Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/19 (M. T.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4455/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-4455/19, rješavajući apelaciju Mirze Telalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mirza Telalović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 04 0 K 009019 18 Kž od 5. septembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Mirza Telalović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zenice, kojeg zastupa Semin Šehić, advokat iz Zenice, podnio je 18. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 04 0 K 009019 18 Kž od 5. septembra 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, apelant je oglašen krivim zbog krivičnog djela Razbojništvo u pokušaju iz člana 289. stav 2. u vezi sa stavom 1. i članom 28. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZ FBiH), te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je zaključak o krivici apelanta prvostepeni sud zasnovao kako na dokazima subjektivne prirode (iskazima svjedoka E.K. i M.J., službenika policije), tako i na materijalnim dokazima u spisu (zapisnik o prepoznavanju apelanta od strane oštećene, fotodokumentacija sačinjena prilikom izvršenog prepoznavanja i izvještaj o izvršenom prekršaju o nelegalnom prevozu putnika). Vrhovni sud je naveo da je oštećena E.K. detaljno opisala predmetni događaj (da je pristala da je apelant, kao nelegalni taksista, preveze do željene lokacije, međutim da je u toku vožnje apelant zaustavio vozilo i pištoljem joj zaprijetio da mu preda novac, ali da je ona uspjela da pobjegne iz vozila, a da mu pri tome ne preda nikakav novac), da je njen iskaz potvrđen iskazom M.J., policijskog službenika, koji je naveo da je apelant poznat kao lice koje se bavi nelegalnim prevozom putnika, i to istim vozilom koje je oštećena navela, kao i zapisnikom o izvršenom prepoznavanju iz kojeg proizilazi da je oštećena nakon što je dala detaljan opis lica koje je nad njom izvršilo razbojništvo, u oba kruga prepoznavanja među pet predočenih lica prepoznala apelanta. Vrhovni sud je naveo da su iskazi oštećene E.K. i svjedoka M.J. i po ocjeni tog suda dali dovoljno uporišta prvostepenom sudu za izvođenje zaključka da je apelant kriv za predmetno krivično djelo. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je neophodno naglasiti da u iskazima oštećene nema nikakve kontradiktornosti, jer je oštećena i u iskazu datom u istrazi, a i na glavnom pretresu, potpuno jasno i identično navela da je apelant izvadio pištolj i isti uperio u pravcu njene glave, tačnije sljepočnice, međutim kako to proizilazi iz iskaza oštećene, pištolj joj nije prislanjao na sljepočnicu, u čemu apelant vidi nelogičnost iskaza oštećene, već je samo uperio prema glavi oštećene. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da je prvostepeni sud na dovoljan i pouzdan način utvrdio sve činjenice i okolnosti od odlučnog značaja za pravilno presuđenje, te je pravilno postupio kada je apelanta oglasio krivim za radnje opisane u izreci presude, a u kojima se stiču sva bitna obilježja krivičnog djela razbojništva u pokušaju, za što je u obrazloženju presude naveo sasvim jasne i određene razloge koje u cijelosti prihvata i taj sud. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant smatra da su redovni sudovi odluku zasnovali samo na iskazu oštećene, iako je taj iskaz prepun nelogičnosti i kontradiktornosti, odnosno da nisu ispravno ocijenili dokaze.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koje se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko ova ocjena ne ostavlja utisak očigledne proizvoljnosti (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-661/04 od 22. aprila 2005. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 44/05). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke dao razloge u pogledu ocjene izvedenih dokaza, tako da Ustavni sud u okolnostima konkretnog slučaja ne nalazi proizvoljnost u postupanju tog suda. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4455/19 (M. T.) | Sudska praksa | Aktio