Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3138/18 (Postbanka BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo u stečaju)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Isplata duga
- Kamata
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Stečaj
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Član 13. EK – Pravo na djelotvorni pravni lijek
Sastav suda
Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3138/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednik Mato Tadić i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3138/18, rješavajući apelaciju Postbanke BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo u stečaju, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Postbanka BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo u stečaju protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 P 206588 17 Gž od 19. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu broj 65 0 P 206588 16 P 3 od 27. januara 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Postbanka BH, Poštanska banka BiH d.d. Sarajevo u stečaju (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Feđad Začiragić advokat iz Sarajeva, podnio je 1. juna 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 P 206588 17 Gž od 19. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 P 206588 16 P 3 od 27. januara 2017. godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 65 0 P 206588 16 P 3 od 27. januara 2017. godine obavezani su apelant i Investiciono-komercijalna banka d.d. Zenica (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da tužiteljici (E.H.) solidarno isplate iznos od 6.924,87 EUR sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju na stranu valutu počev od 12. maja 2011. godine, kao dana podnošenja tužbe, do isplate, uz naknadu troškova parničnog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Općinski sud je naveo da je apelant sa tužiteljicom 26. jula 2007. godine zaključio Ugovor o vezanom depozitu, na osnovu kojeg je tužiteljica položila kod apelanta iznos od 10.040,00 EUR, počev od 26. jula 2007. godine do 26. jula 2010. godine. Nadalje je naveo da je Rješenjem Agencije za bankarstvo Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Agencija za bankarstvo) od 5. oktobra 2010. godine apelantu imenovan privremeni upravnik, te su mu Odlukom Agencije za bankarstvo od 8. oktobra 2010. godine blokirani depoziti i druge obaveze zatečenih na računu na dan uvođenja privremene uprave, do iznosa od 3.500,00 KM. Općinski sud je, takođe, utvrdio da je apelant 25. maja 2012. godine tužiteljici isplatio iznos od 3.330,00 EUR, te da je saldo iznosio 6.935,97 EUR. Zatim, da je rješenjem Agencije za bankarstvo od 20. juna 2013. godine apelantu ukinuta bankarska dozvola i nad njim otvoren likvidacioni postupak, o čemu je obavijestio klijente oglasom u dnevnim novinama od 30. decembra 2013. godine. Zatim je utvrdio da je rješenjem Općinskog suda od 23. marta 2015. godine nad apelantovom imovinom otvoren stečajni postupak, te da je tužiteljica prijavom od 20. maja 2015. godine u stečajnom postupku potraživala od apelanta iznos od 10.247,31 EUR na ime glavnice potraživanja, zatezne kamate počev od 4. maja 2011. godine i troškove parničnog postupka. Nadalje je utvrdio da je apelant sa Moja banka d.d. Sarajevu (u daljnjem tekstu: pravni prednik drugotuženog) 18. decembra 2013. godine zaključio sporazum o preuzimanju dijela aktive i dijela pasive apelanta, te da je pravni prednik drugotuženog preuzeo depozit sa tužiteljičinog avista računa u iznosu od 6.935,97 EUR. Zatim, da je apelant sa pravnim prednikom drugotuženog 27. decembra 2013. godine zaključio Ugovor o preuzimanju obaveza po osnovu depozita stanovništva, kojim je pravni prednik drugotuženog preuzeo ispunjenje apelantovih obaveza po depozitima za stanovništvo. Općinski sud je naveo da je stečajni upravnik na ispitnom ročištu održanom 28. oktobra 2015. godine osporio tužiteljičina potraživanja, te je, s obzirom da je tužiteljica postupila po odredbi člana 115. Zakona o stečajnom postupku i prijavila osporeno potraživanje, zaključio da su se stekli uslovi za nastavak tog postupka. Istakao je da se u konkretnom slučaju radi o vraćanju novčanog depozita koga je tužiteljica kao deponent dala apelantu po osnovu ugovora, te da odredbama Zakona o bankama i odlukom Agencije za bankarstvo od 8. oktobra 2010. godine nije stavljena zabrana da se pred sudom razriješi obligaciono pravni odnos među strankama po osnovu predmetnog ugovora o novčanom depozitu. Općinski sud je nadalje naveo da je tačno da je Rješenjem Agencije za bankarstvo od 5. oktobra 2010. godine apelantu imenovan privremeni upravnik počevši od tog datuma, te da su Odlukom Agencije za bankarstvo 8. oktobra 2010. godine, blokirani apelantovi depoziti i druge obaveze zatečenih na njegovom računu banke na dan uvođenja privremene uprave. Međutim, ukazao je da je članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) određeno da svako fizičko ili pravno lice ima pravo na neometano uživanje svoje imovine i da niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava. Slijedom navedenog je zaključio da bi donošenjem drugačije odluke došlo do kršenja Evropske konvencije. Općinski sud je nadalje naveo da je tužiteljica proširila tužbeni zahtjev i u odnosu na pravnog prednika drugotuženog, koji je u toku postupka pripojen drugotuženom, jer je preuzeo apelantovu obavezu, a što proizilazi iz izvedenih materijalnih dokaza. Općinski sud je ukazao da je odredbama člana 446. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) propisano da se preuzimanje duga vrši ugovorom između dužnika i preuzimaoca, na koji je pristao povjerilac (stav 1.), te da ugovor o preuzimanju duga ima dejstva ugovora o preuzimanju ispunjenja za vrijeme dok povjerilac ne bude dao svoj pristanak na ugovor o preuzimanju duga, kao i ako on odbije da da pristanak (stav 5.). S tim u vezi je istakao da tužiteljica nije dala pristanak na ugovor o preuzimanju ispunjenja duga, te da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe člana 446. stav 5. ZOO. Slijedom navedenog Općinski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan u pogledu glavnog duga, te istakao da je visinu utvrdio shodno nalazu i mišljenju vještaka finansijske struke, kojeg je prihvatio kao stručan i nespristrasan. U konačnici je, na osnovu člana 277. ZOO, obavezao apelanta i drugotuženog na isplatu zatezne kamate po kamatnoj stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju na stranu valutu.
4. Presudom Kantonalnog suda broj 65 0 P 206588 17 Gž od 19. marta 2018. godine djelimično je uvažena apelantova žalba i preinačena prvostepena presuda na način da je utvrđeno postojanje osnovanog potraživanja tužiteljice prema apelantu za isplatu iznosa od 6.924,87 EUR, sa zateznom kamatom po kamatnoj stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju na stranu valutu, počev od 12. maja 2011. godine kao dana podnošenja tužbe do isplate, te je utvrđeno postojanje obaveze apelanta da tužiteljici na ime troškova postupka isplati iznos od 10.156,52 KM zajedno sa drugotuženim. Zatim je djelimično uvažena žalba drugotuženog i on je obavezan da na dosuđeni iznos isplati zateznu kamatu po kamatnoj stopi koje banke u mjestu ispunjenja plaćaju na devizne štedne uloge po viđenju na stranu valutu počev od 18. decembra 2013. godine do isplate, dok je u preostalom dijelu žalba odbijena kao neosnovana, te je odbijen apelantov zahtjev za naknadu troškova postupka koji su nastali povodom žalbe.
5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je tužiteljica dokazala postojanje obaveze po osnovu ugovora o vezanom depozitu od 26. jula 2007. godine, zaključenog između nje i apelanta, da apelant nije izvršio svoju ugovorenu obavezu po predmetnom ugovoru, te da je apelant ostao dužan tužiteljici isplatiti iznos od 6.924,87 EUR, na koji je iznos obavezan i drugotuženi po osnovu sporazuma od 18. decembra 2013. godine. Nadalje je naveo da, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud nije bio dužan odbaciti tužbu, niti se može smatrati da se tužiteljica odrekla tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu zateznih kamata i troškova postupka. S tim u vezi je istakao da je tužiteljica 20. maja 2015. godine u stečajnom postupku otvorenom nad apelantovom imovinom prijavila potraživanja u iznosu od 10.424,31 EUR (20.042,00 KM) sa zateznim kamatama od 4. maja 2011. godine i troškovima postupka koji su nastali u predmetnom postupku, navodeći da je bilo više ročišta, pa nisu tačni žalbeni navodi da je tužiteljica prijavila samo potraživanje na ime glavnice. Kantonalni sud je nadalje naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da tužiteljica nije blagovremeno, u roku od 30 dana od održavanja ročišta 28. oktobra 2015. godine na kojem su njena potraživanja u cjelosti osporena, opredijelila tužbeni zahtjev, s obzirom da je tužiteljica nastavak postupka zatražila pismenim podneskom od 23. novembra 2015. godine, odnosno u roku od 30 dana od održavanja navedenog ročišta. Zatim je naveo da se apelantovom žalbom neosnovano prigovara da je samo drugotuženi dužan isplatiti dosuđeni iznos tužiteljici po osnovu sporazuma od 18. decembra 2013. godine, zaključenog između apelanta i drugotuženog. S tim u vezi je istakao da tuženi nisu dokazali da je tužiteljica dala izjavu o pristanku na navedeni sporazum, u smislu odredbe člana 446. ZOO da bi drugotuženi stupio na mjesto prijašnjeg dužnika, niti je dokazano da je tužiteljica od drugotuženog primila dio na ime ispunjenja obaveze iz ugovora, čime bi se smatralo da je dala svoj pristanak. Slijedom navedenog je zaključio da, shodno odredbi člana 446. stav 5. ZOO, pomenuti sporazum ima dejstvo ugovora o preuzimanju ispunjenja. Kantonalni sud je nadalje naveo da se ne mogu prihvatiti apelantovi žalbeni navodi da je tužiteljica od 30. decembra 2013. godine imala na raspolaganju ostatak oročenih sredstava kod drugotuženog. S tim u vezi je istakao da je apelant obavijestio deponente da mu je rješenjem Agencije za bankarstvo ukinuta bankarska dozvola i da je nad njegovom imovinom otvoren likvidacioni postupak, da je likvidacioni upravnik donio odluku o prihvatanju ponude pravnog prednika drugotuženog o preuzimanju obaveza koje apelant ima prema svojim deponentima, te da će apelantovim staviti na raspolaganje depozite od 6. januara 2014. godine. Slijedom navedenog Kantonalni sud je zaključio da je obaveza isplate bila na drugotuženom, te da se njeno neizvršenje ne može se pripisati tužiteljici, kako se žalbom navodi. Nadalje je naveo da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da zatezne kamate ne teku od dana otvaranja stečajnog postupka, s obzirom da je odredbom člana 34. Zakona o stečajnom postupku, na koju se apelant poziva, propisano da se u niži isplatni red razvrstavaju upravo kamate koje teku od otvaranja stečajnog postupka na potraživanja stečajnih povjerilaca. Kantonalni sud je naveo da su osnovani apelantovi žalbeni navodi da se o tužbenom zahtjevu u odnosu na njega mogla donijeti samo utvrđujuća, a ne kondemnatorna presuda, jer parnični sud, shodno odredbama čl. 115. i 116. Zakona o stečajnom postupku, može samo deklaratornom odlukom utvrditi postojanje osporenog potraživanja. Pri tome je istakao da je u obrazloženju kondemnatorne presude sadržan deklaratorni preambul, u kojem je utvrđeno postojanje pravnog odnosa koji predstavlja osnov za donošenje kondemnatorne izreke, odnosno da je u kondemnatornoj izreci sadržana i deklaratorna izreka o postojanju potraživanja. U konačnici Kantonalni sud je naveo da su osnovani žalbeni navodi drugotuženog da je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo u dijelu odluke o isplati zatezne kamate, jer nije mogao biti obavezan na isplatu zatezne kamate od dana podnošenja tužbe, s obzirom da, u smislu odredbe člana 449. stav 2. ZOO, kao preuzimalac duga ne odgovara za zatezne kamate koje su dospjele do preuzimanja duga obzirom da stranke nisu drugačije ugovorile. Slijedom navedenog obavezao je drugotuženog na isplatu zatezne kamate počev od zaključenja sporazuma od 18. decembra 2013. godine, sa kojim je datumom preuzeo predmetni dug.
Apelacioni navodi
6. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naveo je da su redovni sudovi ispravnom primjenom odredaba Zakona o stečajnom postupku i Zakona o parničnom postupku bili dužni odbaciti tužbu u odnosu na apelanta, kao nedozvoljenu. Naveo je da tužiteljica nije postupila u skladu sa odredbom člana 115. Zakona o stečajnom postupku, jer nije prilagodila tužbeni zahtjev u predmetnoj parnici na način da bude utvrđujući, a ne kondemnatorni. Apelant je nadalje naveo da je tužiteljica u stečajnom postupku prijavila samo tačan iznos glavnice potraživanja, pa je stečajni upravnik mogao donijeti odluku samo u odnosu na glavnicu i uputiti je da radi utvrđivanja osnovanosti tog potraživanja pokrene, odnosno nastavi započetu parnicu. Naveo je da se, s obzirom da nije prijavila potraživanja po osnovu zatezne kamate i troškova parničnog postupka, ima smatrati da se tužiteljica odrekla tih potraživanja u odnosu na apelanta, zbog čega smatra da su redovni sudovi pogrešno primjenili materijalno pravo kada su usvojili tužbeni zahtjev. Nadalje je naveo da je neosnovan apelantičin tužbeni zahtjev za isplatu kamata dospjelih u periodu od uvođenja privremene uprave kod apelanta, s obzirom da mu je bilo zabranjeno da tužiteljici isplati novčani depozit. Takođe je naveo da je u toku postupka utvrđeno da je pravni prednik drugotuženog preuzeo apelantove obaveze po osnovu depozita i da su ona apelantici bila na raspolaganju od 30. decembra 2013. godine i još uvijek su na raspolaganju kod drugotuženog, pa je vođenje predmetnog postupka bilo nepotrebno. Apelant je naveo da je tužiteljica, shodno odredbi člana 296. ZOO, dužna primiti ispunjenje potraživanja od strane trećeg lica, za šta nije potrebno prethodno zaključenje ugovora o preuzimanju ispunjenja duga, te da je od 30. decembra 2013. godine, shodno odredbi člana 325. ZOO, pala u dužničku docnju, pa je neosnovan tužbeni zahtjev u pogledu isplate kamata i troškova dospjelih nakon tog datuma.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su redovni sudovi primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi, u obrazloženju osporenih odluka, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Naime, redovni sudovi su naveli da ugovor kojim je pravni prednik drugotuženog preuzeo obaveze isplate depozita apelantovih komitenata, po pravnoj prirodi predstavlja ugovor o preuzimanju ispunjenja, shodno odredbi člana 446. ZOO stav 5. ZOO, iz kog razloga su usvojili tužbeni zahtjev i u odnosu na apelanta. Takođe su iznijeli razloge zbog kojih smatraju da je tužiteljica postupila u skladu sa odredbom člana 115. Zakona o stečajnom postupku, kada je u roku od 30 dana od održavanja ročišta na kojem je stečajni upravnik osporio njeno potraživanje, zahtijevala nastavak predmetnog postupka, kao i da su neosnovani apelantovi navodi da je tužiteljica u stečajnom postupku prijavila samo potraživanje na ime glavnice, odnosno da je odustala od potraživanja po osnovu kamata i troškova postupka. Pri tome Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u prvostepenom i žalbenom postupku, a koje navode su razmotrili Općinski sud i Kantonalni sud prilikom donošenja osporenih odluka, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koje se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević