Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4593/19 (J. K.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Upravni postupak
  • Državno vlasništvo
  • Društveno vlasništvo
  • Građevinsko zemljište
  • Eksproprijacija
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4593/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. decembra 2019. godine, u predmetu broj AP-4593/19, rješavajući apelaciju Josipa Kašljevića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Josip Kašljević protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 019490 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Josip Kašljević (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zalužana, kojeg zastupa Božidar Bojanić, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 019490 17 Uvp od 3. oktobra 2019. godine.

2. Konačnom osporenom odlukom Vrhovnog suda odbijen je apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda u Banjaluci od 21. juna 2017. godine kojom je odbijena apelantova tužba protiv rješenja tužene (Republička uprava za geodetske i imovinsko-pravne poslove) od 25. avgusta 2016. godine. Tim rješenjem je odbijena žalba apelanta protiv prvostepenog rješenja tužene od 15. aprila 2016. godine kojim je odbijen zahtjev apelanta za uspostavljanje ranijeg vlasničko pravnog odnosa na preciziranom zemljištu.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da su rješenjem Narodnog odbora sreza Banjaluka iz 1957. godine potpuno eksproprisane predmetne nepokretnosti u korist društvene svojine, od ranijeg vlasnika, prednika apelanta. Vrhovni sud je dalje naveo da apelant smatra da se na to zemljište mogu primijeniti odredbe člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu i da su ispunjeni uslovi da se na istom utvrdi prestanak državnog vlasništva i izvrši uknjižba prava vlasništva u njegovu korist, jer zemljište nije privedeno namjeni eksproprijacije. Međutim, Vrhovni sud je naveo da nisu ispunjeni uslovi za primjenu zakonskih odredbi na koje se poziva apelant, s obzirom da iz sadržaja člana 44. Zakona o građevinskom zemljištu proizlazi da se utvrđivanje prestanka državnog vlasništva na građevinskom zemljištu i uspostavljanje prava vlasništva, odnosi samo na građevinsko zemljište koje je postalo društveno, odnosno državno na osnovu Zakona o nacionalizaciji najamnih zgrada i građevinskog zemljišta ili Zakona o određivanju građevinskog zemljišta u određenim naseljima gradskog karàktera, ili koje je u društveno, odnosno državno prešlo na osnovu odluke opštine i to samo one odluke opštine kojom je izvršena nacionalizacija građevinskog zemljišta, a ne odluke o eksproprijaciji kao što je predmetna odluka. Predmetna odluka je donesena u svrhu eksproprijacije za potrebe u to vrijeme poslovnog subjekta od državnog interesa, a ne u svrhu podruštvljavanja zemljišta. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da s obzirom da to zemljište nije postalo društveno vlasništvo po osnovu nacionalizacije, na isto se ne može primijeniti član 44. Zakona o građevinskom zemljištu na kojem apelant zasniva zahtjev, budući da je prednik apelanta pravo vlasništva na istom izgubio 1957. godine njegovom eksproprijacijom.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4593/19 (J. K.) | Sudska praksa | Aktio