene pozitivnih propisa, pa sve prigovore usmjerene u tom pravcu Ustavni sud smatra neosnovanim. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević