Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4029/19 (M. V.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Radni spor
- Prava iz radnog odnosa
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4029/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4029/19, rješavajući apelaciju Miroslava Vidovića, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Miroslav Vidović protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu broj 68 0 Rs 033781 15 Rsž od 21. kolovoza 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Miroslav Vidović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tomislavgrada, podnio je 24. listopada 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Rs 033781 15 Rsž od 21. kolovoza 2019. godine.
2. Osporenom odlukom Kantonalnog suda uvažena je žalba i prvostupanjska presuda je preinačena i odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja (S.M., A.J., K.D., A.D. i apelanta) kojim je traženo da se naloži tuženoj (Kanton 10 – Vlada Kantona 10) da im na ime razlike troškova prijevoza isplati određene novčane iznose, kao i da ubuduće isplaćuje troškove prijevoza u određenom iznosu, kako budu dospijevali.
3. U obrazloženju presude Kantonalni sud je naveo je nesporno da su tužitelji djelatnici tužene, da im tužena (kao i ostalim svojim djelatnicima) uplaćuje naknadu troškova prijevoza u skladu s čl.
1. Uredbe o izmjenama i dopunama Uredbe o naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnog odnosa službenika (u daljnjem tekstu: Uredba). Dalje je naveo da se sporazum o isplati i načinu isplate razlike naknade za troškove prijevoza koji je tužena zaključila s djelatnicima Ministarstva unutrašnjih poslova (u daljnjem tekstu: MUP) i djelatnicima osnovnih škola na području tužene, odnosi na određenu kategoriju zaposlenika tj. korisnika proračuna i zaključivanjem takvog sporazuma tužitelji nisu diskriminirani. Naime, Kantonalni sud istakao da tužitelji nisu ponudili očite dokaze o diskriminaciji koja je zabranjena odredbama čl. 5. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR), čijim je st. 1. propisano da osoba koja traži zaposlenje kao i osoba koja se zaposli, ne može biti stavljena u nepovoljniji položaj, zbog rase, boje kože, spola, jezika, vjere, političkog i drugog mišljenja, nacionalnog ili socijalnog porijekla, imovnog stanja, rođenja ili kakve druge okolnosti itd., dok je čl. 5. st. 3. točke 1. i 2. navedenog zakona propisano da u slučaju kršenja odredbe čl. 5. st. 1. osoba čija su prava povrijeđena može podnijeti tužbu nadležnom sudu, a ukoliko podnositelj tužbe podnese očigledan dokaz diskriminacije koja je zabranjena odredbama navedenog članka, tuženik je dužan da podnese dokaz da takva razlika nije napravljena na osnovu diskriminacije. Dakle, Kantonalni sud je istakao da su tužitelji samo naveli da je prema njima počinjena diskriminacija u odnosu na ostale, bez navođenja koga, iako kod dokazivanja postojanja diskriminacije postoji princip podjele tereta dokazivanja između tužitelja i tuženog, na način da je obveza tužitelja, kao žrtve diskriminacije, da dokaže činjenice na osnovu kojih se može zaključiti da je došlo do diskriminacije (mora dokazati da je došlo do različitog tretmana), dok tuženik, može pobiti postojanje diskriminacije ističući da tužitelj nije u istoj ili sličnoj situaciji sa osobom sa kojom se uspoređuje i da se različit tretman ne zasniva na osnovi za koji se tvrdi da se zasniva. Budući da je nesporna činjenica da tužena naknadu na ime troškova prijevoza svim svojim djelatnicima (pa tako i tužiteljima), isplaćuje sukladno čl. 1. Uredbe, a tužitelji nisu dokazali da se radi o diskriminaciji i da su uslijed takve diskriminacije oštećeni za iznose koje potražuju na ime razlike naknade troškova prijevoza, te nisu ponudili dokaze o diskriminaciji koja je zabranjena čl. 5. ZOR, Kantonalni sud je istakao da je žalba tuženog osnovana.
Apelacioni navodi
4. Iz predmetne apelacije proizilazi da apelant smatra da je osporenom odlukom došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz članka II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članka 14. Europske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelant ističe da Kantonalni sud nije na jasan i argumentiran način obrazložio da tužitelji nisu ponudili očite dokaze o diskriminaciji. Pri tome je naveo da djelatnici MUP-a i djelatnici obrazovanja tužene, kao državni službenici i korisnici, imaju mogućnost usklađivanja troškova prijevoza, a da je ostalim zaposlenicima visina naknade troškova prijevoza ograničena na točno određen iznos, što je očita diskriminacija.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o kršenju ustavnih prava odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije u vezi sa pravom na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević