Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2479/18 (S. D.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Stanovi JNA
  • Povrat stana
  • Upravni postupak
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2479/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2479/18, rješavajući apelaciju Slobodana Denkovskog, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Slobodana Denkovskog podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 P 040135 18 Rev od 30. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Slobodan Denkovski (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Edin Šabanović, advokat iz Sarajeva, podnio je 26. aprila 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 P 040135 18 Rev od 30. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud), punomoćnika prvotužene V. D. (u daljnjem tekstu: prvotužena), te drugotužene Federacije Bosne i Hercegovine, koju zastupa Federalno pravobranilaštvo (u daljnjem tekstu: drugotužena), zatraženo je 15. i 18. novembra 2019. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud i drugotužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 23. novembra do 3. decembra 2019. godine, dok prvotužena nije dostavila odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

Tok postupka

5. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 040135 06 od 20. februara 2009. godine u cijelosti je odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je pravnim poslom – kupoprodajom stekao pravo vlasništva na stanu u Sarajevu s podacima kao u izreci presude (u daljnjem tekstu: sporni stan) s dijelom 1/1; da se poništi ugovor o kupoprodaji spornog stana na kojem postoji stanarsko pravo od 15. septembra 2003. godine, zaključen između drugotužene kao prodavca i prvotužene kao kupca, te da su u skladu s navedenim tužene dužne priznati i trpjeti da se prvotužena briše kao vlasnik predmetnog stana s dijelom 1/1 u ZK uredu – Odsjek KPU Općinskog suda i da se na osnovu te presude apelant u ZK uredu upiše kao vlasnik spornog stana.

6. Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je među strankama nesporno da je apelant bio aktivno vojno lice, da je sa Stambenim fondom bivše JNA zaključio ugovor o korištenju spornog stana, a zatim i ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnine neodređenog datuma. Apelant je bio u braku s prvotuženom, te je u februaru 1995. godine napustio bračnu zajednicu s prvotuženom i otišao u drugi stan, a u spornom stanu prvotužena je ostala živjeti s djetetom, a njihov brak je razveden u junu 1996. godine. Dalje je utvrđeno da je apelant državljanin Makedonije i da je u trenutku razvoda braka od prvotužene bio aktivno vojno lice u Makedoniji. Prvotužena je u vanparničnom postupku, koji je proveden pred Općinskim sudom II u Sarajevu u predmetu broj Rs- 80/01, određena za nositeljicu stanarskog prava (u daljnjem tekstu: NSP) na spornom stanu, a rješenje o utvrđenju NSP na predmetnom stanu je postalo pravomoćno 30. oktobra 2002. godine, što, između ostalog, proizlazi i iz činjenice da je odbijen apelantov zahtjev za ponavljanje tog postupka Rješenjem Općinskog suda broj Rs-80/01 od 27. septembra 2007. godine. U vezi s navedenim, Općinski sud je istakao da samim tim što je apelant podnio prijedlog za ponavljanje postupka proizlazi da se radi o pravomoćnom rješenju jer se postupak može ponoviti samo ukoliko je donijeta pravomoćna odluka.

7. Zatim je Općinski sud, cijeneći pravni osnov apelantovog tužbenog zahtjeva i izvedene dokaze, ocijenio da apelant na predmetnom stanu u smislu člana 23. Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZVPO) nije stekao pravo vlasništva jer su potpisi na ugovoru (koji je apelant zaključio s drugotuženom), kako je navedeno u obrazloženju, „poništeni tako da nije ni zadovoljena posebna forma ugovora“. Općinski sud je također istakao da ukoliko bi se prihvatilo da su potpisi naknadno poništeni mimo volje ugovornih strana, te i ako bi se uzelo u obzir na osnovu potvrde Srpske banke da je apelant uplatio novčani iznos za otkup spornog stana, apelantov tužbeni zahtjev je u cijelosti neosnovan s obzirom na to da je odredbama člana 39. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova) propisano da nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor i koji je nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu. Ovo bez obzira na odredbe Međunarodnog ugovora između BiH i Makedonije, na koji se apelant poziva, gdje je članom 4. priznato postojanje stvarnih prava bez obzira na to gdje su zaključeni pravni poslovi do nezavisnosti ugovornih strana. Naime, Zakon o prodaji stanova, kao i odredbe o izmjenama i dopunama tog zakona predstavljaju lex specialis prema kojima apelant može ostvariti samo naknadu uplaćenog iznosa na ime kupovine stana, a ne i upis prava vlasništva u zemljišne knjige ukoliko se radi o licima koja su zaključila ugovor o otkupu stana s bivšom JNA. S obzirom na to da je apelant kao pripadnik bivše JNA nakon 14. decembra 1995. godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije BiH, neosnovan je njegov tužbeni zahtjev da se utvrdi da je pravnim poslom stekao pravo vlasništva, te da se na osnovu toga upiše kao vlasnik. Pored navedenog, Općinski sud je naveo da je u dokaznom postupku nesporno utvrđeno da je Rješenjem Općinskog suda broj Rs 80/01 prvotužena određena za isključivu NSP na predmetnom stanu, da je rješenjem Uprave za stambena pitanja Kantona Sarajevo od 14. marta 2003. godine utvrđeno da joj pripada pravo na vraćanje stana u posjed, da je uvedena u posjed predmetnog stana i da su na taj način ispoštovane odredbe čl. 7, 16. i 24. Zakona o prodaji stanova. Stoga je Općinski sud ocijenio neosnovanim i dio tužbenog zahtjeva kojim je apelant tražio poništenje ugovora o kupoprodaji stana koji su zaključile prvotužena i drugotužena jer je u vanparničnom postupku pravomoćnim Rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu broj Rs-80/01 utvrđeno da je prvotužena isključiva NSP na predmetnom stanu, a apelantov zahtjev za obnovu tog postupka je odbijen 2007. godine.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 040135 09 Gž od 16. juna 2014. godine apelantova žalba je odbijena i potvrđena je prvostepena presuda. Kantonalni sud je naveo da apelant neosnovano navodi da je u prvostepenoj presudi pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, prvostepeni sud pravilno nalazi da je Zakon o prodaji stanova u odnosu na Zakon o prometu nekretnina (u daljnjem tekstu: ZPN) i Međunarodni ugovor između BiH i Republike Makedonije lex specialis, te da je prvostepeni sud u okolnostima konkretnog slučaja pravilno primijenio odredbu člana 39. Zakona o prodaji stanova i pravilno zaključio da se apelantu ne može priznati pravo vlasništva na osnovu ugovora o otkupu stana zaključenog s pravnim prednikom tuženog, kao i upis prava vlasništva u zemljišne knjige. Apelant se također neosnovano poziva na primjenu Međunarodnog ugovora između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije o uređenju imovinsko-pravnih odnosa jer se u konkretnom slučaju ne može smatrati da je valjan osnov za stjecanje prava vlasništva nastao prije datuma stjecanja nezavisnosti Bosne i Hercegovine s obzirom na to da iz prezentiranog ugovora u koji je prvostepeni sud izvršio uvid proizlazi da su na ugovoru poništene ovjere vojnog pravobranioca, kao i ovjera potpisa ugovornih strana od strane nadležnog organa, čime navedeni ugovor ne ispunjava uvjete propisane forme prema ZPN. Apelant, također, neosnovano ukazuje na ništavnost ugovora o otkupu spornog stana s obzirom na to da je prvotužena na osnovu pravomoćnog rješenja Općinskog suda II u Sarajevu određena za NSP, da je rješenjem Uprave za stambena pitanja vraćena u posjed stana, pa su i poštovani uvjeti iz čl. 7, 16. i člana 24. Zakona o prodaji stanova, pa je apelant neosnovano istakao prigovor ništavosti ugovora koji je prvotužena zaključila s drugotuženom u vezi s otkupom spornog stana. Naposljetku, Kantonalni sud je istakao da apelantovi navodi da u stanu žive roditelji bivše supruge, da bivša supruga zna gdje apelant živi, da mu je prešutjela činjenicu da je sporni stan otkupljen i sl., nisu od utjecaja za odlučivanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 P 040135 14 Rev od 17. marta 2015. godine odbijena je apelantova revizija. Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno ocijenili činjenična utvrđenja i pravilno primijenili materijalno pravo, konkretno relevantne odredbe Zakona o prodaji stanova, jer iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da nisu ostvarene pretpostavke iz člana 39. Zakona o prodaji stanova. U vezi s tim, ponovljene su relevantne odredbe čl. 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova kojima je, između ostalog, određeno koje kategorije lica i u kojim okolnostima nemaju pravo da se vrate u posjed svojih stanova i da uknjiže vlasništvo u smislu odredbe člana 39.e) Zakona o prodaji stanova. S tog aspekta je napomenuto da se prva kategorija odnosi na one kupce koji su služili u stranim oružanim snagama nakon rata koji se vodio u periodu 1992–1995, a druga kategorija odnosi se na one koji su stekli stanarsko ili drugo ekvivalentno pravo na vojni stan u nekoj od država sljednica SFRJ, koji prema članu 39.e) Zakona o prodaji stanova imaju pravo na adekvatnu naknadu.

10. Ustavni sud je Odlukom o dopustivosti i meritumu broj AP 2989/15 od 20. decembra 2017. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba) usvojio apelantovu apelaciju, utvrdio povredu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), ukinuo Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 040135 14 Rev od 17. marta 2015. godine i predmet vratio tom sudu radi donošenja nove odluke.

11. U obrazloženju navedene odluke Ustavni sud je istakao da je način na koji su sudovi u osporenim presudama primijenili odredbu čl. 39, 39.a) i 39.e) Zakona o prodaji stanova, pri čemu je isključivo cijenjena okolnost da je apelant kao aktivno vojno lice ostao u oružanim snagama van BiH (u Republici Makedoniji) s danom 14. decembrom 1995. godine, bez obzira na valjanost ili nevaljanost ugovora na kojem je zasnovao svoj tužbeni zahtjev, proizvoljan i da predstavlja kršenje apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine (ibid, tačka 32). Odluka osporena apelacijom

12. U postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2989/15 Vrhovni sud je donio Presudu broj 65 0 P 040135 18 Rev od 30. januara 2018. godine kojom je odbijena apelantova revizija.

13. U obrazloženju presude Vrhovni sud je izložio osnovne zaključke redovnih sudova iz ranijih odluka, te sadržaj Odluke Ustavnog suda broj AP 2989/15. Vrhovni sud je zatim naveo da su neosnovane apelantove tvrdnje da u obrazloženju pobijane presude drugostepenog suda nije konstatirano, niti utvrđeno da je apelant protiv rješenja Općinskog suda II, kojim je prvotužena proglašena isključivim NSP na spornom stanu, blagovremeno uložio žalbu u kojoj je iznio razloge nezakonitosti i nepravilnosti tog rješenja, koje drugostepeni sud nije cijenio jer su ti navodi protivni zaključcima drugostepenog suda sadržanim u pobijanoj presudi, kojima je taj sud ocijenio žalbene navode koji su od odlučnog značaja, što zasigurno ne mogu predstavljati žalbeni navodi po izjavljenom pravnom lijeku u drugom postupku.

14. Dalje, Vrhovni sud je istakao da nisu osnovani ni apelantovi navodi da je zaključenjem ugovora stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu u skladu s pravilima materijalnog prava sadržanim u odredbama člana 23. ZVPO, odnosno da je stekao pravo vlasništva na spornom stanu s obzirom na to da iz utvrđenja prvostepenog suda, čiju pravilnost i zakonitost prihvaća i drugostepeni sud, proizlazi da su potpisi na ugovoru poništeni tako da nije zadovoljena posebna forma ugovora. U tom pogledu, Vrhovni sud je naveo da ne postoji procesno-pravna obaveza sagledavanja osnovanosti apelantovog tužbenog zahtjeva za utvrđenje, odnosno ocjena postojanja svih ostalih pretpostavki propisanih u odredbi člana 39. Zakona o prodaji stanova koji se tiču ostalih uvjeta vezanih za utvrđivanje valjanosti ili nevaljanosti ugovora o kupoprodaji – otkupu nekretnine, a koji, između ostalog, podrazumijevaju datum zaključenja ugovora, cijenu stana iz ugovora i njenu isplatu, te ovjere ugovora (tačka 29. Odluke broj AP 2989/15), kako je to učinjeno i u ranijoj presudi revizionog suda. Prema tome, slijedom činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova iz kojih proizlazi da je apelant bio nosilac stanarskog prava na spornom stanu, ispunjavao uvjete za otkup stana, te zaključio ugovor na kome su potpisi poništeni, a u ugovoru nije naznačen datum njegovog zaključenja, pravilnim se pokazuje zaključak nižestepenih sudova da nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke iz odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova da se sporni ugovor prihvati kao pravno obavezujući. U odnosu na taj stan apelant i prvotužena su prema stambenim zakonima kao bračni drugovi posjedovali stanarsko pravo zajednički (sunosioci stanarskog prava) tako da su nakon razvoda imali pravo odabrati koji od njih će nastaviti koristiti zajednički stan, a u slučaju nepostojanja sporazuma mogli su zatražiti da o tome odluči sud, što je u ovoj pravnoj stvari i učinjeno po zahtjevu prvotužene, po čijem prijedlogu je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda II u Sarajevu od 30. oktobra 2002. godine prvotužena proglašena NSP na spornom stanu, uz određenje da apelantu istovremeno prestaje svojstvo sunosioca stanarskog prava na tom stanu. Prihvaćajući ocjenu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 2989/15, Vrhovni sud je naveo da je bitno za ukazati da izostankom odluke o usvajanju prvopostavljenog zahtjeva za poništenje izostaje i osnovanost ostalih zahtjeva, kako je to pravilno odlučeno pobijanom presudom drugostepenog suda.

15. Vrhovni sud je također naveo da sve i da se prihvati da je apelant zaključio pravno valjan ugovor, što izostaje, kako je to učinjeno i u ranijoj presudi revizionog suda, kod utvrđene činjenice da je apelant kao aktivno vojno lice ostao u oružanim snagama van BiH nakon 14. decembra 1995. godine, tužbeni zahtjev za utvrđenje, a samim tim za poništenje i uknjižbu bi se pokazao neosnovanim. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao na sadržaj odredbi čl. 39a. i 39e. Zakona o prodaji stanova, te je naveo da u skladu s tim odredbama na strani apelanta ne bi predstojalo pravo na isticanje zahtjeva za utvrđenje da je u smislu navedenih pravila materijalnog prava stekao pravo vlasništva na spornom stanu i izdavanje tabularne isprave. Stoga je Vrhovni sud naveo da se apelant neosnovano poziva na pravila materijalnog prava o osnovima za stjecanje prava vlasništva važećim na dan zaključenja ugovora jer taj ugovor ne predstavlja pravni posao u odnosu na koji postoji obaveza ugovornih strana.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

16. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

17. Obrazlažući navode o povredi navedenih prava apelant tvrdi da se zaključak Vrhovnog suda da nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke za isticanje tužbenog zahtjeva zasniva na proizvoljnoj i diskriminirajućoj primjeni zakona jer je nesumnjivo dokazao da je punovažan sporni ugovor o prometu nekretnina. Naime, taj ugovor, prema apelantovom mišljenju, proizvodi pravno dejstvo sve i da je ovjera potpisa poništena mimo volje ugovornih strana jer je ugovor u cijelosti realiziran isplatom kupoprodajne cijene 12. februara 1992. godine, pa je samim tim apelant na osnovu pravnog posla u skladu s odredbama ZPN, koje su važile u vrijeme zaključivanja ugovora, stekao pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na spornom stanu. U vezi s tim, apelant ističe da se uvidom u sporni ugovor nesporno može utvrditi da potpisi ugovornih strana nisu poništeni, niti su to tokom postupka isticale prvotužena i drugotužena jer je na ugovoru u dijelu koji se odnosi na ovjeru potpisa kod Osnovnog suda pečat poništeno naznačen naknadno i mimo volje ugovornih strana, što nije sporila ni drugotužena. Apelant, dalje, ukazuje da Vrhovni sud ne obrazlaže, niti se poziva na konkretne zakonske odredbe kada konstatira da ugovor ne ispunjava uvjete propisane forme prema ZPN jer je u cijelosti realiziran. Apelant, također, smatra da je nesporno utvrđeno da je sporni ugovor zaključen do 12. februara 1992. godine, pa izostajanje tog utvrđenja Vrhovnog suda, i pored naloga Ustavnog suda iz Odluke broj AP 2989/15, predstavlja diskriminirajuće postupanje prema apelantu, čime Vrhovni sud nije otklonio ranije utvrđenu povredu prava na pravično suđenje. Shodno tome, apelant smatra da kod činjenice da je pravni osnov za stjecanje prava vlasništva na stanu stekao do dana stjecanja nezavisnosti BiH, tj. do 6. marta 1992. godine, budući da je predmetni ugovor u cijelosti realiziran isplatom kupoprodajne cijene 12. februara 1992. godine, to u skladu s Ugovorom između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije o uređenju međusobnih imovinsko-pravnih odnosa postoji obaveza Bosne i Hercegovine da apelantu omogući stjecanje prava vlasništva na stanu koji je predmet spora u ovoj pravnoj stvari. Apelant, također, smatra da je primjena Zakona o prodaji stanova bila proizvoljna i diskriminirajuća zato što je zaključivanjem i realizacijom spornog ugovora prestalo postojati stanarsko pravo na spornom stanu, pa je ugovor o kupoprodaji stana na kojem postoji stanarsko pravo, koji su zaključili apelantica i prvotužena, ništav u smislu člana 103. ZOO.

18. U vezi s pravom na imovinu, apelant je naveo da se apelantovo pravo koje proizlazi iz zaključenog ugovora smatra apelantovom imovinom i da on ima pravo na zaštitu te svoje imovine, zbog čega je osporenim presudama povrijeđeno i njegovo pravo na imovinu. U vezi s navedenim, apelant se pozvao na odluku Evropskog suda za ljudska prava u predmetu Đokić protiv Bosne i Hercegovine.

b)Odgovori na apelaciju

19. Vrhovni sud je naveo da u postupku pred redovnim sudovima nije na nesumnjiv način dokazao da je zaključio ugovor jer je njegov potpis na ugovoru poništen, čime se smatra da taj ugovor nije ni nastao, pa poništenjem potpisa prestaje potreba utvrđivanja ostalih činjenica koje bi opravdale pravnu valjanost postojanja pravno obavezujućeg ugovora o otkupu nekretnina, a time i potreba za utvrđivanjem dana zaključenja tog ugovora. S obzirom na to, Vrhovni sud smatra da bi se u konkretnom slučaju trebao primijeniti izraženi pravni stav Evropskog suda u predmetu Mago protiv Bosne i Hercegovine. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana jer je presuda donesena u skladu sa zakonom i nije bilo povreda na koje apelant neosnovano ukazuje.

20. Kantonalni sud je naveo da se postupak vodio u skladu sa zakonom i da nije povrijeđeno niti jedno od prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, te da taj sud ostaje pri činjeničnoj i pravnoj argumentaciji iz drugostepene presude.

21. Općinski sud je naveo da se postupak vodio u skladu sa zakonom i da nije povrijeđeno niti jedno od prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.

22. Drugotužena je navela da su osporene presude pravilne i zasnovane na zakonu, zbog čega smatra da je apelacija neosnovana.

V.Relevantni propisi

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15).

U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05 i 19/06) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 54. st. (1) i (2)

2. Tužba za utvrđenje (1)Tužilac može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa, ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave.

(2)Takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno ili, kad tužilac ima pravni interes da sud utvrdi postojanje, odnosno nepostojanje nekog prava ili pravnog odnosa ili istinitost, odnosno neistinitost neke isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa.

24. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine FBiH” br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 ispravka, 5/10 – odluka US, 50/12 – odluka USBiH, 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 39.

Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora zaključenog sa bivšim SSNO-om, na osnovu Zakona o stambenom obezbjeđenju u JNA ("Službeni list SFRJ", broj 84/90) i podzakonskih akata za njegovo provođenje, na stan koji je na raspolaganju Federalnom ministarstvu odbrane zaključio je pravno obavezujući ugovor ako je zaključio pisani ugovor o otkupu stana do 06. aprila 1992. godine i ugovor dostavio na ovjeru nadležnoj poreskoj službi, te ukoliko je kupoprodajna cijena utvrđena u skladu sa tada važećim zakonom i cijenu izmirio u cijelosti u ugovorenom roku.

Član 39a.

Ako nosilac stanarskog prava na stanu koji je na raspolaganju Vlade Federacije Bosne i Hercegovine taj stan koristi legalno, i ako je prije 6. aprila 1992. godine zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana sa Saveznim sekretarijatom za narodnu odbranu (SSNO) u skladu sa zakonima navedenim u članu 39. ovog zakona, Vlada Federacije Bosne i Hercegovine izdaje nalog da se nosilac stanarskog prava uknjiži kao vlasnik stana u nadležnom sudu.

Član 39e.

(1)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona, a koji je napustio stan u Federaciji Bosne i Hercegovine i nakon toga iz istog stambenog fonda ili novoformiranih stambenih fondova oružanih snaga država nastalih iz bivše SFRJ stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, sticanjem novog stana raskinut je ugovor o otkupu stana u Federaciji Bosne i Hercegovine, te nema pravo na upis prava vlasništva na tom stanu.

(2)Umjesto prava na upis vlasništva nosiocu prava iz kupoprodajnog ugovora iz stava (1) ovog člana pripada naknada iz stava (3) ovog člana.

(3)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obvezujući ugovor iz člana 39. stav 1. Zakona koji je nakon 14. decembra 1995.

godine ostao u službi u oružanim snagama van teritorije Bosne i Hercegovine, a nije stekao novo stanarsko pravo ili pravo koje odgovara tom pravu, umjesto upisa prava vlasništva po zaključenom ugovoru ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine u iznosu sredstava uplaćenih po ugovoru uvećanih za pripadajuću kamatu po viđenju.

(4)Nosilac prava iz kupoprodajnog ugovora koji je zaključio pravno obavezujući ugovor o otkupu stana iz člana 39. stav 1. Zakona za čiji stan je sadašnji korisnik u skladu sa važećim zakonima zaključio ugovor o korištenju stana ili ugovor o otkupu stana, umjesto upisa prava vlasništva na stan ima pravo na naknadu od Federacije Bosne i Hercegovine utvrđenu na način iz stava 2.

ovog člana, izuzev nosioca prava kupoprodajnog ugovora iz stava 1. ovog člana.

Napomena: Ustavni sud je Rješenjem o neizvršenju broj U-15/11 od 16. januara 2013. godine, koje je objavljeno u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“, broj 11/13 od 12. februara 2013. godine, utvrdio da Parlament Federacije Bosne i Hercegovine nije izvršio Odluku Ustavnog suda Bosne i Hercegovine broj U- 15/11 od 30. marta 2012. godine, pa je utvrđeno da odredba člana 39e. st. 3. i 4. Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“, br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99,7/00, 32/01,61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07, 51/07, 72/08, 23/09 i 5/10), u dijelu koji se odnosi na utvrđivanje naknade, prestaje da važi narednog dana od dana objavljivanja te odluke u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“.

25. Zakon o prometu nepokretnosti („Službeni list SRBiH“ br. 38/78, 4/89, 29/90, 22/91, „Službeni list RBiH“ br. 21/92, 21/92, 3/93, 17/93, 13/94, 18/94, 33/94 i „Službene novine Federacije BiH“ broj 66/13 – Z.O.) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 9.

(1) Ugovor na osnovu koga se prenosi pravo svojine na nepokretnosti mora biti sačinjen u pismenom obliku, a potpisi ugovarača ovjereni u nadležnom sudu Republike Bosne i Hercegovine.

(2) Ugovor koji je zaključen protivno odredbi stava 1. ovog člana ne proizvodi pravno djejstvo.

Član 46. stav (1) (1) Ugovori o prometu nepokretnosti zaključeni do stupanja na snagu ove uredbe, sačinjeni u pismenoj formi punovažni su ako su ugovorne strane do stupanja na snagu ove uredbe izvršile u cjelini ili u pretežnom dijelu obaveze koje iz ugovora nastaju.

26. Ugovor o između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije o uređenju međusobnih imovinsko-pravnih odnosa („Službeni glasnik BiH“ – Međunarodni ugovori broj 09/06) u relevantnom dijelu glasi:

Član 4. stav (1)

1. Ugovorne strane omogućit će sticanje prava vlasništva i drugih stvarnih prava na svojoj teritoriji fizičkim i pravnim osobama druge ugovorne strane, ako je valjan pravni osnov sticanja nastao do dana stjecanja nezavisnosti ugovornih strana, bez obzira na mjesto sklapanja pravnog posla.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Vrhovnog suda broj 65 0 P 040135 18 Rev od 30. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda dostavljena apelantu 20. marta 2018. godine, a da je apelacija Ustavnom sudu podnesena 26. aprila 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

31. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.

a)Pravo na pravično suđenje

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

34. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđenja prava vlasništva i poništenja ugovora. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.

35. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivne propise.

36. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

37. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

38. Dovodeći navedene stavove u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u postupku izvršenja Odluke Ustavnog suda broj AP 2989/15 dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom utvrđivanja pravne valjanosti spornog ugovora dao jasno obrazloženje (kako je prikazano u tački 14. ove odluke) kada je zaključio da sporni ugovor ne proizvodi pravno dejstvo jer su potpisi na ugovoru poništeni, zbog čega ne postoji procesno-pravna obaveza sagledavanja ostalih uvjeta vezanih za utvrđivanje valjanosti ili nevaljanosti ugovora o kupoprodaji u smislu odredbe člana 39. Zakona o prodaji stanova. Pri tome, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost navedenog odlučenja ne ukazuju apelantove tvrdnje da potpisi na spornom ugovoru nisu poništeni, već da je poništena ovjera suda i da je to učinjeno mimo volje ugovornih strana, s obzirom na to da apelant u prilog svojim tvrdnjama ne nudi bilo što iz čega bi proizlazila osnovanost tih tvrdnji, odnosno da je unatoč tome što je na spornom ugovoru (koji je dostavljen i u prilogu apelacije) na dijelu potpisa ugovornih strana stavljen pečat s oznakom „poništeno“ i nakon tog označenja postojala volja ugovornih strana da sporni ugovor proizvodi pravno dejstvo. Prema tome, Ustavni sud smatra da su bez osnova apelantove tvrdnje da je uslijed okolnosti da je sporni ugovor bio realiziran trebalo utvrditi njegovu punovažnost u smislu odredbi člana 46. stav 1. ZPN jer iz okolnosti konkretnog slučaja i stanja u spisu ne proizlazi da sporni ugovor nije bio ovjeren uslijed propusta ugovornih strana, već da je takva ovjera poništena. Kod takvog stanja stvari, odnosno kod činjenice da nije utvrđeno da sporni ugovor predstavlja valjan pravni posao, Ustavni sud smatra da je neosnovano i apelantovo pozivanje na primjenu odredbe člana 4. stav 1. Ugovora između Bosne i Hercegovine i Republike Makedonije. Prema tome, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud, dajući navedeno obrazloženje, u cijelosti postupio kako je naloženo ranijom Odlukom Ustavnog suda u predmetu broj AP 2989/15 (vidi tač. 30 i 31).

39. Stoga, dovodeći sadržaj navedenih odredbi u vezu s obrazloženjima koje je dao Vrhovni sud, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedenih odredbi zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

40. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c)Pravo na imovinu

41. Razmatrajući apelantove navode da mu je osporenom odlukom prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju Ustavni sud zapaža da apelant smatra da pravo koje proizlazi iz zaključenog ugovora predstavlja njegovu imovinu i da ima pravo na zaštitu te svoje imovine. U vezi s tim, Ustavni sud ističe da je Evropski sud u odluci Đokić protiv BiH (vidi presudu Evropskog suda broj 6518/04 od 27. maja 2010. godine, objavljena na www.mhrr.gov.ba), na koju se i apelant poziva, zaključio da pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji vojnog stana, zaključen prije disolucije bivše SFRJ, predstavlja aplikantovu postojeću „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Stoga, imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije proizvoljan zaključak redovnih sudova da se sporni ugovor nije mogao smatrati pravno obavezujućim ugovorom u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pored toga, Ustavni sud zapaža da u konkretnom postupku nije odlučivano o povratu stana na kojem je apelant imao stanarsko pravo u smislu prakse Evropskog suda iz predmeta Mago i drugi protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, zahtjevi br. 12959/05, 19724/05, 47860/06, 8367/08, 9872/09 i 11706/09, odluka od 3. maja 2012. godine) da bi se moglo raditi o stanarskom pravu kao imovini apelanta. Ovo tim prije što iz činjenica predmeta nespornim proizlazi da je brak između apelanta i prvotužene razveden u junu 1996. godine, da je prvotužena u vanparničnom postupku određena za isključivu NSP na predmetnom stanu, da je rješenjem Uprave od 14. marta 2003. godine utvrđeno da njoj pripada pravo na vraćanje stana u posjed te da je uvedena u posjed predmetnog stana. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud smatra apelantove navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovanim.

d)Zabrana diskriminacije

42. U pogledu apelantovih navoda da mu je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je primjena zakona bila diskriminaciona, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji u primjeni relevantnih propisa po bilo kom osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu druga lica u istoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu, zbog čega su i ti apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

43. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud dao jasno i argumentirano obrazloženje za prihvaćanje zaključaka prvostepenog i drugostepenog suda da apelant nije zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji nekretnina u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova jer su potpisi na ugovoru poništeni.

44. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelant nema „imovinu“ zaštićenu članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer nije zaključio pravno obavezujući ugovor o kupoprodaji – otkupu nekretnina u smislu člana 39. Zakona o prodaji stanova jer su potpisi na ugovoru poništeni.

45. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u istoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2479/18 (S. D.) | Sudska praksa | Aktio