Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3071/18 (S. Č.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Radni spor
  • Prava iz radnog odnosa
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - razuman rok
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3071/18

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3071/18, rješavajući apelaciju Sanela Čemera, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Djelimično se usvaja apelacija Sanela Čemera.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Presudom Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 151033 16 Rev od 27. februara 2018. godine.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 74.

Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine apelantu Sanelu Čemeru u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati iznos od 2.400,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantu Sanelu Čemeru zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Nalaže se Vladi Kantona Sarajevo da u skladu sa članom 72.

stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

Odbija se kao neosnovana apelacija Sanela Čemera podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 151033 16 Rev od 27. februara 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Sanel Čemer (u daljnjem tekstu: apelant) iz Donjeg Vakufa, kojeg zastupa Abaz Omeragić, advokat iz Donjeg Vakufa, podnio je 29. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 151033 16 Rev od 27. februara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Federalnog pravobranilaštva zatraženo je 6. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su u periodu od 7. novembra do 2. decembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju. Federalno pravobranilaštvo nije dostavilo odgovor u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Apelant je 23. maja 2001. godine podnio tužbu protiv Federacije Bosne i Hercegovine – Federalno ministarstvo odbrane (u daljnjem tekstu: tužena) radi isplate naknade za odvojeni život od porodice, regresa za korištenje godišnjeg odmora i naknade na ime troškova prevoza jer je, kako je naveo, radio u federalnom organu uprave čije je sjedište izvan njegovog prebivališta. Apelant je 16. februara 2004. godine precizirao tužbeni zahtjev u pogledu preciznog razvrstavanja svakog pojedinačnog zahtjeva.

6. Presudom Općinskog suda broj Pr-797/01 od 28. maja 2004. godine obavezana je tužena da apelantu na ime neisplaćenog regresa za korištenje godišnjeg odmora za određeni period isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude, dok je u preostalom dijelu tužbeni zahtjev odbačen kao neblagovremen.

7. Rješenjem Kantonalnog suda broj 009-0-Gž-07-000040 od 15. aprila 2010. godine uvažene su žalbe apelanta i tužene, pa je prvostepena presuda ukinuta u dijelu odluke o naknadi za odvojeni život od porodice i u dijelu odluke o troškovima postupka i u tom dijelu je predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovni postupak.

8. Presudom Općinskog suda broj 65 0 Rs 151033 10 Rs od 13. jula 2012. godine tužena je obavezana da apelantu nadoknadi na ime troškova prevoza i na ime naknade za korištenje godišnjeg odmora određene novčane iznose, sve sa zakonskom zateznom kamatom, počevši od dana podnošenja tužbe pa do isplate. Istovremeno, apelantu je odbijen kao neosnovan višak tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu naknade za odvojeni život u određenom novčanom iznosu, sve pobliže precizirano u izreci presude. Također, tužena je obavezana da apelantu nadoknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu, pobliže preciziranom u izreci presude.

9. U obrazloženju presude Općinski sud je, pored ostalog, naveo da je uvidom u Ugovor o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala od 15. jula 1998. godine utvrđeno da je apelant u činu natporučnika primljen u profesionalnu vojnu službu na vrijeme od četiri godine, dok je stavom 2. spomenutog ugovora određeno da na osnovu tog ugovora nadležni organ vrši raspoređivanje na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu. Također, istaknuto je da je uvidom u navedeni ugovor utvrđeno da apelant nije tim ugovorom raspoređen na poslove i radne zadatke prvo u Ključ, a zatim u Bihać, već je to učinjeno na osnovu rješenja i akta nadležnog organa o zasnivanju radnog odnosa. Nadalje, ukazano je da se na osnovu navedenog može zaključiti da prijemom u profesionalnu vojnu službu nije bilo određeno gdje se zaposlenici raspoređuju, već je to učinjeno naredbom komandanta zajedničke komande. Isto tako, Općinski sud je naveo da se iz toga može izvesti zaključak da se u konkretnom slučaju ne radi o premještanju u sjedište izvan sjedišta organa i prebivališta porodice pa i nema uslova za primjenu odredbe člana 2. Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovodilaca izvršnih organa vlasti FBiH i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (u daljnjem tekstu: Uredba), a u vezi sa članom 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u FBiH (u daljnjem tekstu: Zakon o radnim odnosima), a kojima su propisani i naknada i drugi troškovi u slučaju premještanja službenika s jednog na drugo radno mjesto. Zbog toga, Općinski sud je istakao da apelantu ne pripadaju iznosi koje potražuje na ime naknade za odvojeni život za period od novembra 1998. godine do februara 2002. godine.

10. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 151033 14 Rsž od 10. februara 2016. godine apelantova žalba je djelimično uvažena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu presude na način da je tužena dužna apelantu na ime troškova prevoza nadoknaditi određeni novčani iznos (1.289,10 KM umjesto 1.279,10 KM), zatim u odnosu na početak toka zakonskih zateznih kamata tako da teku od dana podnošenja tužbe (od 23. maja 2001. godine, a ne od 11. maja 2010. godine), kao i u odnosu na troškove parničnog postupka, pobliže precizirane u izreci presude, dok je u preostalom dijelu apelantova žalba odbijena i prvostepena presuda potvrđena.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je, između ostalog, istakao da je protivno navodima žalbe prvostepeni sud na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbeni zahtjev u odnosu na potraživanje naknade na ime odvojenog života od porodice za period od novembra 1998. do februara 2002. godine u određenom novčanom iznosu. Naime, ukazano je da iz člana 2. Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala od 15. jula 1998. godine koji je apelant zaključio s tuženom slijedi da je apelant primljen u profesionalnu vojnu službu na vrijeme od četiri godine, te da će na osnovu toga nadležni organ izvršiti raspoređivanje na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu (ustanovu) Armije RBiH. Shodno tome, istaknuto je da zasnivanjem radnog odnosa s tuženom, tj. predmetnim ugovorom nije bilo određeno gdje se apelant raspoređuje, već je to učinjeno naredbom komandanta zajedničke komande Vojske FBiH. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da se zbog toga ne može smatrati da se radi o apelantovom premještanju u sjedište izvan sjedišta organa i prebivališta njegove porodice, zbog čega nema uslova za primjenu odredbe člana 2. Uredbe u vezi s odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima, a kojima su propisani naknada i drugi troškovi u slučaju premještanja službenika s jednog na drugo radno mjesto, zbog čega apelantu ne pripadaju troškovi na ime odvojenog života od porodice.

12. Također, Kantonalni sud je istakao da je uredbom koja je stupila na snagu 24. novembra 1998. godine, odredbama člana 2. stav 1, bilo propisano da djelatnik i službenik koji je u skladu s odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice ili se sjedište federalnog organa u kojem radi nalazi izvan njegovog prebivališta ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice od 70% prosječne mjesečne netoplaće po zaposlenom ostvarene na nivou FBiH ili 400,00 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi u radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane. Nadalje, ukazano je da je navedena odredba bila na snazi do 28. novembra 2000. godine kada je stupila na snagu Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe, kojom je noveliran član 2. stav 1. i prema kojem djelatniku i službeniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne plaće ostvarene u FBiH u prethodnom mjesecu.

13. Dakle, Kantonalni sud je istakao da prema navedenim odredbama zaposleniku pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice ako je privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, odnosno ako je u skladu s odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Prema tome, ukazano je da za ostvarivanje navedenog prava nije odlučna samo činjenica da obavlja rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, nego da je kao zaposlenik federalnog ministarstva privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, odnosno da je u skladu s odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave koja se nalazi izvan sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice. Međutim, kako apelant nije kao zaposlenik privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, niti je u skladu s odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima premješten po potrebi službe, niti je na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu službu zasnovao radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njegove porodice, što proizlazi iz navedenog ugovora od 15. jula 1998. godine, Kantonalni sud je naveo da mu na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice.

14. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 151033 16 Rev od 27. februara 2018. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv Presude Kantonalnog suda broj 65 0 Rs 151033 14 Rsž od 10. februara 2016. godine.

15. U obrazloženju presude Vrhovni sud je istakao da je predmet spora, u dijelu relevantnom za predmetni revizioni postupak, apelantov zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime naknade za odvojeni život za period od novembra 1998. do februara 2002. godine. Također, navedeno je da je ta potraživanja apelant zasnivao na odredbama Uredbe koja je bila na pravnoj snazi u utuženom periodu. Nadalje, Vrhovni sud je ukazao da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je apelant primljen u radni odnos kod tužene po Ugovoru o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala od 15. jula 1998. godine, te da je odredbom člana 2. stav 2. tog ugovora propisano da će nadležni organ izvršiti raspoređivanje na odgovarajuću dužnost u vojnu jedinicu (ustanovu) Armije RBiH, a članom 6. tog ugovora apelant se obavezao da će stupiti na dužnost na koju bude raspoređen u skladu sa članom 2. tog ugovora. Zatim, navedeno je da je nakon što je zaključen taj ugovor tužena apelanta rasporedila na dužnost u Travnik, potom u Bihać gdje je radio sve do sporazumnog prestanka radnog odnosa (31. mart 2002. godine). Također, ukazano je da nije sporno da je apelant imao prebivalište u Donjem Vakufu i da je to mjesto stanovanja i prebivališta njegove porodice, da je apelant tuženoj podnio pismeni zahtjev za određivanje prava na naknadu troškova za odvojeni život, te da tužena o tom zahtjevu nije izdala rješenje.

16. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je drugostepeni sud kod takvih činjeničnih utvrđenja pravilno primijenio materijalno pravo (član 2. Uredbe u vezi sa članom 150. Zakona o radnim odnosima, a koji se primjenjuje i na pripadnike oružanih snaga FBiH – član 168. stav 4. tog zakona) kada je potvrdio prvostepenu presudu kojom je odbijen tužbeni zahtjev. Naime, ukazano je da je prvostepeni sud pravilno zaključio, a drugostepeni sud osnovano prihvatio takav pravni stav, da za ostvarivanje prava naknade za odvojeni život nije odlučna samo činjenica da apelant obavlja rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, s obzirom na to da se nije radilo o njegovom premještaju po potrebi službe u smislu odredbe člana 2. Uredbe, već raspoređivanju kao profesionalnog vojnog lica na osnovu člana 2. stav 2. u vezi sa članom 6. Ugovora o prijemu u profesionalnu vojnu službu podoficira, oficira i generala od 15. jula 1998. godine, a u koju službu se apelant javio na vlastiti zahtjev i po prijemu raspoređen na rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, pa mu ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice. Najzad, navedeno je da ostali revizioni prigovori nisu od odlučnog značenja s aspekta predmeta spora jer nemaju utjecaj na drugačije rješenje ove pravne stvari, pa ih Vrhovni sud nije posebno ni obrazlagao (član 231. u vezi sa članom

253. Zakona o parničnom postupku – u daljnjem tekstu: ZPP).

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da je u postupku povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao element prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu prava na pravično suđenje i prava na imovinu apelant vidi u tome što su redovni sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo. Također, apelant smatra da obrazloženje sudskih odluka, kojima je odbijen tužbeni zahtjev u pogledu naknade za odvojeni život, nije dovoljno jasno i argumentirano, te da sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu su odstupili od ustaljene sudske prakse. Osim toga, apelant je naveo da mu je povrijeđeno i pravo na suđenje u razumnom roku s obzirom na to da je od pokretanja postupka do okončanja postupka (radni spor) prošlo 15 godina. b)Odgovor na apelaciju

18. Vrhovni sud je naveo da pri donošenju osporene presude apelantu nisu povrijeđena navedena prava, niti je primjena prava u osporenoj presudi bila proizvoljna. Također, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Kantonalni sud je istakao da je taj sud odlučivao o zakonitosti prvostepene presude i pravilnoj primjeni materijalnog prava, te da su razlozi za donošenje odluke o preinačenju prvostepene odluke navedeni u obrazloženju drugostepene presude i predstavljaju odgovor na apelaciju.

20. Općinski sud je naveo da je postupajući sudija u tom predmetu zadužen predmetom 24. aprila 2018. godine tako da je odluke prvostepenog suda donio drugi sudija, koji više nije sudija Općinskog suda, te da je on upravljao i procesnim radnjama u pogledu žalbi na prvostepenu odluku i u pogledu izjavljene revizije.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi Zakona o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:

Član 10.

Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 420.

U postupku u parnicama iz radnih odnosa, a naročito pri određivanju rokova i ročišta, sud će uvijek obraćati naročitu pažnju na potrebu hitnog rješavanja radnih sporova.

22. U Zakonu o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ broj 13/98) relevantne odredbe glase: Član 150.

Službenik može biti uz svoj pristanak premješten u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave i federalne ustanove čije se sjedište nalazi van sjedišta federalnog organa uprave i federalne ustanove, s tim da mu se mora najkasnije u roku od šest mjeseci od dana premještaja osigurati uslovi za odgovarajući smještaj njega i njegovu porodicu, ako posebnim zakonom nije drukčije određeno.

Član 168. stav (4) (4)Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na pripadnike oružanih snaga Federacije, ako federalnim zakonom i drugim federalnim propisima nije drukčije određeno.

23. Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine Federacije BiH“ br. 44/98, 49/00 i 43/03). U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine Federacije BiH“ broj 44/98) koja je važila u vrijeme donošenja osporene odluke, a koja u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav 1.

Djelatniku i službeniku koji je sukladno odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima i plaćama službenika organa uprave u Federaciji Bosne i Hercegovine, premješten po potrebi službe u organizacionu jedinicu federalnog organa uprave, koja se nalazi van sjedišta tog organa i živi odvojeno od svoje porodice, ili se sjedište federalnog organa u kome radi nalazi izvan njegovog prebivališta, ima pravo na mjesečnu naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice u iznosu od 70% prosječne mjesečne netto plaće po zaposlenom ostvarene na nivou Federacije Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) ili 400 KM mjesečno za mjesec u kojem se nalazi na radu, ako u iznos naknade za korištenje smještaja nisu uključeni troškovi ishrane.

24. U konkretnom slučaju primjenjuje se Uredba o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave („Službene novine Federacije BiH“ broj 49/00) koja je važila u vrijeme donošenja osporene odluke, a koja u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

U Uredbi o naknadama i drugim materijalnim pravima rukovoditelja izvršnih organa vlasti Federacije Bosne i Hercegovine i službenika federalnih ministarstava i drugih tijela federalne uprave (“Službene novine Federacije BiH“, broj 44/98), u članu 2. stav 1. mijenja se i glasi:

“Djelatniku i službeniku koji je u skladu sa zakonom privremeno raspoređen ili upućen na rad van mjesta prebivališta njegove porodice pripada naknada za odvojeni život od porodice za troškove ishrane u visini od 70% prosječne mjesečne plaće ostvarene u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu:

Federacija) u prethodnom mjesecu.“

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 Rs 151033 16 Rev od 27. februara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov punomoćnik je primio 30. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 29. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant smatra da mu je u predmetnom parničnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […].

32. Ustavni sud konstatira da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na isplatu potraživanja iz radnog odnosa, dakle radi se o predmetu građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

33. Apelant navodi da obrazloženje sudskih odluka kojima je odbijen tužbeni zahtjev u pogledu naknade za odvojeni život nije dovoljno jasno i argumentirano, te da sudovi nisu dali razloge o odlučnim činjenicama, pri čemu su odstupili od ustaljene sudske prakse. U vezi s tim, Ustavni sud je, slijedeći praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), u svojoj praksi dosljedno isticao da pravo na obrazloženu odluku predstavlja neodvojiv dio prava na pravično suđenje, te da član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da obrazlože svoje odluke zato što nedostatak dovoljnih i relevantnih razloga u sudskoj odluci može ukazivati, između ostalog, na arbitrarno sudsko odlučivanje. Međutim, to ne znači i obavezu sudova da detaljno odgovore na svaki argument koji stranke iznesu u postupku, odnosno u žalbama ili drugim odgovarajućim podnescima. Koliko će biti široka obaveza suda da u obrazloženju odluke navede razloge kojima se vodio pri njenom donošenju zavisi od okolnosti i prirode svakog pojedinog slučaja (mjerilo dovoljnosti). S druge strane, razlozi navedeni u obrazloženju odluke u pravilu će se smatrati relevantnim ako jasno upućuju na to da sudovi nisu proveli procjenu na proizvoljan način, da nisu učinili neku drugu očiglednu pogrešku u prosuđivanju, pogrešno ocijenili postojanje nekog važnog faktora ili propustili razmotriti sve relevantne faktore, odnosno propustili uzeti u obzir sve činjenične i pravne elemente koji su objektivno relevantni za donošenje odluke, da nisu odbili provesti dokaze koji bi mogli dovesti do drugačije odluke itd. Dakle, razlozi navedeni u obrazloženju odluke moraju obuhvatiti sve važne aspekte konkretnog slučaja koji su mogli utjecati na konačnu odluku (mjerilo relevantnosti, vidi između ostalih, Evropski sud, Ruiz Torija protiv Španije, presuda od 9. decembra 1994. godine, serija A, broj 303-A, tačka 29, Kuznetsov i dr. protiv Rusije, presuda od 11. januara 2007. godine, aplikacija broj 184/02, tačka 83. s daljnjim referencama, Ajdarić protiv Hrvatske, presuda od 13. decembra 2011. godine, aplikacija broj 20883/09, tačka 34. i Ustavni sud, npr. Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2478/06 od 17. septembra 2008. godine, stav 22. s daljnjim referencama, objavljena na www.ustavnisud.ba).

34. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da apelantovi navodi nisu osnovani jer je Kantonalni sud odgovorio na navedeno pitanje (vidi str. 5. i 6. drugostepene presude), ukazavši da kako apelant nije kao zaposlenik privremeno raspoređen ili upućen na rad izvan mjesta prebivališta svoje porodice, niti je u skladu s odredbama člana 150. Zakona o radnim odnosima premješten po potrebi službe, niti je na osnovu ugovora o prijemu u profesionalnu službu zasnovao radni odnos u mjestu koje je izvan mjesta prebivališta njegove porodice, što proizlazi iz navedenog ugovora od 15. jula 1998. godine, to mu na osnovu navedenih zakonskih odredbi ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da apelant ovakvim navodima ne može pokrenuti pitanje prava na pravično suđenje, odnosno njegov sastavni dio – pravo na obrazloženu odluku. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, kao i Vrhovni, detaljno obrazložio svoje stavove i zaključke u odnosu na suštinsko pitanje, pa se ne može zaključiti da je takvo obrazloženje suprotno standardima koji su prethodno navedeni.

35. U vezi s ostalim navodima o kršenju prava na pravično suđenje koji se zasnivaju na apelantovim tvrdnjama o tome da su sudovi proizvoljno primijenili materijalno pravo, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

36. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se pokreću predmetnom apelacijom, ispitati da li je osporena presuda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava.

37. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u konkretnom slučaju zasnivaju na osporavanju načina na koji je primijenjeno materijalno pravo. U vezi s apelacionim prigovorima kojima apelant dovodi u pitanje zakonitost osporene odluke u segmentu primjene materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da je u dosadašnjoj praksi razmatrao gotovo identično činjenično i pravno pitanje u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1379/08 od 7. aprila 2011. godine. Nadalje, Ustavni sud ukazuje da u toj odluci u odnosu na iste prigovore o proizvoljnoj primjeni prava nije utvrđeno kršenje prava na koja su se apelanti u tom predmetu pozvali (redovni sudovi su u tom slučaju, analizirajući odredbe člana 2. Uredbe u vezi sa članom 150. Zakona o radnim odnosima, zaključili da apelantima ne pripada pravo na naknadu troškova zbog odvojenog života od porodice). Isto tako, u odluci o dopustivosti koja je uslijedila nakon te odluke, broj AP 4273/16 od 6. decembra 2016. godine, a koja se odnosila na gotovo identično činjenično i pravno pitanje (odluke dostupne na www.ustavnisud.ba), Ustavni sud nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova.

38. Stoga, Ustavni sud ne nalazi razloge da u ovoj odluci zauzme drugačiji stav. Dakle, imajući u vidu sadržaj relevantnih odredaba ZPP, Zakona o radnim odnosima i Uredbe koje je Vrhovni sud imao u vidu prilikom odlučenja o apelantovom tužbenom zahtjevu, Ustavni sud u obrazloženju osporene odluke ne zapaža bilo kakvu proizvoljnost u segmentu primjene materijalnog prava i izvođenju zaključaka o neosnovanosti tužbenog zahtjeva na podlozi činjeničnog utvrđenja prvostepenog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u kontekstu primjene materijalnog prava.

39. Ustavni sud zaključuje da apelantu nije prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na osporenu odluku.

b) U odnosu na suđenje u razumnom roku Relevantna načela

40. U vezi s apelantovim navodima koji se odnose na dužinu trajanja postupka, Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).

Period koji se uzima u obzir

41. U konkretnom slučaju Ustavni sud će razmatrati razumnost dužine trajanja postupka od 23. maja 2001. godine kada je apelant pokrenuo parnični postupak podnošenjem tužbe pa do 27. februara 2018. godine kada je Vrhovni sud donio presudu kojom je okončan predmetni postupak. Dakle, relevantni period koji Ustavni sud treba uzeti pri ocjeni dužine trajanja predmetnog postupka jeste 16 godina i devet mjeseci.

Analiza dužine trajanja postupka

42. U konkretnom slučaju radi se o parničnom postupku koji je apelant pokrenuo radi zaštite prava iz radnog odnosa, a koji je, u skladu s odredbom člana 420. ZPP, hitne prirode. Također, imajući u vidu radnje koje su redovni sudovi trebali provesti u predmetnom postupku, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju nije radilo o složenom predmetu. Zatim, kako se tužbeni zahtjev odnosi na isplatu naknada iz radnog odnosa, Ustavni sud zaključuje da je postupak značajan za apelanta.

43. U pogledu ponašanja apelanta i redovnih sudova, Ustavni sud nalazi da je apelantov zakonski zastupnik uređivao tužbu (što jeste njegovo procesno pravo, ali konzumacija tog prava produžava postupak u kojem se ono konzumira). Zatim, Ustavni sud zapaža da je tužba podnesena 23. maja 2001. godine, te da je prvobitni prvostepeni postupak pred Općinskim sudom trajao tri godine, dok je žalbeni postupak trajao pet godina i deset mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude). Nakon toga, Ustavni sud zapaža da je ponovni prvostepeni postupak trajao dvije godine i dva mjeseca (računajući od dana donošenja drugostepenog rješenja), a da je žalbeni postupak trajao tri godine i šest mjeseci (računajući od dana donošenja prvostepene presude), dok je revizioni postupak trajao dvije godine (računajući od dana donošenja drugostepene presude).

44. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da u predmetnom postupku koji nije složen, koji je po zakonu hitne prirode, a koji je trajao 16 godina i devet mjeseci, pretežnu odgovornost za dužinu trajanja predmetnog postupka snosi Kantonalni sud koji je odluku u prvobitnom žalbenom postupku donio nakon pet godina i deset mjeseci, za što Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju uopće nije dao razloge kojima bi opravdao dužinu trajanja postupka.

45. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade na ime nematerijalne štete

46. Apelant je zatražio da mu se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

47. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 2.400,00 KM.

48. Navedeni iznos apelantu je dužna isplatiti Vlada Kantona Sarajevo u roku od tri mjeseca od dana dostave ove odluke. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na imovinu

49. Apelant smatra da mu je u postupku povrijeđeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantove tvrdnje o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istakao u vezi s pravom na pravično suđenje, odnosno na navodima o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.

VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednog od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je postupak (koji je hitne prirode) trajao oko 16 godina i devet mjeseci, za što najveću odgovornost snosi Kantonalni sud kojem je trebalo pet godina i deset mjeseci da odluči o izjavljenoj žalbi, a koji za to u odgovoru na apelaciju uopće nije dao razloge.

51. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na ostale aspekte, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer ne nalazi da je proizvoljno primijenjeno materijalno pravo, odnosno kada je jasno obrazloženo zašto apelantu u skladu s odredbama Zakona o radnim odnosima i Uredbe ne pripada pravo na naknadu troškova odvojenog života od porodice.

52. Na osnovu člana 59. st. (1), (2) i (3) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3071/18 (S. Č.) | Sudska praksa | Aktio