Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3610/19 (Z. Š.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
  • Pritvor
  • Apelacija preuranjena
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3610/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3610/19, rješavajući apelaciju Zorana Šavije, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Zorana Šavije podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 020568 19 Kž 10 od 27. augusta 2019. godine i 11 0 K 020568 19 Kž od 15.

augusta 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Zorana Šavije podnesena protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 020568 19 Kž 10 od 27. augusta 2019. godine i 11 0 K 020568 19 Kž od 15. augusta 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zato što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Zoran Šavija (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa ZAK Kremenović & Mikanović iz Banje Luke, podnio je 16. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 020568 19 Kž 10 od 27. augusta 2019. godine i 11 0 K 020568 19 Kž od 15. augusta 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Republičko tužilaštvo) zatraženo je 26. septembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud je odgovor dostavio 17. oktobra 2019. godine, a Republičko tužilaštvo 9. oktobra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020568 19 Kž od 15. augusta 2019. godine na osnovu člana 329. stav 4. u vezi sa članom 203. stav 3. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) produžio pritvor apelantu i optuženom M. H., koji po ovom rješenju može trajati najduže jednu godinu.

6. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je rješenjem Vrhovnog suda od 15. augusta 2019. godine ukinuta presuda Okružnog suda u Banjaluci od 4. decembra 2018. godine kojom su apelant i optuženi M. H. i B. M. proglašeni krivim da su počinili krivična djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS). U obrazloženju rješenja je navedeno da je apelant osuđen na kaznu zatvora u trajanju od osam godina i, kako je naveo Vrhovni sud, za krivično djelo iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS, utvrđena mu je kazna zatvora u trajanju od tri godine, zatim mu je, na osnovu člana 64. stav 1. u vezi sa stavom 3. KZRS opozvana uvjetna osuda izrečena pravomoćnom presudom Osnovnog suda u Prijedoru od 8. juna 2016. godine, kojom mu je zbog krivičnog djela iz člana 156. stav 1. Krivičnog zakona RS utvrđena kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci s rokom provjeravanja od godinu i šest mjeseci, tako što je kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci uzeta kao utvrđena, pa mu je izrečena jedinstvena kazna zatvora u trajanju od tri godine i četiri mjeseca.

7. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da je prvostepeni sud produžio pritvor optuženom M. H. i apelantu nakon izricanja prvostepene presude iz razloga propisanih članom 197. stav 1. tačka v)

ZKPRS.

8. Vrhovni sud je zaključio da se u ovoj fazi postupka nisu pojavile činjenice i okolnosti takvog karaktera i značaja koje bi dovele u pitanje pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje da su apelant i ostali optuženi počinili predmetna krivična djela.

9. Iz obrazloženja rješenja dalje proizlazi da su se stekli uvjeti za produženje pritvora iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS. U prilog ovom zaključku ukazano je da je apelant osuđivan: presudom od 30. jula 2005. godine zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. u vezi sa članom 399. stav 1. Krivičnog zakona RS na kaznu zatvora u trajanju od 11 mjeseci i presudom od 12. juna 2008. godine zbog krivičnog djela iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od 11 godina. Imajući u vidu višestruku osuđivanost, odnosno da je apelant specijalni povratnik, da ranija osuđivanost nije imala utjecaj na njega, niti ga je odvratila od nove kriminalne aktivnosti, zaključeno je da postoji osnovana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo.

10. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020568 19 Kž 10 od 27. augusta 2019. godine odbio kao neosnovane apelantovu i žalbu optuženog M. H. izjavljenu protiv rješenja Vrhovnog suda od 15. augusta 2019. godine.

11. Vrhovni sud je neosnovanim ocijenio apelantovu tvrdnju da u osporenom rješenju nedostaju razlozi o postojanju osnovane sumnje. U vezi s tim je ukazano da u fazi postupka kada je izrečena presuda na kaznu zatvora ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, u skladu sa članom 203. stav 1. ZKPRS, utvrđuje se da li postoje razlozi za pritvor iz člana 197. stav 1. tač. a), v) i g) ZKPRS.

12. Vrhovni sud se saglasio i sa zaključkom iz osporenog rješenja da višestruka osuđivanost, odnosno činjenica da je apelant specijalni povratnik, predstavlja naročite okolnosti koje opravdavaju opravdanu bojazan da bi puštanjem na slobodu, u ovoj fazi postupka, apelant mogao ponoviti krivično djelo.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine, te iz člana 5, člana 6. stav 1. i člana 13. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

14. U opširnim apelacionim navodima apelant tvrdi da se Vrhovni sud u osporenom rješenju uopće nije bavio njegovim žalbenim navodima koji su se ticali kako zaključka o postojanju osnovane sumnje tako i ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. ZKPRS. Prema njegovom mišljenju, bez razumnog obrazloženja samo je potvrđeno ono što je navedeno u osporenom prvostepenom rješenju. Apelant je dalje istakao da je neprihvatljiv stav da postoji osnovana sumnja u situaciji kada je prvostepena presuda, kojom je proglašen krivim i izrečena mu kazna zatvora, ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. On smatra da se stječe utisak da je osnovana sumnja prihvaćena iz činjenice da je u pritvoru i da je ukinutom presudom bio proglašen krivim, pa da mu je ovakvim postupanjem prekršena pretpostavka nevinosti. Također smatra neprihvatljivim i stav prema kojem je pritvor moguće odrediti samo na osnovu ranije osuđivanosti jer bi to značilo da je ranija osuđivanost uvijek naročita okolnost zbog koje se mora odrediti pritvor. Ovo posebno imajući u vidu da i ranija osuđivanost ni na koji način nije dovedena u vezu s predmetnim krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret.

15. Apelant posebno ističe i da se redovni sudovi uopće nisu bavili mogućnošću određivanja mjera koje su blaže od pritvora, da niti jedno rješenje o pritvoru (u kojem se, kako navodi, nalazi od 10. oktobra 2017. godine) ne sadrži obrazloženje u tom pravcu.

16. Najzad, apelant je iznio tvrdnje da niti jedan dokaz ne potkrepljuje tvrdnju da je počinio krivično djelo za koje se tereti, odnosno da su jedini dokaz u tom smislu transkripti presretnutih razgovora, čiji sadržaj ne upućuje na nedozvoljene radnje. Također tvrdi da redovni sudovi prihvaćaju sve navode Tužilaštva koje je u povlaštenom položaju u odnosu na njega, da mu je prekršeno pravo na odbranu i načelo jednakosti stranaka u postupku.

b)Odgovor na apelaciju

17. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju istakao da su osporena rješenja donijeta na osnovu člana 329. stav 4. u vezi sa članom 203. stav 3. ZKPRS, te da su apelantovi argumenti u vezi s posebnim pritvorskim razlogom iz člana 196. stav 1. tačka v) ZKPRS ispitani i ocijenjeni neosnovanim.

18. Republičko tužilaštvo je u odgovoru na apelaciju istaklo da su u osporenim rješenjima dati valjani razlozi u prilog zaključku da su ispunjeni uvjeti iz člana 196. stav 1. tačka v) ZKPRS, tj. da je opasnost od ponavljanja krivičnog djela utvrđena imajući u vidu apelantovu ličnost i njegovu prošlost. U vezi sa zaključkom o osnovanoj sumnji ukazano je da je on zasnovan na dokazima koji su priloženi uz optužnicu, koje je cijenio sudija za prethodni postupak prilikom njenog potvrđivanja, koje je zatim cijenio Okružni sud prilikom određivanja pritvora, te da je Vrhovni sud zaključio da nisu nastupile činjenice i okolnosti koje bi dovele u pitanje pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje.

V.Relevantni propisi

19. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:

Izricanje mjere zabrane Član 186.

[...] (2) Kada odlučuje o pritvoru, sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane po službenoj dužnosti, umjesto određivanja ili produžavanja pritvora.

[...] (5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako tom licu nije izrečena kazna zatvora a najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je tom licu izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može takođe trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinskopravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužan je da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

[...] Opšte odredbe Član 196.

(1) Pritvor se može odrediti ili produžiti samo pod uslovima propisanim u ovom zakonu i samo ako se ista svrha ne može ostvariti drugom mjerom.

[...] (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.

(5) U toku cijelog postupka pritvor će se ukinuti čim prestanu razlozi na osnovu kojih je određen, a pritvorenik će se odmah pustiti na slobodu.

Razlozi za pritvor Član 197.

(1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

[...]

v) u vanrednim okolnostima, ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna i [...] Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203.

Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i

g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

[...] (3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

[...] Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329.

(1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:

[...] (4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje.

VI.Dopustivost

20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. Dopustivost u odnosu na pravo na pravično suđenje

22. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

23. U vezi s tim navodima, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može odgovoriti dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje je li poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni procesni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedeći to, nije moguće, u načelu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

24. U konkretnom slučaju krivični postupak protiv apelanta još nije okončan. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da osporena rješenja o produženju pritvora ne predstavljaju utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3271/13 od 23. decembra 2013. godine, tačka 26, dostupna na www.ustavnisud.ba).

25. Imajući u vidu odredbe člana 18. stav (3) tačka l) Pravila Ustavnog suda, prema kojima će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je preuranjena, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na povredu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije nedopuštena, zbog čega je odlučeno kao u dispozitivu odluke.

Dopustivost u odnosu na pravo na ličnu slobodu i sigurnost

26. Apelant tvrdi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost garantirano članom II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 5. Evropske konvencije.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 19 Kž 10 od 27. augusta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, s obzirom na datum donošenja osporenog rješenja, tj. 27. august 2019. godine i datum podnošenja apelacije, tj. 16. septembar 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedene presude tvrdeći da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.

31. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

[...]

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

[...]

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.

[...]

32. Suština apelantovih navoda svodi se na tvrdnje: da su izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o ispunjenosti općeg i posebnog uvjeta za produženje pritvora, da su redovni sudovi propustili cijeniti mogućnost određivanja mjera blažih od pritvora, te da se Vrhovni sud nije izjasnio o njegovim žalbenim navodima.

33. Ustavni sud podsjeća da član 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti ispoljile „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC] broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine). „Relevantno“ i „dovoljno“ opravdanje, uz postojanje osnovane sumnje, prema praksi Evropskog suda, uključuje: opasnost od bjekstva, rizik od utjecaja na svjedoke ili da će dokazi biti falsificirani (uništeni), rizik od koluzije, rizik od ponavljanja krivičnog djela i potrebu da se zaštiti pritvoreno lice (vidi Evropski sud, Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 88). Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi naprijed citiranu, Buzadji protiv Moldavije, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Najzad, uz uvažavanje poteškoća do kojih može doći u predmetima koji se tiču organizirane kriminalne grupe, od domaćeg suda se zahtijeva da sačini adekvatnu individualnu procjenu osnova za pritvor u vezi s određenim okrivljenim (vidi, između mnogih drugih, Dolgova protiv Rusije, aplikacija broj 11886/05, stav 49, 2. mart 2006. godine i Jevgenij Guseva protiv Rusije, aplikacija broj 28020/05, stav 88, 5. decembar 2013. godine).

34. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda, osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati hapšenje čini bitan element zaštite od proizvoljnog hapšenja i lišavanja slobode propisanog članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. augusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34. i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68).

35. Ustavni sud zapaža da apelant osporava rješenja o produženju pritvora koja su donijeta nakon što je prvostepena presuda kojom je proglašen krivim i izrečena mu zatvorska kazna ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. Nadalje, osporenim rješenjem je ukazano da u trenutku odlučivanja o produženju pritvora nisu nastupile činjenice i okolnosti koje bi dovele u sumnju zaključak o postojanju osnovane sumnje, odnosno da u ovoj fazi postupka, tj. kada je izrečena presuda na kaznu zatvora ukinuta i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno suđenje, u skladu sa članom 203. stav 1. ZKPRS, utvrđuje se da li postoje razlozi za pritvor iz člana 197. stav 1. tač. a), v) i g) ZKPRS. Imajući u vidu da o postojanju osnovane sumnje odlučuje već sudija za prethodni postupak na osnovu dokaza koji su predočeni uz optužnicu, da apelant ni sam ne navodi nove činjenice i okolnosti koje bi dovele u sumnju zaključak o postojanju osnovane sumnje, ne mogu se prihvatiti njegove tvrdnje da su redovni sudovi propustili cijeniti postojanje osnovane sumnje. Ovo tim prije što i iz njegovih navoda proizlazi da u prilog ovakvom zaključku postoje i dokazi, a činjenica da ih on smatra nedovoljnim i da ih osporava je pitanje o kojem treba biti odlučeno u postupku utvrđivanja krivične optužbe. Slijedom navedenog, samo činjenica da je prvostepena osuđujuća presuda ukinuta i predmet vraćen na ponovno odlučivanje, a apelantu i dalje produžen pritvor, ne može se dovesti u vezu, odnosno ne vrijeđa garancije u vezi s pretpostavkom nevinosti.

36. Apelant dalje tvrdi i da mu pritvor u smislu člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS nije mogao biti određen samo zbog ranije osuđivanosti, te da su redovni sudovi propustili da raniju osuđivanost dovedu u vezu s krivičnim djelom koje mu se stavlja na teret. Prema citiranoj odredbi mjera pritvora može biti određena odnosno produžena ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će lice u pitanju ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

37. Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).

38. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi se pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim da razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001. godine).

39. Iz obrazloženja osporenih rješenja proizlazi da se apelant osnovano sumnjiči za krivično djelo iz člana 207. stav 3. u vezi sa st. 1. i 2. KZRS. Nadalje, redovni sudovi su zaključili da je ispunjen uvjet iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS, pozivajući se na apelantovu raniju osuđivanost. Naime, redovni sudovi su cijenili: da je apelant pravomoćnom presudom iz 2005. godine osuđen zbog krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 1. Krivičnog zakona RS u vezi sa članom 399. stav 1. istog zakona (krivično djelo nedozvoljene proizvodnje i prometa oružja ili eksplozivnih materija) i da mu je izrečena kazna zatvora od jedanaest mjeseci; da je pravomoćnom presudom iz 2008. godine osuđen zbog krivičnog djela nedozvoljene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 224. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona RS na jedinstvenu kaznu zatvora od jedanaest godina. Redovni sudovi su zaključili da ranija osuđivanost očito nije utjecala na apelanta da ga odvrati od kriminalne aktivnosti. Imajući u vidu da se i u predmetnom postupku apelantu stavlja na teret krivično djelo za koje je već u dva navrata pravomoćno osuđen, zaključak redovnih sudova da ranija osuđivanost na apelanta nije utjecala da ga odvrati od kriminalnih aktivnosti, pa da postoji opravdana bojazan da bi, u slučaju da bude pušten na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo, ukazuje da su redovni sudovi upravo imali u vidu i cijenili apelantovu prošlost i ličnost. Najzad, veza između ranijih osuda i sadašnjih optužbi je očigledna (apelantu se stavlja na teret jedno te isto krivično djelo), pa činjenica da ona nije i izričito spomenuta, sama po sebi, ne može dovesti u pitanje zaključak redovnih sudova o ispunjenosti uvjeta iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

40. Slijedom navedenog, ne mogu se prihvatiti osnovanim apelantove tvrdnje da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja u prilog zaključku o postojanju osnovane sumnje i posebnog razloga iz člana 197. stav 1. tačka v) ZKPRS.

41. Apelant tvrdi i da su redovni sudovi prekršili obavezu da pri odlučivanju o produženju pritvora razmotre mogućnost određivanja blažih mjera.

42. Ustavni sud podsjeća da su, u skladu sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije, javne vlasti, kada odlučuju o produženju pritvora, obavezne razmotriti određivanje blažih mjera zabrane kojim se može osigurati prisustvo lica lišenog slobode i efikasno vođenje krivičnog postupka. Naime, citirana odredba ne garantira samo „suđenje u razumnom roku ili puštanje na slobodu do suđenja“, već i da „puštanje na slobodu može biti uvjetovano garancijama da će se pojaviti na sudu“ (vidi Evropski sud, Iłowiecki protiv Poljske, aplikacija broj 27504/95, stav 63, 4. oktobar 2001. godine, naprijed citiranu Sulaoja protiv Estonije, stav 64).

43. Ustavni sud zapaža da apelant opravdano ističe da se redovni sudovi nisu bavili pitanjem određivanja mjera blažih od pritvora. Međutim, imajući u vidu razloge i obrazloženja koja su ponudili u vezi s razlozima koji su ih opredijelili da pritvor apelantu i produže, a koji su detaljno ispitani i u ovoj odluci i u pogledu kojih su apelantove tvrdnje ocijenjene neosnovanim, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju očigledni propust redovnih sudova u ovom dijelu ne predstavlja nepravilnost koja bi rezultirala nezakonitošću lišavanja slobode u apelantovom slučaju.

44. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da su mu prekršena prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

45. Apelant tvrdi i da mu je prekršeno pravo iz člana 13. Evropske konvencije. Ustavni sud podsjeća da pritvor mora biti određen u skladu s nacionalnim zakonodavstvom, odnosno da član 5. stav 4. garantira pravo „svakome kome je uskraćena sloboda hapšenjem ili lišavanjem slobode” da pokrene postupak ispitivanja zakonitosti pritvora i da bude pušten ako je pritvor nezakonit. Član 5. stav 4. predstavlja lex specialis u odnosu na općenitije zahtjeve iz člana 13. Evropske konvencije i daje pravo uhapšenim ili pritvorenim licima da pokrenu postupak u odnosu na proceduralne i materijalne uvjete koji su od suštinskog značaja za „zakonitost” njegovog ili njenog lišavanja slobode (vidi Evropski sud, A. i dr. protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 19. februara 2009. godine, tačka 202, aplikacija broj 3455/05). Slijedom navedenog, apelantovi navodi u ovom dijelu biće ispitani u odnosu na član 5. stav 4. Evropske konvencije.

46. U vezi s apelantovom tvrdnjom da uopće nisu ispitivani njegovi žalbeni navodi ni povodom rješenja o određivanju ni o produženju mjere pritvora, Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 5. stav 4. Evropske konvencije ne nameće obavezu sudovima da pri ispitivanju žalbe na odluku o pritvoru odgovore na svaki argument naveden u žalbi. Osim toga, Ustavni sud podsjeća da će garancije citiranog člana biti lišene svoje suštine ukoliko sud, oslanjajući se na domaći zakon i praksu, može tretirati kao irelevantne ili zanemariti konkretne činjenice na koje je u žalbi ukazano, a koje su takve da mogu dovesti u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” u smislu Konvencije u pogledu lišavanja slobode (vidi Evropski sud, Nikolova protiv Bugarske [GC] broj 31195/96, stav 61, ECHR 1999-II). Također, kada je u pitanju odluka višeg suda, dovoljno je da obrazloženje odluke sadrži slaganje s utvrđenjem nižestepenog ili sudećeg suda tako što će viši sud u obrazloženje svoje odluke inkorporirati ili uputiti na razloge i obrazloženja nižestepenog suda ili na drugi način ukazati da se slaže s njima (vidi Evropski sud, Garcia Ruiz protiv Španije, 1999-I, 31 EHRR589 GC).

47. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenog drugostepenog rješenja, kao i žalbe koju je apelant predočio uz apelaciju, proizlazi da su njegovi žalbeni navodi ispitani, da se drugostepeni sud referirao na razloge i obrazloženja prvostepenog suda s kojim se saglasio, a što, slijedom naprijed navedenog, samo po sebi ne dovodi u sumnju postojanje uvjeta koji su suštinski za „zakonitost” pritvora.

48. Ustavni sud zaključuje da su neosnovane apelantove tvrdnje da mu je prekršeno pravo iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i st. 3. i 4. Evropske konvencije kada su u okolnostima konkretnog slučaja redovni sudovi dali relevantne i dovoljne razloge za zaključak o postojanju osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, odnosno da postoji opravdana bojazan da bi apelant, u slučaju da bude pušten na slobodu, ponovio krivično djelo, te kada apelantu nije bila uskraćena mogućnost da ove razloge u zakonom propisanom postupku preispita nadležni sud koji ima ovlaštenje da donese odluku o puštanju na slobodu.

50. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3610/19 (Z. Š.) | Sudska praksa | Aktio