Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3425/19 (D. C.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Zakonito hapšenje po presudi suda
- Apelacija preuranjena
- Pritvor
- Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja bijega
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3425/19
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-3425/19, rješavajući apelaciju Dragana Cerovca, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Dragana Cerovca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023251 19 Kž 6 od 31. jula 2019. godine u odnosu na prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Dragana Cerovca podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 023251 19 Kž 6 od 31. jula 2019. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što je preuranjena.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Dragan Cerovac (u daljnjem tekstu: apelant) koji se nalazi na izdržavanju kazne zatvora u KPZ Banja Luka-Tunjice, te kojeg zastupa Predrag Ješurić advokat iz Bijeljine, podnio je 26. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 023251 19 Kž 6 od 31. jula 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 5. septembra 2019. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini-Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Republičkog javnog tužilaštva Republike Srpske-Posebno odjeljenje za suzbijanje korupcije, organizovanog kriminala i najtežih oblika privrednog kriminala (u daljnjem tekstu: Republičko javno tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud i Republičko javno tužilaštvo su, u periodu od 10. do 13. septembra 2019. godine, dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Okružnog suda (sudije za prethodni postupak) broj 11 0 K 023251 18 Kpp 3 od 22. oktobra 2018. godine određen je pritvor osumnjičenima (apelantu, Miljanu Vidoviću i Ljubanu Vidović), zbog osnovane sumnje da su počinili krivično djelo Otmica iz člana 142. stav 2. u vezi sa stavom 1. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS) i pritvorskih osnova iz člana 197. stav 1. tačka a) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP RS). Pritvor po tom rješenju je osumnjičenima određen iz primjenu odredbe člana 196. stav 2. ZKP RS, budući da su se osumnjičeni nalazili u bjekstvu, pa je sudija za prethodni postupak pritvor odredio bez saslušanja.
6. Nakon što je apelant kao osumnjičeni, po raspisanoj centralnoj potjernici, pronađen i priveden u Kazneno-popravni zavod Banja Luka 7. novembra 2018. godine po osnovu naprijed navedenog rješenja, sudija za prethodni postupak je 8. novembra 2018. godine održao ročište radi ispitivanja pritvorenog lica-apelanta. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da se sudija za prethodni postupak kod donošenja zaključka o ispunjenosti uslova propisanih članom 197. stav 1. tačka a) ZKP RS u konkretnom slučaju rukovodio slijedećim razlozima i to: jer je očigledno da je osumnjičeni apelant prijavio prebivalište u mjestu Gornja Pilica bb opština Zvornik, te da se nije odazvao na pozive tužilaštva radi ispitivanja u svojstvu osumnjičenog, a također apelantovo prisustvo nije moglo biti obezbjeđeno ni nakon izdavanja naredbe suda za njegovo prinudno dovođenje radi provođenja istrage. Pri tome iz stanja spisa predmeta proizlazi zaključak sudije za prethodni postupak da se apelant krio, u cilju izbjegavanja krivične odgovornosti, te imajući u vidu da apelant osim državljanstva Bosne i Hercegovine ima i državljanstvo Republike Srbije, a samim time i putne isprave za prelazak državne granice, što je apelant i učinio (14. maja 2018. godine), tj. odmah nakon izvršenja predmetnog krivičnog djela, te da sve naprijed navedeno upućuje na zaključak da je prema apelantu bilo potrebno odrediti pritvor. Osim toga su redovni sudovi se u svim rješenjima bavili postojanjem osnovane sumnje da je apelant počinio predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, dok su u pojedinim rješenjima, također, naglasili (u smislu odredbi člana 13. stav (3) i člana 196. st. (1) i (4) ZKP RS) da se prema apelantu izricanjem mjera zabrane, a ni jemstva kao blažih mjera od pritvora ne bi ostvarila svrha neometanog obezbjeđenja daljnjeg vođenja krivičnog postupka, zbog čega je bilo neophodno produžiti pritvor apelantu.
7. Nadalje iz stanja spisa predmeta proizlazi da su, nakon prvobitno određenog pritvora, Okružni sud i Vrhovni sud, u periodu od 22. oktobra 2018. godine do 15. jula 2019. godine, u više navrata odlučivali kako o prijedlogu tužilaštva za produženje pritvora, tako i o prijedlozima apelantove odbrane za ukidanje pritvora apelantu u svojstvu osumnjičenog-optuženog. U svakom od navedenih rješenja su redovni sudovi naglašavali i daljnje postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 197. stav (1) tačka a) ZKP RS, referirajući se suštinski na iznesenu argumentaciju iz rješenja kojim je prvobitno određen pritvor apelantu (od 22. oktobra 2018. godine) uz zaključak da se nisu promijenile okolnosti
8. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 023251 17 K od 15. jula 2019. godine apelant je oglašen krivim, zbog krivičnog djela Otmica iz člana 142. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci, te mu je navedenom presudom u kaznu zatvora uračunato vrijeme provedeno u pritvoru počev od 7. novembra 2018. godine pa dok isti bude trajao.
9. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je tužilac u završnoj riječi na glavnom pretresu (prije donošenja presude iz prethodnog stava) podnio prijedlog da se prema apelantu nakon izricanja presude produži pritvor, smatrajući da na apelantovoj strani postoji pritvorski razlog iz člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS, tj. da postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od njegovog bjekstva. Postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje
10. Rješenjem Okružnog suda broj 11 0 K 023251 19 K od 15. jula 2019. godine prema apelantu se produžava pritvor iz pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS, tako da pritvor po ovom rješenju može trajati do upućivanje apelanta (optuženog) na izdržavanje kazne zatvora, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude. Rješenjem je, nadalje, određeno da ako za to vrijeme bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačava ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i apelant (optuženi) pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena presuda, kojom se prvostepena presuda odluka ukida, pritvor može trajati najduže još jednu godinu od izricanja drugostepene odluke, s tim što će se isti ukinuti uvijek istekom izrečene kazne.
11. U obrazloženju rješenja je Okružni sud, prije svega, ukazao na osuđujuću presudu tog suda od 15. jula 2019. godine, kojom je apelant oglašen krivim za predmetno krivično djelo o suđen na kaznu zatvora. S tim u vezi je Okružni sud naveo da je, odlučujući po prijedlogu tužilaštva za produženje pritvora, naveo da i dalje neophodno zadržavanje apelanta u pritvoru nakon izricanja presude kojom je oglašen krivim za predmetno krivično djelo. S tim u vezi je Okružni sud ukazao da i dalje egzistira poseban pritvorski razlog, zbog koga je apelantu pritvor određen i produžavan. Naime, Okružni sud je istakao da u konkretnom slučaju postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta, jer on osim državljanstva Bosne i Hercegovine, ima i državljanstvo Republike Srbije i stalno mjesto prebivališta u Loznici, gdje je živio sa svojom porodicom prije određivanja pritvora. S druge strane, na prijavljenoj adresi u Bosni i Hercegovini (Gornja Pilica b.b. Zvornik), nije mu se mogao uručiti poziv sa saslušanje u tužilaštvu i nije moglo biti realizovano njegovo prinudno dovođenje od strane sudske policije. U tom smislu je navedeno da je apelant kao optuženi postao dostupan pravosudnim organima Republike Srpske tek kada je za njim bila raspisana potjernica, odnosno kada je po navedenoj potjernici lišen slobode. Dakle, Okružni sud je istakao da navedene okolnosti nesumnjivo ukazuju da i dalje postoji opasnost od bjekstva apelanta ukoliko bi on bio pušten na slobodu, a radi se o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora do deset godina. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci rješenja na osnovu odredbi člana 203. st.
(1) i (3) ZKP RS.
12. Rješenjem Vrhovnog suda broj 11 0 K 023251 19 Kž 6 od 31. jula 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca izjavljena protiv prvostepenog rješenja Okružnog suda od 15. jula 2019. godine.
13. U obrazloženju rješenja je Vrhovni sud naveo da je, suprotno žalbenim prigovorima, za uspostavljeni pritvorski razlog iz odredbe člana 197. stav 1. tačke a) ZKP RS, dato u prvostepenom rješenju detaljno i argumentovano obrazloženje, koje u cijelosti kao valjano prihvata i Vrhovni sud. Naime, navedeno je da je prvostepeno rješenje pravilno utvrdilo da postoji opasnost od bjekstva apelanta kao optuženog, imajući u vidu da, osim državljanstva Bosne i Hercegovine, ima i državljanstvo Republike Srbije (gdje je i rođen) i stalno mjesto prebivališta u Loznici, u kojoj je živio i dalje živi sa porodicom - roditeljima, pa kada se ove činjenice dovedu u vezu sa njegovim ponašanjem u periodu prije određivanja jednomjesečnog pritvora (nije primio poziv tužilaštva za saslušanje, nakon toga, nije realizovana naredba izdata sudskoj policiji za njegovo dovođenje, zbog toga što je nepoznat u mjestu Gornja Pilica bb Zvornik, koju adresu je on prijavio nadležnom organu), radi čega je bila raspisana potjernica (po kojoj je lišen slobode 7. novembra 2018. godine), u cijelosti se potvrđuje pravilnost zaključka prvostepenog rješenja da i u ovoj fazi postupka, postoji realna opasnost od bjekstva i da su ispunjeni zakonski uslovi za produženje pritvora iz razloga sadržanog u odredbi člana 197. stav 1. tačka a) ZKP RS. Stoga je Vrhovni sud istakao da nije osnovano zalaganje žalbe da se apelantu ukine pritvor.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz člana II/3.d), e) i m) i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju.
15. Apelant, prije svega, ukazuje na proizvoljnost i diskriminaciju prema njemu, s obzirom na način utvrđivanja činjeničnog stanja u predmetom postupku. S tim u vezi obrazlaže način na koji su ovlaštena službena lica (pripadnici sudske policije) postupali u konkretnom slučaju, slijedom čega je izveden zaključak o njegovoj nedostupnosti i dodijeljen mu „oreol“ bjegunca, što je rezultiralo raspisivanjem potjernice, te njegovim hapšenjem prilikom jednog od desetina prelazaka državne granice između Bosne i Hercegovine i Republike Srbije. Pri tome apelant navodi da on o tome „nema pojma“, niti bi na „svoju ulogu u eventualnom krivičnom djelu koje su počinila, navodno, braća Vidović“, ističući da je on u Bosni i Hercegovini obilazio svoga djeda i snabdijevao se gorivom koje je „opštepoznato znatno jeftinije u Bosni i Hercegovini“. Rezultat navedenog je, po ocjeni apelanta, da je osnovana sumnja, kao opšti pritvorski razlog, manjkava u konkretnom slučaju, te da osporeno rješenje ne sadrži „ijednu rečenicu na navedene okolnosti, pa naravno ni ocjenu istih“. Zatim apelant ističe da osporeno rješenje nema nikakvog osvrta na iznesene razloge i argumentaciju iz žalbe, već samo potvrđuje kao pravilnim zaključke prvostepenog suda. Konačno, apelant navodi da je tužilaštvo svojim nezakonitim radom i komotnim pristupom u postupku u kojem su narušena apelantova prava, dovelo u zabludu Sud, koja je proizvela produženje pritvora i na taj način ugrozila ustavna prava apelanta, a to je sve „amnestirano proizvoljnim, nemarnim, neposvećenim i diskriminacionim postupanjem Vrhovnog suda.
b)Odgovor na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da su navodi iz apelacije neosnovani, jer su redovni sudovi donijeli pravilna i zakonita rješenja kojima nije došlo do povrede prava na koja apelant ukazuje. Pritom je Vrhovni sud istakao da je savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKP RS cijenio sve žalbene navode i o njima dao sasvim jasne odgovore, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
17. Okružni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku u svemu ispoštovana prava apelanta koja mu garantuju Ustav Bosne i Hercegovine i Evropska konvencija, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
18. Republičko javno tužilaštvo je, prije svega, navelo da navodi iz apelacije ukazuju da apelant, u suštini, osporava činjenično stanje slijedom čega smatra da je osporena odluka nezakonita. S tim u vezi je navedeno da je, u toku postupka u više navrata, nesporno utvrđeno da, u konkretnom slučaju, postoje okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva apelanta jer on, osim državljanstva Bosne i Hercegovine, ima i državljanstvo Republike Srbije, pa je time i prijavljen na dva adrese prebivališta, a tokom istrage u ovom krivičnom predmetu nije bio pronađen na adresi koju je prijavio u Bosni i Hercegovini. Međutim, apelant ima stalno mjesto prebivališta u Loznici, u Republici Srbiji, gdje je živio sa svojom porodicom prije lišenja slobode po raspisanoj međunarodnoj potjernici i određivanju pritvora (o čemu tužilaštvo nije imalo saznanja sve do njegovog hapšenja i ispitivanja u svojstvu osumnjičenog). S druge strane je Republičko javno tužilaštvo istaklo da se, na prijavljenoj adresi u Bosni i Hercegovini koju je to tužilaštvo imalo u momentu pokretanja istrage, apelantu kao osumnjičenom nije mogao uručiti poziv za ispitivanje (nepoznat na adresi) i nije moglo biti realizovano njegovo prinudno dovođenje od strane sudske policije (nepoznat na adresi). Apelant, kao optuženi, je tek po raspisanoj međunarodnoj potjernici lišen slobode na graničnom prelazu između republike Srbije i Bosne i Hercegovine i tek tada je postao dostupan pravosudnim organima Republike Srpske u cilju vođenja krivične istrage protiv njega zbog krivičnog djela Otmica iz člana 142. stav 2. KZ RS. Raspisivanje međunarodne potjernice je naređeno od strane nadležnog suda, na zahtjev Republičkog javnog tužilaštva, tek nakon prikupljenih dokaza da apelant kao optuženi posjeduje i državljanstvo Republike Srbije i nakon neodazivanju na poziv za ispitivanje (nepoznat na adresi) i ne pronalaženju apelanta od strane sudske policije na prijavljenoj adresi u Bosni i Hercegovini, po naredbi za dovođenje. S obzirom i na kasnije utvrđenu činjenicu o faktičkom mjestu življenja apelanta u Loznici, u Republici Srbiji, takve okolnosti nesumnjivo su ukazivale i ukazuju da postoji stvarna opasnost od njegovog bjekstva, ukoliko bi on bio pušten na slobodu čime bi onemogućio vođenje ovog krivičnog postupka. Iz svega navedenog smatramo da je osporeno rješenje Vrhovnog suda pravilno i na zakonit način doneseno. U tom smislu je navedeno i da je apelantu pružena mogućnost da se izjasni o svakom prijedlogu tužilaštva, koje pravo je apelant u punom obimu i koristio.
19. Također je Republičko javno tužilaštvo, u odnosu na navode o povredi prava iz člana 6. Evropske konvencije, navelo da apelant ne konkretizuje u čemu se sastoji povreda na koju ukazuje, već se na povredu paušalno poziva, a pri tome isključivo osporava utvrđeno činjenično stanje. Također je u odnosu na navode o povredi prava na pravično suđenje navedeno da se krivični postupak sagledava u cjelini, te da do pravosnažnog okončanja postupka nije moguće ispitati da li eventualno postoji povreda garancija iz navedenog prava. S obzirom na navedeno je predloženo da se predmetna apelacija odbaci kao preuranjena, odnosno odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 53/12, 91/17 i 66/18). Za potrebe ove odluke će se koristiti neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:
Opšte odredbe Član 196. stav (2) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).
Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka a) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:
a) ako se krije ili ako postoje druge okolnosti koje ukazuju na opasnost od bjekstva, Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. (1) i (3) (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i
g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.
Pritvor nakon izricanja presude Član 301.
Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivaće se odredba člana 197. ovog zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
a) U odnosu na pravo na pravično suđenje
23. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da se garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije odnose na krivični postupak u cijelosti, te da se odgovor na pitanje da li je neka od tih garancija prekršena ne može dati dok postupak traje, jer eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi da li je krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravosnažno ne okonča (vidi, Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra1988. godine, Serija A, broj 146, stav 68; Ustavni sud, Odluka broj AP 247/05 od 18. maja 2005.godine, tačka 15, dostupna na www.ustavnisud.ba). U konkretnom slučaju, iz stanja spisa predmeta (odgovora Republičkog javnog tužilaštva) proizlazi da krivični postupak koji se vodi protiv apelanta još uvijek nije okončan. Predmet osporavanja apelacijom je rješenje koje je doneseno u postupku po žalbi protiv prvostepenog rješenja (od 15. jula 2019. godine) kojim je apelantu produžen pritvor. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da postupak u kojem je doneseno osporeno rješenje ne predstavlja utvrđenje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, u smislu člana 6. Evropske konvencije (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka broj AP-3271/13 od 23. decembra 2013. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba, tačka 26). S obzirom na to, Ustavni sud zaključuje da je apelacija u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije preuranjena.
b) U odnosu na ostale navode
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 11 0 K 023251 19 Kž 6 od 31. jula 2019. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu datum kada je osporena odluka donesena, te činjenicu da je predmetna apelacija podnesena 26. avgusta 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda.
25. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjem prekršena prava iz člana II/3.d) i m) Ustava Bosne i Hercegovine, te člana 5. Evropske konvencije i člana 2. Protokola broj 4. uz Evropsku konvenciju, navodeći pritom i da je osporeno rješenje rezultat diskriminatornog odnosa Vrhovnog suda prema njemu. Međutim, Ustavni sud smatra da, u svjetlu apelacionih navoda i činjenica konkretnog predmeta, predmetna apelacija svojom suštinom pokreće isključivo pitanja obuhvaćena garancijama prava na ličnu slobodu i sigurnost člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije, iz kojeg razloga će Ustavni sud ispitati navode apelacije po ovom pravnom osnovu.
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
29. Član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode izuzev u niže navedenim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom: a. zakonitog lišenja slobode po presudi nadležnog suda;
[...]
30. U vezi sa navodima o kršenju prava iz člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na konzistentnu praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), prema kojoj se lica koja su pritvorena nakon donošenja prvostepene osuđujuće presude, bez obzira na to da li su prije toga bila u pritvoru ili ne, nalaze u situaciji koju propisuje član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Naime, član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije propisuje mogućnost «zakonitog lišavanja slobode nakon izricanja osuđujuće presude», pri čemu se fraza «osuđujuća presuda» ne može tumačiti restriktivno, tj. tako da se odnosi samo na pravosnažnu presudu (vidi, Evropski sud, Wemhoff protiv Njemačke, presuda od 27. juna 1968. godine, Serija A broj 7, stav 9). Također, «zakonitost» pritvora ne traži zakonitu presudu, već samo zakonit pritvor, što znači da pritvor mora biti u skladu sa domaćim zakonom i sa Evropskom konvencijom. Dalje, član 5. stav 1. tačka a) traži postojanje uzročne veze, i to ne samo hronološke, između osuđujuće presude i pritvora po tom osnovu (vidi, Evropski sud, Van Droogenbroeck protiv Belgije, presuda od 25. aprila 1983. godine, Serija A broj 63, stav 35).
31. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterija koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom nepravosnažnom presudom Okružnog suda (od 15. jula 2019. godine) proglašen krivim zbog krivičnog djela Otmica iz člana 142. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ RS. Navedenom presudom apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od godinu dana i šest mjeseci. Dakle, proizlazi da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora (rješenje od 15. jula 2019. godine koje je potvrđeno osporenim rješenjem od 31. jula 3019. godine). Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati „do upućivanja apelanta na izdržavanje kazne, a najduže devet mjeseci od dana izricanja prvostepene presude“, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.
32. Što se tiče saglasnosti osporenog rješenja sa domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da je ono doneseno po žalbi protiv prvostepenog rješenja Okružnog suda od 15. jula 2019. godine, tj. redovni sudovi su u konkretnom slučaju apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu sa odredbama člana 203. st. (1) i (3) člana 301. ZKP RS, primjenjujući pravni osnov iz člana 197. stav 1. tačka a) navedenog Zakona, zbog postojanja opravdane bojazni da bi apelant puštanjem na slobodu mogao pobjeći. Neophodnost produženja pritvora apelantu po ovom posebnom pritvorskom osnovu su redovni sudovi argumentirali u svjetlu ranije apelantove (ne)dostupnosti pravosudnim organima Republike Srpske, za koju je između ostalog i u osporenoj odluci zaključeno da i dalje egzistira kao realna opasnost-okolnost, iz čega proizlazi da se i u ovoj fazi krivičnog postupka neophodnim ukazuje produžavanje pritvora apelantu radi nesmetanog vođenja predmetnog krivičnog postupka, odnosno njegovog okončanja. Ustavni sud u navedenim razlozima kako Okružnog suda, tako i Vrhovnog suda, ne može naći bilo kakvu proizvoljnost, s obzirom na kontinuitet postojanja opasnosti apelantovog bjekstva tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka u svim njegovim fazama. Imajući u vidu navedeno, redovni sudovi su na osnovu svog diskrecionog prava odlučili da je pritvor mjera koja je neophodna u konkretnom slučaju, iz čega proizlazi zaključak da se svrha zbog koje je pritvor produžen apelantu u smislu člana 197. stav (1) tačka a) u vezi sa članom 203. stav (1) i člana 301. ZKP RS ne bi mogla ostvariti nekom blažom mjerom. U navedenom Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost koja bi bila u suprotnosti sa garancijama koje pruža član 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud nalazi neosnovanim i apelantov navod u vezi sa proizvoljnim postupanjem redovnih sudova u postupku u kojem je doneseno osporeno rješenje, zbog neispitivanja samog postojanja osnovane sumnje kao preduslova za produženje pritvora apelantu. Ovo iz razloga, jer su redovni sudovi u ovoj krivičnopravnoj stvari ispitivali postojanje osnovane sumnje (da je apelant kao lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti) u svim rješenjima koja su prethodila osuđujućoj presudi za apelanta, nakon koje je taj conditio sine qua non utvrđen navedenom presudom, a bez kojeg uslova ona ne bi mogla biti ni donesena, i u pogledu kojeg činjenično-pravnog pitanja je nakon toga redovni sud vezan kod određivanja/produžavanja pritvora.
33. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije neosnovani.
VIII.Zaključak
34. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada je osporeno rješenje Vrhovnog suda, kojim se potvrđuje prvostepeno rješenje o produžavanju pritvora, zasnovano na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može optuženom odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir pritom okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 197. stav (1) tačka a) ZKP RS, te obrazložio na način koji se ne može smatrati proizvoljnim.
35. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
36. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević