Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2960/19 (R.A.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2960/19

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu R.A. broj AP-2960/19 rješavajući zahtjev za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka e) i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14 ), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev R.A. za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. R.A. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan, advokat iz Mostara, podnio je 18. jula 2019. godine Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine. Apelant je istovremeno podnio i zahtjev za donošenje privremene mjere.

2. Odlukom o privremenoj mjeri Ustavni sud je odbio zahtjev apelanta za donošenje privremene mjere (vidi, Ustavni sud, Odluka o privremenoj mjeri broj AP-2960/19 od 10. septembra 2019. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

3. Podneskom od 29. novembra 2019. godine apelant je uputio još jedan zahtjev za donošenje privremene mjere kojom bi se apelantu do okončanja postupka pred Ustavnim sudom omogućilo da ostvaruje prava iz radnog odnosa, odnosno da mu se omogući pravo na rad (povratak na posao).

4. Ustavni sud će u bitnom ponoviti činjenično stanje predmeta, te ga dopuniti novim dokumentima koje je apelant dostavio u prilogu zahtjeva.

5. Presudom Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 58 0 Rs 166475 12 Rs od 30. oktobra 2017. godine, koja je u dijelu odlučenja o tužbenom zahtjevu potvrđena Presudom Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 Rs 166475 18 Rsž 2 od 17. aprila 2018. godine, utvrđeno je da je HNK MUP (u daljnjem tekstu: tuženi) povrijedio pravo na jednako postupanje prema apelantu na način da je apelantu, kao zaposleniku tuženog, onemogućio da obavlja rad, te mu nije isplatio plaću odnosno naknadu plaće, pa je tuženi obavezan da apelantu omogući da obavlja rad, te isplaćuje plaće za taj rad do okončanja žalbenog postupka pred Policijskim odborom tuženog po žalbi apelanta, uz obavezivanje tuženog i na isplatu plaća i doprinosa na plaću za relevantni period, uz naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijen je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio isplatu naknade nematerijalne štete zbog prouzrokovane diskriminacije (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Na temelju provedenih dokaza Općinski sud je u bitnom utvrdio da među parničnim strankama nije sporno da je apelantu, kao zaposleniku tuženog, rješenjem Uprave policije tuženog od 22. oktobra 2014. godine prestao radni odnos zbog navršenih 40 godina penzijskog radnog staža sa danom 31. oktobar 2014. godine, da je apelant na to rješenje (iz razloga što apelantu nisu uplaćeni doprinosi za beneficirani radni staž za tri godine i osam mjeseci) uložio žalbu o kojoj nadležni organ tuženog nije odlučio iz kog razloga rješenje o prestanku radnog odnosa nije postalo pravosnažno, niti izvršno. Nadalje je utvrđeno da je apelant nakon donošenja spornog rješenja o prestanku radnog odnosa i dalje uredno dolazio na posao, ali da mu nisu povjeravani radni zadaci, niti mu je isplaćivana plaća. Utvrđeno je također da tuženi apelanta nije odjavio sa nadležnih fondova, niti mu je zaključio radnu knjižicu, osim što je uplaćivao doprinose za zdravstveno osiguranje.

7. Tokom postupka je također utvrđeno da je apelant 9. novembra 2015. godine, na temelju pravosnažnog rješenja o mjeri osiguranja Općinskog suda, vraćen na radno mjesto koje je obavljao kod tuženog „do okončanja postupka pred nadležnim organom tuženog po žalbi apelanta“.

8. Odlučujući o reviziji tuženog Vrhovni sud je Presudom broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine reviziju uvažio i obje nižestepene presude preinačio tako što je tužbeni zahtjev apelanta u cijelosti odbijen (sve preciznije navedeno u izreci presude).

9. Vrhovni sud je ispitujući opravdanost revizijskih prigovora najprije detaljno prezentirao odlučenja nižestepenih sudova, te zaključio da izneseni stavovi nemaju uporište u pravilima materijalnog prava primjenom kojih se ima sagledati razrješenje spornog odnosa iz čega slijedi da je tužbeni zahtjev neosnovan. Prije svega Vrhovni sud se pozvao na odredbu člana 2. stav 1. Zakona o zabrani diskriminacije kojom je definisan pojam diskriminacije (svako različito postupanje, uključujući i isključivanje….), a pod isključivanjem se podrazumijeva da je određenoj grupi onemogućen pristup određenim pravima i slobodama, a drugima nije, odnosno ograničavanje podrazumijeva da je određenoj grupi osoba, zbog njihovih karakteristika, uživanje određenih prava i sloboda omogućeno, ali sa ograničenjem, ne u istoj mjeri kao ostalim, iako za to nema zakonskih uslova. Vrhovni sud je usto podsjetio i šta predstavlja osnovne elemente diskriminacije. Kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja između tužitelja i tuženog tako što je obaveza tuženog da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije, odnosno do različitog tretmana. Shodno tome u konkretnom slučaju apelant je bio u obavezi da uvjeri sud da je tuženi izvršio radnju zbog koje je protiv njega podnesena tužba i učini vjerojatnim da postupanje tuženog prije donošenja odluke nadležnog organa po njegovoj žalbi o prestanku radnog odnosa predstavlja akt direktne ili posredne diskriminacije na koji je način došlo do povrede jednakog postupanja, a nakon toga teret dokazivanja je na tuženom koji mora dokazati da nije došlo do povrede načela jednakog postupanja.

10. Prema ocjeni revizijskog suda, a na temelju izvedenih dokaza, tuženi je dokazao da nije bilo različitog ili nepovoljnog tretmana apelanta nakon donošenja rješenja od 22. oktobra 2014. godine o prestanku radnog odnosa, te da je tuženi postupao po zakonu, a da suprotno tome apelant nije dokazao da je došlo do različitog tretmana odnosno do diskriminacije. Prema ocjeni Vrhovnog suda činjenica da je tuženi postupao u skladu sa navedenim rješenjem dok ono nije postalo konačno, nije dokaz da je tuženi postupajući na taj način, povrijedio njegova prava, koja apelant i nadalje ostvaruje nakon podnošenja žalbe nadležnom organu.

11. Iz naknadno dostavljenih dokumenta proizlazi da je Općinski sud Rješenjem broj 58 0 Rs 166475 15 Rs od 15. jula 2019. godine, koje je u cijelosti potvrđeno Rješenjem Kantonalnog suda broj 58 0 Rs 166475 19 Rsž 3 od 29. oktobra 2019. godine stavio van snage rješenje Općinskog suda od 9. novembra 2015. godine kojim je određena mjera osiguranja na način da se apelantu omogući povratak na posao do okončanja parničnog postupka, pri čemu je naglašeno da rješenje proizvodi pravni učinak od donošenja presude Vrhovnog suda broj 58 0 Rs 166475 18 Rev od 17. jula 2018. godine.

12. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Općinski sud tako odlučio imajuću u vidu da je postupak u okviru kog je donesena mjera osiguranja pravosnažno okončan Presudom Vrhovnog suda (vidi tačku 8 ove odluke), te da stoga ne postoji pravni osnov za daljnje održavanje na pravnoj snazi mjere osiguranja. Neosnovnim su ocijenjeni navodi apelanta da bi mjera osiguranja trebala ostati na snazi do donošenje odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji s obzirom da podnošenje apelacije nema uticaja na ostvarivanje prava i obaveza utvrđenih pravosnažnom presudom.

13. Nakon što je sudska mjera osiguranja stavljena van snage tuženi je aktom broj 02-02/1-36- 70-35/19 od 3. septembra 2019. godine informisao apelanta da prestaje njegova obaveza da apelantu omogući obavljanja poslova na radnom mjestu „inspektor“ u PS Mostar – Centar. Tim aktom apelant je pozvan da razduži svu svoju policijsku opremu sa kojom je zadužen.

14. Apelant u iscrpnim navodima apelacije tvrdi da je osporenim odlukama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana

14. Evropske konvencije (detaljnije op.cit. AP-2960/19, tač. 12 i 13).

15. U novom zahtjevu za donošenje privremene mjere apelant je informisao Ustavni sud da je mjera osiguranja kojom je bio vraćen na posao pravosnažnom odlukom Kantonalnog suda stavljena van snage (vidi tačke 12 i 13 ove odluke), te da je apelantu 5. septembra 2019. godine od strane poslodavca saopšteno da više ne dolazi na posao nakon čega je apelant zatražio ljekarsku pomoć jer mu se zbog toga zdravstveno stanje pogoršalo. Potom navodi da je 3. oktobra 2019. godine podnio zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa, ali mu je odgovoreno da je on neosnovan. Kako apelant nije zaprimio bilo kakvu odluku u vezi sa svojim radno-pravnim statusom, već mu je samo usmeno naloženo da ne dolazi na posao, apelant se obratio Kantonalnom poreznom uredu u Mostaru, te Zavodu zdravstvenog osiguranja sa zahtjevom za izdavanje uvjerenja o osiguranju iz kojih je saznao da je sa navedenih evidencija nezakonito, retroaktivno odjavljen sa danom 31. oktobar 2014. godine, iako su doprinosi iz radnog odnosa uplaćivani sve do septembra 2019. godine, zašto posjeduje dokaze. Zbog navedenog apelant tvrdi da bezuspješno pokušava da ishoduje ispravku u navedenim evidencijama. Potom apelant smatra da tuženi pogrešno smatra da je odlukom Vrhovnog suda od 17. jula 2018. godine rješavano pitanje zakonitosti otkaza ugovora o radu, jer takav zahtjev nije mogao biti predmet ocjene od strane suda jer odluka o otkazu ugovora o radu još uvijek nije konačna iz razloga što drugostepena komisija još uvijek nije formirana. U sporu koji će biti predmet ocjene od strane Ustavnog suda apelant je tvrdio da je diskriminiran, te je shodno tome tražio uspostavu radno-pravnog odnosa do konačnog rješavanja njegovog radno-pravnog statusa. Apelant dalje navodi da u momentu podnošenja zahtjeva još uvijek posjeduje policijsku uniformu, značku i oružje pošto isto nije mogao razdužiti u skladu sa članom 123. Zakona o policijskim službenicima HNK, a niti je to od njega traženo. Ističe da je krajnje neizvjesno kada će tuženi uspostaviti Policijski odbor, te je neizvjesno kada će se donijeti propisi kojima će se regulisati prava policijskih službenika iz PIO jer Policijski odbor MUP-a HNK još uvijek nije imenovan. Apelant zbog svega smatra da se nalazi u vrlo teškoj materijalnoj i psihičkoj situaciji. Apelant je u prilogu zahtjeva dostavio dokumentaciju kojom je navode iz zahtjeva potkrijepio.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

17. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini. Član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.

18. Ustavni sud naglašava da donošenje privremene mjere ima smisla i opravdanje jedino u situaciji kada šteta, čiji je nastanak nedvosmisleno naznačen u apelaciji i priloženim dokazima, može biti spriječena ili ograničena uvođenjem privremenih mjera.

19. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da razlozi i dokazi koje su apelanti dužni dostaviti Ustavnom sudu u prilog zahtjevu za donošenje privremene mjere moraju biti takvi da prima facie ukažu na neophodnost primjene ovog mehanizma kao, u datom trenutku, jedinog raspoloživog mehanizma u domaćem pravnom sistemu koji može privremeno spriječiti određene neotklonjive štetne posljedice i koji je u interesu stranaka i postupka. Izvjesnost nastupanja posljedica i njihov obim apelanti su dužni argumentovati i potkrijepiti dokazima i stoga je neprihvatljivo njihovo paušalno isticanje. Ustavni sud posebno naglašava da osnovanost apelacije ispituje odvojeno od osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Dakle, razlozi koje Ustavni sud uvažava pri usvajanju ili neusvajanju zahtjeva za donošenje privremene mjere su različiti od razloga koje Ustavni sud uvažava pri odlučivanju o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava ne mogu se analogno primijeniti pri odlučivanju o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

20. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelant u novom zahtjevu za donošenje privremene mjere traži od Ustavnog suda da naloži tuženom da apelantu uspostavi radno pravni status do donošenja konačne odluke Ustavnog suda. Navedeno stoga što je sudska mjera osiguranja kojom je apelant vraćen na posao pravosnažno stavljena van snage. Upravo iz tog razloga je tuženi apelanta pismeno informisao da više ne postoji njegova obaveza da apelantu omogući rad na poslovima koje je obavljao do donošenja rješenja o prestanku radnog odnosa zbog navršenih 40 godina radnog staža. Apelant zbog takve situacije i neizvjesnosti kada će biti uspostavljen Policijski odbor tuženog koji je nadležan za odlučivanje po apelantovoj žalbi protiv rješenja o otkazu ugovora o radu trpi štetne posljedice kako materijalne tako i zdravstvene.

21. Cijeneći opravdanost iznesenih navoda Ustavni sud zapaža da je apelantu rješenjem tuženog od 22. oktobra 2014. godine prestao radni odnos zbog sticanja prava na starosnu penziju (40 godina radnog staža), ali da je apelant rješenje osporio zbog tvrdnji da mu nije uplaćen beneficirani radni staž za period od tri godine i osam mjeseci. Prema tvrdnjama apelanta, ali i dostupnim dokumentima, proizlazi da nadležni drugostepeni organ tuženog (koji još uvijek nije formiran) nije odlučio o apelantovoj žalbi, tako da rješenje o otkazu nije postalo pravosnažno. Ustavni sud potom zapaža da je apelant u takvoj situaciju pokrenuo parnični postupka radi utvrđivanja da je zbog svega navedenog diskriminiran, a taj postupak je pravosnažno okončan presudom Vrhovnog suda, koja će biti predmet ispitivanja od strane Ustavnog suda povodom podnesene apelacije. Ustavni sud zapaža da je u okviru parničnog postupka donesena mjera osiguranja kojom je apelant vraćen na poslove i radne zadatke koje je obavljao prije otkaza, da je svoja prava iz radnog odnosa ostvarivao sve do 6. septembra 2019. godine, da su apelantu za to vrijeme isplaćivana plata i uplaćivani doprinosi iz radnog odnosa. S obzirom na sve izneseno, a imajući u vidu sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da ponuđenom argumentacijom apelant nije uspio uvjeriti Ustavni sud da je donošenje privremene mjere na način na koji to apelant predlaže „vraćanje na posao“, opravdano. Prema ocjeni Ustavnog suda apelant nije ponudio takve razloge, niti dokaze koji bi Ustavnom sudu u ovom trenutku bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru koji bi ukazivali da je u takvim okolnostima donošenje tražene privremene mjere u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka, kako to propisuje član 64. stav (1) Pravila Ustavnog suda.

22. Na osnovu izloženog odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

23. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri ni u kom slučaju ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-2960/19 (R.A.) | Sudska praksa | Aktio