Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3580/19 (Z. K., T.G. i B. Š.)

Odluka donesena 17. 12. 2019.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Radni spor
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prava iz radnog odnosa
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3580/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

17. 12. 2019.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 17. prosinca 2019. godine, u predmetu broj AP-3580/19, rješavajući apelacije Zlatka Kikića i drugih, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:

Zlatko Kikić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 Rs 023312 18 Rsž od 29. srpnja 2019. godine;

T. G. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Rs 224888 18 Rev od 2. srpnja 2019. godine;

Bećir Šišić protiv Presude Kantonalnog sud u Tuzli broj 32 0 Rs 226966 16 Rsž od 23. kolovoza 2019. godine;

zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.

OBRAZLOŽENJE

1. AP-3580/19

1. Zlatko Kikić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, podnio je 12. rujna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 Rs 023312 18 Rsž od 29. srpnja 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tužena (Republika Srpska, Okružni sud u Doboju) isplati određene novčane iznose na ime neisplaćene jubilarne nagrade za 30 godina radnog staža, na ime izgubljene zarade zbog manje obračunatog minulog rada, zbog nepriznavanja vremena provedenog u oružanim snagama VRS kao duplog staža, te zbog propuštanja dostavljanja pismenog odgovora na dopunu tužbe, a sve po čl. 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), kao i da se obveže tužena da na dosuđene iznose uplati doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje. Osim toga, odbačen je apelantov prijedlog za donošenje sudske mjere osiguranja prema vještaku D.B. uknjižbom založnog prava na vještakovu nepokretnu imovinu u određenom novčanom iznosu, a radi osiguranja eventualnog novčanog potraživanja od vještaka, usljed čega može nastati šteta trećim osobama.

3. U obrazloženju presude Okružni sud je, u pogledu jubilarne nagrade za 30 godina radnog staža, naveo da je prvostupanjski sud pravilnom ocjenom svih izvedenih dokaza, u skladu sa čl. 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su u odnosu na dva poslodavca, podaci o zaposlenju odnosno apelantovom radnom stažu u radnoj knjižici, izmijenjeni i to na način da je dio brojeva i tekstom ispisanog sadržaja mehaničkim struganjem odstranjen i izmijenjen. Budući da radna knjižica ne sadrži ispravku eventualno netočnih upisa na način propisan čl. 259. do 262. Zakona o radu, Okružni sud je istakao da se nije moglo utvrditi da je apelant u vrijeme podnošenja zahtjeva ostvario radni staž u trajanju od 30 godina. S tim u vezi je ukazao da su u vrijeme izdavanja uvjerenja o zaposlenju apelanta kod oba poduzeća (čiji su upisi sporni), ta poduzeća još uvijek postojala i bila su u mogućnosti, podatke o zaposlenju točno upisati u radnu knjižicu i to ovjeriti svojim pečatima (umjesto izdavanja uvjerenja). Pri tome, je naveo uvjerenja ovih poduzeća nemaju dokaznu snagu javne nego privatne isprave, u smislu čl. 132. st. 1. ZPP odnosno člana 159. Zakona o opštem upravnom postupku (ne radi o uvjerenjima koje su izdali državni organi uprave u granicama svoje nadležnosti, odnosno ustanove kojima je povjereno vršenje javnih ovlaštenja). U pogledu odluke o odbacivanju prijedloga za određivanje sudske mjere osiguranja protiv D.B. uknjižbom založnog prava na nekretninama, Okružni sud je naveo da apelant nije dokazao vjerojatnost ovog potraživanja, pri čemu je naglašeno da je osiguranje zasnivanjem založnog prava dozvoljeno samo kad već postoji odluka suda o tom potraživanju koja još nije postala izvršna u smislu čl. 271. st.1. toč. 4. i st. 2. ZPP. Konačno, Okružni sud je istakao da je pravilno odbijen zahtjev za isplatu naknade plaće zbog manje obračunatog minulog rada, zbog nepriznavanja duplog radnog staža za vrijeme provedeno u oružanim snagama, iz razloga što je taj zahtjev u suprotnosti s odredbama materijalnog prava. Naime, vrijeme provedeno u oružanim snagama se ne priznaje u radni staž nego može biti priznato kao poseban staž i kao takav nije osnova za ostvarivanje prava na uvećanje plaće u skladu s čl. 92. Zakona o radu.

2. AP-3816/19

4. T. G. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Zikreta Ibrahimović odvjetnica iz Sarajeva, podnio je 7. listopada 2019 godine, apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 224888 18 Rev od 2. srpnja 2019. godine.

5. Osporenom odlukom Vrhovnog suda revizija tuženog (Kanton Sarajevo) je usvojena i preinačene su obje nižestupanjske presude, na način da je odbijen kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev.

6. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je apelant postavljenim tužbenim zahtjevom od tuženog tražio isplatu potraživanja iz radnog odnosa u određenom razdoblju (razliku plaće sa doprinosima za MIO, razliku toplog obroka, razliku regresa, uvećanje plaće po osnovu ocjene rada, i isplatu jednokratne novčane pomoć za slučaj teške tjelesne povrede). Vrhovni sud je istakao da je osnovan revizijski prigovor nedostatka pasivne legitimacije istaknut od strane tuženog, a na koji sud pazi po službenoj dužnosti i koji se može istaći tijekom cijelog postupka, pa i u reviziji. Naime, Vrhovni sud je istakao da je apelant u spornom razdoblju obavljao poslove direktora Zavoda za informatiku i statistiku Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Zavod) na osnovu rješenja tuženog o imenovanju, iz čega proizilazi da je apelant u spornom periodu povodom svih prava i obaveza proisteklih iz radnog odnosa u materijalno pravnom odnosu sa Zavodom. Pri tome je ukazao da je čl. 22. st. 1. toč. c) Zakona o organizaciji i djelokrugu organa uprave i upravnih organizacija Kantona Sarajevo, propisano da je Zavod samostalna upravna organizacija, koja ima svojstvo pravne osobe (st. 2. navedenog članka), iz čega proizilazi da tuženi nije pasivno legitimiran. Konačno, Vrhovni sud je naveo da nema utjecaja što je tuženi osnivač Zavoda, jer su to odnosi Zavoda i osnivača, a ne i trećih osoba (a apelant je u ovom slučaju je treća osoba).

3. AP-4467/19

7. Bećir Šišić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Emil Galušić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 19. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog sud u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Rs 226966 16 Rsž od 23. kolovoza 2019. godine.

8. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Kazneno popravni zavod poluotvorenog tipa Tuzla) na osnovu neisplaćenih prekovremenih sati za period 1. siječnja 2010. godine do 31. prosinca 2012. godine, isplati određeni novčani iznos.

9. U obrazloženju presude prvostupanjski sud je naveo da je djelimično prihvatio prigovor tuženog da je apelantovo potraživanje zastarjelo, s obzirom da je čl. 106. Zakona o radu propisano da novčana potraživanja iz radnog odnosa zastarijevaju za tri godine (apelant tužbu podnio 26. siječnja 2015. godine) pa je zastarjelo potraživanje od 1. siječnja 2010 do 26. siječnja 2012. godine. Također, prvostupanjski sud je naveo da je među strankama nesporno da je apelantu svakog mjeseca osnovna plaća uvećana za 30% po osnovu posebnih uvjeta rada u skladu s čl. 23. Zakona o plaćama i naknadama u organima vlasti FBiH, a kao poseban uvjet podrazumijeva se rad u smjenama, rad noću, rad subotom i nedjeljom, rad za vrijeme državnog praznika. S tim u vezi, prvostupanjski sud je naveo da je apelantu s dodatkom od 30% isplaćena veća plaća nego da mu je bila obračunata i isplaćena osnovna plaća uvećana za dodatke po osnovu prekovremenog rada, noćnog rada i rada u državne praznike, a bez dodatka za posebne uvjete rada. S obzirom da je odbijen tužbeni zahtjev, prvostupanjski sud je odbio apelanta sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u smislu odredbe čl. 386. st.1. Zakona o parničnom postupku,.

10. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo da je prvostupanjski sud je pravilno raspravio od strane tuženog istaknuti prigovor zastare potraživanja. U pogledu dijela zahtjeva koji nije obuhvaćen zastarom, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da je taj dio zahtjeva u cijelosti neosnovan, o čemu je dao jasne činjenične i pravne razloge (191. st. 4. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP)). Također, Kantonalni sud je istakao da apelantu ne pripadaju traženi troškovi žalbenog postupka, zbog čega je o troškovima žalbenog postupka odlučeno kao u stavu drugom izreke ove presude ( čl. 397. st. 1. u vezi sa članom 386. st. ZPP) Spajanje predmeta

11. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na istim ili sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3580/19.

12. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.

Apelacioni navodi

13. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo. Osim toga, apelanti se pozivaju i na povredu zabrane diskriminacije, ali te navode nisu posebno obrazlagali niti argumentirali, već su ih zasnovali na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni materijalnog i procesnog prava.

14. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

17. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

19. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3580/19 (Z. K., T.G. i B. Š.) | Sudska praksa | Aktio