Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1637/19 (M. P. i drugi)
Odluka donesena 17. 12. 2019.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Suvlasništvo
- Nekretnina
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Bračna stečevina
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-1637/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
17. 12. 2019.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-1637/19, rješavajući apelacije Mirsada Parganlije i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Mirsad Parganlija protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu broj 45 0 P 035644 19 Gž od 12. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 035644 17 P od 15.
novembra 2018. godine;
Senad Mehmedović protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081523 18 Gž od 25. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081523 16 P od 21. maja 2018.
godine;
Erdina Mulaahmetović protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 80 0 P 016053 19 Rev od 21. augusta 2019.
godine;
Muzafer Kaljić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 P 095295 19 Rev od 6. augusta 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-1637/19
1. Mirsad Parganlija (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Omer Borovac, advokat iz Goražda, podnio je 10. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Goraždu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 45 0 P 035644 19 Gž od 12. februara 2019. godine i Presude Općinskog suda u Goraždu broj 45 0 P 035644 17 P od 15. novembra 2018. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužiteljica (S.P.) suvlasnik u dijelu od ½ precizirane nekretnine koja je stečena u toku trajanja bračne zajednice sa apelantom, što je on dužan priznati i trpiti da se na osnovu presude izvrši upis suvlasništva od ½ dijela predmetne nekretnine na tužiteljicu. Takođe je utvrđeno da je tužiteljica suvlasnik ½ idealnog dijela tačno preciziranih pokretnih stvari koje su tužiteljica i apelant stekli u braku koji je pravosnažnom presudom razveden. Istom presudom odbijen je apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da su on i tužiteljica u toku trajanja bračne zajednice preuzeli obavezu otplate zajma prema Z.P. po ugovoru o zajmu novca u određenom iznosu, te da je udio stranaka u ispunjenju obaveze prema tom ugovoru u visini od ½. Takođe je odbijen apelantov protivtužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da su on i tužiteljica u toku trajanja bračne zajednice preuzeli obavezu otplate dva kredita prema banci u određenim novčanim iznosima, te da je udio stranaka u ispunjenju navedenih obaveza prema tim kreditima u visini od ½.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je u toku trajanja bračne zajednice tužiteljice i apelanta otac apelanta učinio poklon (parcela zemljišta) i da je taj poklon učinjen kako bi stranke sagradile kuću u kojoj će živjeti, kao i da se u momentu davanja poklona ne može zaključiti sa sigurnošću da je namjera oca apelanta bila da poklon učini isključivo samo sinu. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostepenog suda da ta nekretnina predstavlja bračnu stečevinu parničnih stranaka, a u skladu sa članom 251. stav 2. Porodičnog zakona F BiH. Kantonalni sud je nadalje istakao da je članom 252. stav 1. Porodičnog zakona F BiH propisano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drugačije dogovorili. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud zaključio da su parnične stranke u jednakim dijelovima suvlasnici pokretne i nepokretne stečene imovine, budući da je, osim novčanog doprinosa, utvrdio doprinos tužiteljice u sticanju bračne stečevine i kroz obavljanje kućnih poslova, brige o djetetu, te obavljanje drugih fizičkih poslova u vezi izgradnje kuće. Vezano za novčanu pozajmicu od Z.P. (brat apelanta) Kantonalni sud je naveo da je sam apelant na glavnoj raspravi naveo da tužiteljica nije trebala da zna o postojanju uzimanja novca od brata, da je apelant propustio dokazati da li je pozajmljeni novac utrošen za izgradnju kuće, a da nije dokazao ni druge bitne elemente ugovora o zajmu, zbog čega je prvostepeni sud pravilno odbio taj dio protivtužbenog zahtjeva apelanta. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno obrazložio da apelant, takođe, nije dokazao postojanje jednog od kredita (u manjem iznosu), ugovorenu solidarnu obavezu između njega i tužiteljice, a niti je dokazao da je kredit utrošen u opremanje zajedničke kuće, zbog čega je ispravno apelant odbijen i u tom dijelu protivtužbenog zahtjeva. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da su i tužiteljica i apelant zaključili pojedinačne kredite koja sredstva su utrošili za kupovinu stana članu porodične zajednice (sinu). Međutim, Kantonalni sud je istakao da prema članu 262. Porodičnog zakona F BiH solidarna odgovornost bračnih drugova nastaje ako je jedan bračni drug obavezu zasnovao radi podmirenja tekućih potreba bračne, odnosno porodične zajednice, kao i za obaveze za koje po zakonu odgovaraju zajednički oba bračna druga. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je ispravno prvostepeni sud zaključio da kupovina stana punoljetnom sinu ne spada u podmirenje tekućih potreba porodične zajednice, a niti predstavlja zakonsku obavezu bračnih drugova, pa je pravilno odbio i ovaj dio tužbenog zahtjeva.
2. AP-4105/19
4. Senad Mehmedović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović, advokat iz Bijeljine, podnio je 29. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 081523 18 Gž od 25. septembra 2019. godine i Presude Osnovnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 081523 16 P od 21. maja 2018. godine.
5. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, djelimično su uvažene žalbe obje strane u postupku i prvostepena presuda je preinačena na način da je djelimično usvojen tužbeni zahtjev tužiteljice (J.M.) i utvrđeno je da su tužiteljica i apelant tokom trajanja bračne zajednice zajednički stekli precizirane nekretnine na kojima je sa pravom svojine upisan apelant sa dijelom 1/1, te je apelant obavezan da prizna i da trpi da se tužiteljica uknjiži kao vlasnik na predmetnim nekretninama sa suvlasničkim dijelom od 2/5. Takođe je obavezan apelant da tužiteljici isplati određeni novčani iznos na ime njenog udjela u prihodima, odnosno civilnim plodovima, koje je apelant ostvario izdavanjem dijela navedenih nekretnina u zakup u preciziranom periodu. Tužbeni zahtjev tužiteljice je odbijen preko dosuđenog iznosa.
6. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da među strankama nije bilo sporno da je bračna stečevina precizirano zemljište (sastavljeno od dvije parcele) sa stambeno-poslovnim objektom sagrađenim na tom zemljištu (većim dijelom na jednoj parceli) i da su te nekretnine stečene u toku bračne zajednice. Sporan je bio udio stranaka u bračnoj stečevini. Okružni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je zemljište na kome je izgrađen predmetni objekat (a što zajedno predstavlja faktičku i pravnu cjelinu) apelantu poklonila dio njegova majka, dio njegov brat, a da je kod izgradnje objekta majka tužiteljice za te namjene dala određeni novčani iznos. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je namjera majke i brata apelanta bila da zemljište za kuću poklone apelantu, budući da to proizilazi iz ugovora o poklonu koji su u toku bračne zajednice zaključeni, te kako je vrijednost zemljišta sastavni dio nove cjeline to se vrijednost tih nekretnina smatra doprinosom apelanta u ukupnoj vrijednosti. Dok je Okružni sud naveo da se za novčani iznos koji je majka tužiteljice dala za izgradnju objekta ne može pouzdano izvesti zaključak da je to poklon isključivo tužiteljici i tako smatrati njenim posebnim doprinosom u sticanju predmetne imovine. Ovo stoga što tužiteljica to u postupku nije ni tvrdila, očito jer je smatrala da je to poklon učinjen objema strankama. Okružni sud je dalje naveo da apelant u žalbi navodi da zemljište potrebno za redovno korištenje predmetnog objekta ne čini parcela na kojoj se djelimično nalazi predmetni objekat i da na tom dijelu tužiteljica nije mogla steći vlasnička prava građenjem. Međutim, Okružni sud je naveo da apelant nikad do žalbe nije isticao te činjenice, pa su to nedozvoljene i nedokazane činjenice u smislu čl. 207. st. 1. Zakona o parničnom postupku Republike Srpske koje ne mogu uticati na konačnu odluku. Slijedom iznesenog, Okružni sud je naveo da je nakon što je ocijenio pojedinačne udjele stranaka u bračnoj stečevini zaključio da je doprinos tužiteljice u ukupnoj vrijednosti predmeta spora 40% u odnosu na 60% dijela apelanta, što čini udio od 2/5 na ime tužiteljice, pa je odluka prvostepenog suda u tom dijelu preinačena.
3. AP-4348/19
7. Erdina Mulaahmetović (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Dragoslav Perić, advokat iz Bijeljine, podnijela je 9. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 80 0 P 016053 19 Rev od 21. augusta 2019. godine.
8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se utvrdi da je tokom vanbračne i bračne zajednice sa tuženim (H.M.) stekla preciziranu nekretninu, te da je njen udio u sticanju te nekretnini ½, što je tuženi dužan priznati i trpiti da se apelantica upiše kao suvlasnik na toj nekretnini sa dijelom ½ i zemljištu koje služi za redovnu upotrebu zgrade, odnosno sa pravom raspolaganja na zemljištu neophodnom za redovnu upotrebu zgrade, a tuženi bi bio dužan dozvoliti i da se izvrši fizička dioba predmetnih nekretnina, a u nemogućnosti iste da se izvrši civilna dioba.
9. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da u parnici nije bilo sporno da su apelantica i tuženi zasnovali vanbračnu zajednicu u oktobru 1982. godine, koja je nastavljena kao bračna zajednica sve do 1992. godine, da su oboje bili u radnom odnosu i ostvarivali platu, ali je sporno da li je predmetni stambeni objekat stečen za vrijeme trajanja te zajednice. Vrhovni sud je naveo da iz nalaza vještaka geometra Z.G. proizlazi da na parceli prilikom avio - snimanja izvršenog 1980. godine nije snimljen nikakav objekat, ali da je u periodu od 1980. do 1982. godine vršeno dopunsko avio snimanje, kada je već postojao i snimljen objekat (temelji), te da su po prigovoru stranke (oca tuženog) nakon izvršenog snimanja sastavljeni popisni listovi 26. aprila ili 26. juna 1982. godine, kada je na zapisnik konstatovano da se na parceli nalazi objekat (zgrada). Vrhovni sud je naveo da ovakav zaključak proizilazi i iz nalaza vještaka arhitektonske struke M.I. koji je prema zapisniku opštinskog organa uprave od 25. marta 1982. godine konstatovao da je na taj dan na licu mjesta zatečen temelj kuće, ali je uviđajem i pregledom objekta, prema strukturi objekta i načinu građenja, zaključio da je nadgradnja na temelju izvršena u vrlo kratkom vremenskom razmaku nakon dovršenja temelja. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da iz navedenih nalaza vještaka i materijalnih dokaza nedvojbeno proizlazi da je predmetni objekat izgrađen najkasnije u junu 1982. godine, što potvrđuju i iskazi tuženog, te svjedoka S.M., F.M., O.I. i R.H. koji su neposredno učestvovali u građenju objekta, a svi tvrde da je izgradnja objekta okončana u jesen 1982. godine kada je objekat useljen. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da je tačna tvrdnja apelantice da drugostepena presuda ne sadrži izričite odgovore na sve prigovore žalbe, ali da taj sud nalazi da takav propust drugostepenog suda nema karakter povrede koja je uticala na konačan rezultat postupka. Naime, Vrhovni sud je naveo da prihvatajući obrazloženje prvostepene presude, a imajući u vidu pravno jedinstvo nižestepenih presuda, obrazloženje odluke drugostepenog suda je potpuno razumljivo i prihvatljivo.
4. AP-4500/19
10. Muzafer Kaljić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa ZAK Jasmir Muratović, Tanja Hadžagić i Ilvana Bijedić, advokati iz Sarajeva, podnio je 21. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 095295 19 Rev od 6. augusta 2019. godine.
11. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, između ostalog, utvrđeno je da je precizirani stan bračna stečevina parničnih stranaka i da je kao takav suvlasništvo parničnih stranaka sa po ½, slijedom čega je apelant dužan trpiti da se tužiteljica (E.K.) upiše kao suvlasnica od ½ na navedenom stanu, dok je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta da se utvrdi da predmetni stan predstavlja njegovu posebnu imovinu. Takođe je odbijen protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se tužiteljica obaveže da mu isplati određeni novčani iznos na ime novčane protivrijednosti njegovog udjela (u vidu bračne stečevine) u vrijednosti preciziranih pokretnih stvari.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u toku postupka utvrđeno da su parnične stranke 15. jula 1972. godine zaključile brak, da je apelant na korištenje dobio stan i u odnosu na isti stekao svojstvo nosioca stanarskog prava zaključenjem ugovora o korištenju stana od 5. aprila 1972. godine, da su parnične stranke po zaključenju braka stanovale u tom stanu, da je apelant otkupio stan na osnovu ugovora o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo 8. novembra 2007. godine, da je tužiteljica dala pismenu saglasnost za kupovinu stana, da se apelant uknjižio 1/1 kao vlasnik stana, te da je brak parničnih stranaka razveden pravomoćnom presudom 2011. godine.
13. Vrhovni sud je naveo da je pravilan stav drugostepenog suda da su zaključenjem braka i životom u bračnoj zajednici u stanu, bračni partneri u smislu odredbe člana 19. stav 2. Zakona o stambenim odnosima stekli svojstvo sunosioca stanarskog prava bez obzira što je drugi bračni partner zaključio ugovor o korištenju tog stana prije stupanja u brak. Naime, pravo na otkup stana za bračne partnere nastalo je na osnovu zakona u vrijeme dok su bili sunosioci stanarskog prava. To pravo je po svojoj prirodi imovinsko pravo, koje je svoga nositelja ovlašćivalo da otkupi stan i da na tom pravnom osnovu stekne pravo vlasništva (suvlasništva) tog stana. Vrhovni sud je naveo da okolnost da je jedan od bračnih partnera otkupio stan uz saglasnost drugog, sama po sebi, nije dovoljna za zaključak da se drugi bračni drug davanjem takve saglasnosti saglasio da predmetni stan predstavlja posebnu imovinu bračnog druga koji je izvršio otkup. Pravo vlasništva na stanu koji je jedan bračni partner otkupio na njegovo ime potiče od prava na otkup stana, koje je pravo imovinske prirode i koje je kao takvo bilo bračna stečevina bračnih partnera. Dakle, Vrhovni sud je naveo da pravo na otkup stana ulazi u režim bračne stečevine, pri čemu porijeklo sticanja stanarskog prava prije zaključenja ugovora o otkupu stana nije od uticaja. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno zaključili da sve pobrojane pokretne stvari iz protivtužbenog zahtjeva apelanta predstavljaju bračnu stečevinu, a da su parnične stranke u jednakim dijelovima suvlasnici te imovine (½ dijela). Međutim, Vrhovni sud je naveo da nije mogao biti usvojen protivtužbeni zahtjev u dijelu kojim je apelant tražio da mu tužiteljica isplati novčani iznos na ime polovine vrijednosti te imovine. Ovo iz razloga jer nije stvar tog postupka kako će se stranke dogovoriti po pitanju faktičke podjele te imovine kao bračne stečevine, što je prema stavu Vrhovnog suda pravilno i jasno obrazloženo u drugostepenoj presudi.
Spajanje predmeta
14. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-1637/19.
15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
16. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, osim u apelaciji broj AP-1637/19 u kojoj se apelant poziva samo na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević