Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1933/19 (M. M. i S. S.)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1933/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1933/19, rješavajući apelaciju Mirjane Matičević i Sabine Spahić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijele Mirjana Matičević i Sabina Spahić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 33 0 Rs 036089 17 Rev od 17. januara 2019.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Mirjana Matičević i Sabina Spahić (u daljnjem tekstu: apelantice), koje zastupa Edin Hodžić advokat iz Tuzle, podnijele su 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 Rs 036089 17 Rev od 17. januara 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, u cijelosti su odbijeni tužbeni zahtjevi apelantica da im tuženi (Tuzlanski kanton) na ime naknade toplog obroka za period od 25. marta 2008. do 31. oktobra 2012. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je ukazao da su plaće i naknade apelantica (kao sudija) u utuženom periodu bile regulisane Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH, kojim u utuženom periodu nije bilo predviđeno pravo na naknadu za ishranu u toku rada, te koji je članom 17. regulisao primjenu ovog zakona u pogledu prava na plaću i naknade sudija i tužitelja u FBiH i u odnosu na njih isključio primjenu svih drugih propisa kojima je ova oblast regulisana. Pri tome, Vrhovni sud je ukazao da odlukom Ustavnog suda FBiH broj U-28/11 od 25. januara 2012. godine utvrđeno da odredbe navedenog zakona koje se odnose na naknade sudija, tužitelja i stručnih saradnika nisu u saglasnosti sa Ustavom FBiH, te da ovom odlukom nije utvrđeno njeno retroaktivno važenje (proizvodi pravne posljedice od 28. septembra 2012.godine). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud primjenom Zakonom o plaćama i drugim naknadama sudija i tužitelja u FBiH odbio tužbene zahtjeve apelantica za sva potraživanja do 28. septembra 2012.godine.Također, Vrhovni sud je naveo da bi apelanticama nakon 28. septembra 2012. godine do 31. oktobra 2012. godine pripadalo pravo na naknadu za topli obrok i to (kako je predviđeno odlukom Ustavnog suda FBiH) u skladu s propisima kojima su uređene ove naknade. Vrhovni sud je naveo da su ove naknade uređene Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, koji u članu 12. predviđa da izabrani dužnosnici, nosioci izvršnih funkcija i savjetnici imaju pravo na naknadu troškova ishrane u visini od 1% prosječne mjesečne neto plaće isplaćene u FBiH prema posljednjem objavljenom statističkom podatku, dok je članom 30. utvrdio pravo državnih službenika i namještenika na topli obrok u istom iznosu. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan i dio tužbenog zahtjeva apelantica koji se odnosi na period od 29. septembra do 31. oktobra 2012. godine, jer nisu dokazivale koji bi im iznosi pripali u skladu s navedenim odredbama Zakonom o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, te naglasio i da apelantice nisu dokazale da je tuženi, dosljedno primjenjujući pozitivne propise, postupao diskriminatorno prema njima.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantice su se pozvale na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 13. Evropske konvencije. Apelantice, u suštini, smatraju da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slična ili ista činjenična i pravna pitanja, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4148/12 od 17. juna 2015. godine, te odluke o dopustivosti br. AP-4339/17 od 23. aprila 2017. godine, AP-5077/18 od 11. oktobra 2018. godine, AP-1694/19 od 22. maja 2019. godine i AP-2894/19 od 15. oktobra 2019. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U odluci broj AP-4148/12 Ustavni sud je naveo “Kantonalni sud je primjenom važećeg Zakona o plaćama i naknadama u momentu presuđenja ocijenio da apelantice nemaju pravo na naknadu toplog obroka i prijevoza za period od 1. siječnja do 20. studenog 2006. godine, budući da navedenim Zakonom to pravo nije bilo predviđeno i nije postojao zakonski osnov da se udovolji tužbenom zahtjevu, a odluka Ustavnog suda Federacije Bosne i Hercegovine kojom je utvrđeno da odredbe tog zakona koje se odnose upravo na te naknade nije u saglasnosti s Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine nema retroaktivno djelovanje.“ Ustavni sud ukazuje da apelantice nisu ponudile relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na koja su se pozvale u predmetnoj apelaciji, osim što su nezadovoljne rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanatica u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvale, odnosno ništa što ukazuje da apelantice imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević