Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4344/19 (M. P.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Dosjelost
  • Vlasničko-pravni odnosi
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4344/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. siječnja 2020. godine, u predmetu broj AP-4344/19, rješavajući apelaciju Marka Prole, na osnovu članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Marko Prole protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 75 0 P 033583 19 Rev od 2. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 033583 18 Gž 2 od 26. ožujka 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Marko Prole (u daljnjem tekstu: apelant) iz Šipova, kojeg zastupa Dejan Miletić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 8. studenog 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 75 0 P 033583 19 Rev od 2. kolovoza 2019. godine i Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 75 0 P 033583 18 Gž 2 od 26. ožujka 2019. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je vlasnik i posjednik nekretnina označenih sa brojem 597, te da su tuženi (S.P., B.P., S.P. i S.P.) od iste bespravno oduzeli određenu površinu, kao i da sud obveže tužene da mu predaju u posjed oduzetu površinu, s tog dijela uklone ogradu i zemljište dovedu u prvobitno stanje, te se ubuduće suzdrže od takvog uznemiravanja apelanta u njegovim vlasničkim pravima.

3. U obrazloženju presude drugostupanjski sud je istakao da iz izvedenih dokaza proizilazi da su apelantove nekretnine i nekretnine prvotuženog u okviru regulacijskog plana iz 1980. godine, a sporni dio koji apelant potražuje, po regulacijskom planu u cjelosti pripada parceli prvotuženog. Nadalje, naveo je da iz provedenih dokaza proizilazi da parcela ostalih tuženih nije okviru regulacijskog plana, pa je apelant bio dužan u tom dijelu dokazati u kojim granicama je kupio predmetnu nekretninu, odnosno u kojem opsegu ju je koristio, međutim, u tom pravcu nije izveo ni jedan dokaz, a svi iskazi stranaka i svjedoka odnose se isključivo na dio koji pripada prvotuženom.

4. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je sporno zemljište dio sadašnje parcele prvotuženog broj 594, ranije dio k.č. 16/83 upisane na prvotuženog i N.P. sa po 1/2 dijela (koji je u diobi s prvotuženim dobio dio parcele koja sada nosi oznaku 596) i takvo stanje upisa i posjeda postoji od 1976. godine, kada su tuženi na parceli 16/83 na temelju urbanističkih suglasnosti i građevinskih dozvola sagradili svoje kuće. Iako je nesporno da je apelant 1972. godine kupio parcelu 16/81-1 (koja je sada sastavni dio k.č. 597) i prema nalazima oba vještaka od tada do 1976. godine sporno zemljište bilo je u sastavu te parcele, Vrhovni sud je ukazao da je 1976. godine došlo do promjene tako da je sporno zemljište od tada u sastavu parcele 16/83, odnosno sada parcele 594. Naime, novo stanje je prema nalazu vještaka geometra nastalo stavkom spiska promjena koju vještak geometar nije pronašao u arhivi, dok vještaka građevinsko-arhitektonske struke u nalazu pretpostavlja da je došlo do greške prilikom prenošenja parametara popisnog katastra na skicu katastarskog plana. Dalje, je naveo da među strankama nije sporno da je prvotuženi početkom 80- tih godina na spornom zemljištu izgradio garažu, da je apelant prije toga iznad tog zemljišta sagradio stepenice uz svoju kuću, a da prvotuženi od tada koristi zemljište ispod tih stepenica (između parničnih stranaka uređena međa rješenjem suda). Imajući u vidu da su tuženi u posjedu spornog dijela parcele od 1976. godine, Vrhovni sud je istakao da su osnovano osporavali apelantov tužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva na tom zemljištu tvrdnjom da su i dosjelošću stekli pravo vlasništva na njemu, suglasno čl. 58. st. 2. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP), u vezi sa odredbom člana 312. stav 5. ZSP. Konačno, Vrhovni sud je istakao da apelant izvedenim dokazima nije dokazao da je vlasnik sporne površine upisane na prvotuženog, pa je osporena odluka donesena saglasno odredbama članova 126. stav 1. i 127. stav 1. ZSP. Apelacioni navodi

5. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Naime, apelant ističe da nema dokaza da postoje uvjeti za stjecanje vlasništva dosjelošću na spornom dijelu zemljišta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, jesu li ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda Ustavni sud smatra da su Vrhovni sud, kao i drugostupanjski sud, u obrazloženju svojih odluka dali jasne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4344/19 (M. P.) | Sudska praksa | Aktio