Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4086/19 (M. H.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Pritvor
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4086/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4086/19, rješavajući apelaciju Muhameda Halilovića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Muhameda Halilovića podnesena protiv:
Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 020568 19 Kž 11 od 17. oktobra 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 K 020568 19 K 2 od 7.
oktobra 2019. godine i rješenjâ Vrhovnog suda Republike Srpske br. 11 0 K 020568 19 Kž 10 i 11 0 K 020568 19 Kž 9 od 27. i 15. avgusta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Muhamed Halilović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Čedo Đukić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 020568 19 Kž 11 od 17. oktobra 2019. godine, Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 020568 19 K 2 od 7. oktobra 2019. godine, kao i rješenjâ Vrhovnog suda br. 11 0 K 020568 19 Kž 10 i 11 0 K 020568 19 Kž 9 od 27. i 15. avgusta 2019. godine. Apelacijom je predloženo da Ustavni sud prije donošenja odluke o apelaciji donese privremenu mjeru kojom bi naložio apelantovo puštanje iz pritvora do konačne odluke Ustavnog suda. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banjaluka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 26. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Učesnici u postupku su dostavili odgovore na apelaciju 4. i 5. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Pritvor nakon ukidanja prvostepene presude
5. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) u sticaju s krivičnim djelom omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS, za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od šest godina i šest mjeseci.
6. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020568 19 Kž 9 od 15. avgusta 2019. godine ukinuo Presudu Okružnog suda broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine i predmet vratio na ponovno suđenje.
7. Istovremeno s donošenjem rješenja o ukidanju presude Vrhovni sud je donio Rješenje broj 11 0 K 020568 19 Kž 9 od 15. avgusta godine kojim je „na osnovu člana 329 stav 4 u vezi sa članom 203 stav 3 Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske“ (u daljnjem tekstu: ZKPRS) apelantu i saoptuženom Z. Š. produžio pritvor koji prema navedenom rješenju može da traje najduže godinu dana.
8. U obrazloženju rješenja je istaknuto da se apelant nalazi u pritvoru, a presuda kojom je osuđen na kaznu zatvora je ukinuta, te je Vrhovni sud, u smislu odredaba člana 329 stav 4 ZKPRS, ispitao da li i dalje postoje razlozi za pritvor, pa je odlučio kao u izreci. Istaknuto je da se u toj fazi postupka nisu pojavile činjenice i okolnosti takvog karaktera i značaja da bi dovele u pitanje pravilnost zaključka o postojanju osnovane sumnje da su optuženi počinili predmetna krivična djela. Osim toga, prema ocjeni Vrhovnog suda, i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zbog kojeg je pritvor optuženima produžen nakon izricanja prvostepene presude. U tom smislu je navedeno da je apelant u periodu od 2004. do 2014. godine izvršio više teških krivičnih djela (razbojništvo, nehatno lišenje života, teška krađa) za koja je ukupno izrečeno šest pravosnažnih presuda (oznake i datumi pravosnažnosti presuda navedeni u obrazloženju rješenja) i za koja su mu izrečene kazne zatvora u trajanju od godine do 10 godina i šest mjeseci, da ranija osuđivanost nije uticala na apelanta i da ga nije odvratila od kriminalne aktivnosti. Sve navedene okolnosti su u svojoj ukupnosti ocijenjene kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da učini novo krivično djelo i da je stoga ispunjen pritvorski uslov iz člana 197 stav 1 tačka
v) ZKPRS.
9. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020568 18 Kž 10 od 27. avgusta 2019. godine odbio kao neosnovanu žalbu apelantovog branioca protiv rješenja od 15. avgusta 2019. godine. Obrazlažući razloge neosnovanosti žalbe kojom je ukazano na bitne povrede odredaba krivičnog postupka, te pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Vrhovni sud je ponovio razloge koji su navedeni u prvostepenom rješenju, s kojima se saglasio. Slijedom navedenog je ocijenjeno da nisu osnovani navodi iz žalbe o bitnoj povredi postupka u vezi s nedostatkom obrazloženja u pogledu postojanja posebnog pritvorskog razloga iz navedene zakonske odredbe.
Pritvor nakon donošenja prvostepene presude
10. Nakon održanog glavnog pretresa u ponovljenom postupku i ročišta za izricanje krivičnopravne sankcije (budući da je apelant s tužiocem zaključio sporazum o priznanju krivice), Okružni sud je donio Presudu broj 11 0 K 020568 19 K 2 od 7. oktobra 2019. godine. Tom presudom apelant je proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS u sticaju s krivičnim djelom omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru počev od 10. oktobra 2017. godine pa dok bude trajao. Takođe, tom presudom je, između ostalog, na osnovu člana 76 KZRS apelantu izrečena i mjera bezbjednosti obaveznog liječenja od zavisnosti od opojnih droga u ustanovi za izvršenje kazne zatvora, a ista mjera traje dok ne prestanu razlozi zbog kojih je izrečena, a najduže do tri godine. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da sud nije prihvatio prijedlog apelantovog branioca da bude oslobođen plaćanja sudskih troškova jer niti jednim dokazom nije utvrđeno da bi njihovim plaćanjem bilo ugroženo izdržavanje apelanta ili lica koja je dužan da izdržava.
11. Istovremeno s donošenjem presude Okružni sud je donio i Rješenje broj 11 0 K 020568 19 K 2 od 7. oktobra 2019. godine kojim je apelantu, na osnovu člana 203 stav 1 ZKPRS, produžio pritvor zbog razloga propisanih odredbom člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS koji nakon izricanja presude može da traje do apelantovog upućivanja na izdržavanje kazne zatvora, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može da traje najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke, s tim što će se on ukinuti uvijek istekom izrečene kazne.
12. U obrazloženju rješenja Okružni sud je naveo da je, odlučujući o prijedlogu tužioca iznesenom u završnom izlaganju za produženje pritvora nakon izricanja presude iz pritvorskog razloga predviđenog odredbama člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, ocijenio da je prijedlog osnovan.
13. U tom smislu je navedeno da je apelant u periodu od 2004. do 2014. godine izvršio više teških krivičnih djela (razbojništvo, nehatno lišenje života, teška krađa) za koja je ukupno izrečeno šest pravosnažnih presuda (oznake i datumi pravosnažnosti presuda navedeni u obrazloženju rješenja) i za koja su mu izrečene kazne zatvora u trajanju od godine do 10 godina i šest mjeseci. Istaknuto je da je apelant do sada više puta osuđivan, da je lošeg imovnog stanja, nezaposlen, a očigledno je da ranija osuđivanost nije uticala na njega, niti ga je odvratila od nove kriminalne aktivnosti. Sve te okolnosti su, prema stavu Okružnog suda, naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi puštanjem na slobodu apelant mogao da izvrši krivično djelo, pa je ispunjen pritvorski razlog predviđen odredbom člana 197 stav 1 tačka v) ZKP da se apelantu produži pritvor nakon izricanja prvostepene presude. Zbog izloženog, a shodno odredbama člana 301 ZKPRS u vezi sa članom 203 st. 1 i 3 i članom 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, odlučeno je kao u izreci ovog rješenja.
14. Vrhovni sud je Rješenjem broj 11 0 K 020568 19 Kž 11 od 17. oktobra 2019. godine odbio kao neosnovane žalbe apelanta i njegovog branioca izjavljene protiv rješenja Okružnog suda od 7. oktobra 2019. godine (s ispravkom od 8. oktobra 2019. godine).
15. U obrazloženju rješenja je navedeno da se žalbenim prigovorima ne može osporiti pravilnost činjeničnih utvrđenja osporenog rješenja u pogledu postojanja pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Za takva činjenična utvrđenja i zaključak dati su valjani razlozi u obrazloženju osporenog rješenja. Iz obrazloženja rješenja proizlazi da je Vrhovni sud u svemu podržao razloge i stavove iz prvostepene presude. Takođe, kako je istakao Vrhovni sud, pravilnost i zakonitost osporenog rješenja, posmatrano s aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora i postojanja uspostavljenog pritvorskog razloga, ne može da se ospori prigovorima iznesenim u žalbama, kojima se ukazuje na apelantovo loše zdravstveno stanje jer sva pritvorena lica, u skladu sa članom 20 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija Republike Srpske, imaju obezbijeđenu adekvatnu zdravstvenu zaštitu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima o produženju pritvora prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno iz člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Obrazlažući navode o povredi navedenih prava, apelant je ukazao na nedostatak obrazloženja u pogledu postojanja naročitih okolnosti za produženje mjere pritvora. Istakao je da se već dvije godine nalazi u pritvoru, te je pritvor, prema njegovom stavu, „izgubio karakter fakultativnosti“. Apelant pojašnjava da mu je Vrhovni sud rješenjem od 15. avgusta 2019. godine produžio pritvor nakon ukidanja Presude Okružnog suda broj 11 0 K 020568 18 K od 4. decembra 2018. godine, koji po tom rješenju može da traje najduže godinu dana, a u izreci predmetnog rješenja nije navedena odredba zakona koja predstavlja pritvorski razlog. Međutim, u obrazloženju je navedeno da i dalje navodno postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Nakon izricanja presude u ponovnom postupku apelantu se rješenjem Okružnog suda produžava pritvor iz istog razloga. Apelant ističe da redovni sudovi zaključuju da navodno postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti krivično djelo. Te okolnosti obrazlažu ranijim osudama apelanta u vezi s lošim imovnim stanjem, zbog kojih razloga je pritvor i određen prije više od dvije godine. Osim toga, apelant navodi da mu je (nakon izricanja prvostepene presude) pritvor produžen na tužiočev prijedlog, i to zbog razloga predviđenog u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS iako je tužilac na glavnom pretresu 2. oktobra 2019. godine predložio pritvor pozivom na tačku g) (zapisnik s glavnog pretresa broj 11 0 K 020568 18 K od 2. oktobra 2019. godine). Takođe, ističe da je redovni sud njegovo loše imovinsko stanje u konkretnom slučaju cijenio u prilog produženju pritvora, dok s druge strane nije prihvatio prijedlog da ga oslobodi plaćanja troškova uz obrazloženje da nijednim dokazom nije utvrđeno da bi njihovim plaćanjem bilo ugroženo izdržavanje optuženog ili lica koje je on dužan da izdržava. Većina mjera zabrane može da ima svrhu otklanjanja iteracijske opasnosti (opasnost nastavljanja „kriminalnog puta“) pa se u smislu odredbe člana 196 stav 1 ZKPRS najprije ima utvrditi da li se u konkretnom slučaju u odnosu na apelanta ista svrha može ostvariti i nekom drugom mjerom, a što redovni sudovi nisu učinili. Dalje, apelant navodi da se kod njega radi o dugogodišnjoj toksikomanskoj zavisnosti od psihoaktivnih supstanci iz grupe depresora CNS (heroin), a u posljednje vrijeme i zavisnosti od stimulansa CNS (kokain). Pokušaji liječenja su spriječeni čestim boravkom u zatvoru, a prisutne su brojne komplikacije bolesti na svim nivoima i brojne zdravstvene posljedice (hepatitis C, vaskulitisi, celulitisi, oticanje nogu itd.). Redovni sudovi uopšte nisu pribavili podatke od ustanove u kojoj se izvršava mjera pritvora o tome da li se apelantu pruža adekvatna zdravstvena zaštita s obzirom na njegovo zdravstveno stanje. Imajući u vidu da bi prije donošenja odluke o apelaciji mogle nastati neotklonjive štetne posljedice za apelanta, smatra da je u njegovom interesu i interesu vođenja postupka donošenje privremene mjere pa moli da Ustavni sud donese privremenu mjeru kojom će naložiti njegovo puštanje iz pritvora.
b) Odgovor na apelaciju
17. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su odgovorili da je apelacija neosnovana i da su u konkretnom krivičnom postupku ispoštovana sva prava koja apelantu garantuju Ustav BiH i Evropska konvencija, te je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi
18. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) u relevantnom dijelu glasi:
Razlozi za pritvor Član 197. stav 1. tačka v) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
v) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. (1) i (3) (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje. (...)
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
Ukidanje prvostepene presude i održavanje pretresa Član 329. st. (1) i (4) (1)Drugostepeni sud će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i vratiti predmet na ponovno suđenje ako utvrdi da:
a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim u slučaju iz člana 328. stav 1. ovog zakona,
b) je zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja potrebno odrediti novi glavni pretres pred prvostepenim sudom.
(4) Ako se optuženi nalazi u pritvoru, drugostepeni sud će ispitati postoje li još razlozi za pritvor i donijeće rješenje o produženju ili ukidanju pritvora. Žalba protiv ovog rješenja ne odgađa njegovo izvršenje. VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom su rješenja Vrhovnog suda br. 11 0 K 020568 19 Kž 11 i 11 0 K 020568 19 Kž 10 od 17. oktobra i 27. avgusta 2019. godine, protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, apelant je osporena rješenja primio 21. oktobra i 30. avgusta 2019. godine, a apelacija je podnesena 29. oktobra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima prekršena prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije. Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost
24. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost;
25. Član 5 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:
a) u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;
[...];
c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja lica u svrhu njegovog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinilo krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spri-ječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;
[...];
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1 tačka c) ovog člana izvodi se bez odlaganja pred sudiju ili drugo službeno lice ovlašćeno zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uslovljeno jemstvima da će se lice pojaviti na suđenju.
26. Apelant osporava rješenjâ Vrhovnog suda kojim su odbijene njegove žalbe protiv rješenja o produženju pritvora navodeći da su u osporenim rješenjima izostali razlozi i obrazloženja na kojima su redovni sudovi zasnovali zaključak o postojanju posebnog razloga za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Pored toga, apelant ističe da u izreci rješenja od 15. avgusta 2019. godine koje je Vrhovni sud donio nakon ukidanja prvostepene presude „nije navedena odredba zakona koja predstavlja pritvorski razlog“, mada je u obrazloženju navedeno da i dalje navodno postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. U odnosu na rješenje koje je donio Okružni sud nakon donošenja prvostepene presude, apelant tvrdi da je „pritvor produžen na prijedlog tužioca, i to iz razloga predviđenog u članu 197 stav 1 tačka v) ZKPRS iako je tužilac na glavnom pretresu 2. oktobra 2019. godine predložio pritvor pozivom na tačku g)“.
27. U vezi s tim, Ustavni sud konstatuje da se apelant nalazi u pritvoru od 10. oktobra 2017. godine i da je pritvor određen i produžavan zbog postojanja razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS.
28. Dalje, a prije ispitivanja apelantovih navoda iz ove apelacije, Ustavni sud podsjeća da je u dva navrata ispitivao apelacije podnesene protiv rješenja kojim je apelantu u toku predmetnog krivičnog postupka bio određen/produžen pritvor, te da je u oba navrata apelacije odbio kao neosnovane. Naime, Ustavni sud je 11. maja 2018. godine, odlučujući o apelantovoj apelaciji koja je podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kž 2 od 18. januara 2018. godine i Rješenja Okružnog suda broj 11 0 K 020568 17 Kv 5 od 8. januara 2018. godine, donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 1619/18 (vidi www.ustavnisud.ba) u kojoj je zaključio (tačka 39) da nema kršenja prava na slobodu i bezbjednost lica iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi dali jasne i argumentovane razloge kako za postojanje osnovane sumnje tako i za postojanje posebnih pritvorskih razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS zbog kojih je apelantu produžen pritvor.
29. Potom je Ustavni sud 24. aprila 2019. godine donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 307/19 u kojoj je takođe zaključio (tačka 34) „da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da ponovi isto ili istovrsno krivično djelo, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti.“
Pritvor nakon ukidanja prvostepene presude
30. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), osnovanost sumnje na kojoj se mora zasnivati lišenje slobode čini bitan element zaštite od proizvoljnog lišenja slobode propisanog članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije. Osnovana sumnja da je počinjeno krivično djelo zahtijeva postojanje nekih činjenica ili informacija koje bi uvjerile objektivnog posmatrača da je moguće da je lice koje je u pitanju počinilo krivično djelo (vidi Evropski sud, Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 30. avgusta 1990. godine, serija A, broj 182, stav 32, O'Hara protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 16. oktobra 2001. godine, Izvještaji presuda i odluka 2001-X, stav 34, i Stepuleac protiv Moldavije, presuda od 6. novembra 2007. godine, aplikacija broj 8207/06, tačka 68). Pri tome Ustavni sud ukazuje na to da u trenutku određivanja pritvora ne mora da bude sa sigurnošću utvrđeno da je krivično djelo zaista i počinjeno, te ne mora da bude utvrđena njegova priroda. Konačno, shodno članu 5 stav 1 Evropske konvencije, zakonitost pritvora ocjenjuje se na osnovu domaćeg zakona, odnosno mora imati pravni osnov u domaćem zakonu, s tim da lišavanje slobode mora da bude u skladu sa svrhom člana 5 Evropske konvencije, tj. lice koje je u pitanju mora da bude zaštićeno od proizvoljnosti (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 5842/10 od 20. aprila 2011. godine, dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
31. Dalje, Ustavni sud ukazuje da odredbe člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijevaju da je lice lišeno slobode u skladu sa članom 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije, tj. da je lišavanje „zakonito“ u smislu navedenog člana i da obuhvata podjednako i proceduralnu i materijalnu zaštitu takvih lica. Evropski sud je zaključio da poštovanje člana 5 stav 3 Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterijume predviđene zakonom. Pri tome je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63).
32. Ustavni sud podsjeća da se opravdanost pritvora procjenjuje s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje opšteg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos presumpciji nevinosti preteže nad principom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je da ispita sve razloge „za“ i „protiv“ i da u vezi s tim dâ razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za osnov za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora da bude uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske, broj 33977/96, stav 84 in fine, 26. juli 2001. godine).
33. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je u smislu odredbe člana 197 stav 1 ZKPRS opšti uslov za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. Međutim, budući da apelant u apelaciji nije osporio zaključak o postojanju osnovane sumnje kao opšteg uslova za određivanje mjere pritvora, nego samo zaključak o postojanju posebnog pritvorskog razloga iz tačke v) iste zakonske odredbe koja se odnosi na naročite okolnosti (ponavljanje ili činjenje krivičnog djela), Ustavni sud će ispitati samo apelantove navode kojim osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, uključujući i navode kojim osporava nepostojanje zakonskog osnova za pritvor u izreci rješenja.
34. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može da navede sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini dalja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uslova, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991. godine, stav 40, serija A, br. 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009. godine).
35. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, između ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
36. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbio žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o produženju pritvora nakon donošenja odluke kojom je prvostepena presuda ukinuta cijeneći da i dalje postoji pritvorski razlog iz člana 197 stav 1 tačka v). U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja zasnovano na izvedenim dokazima iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistiraju posebni uslovi za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud ponovio naročite okolnosti kod apelanta koje opravdavaju mjeru pritvora, posebno broj prethodno učinjenih krivičnih djela i visina izrečenih kazni (posljednja u trajanju od 10 godina i šest mjeseci), koje je kao dokaznu građu imao u vidu prvostepeni sud (brojevi presuda i pravosnažnost navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja) i dovedene u vezu s apelantovim lošim imovnim stanjem (nezaposlen, bez stalnih prihoda) iz kojih je proizašao zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi, u toj fazi postupka, mogao da ponovi, dovrši ili učini krivično djelo.
37. Iz navedenih obrazloženja, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da su naročite okolnosti u smislu standarda koje su redovni sudovi naveli u prethodnim tačkama ocijenjene u smislu konkretnih i specifičnih okolnosti kod apelanta i u tom pravcu su za stav o neophodnosti produženja pritvora apelantu, nakon ukidanja prvostepene presude i vraćanja predmeta na ponovno suđenje, navedeni jasni razlozi koji upućuju na njegovu raniju osuđivanost za teška krivična djela, a koja ga nije odvratila od novih kriminalnih aktivnosti. Stoga, suprotno apelantovim tvrdnjama, redovni sudovi su ocijenili navedene naročite okolnosti, o čemu su navedena jasna i argumentovana obrazloženja uz zaključak da upravo te konkretne okolnosti opravdavaju bojazan da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da ponovi krivično djelo, i to isto ili istovrsno krivično djelo, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.
38. Takođe, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud razmotrio apelantove navode da je izreka osporenog rješenja nerazumljiva jer u njoj nije navedena zakonska odredba na osnovu koje je pritvor produžen. U vezi s tim, Vrhovni sud je ukazao da su u izreci navedene odredbe na osnovu kojih je pritvor produžen nakon ukidanja prvostepene presude i vrijeme do kada taj pritvor može da traje (najduže godinu dana). Time je izreka rješenja, suprotno navodima iz apelacije, razumljiva, a zatim i usklađena s razlozima datim u obrazloženju u pogledu pritvorskog osnova iz odredaba člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS prema kojem je pritvor i produžen.
39. Ustavni sud smatra, imajući u vidu navedeno, da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu s jedne strane značaj osnovnog prava na slobodu i bezbjednost i s druge strane naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citirana odluka Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene) koje u sveukupnosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao da ponovi isto ili istovrsno krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi pri ocjeni naročitih okolnosti naveli jasne i argumentovane razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi već citirana odluka, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998. godine, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).
40. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije da je osporenim rješenjima povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) i stav 3 Evropske konvencije.
Pritvor nakon donošenja prvostepene presude
41. Dalje, Ustavni sud konstatuje da je nakon vraćanja predmeta na ponovno suđenje, budući da je apelant s tužiocem sklopio sporazum o priznanju krivice, koji je sud prihvatio, Okružni sud održao ročište za izricanje krivičnopravne sankcije, te donio i objavio Presudu broj 11 0 K 020568 19 K 2 od 7. oktobra 2019. godine. Tom presudom je apelant proglašen krivim i osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca.
42. Ustavni sud podsjeća da član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja „osuđujuće presude“, pri čemu se fraza „osuđujuća presuda“ ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, serija A, broj 7, stav 9). Takođe, „zakonitost“ pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora da bude u skladu s domaćim zakonom i Evropskom konvencijom. Dalje, član 5 stav 1 tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, serija A ,broj 63, stav 35).
43. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud, nakon izricanja prvostepene presude, budući da je apelantu izrekao kaznu zatvora te da se apelant nalazio u pritvoru, na osnovu člana 203 stav 1 ZKPRS, produžio pritvor jer je utvrdio da je osnovan tužiočev zahtjev iznesen u završnoj riječi da se apelantu produži pritvor jer postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS. Apelantu je produžen pritvor nakon donošenja prvostepene presude, i to rješenjem od 7. oktobra 2019. godine. Kako proizlazi iz navedenog rješenja Okružnog suda, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga iz člana 207 stav 3 u vezi sa st. 1 i 2 KZRS u sticaju s krivičnim djelom omogućavanja uživanja opojnih droga iz člana 208 stav 1 KZRS za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca u koju mu je uračunato vrijeme koje je proveo u pritvoru počevši od 10. oktobra 2017. godine pa dok bude trajao. U trenutku donošenja osporenog rješenja apelant se nalazi u pritvoru. Shodno navedenom, proizlazi da apelantovo lišavanje slobode potpada pod izuzetak iz člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.
44. U konkretnom slučaju, dakle, nakon izricanja prvostepene presude (7. oktobra 2019. godine) kojom je apelant proglašen krivim apelantu je produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može da traje najduže još devet mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterijuma koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnog djela neovlašćene proizvodnje i prometa opojnih droga u sticaju s krivičnim djelom omogućavanja uživanja opojnih za koja je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od pet godina i dva mjeseca, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je kao direktna posljedica takve presude produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može da traje još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
45. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 203 stav 1 ZKP prema kojoj „kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, […]“. Takođe, prema prvoj rečenici stava 3 člana 203 ZKP slijedi: „Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci.“ Iz navedenog proizlazi da je apelantu pritvor određen u skladu s odredbama domaćeg zakona. Međutim, apelant osporava postojanje razloga za pritvor u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka v) ZKP. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koje apelant osporava jasno navedeno da redovni sud još uvijek smatra da i dalje egzistiraju uslovi za pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka v)
ZKPRS.
46. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbio žalbu apelantove odbrane protiv rješenja o produženju pritvora nakon izricanja prvostepene presude cijeneći da prvostepeni sud izrečenom mjerom produženja pritvora apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu je Vrhovni sud podsjetio na obrazloženje prvostepenog rješenja zasnovano na izvedenim dokazima iz kog, prema ocjeni tog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da kod apelanta i dalje egzistira poseban uslov za pritvor iz člana 197 stav 1 tačka v) ZKPRS, dakle opasnost od ponavljanja krivičnog djela. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti u smislu člana 320 ZKPRS u vezi sa članom 203 stav 1 ZKPRS cijenio postojanje posebnog pritvorskog razloga po kojem je apelantu produžen pritvor nakon izricanja prvostepene presude, ukazujući pri tom na valjano činjenično utvrđenje i zaključak prvostepenog suda, koje je kao svoje prihvatio u cijelosti. U tom kontekstu su ponovljene naročite okolnosti kod apelanta koje opravdavaju mjeru pritvora, naročito broj prethodno učinjenih krivičnih djela i visina izrečenih kazni (posljednja u trajanju od 10 godina i šest mjeseci) koje je kao dokaznu građu imao u vidu prvostepeni sud (brojevi presuda i pravosnažnost navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja) i dovedene u vezu s apelantovim lošim imovnim stanjem (nezaposlen, bez stalnih prihoda) iz kojih je proizašao zaključak o postojanju naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi boravkom na slobodi apelant mogao da ponovi, dovrši ili učini krivično djelo.
47. Osim toga, Vrhovni sud se osvrnuo i na žalbeni prigovor kojim je ukazana mjera pritvora dovedena u vezu s apelantovim lošim zdravstvenim stanjem. Vrhovni sud je obrazložio da sva pritvorena lica, pa i apelant, u smislu člana 20 Zakona o izvršenju krivičnih sankcija RS, imaju obezbijeđenu adekvatnu zdravstvenu zaštitu.
48. Konačno, u pogledu apelantovih navoda da je tužilac predložio da mu se produži pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka g), Ustavni sud, prije svega, zapaža da taj navod apelant nije iznio u žalbi na rješenje od 7. oktobra 2019. godine (koju je dostavio uz apelaciju). Budući da je apelant propustio da te navode istakne u žalbi protiv prvostepenog rješenja, te na taj način pruži mogućnost Vrhovnom sudu da se o tome izjasni, Ustavni sud ukazuje da ne može razmatrati navode koje apelant prvi put ističe u predmetnoj apelaciji (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).
49. Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 3 Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
50. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačke a) i c) i stav 3 Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom apelantove žalbe o produženju pritvora nakon donošenja rješenja drugostepenog suda kojim se ukida prvostepena presuda i predmet vraća na ponovno suđenje, te potom protiv rješenja donesenog nakon izricanja prvostepene presude, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao da ponovi isto ili istovrsno krivično djelo, uz razloge koji u sveukupnosti predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i bezbjednost ličnosti.
51. Na osnovu člana 18 stav (3) tačka l) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
52. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelantov prijedlog zahtjeva za donošenje privremene mjere.
53. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević