Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4061/16 (M. Ž.)

Odluka donesena 06. 02. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje - nepristrasan sud
  • Nadležnost suda
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Član 6. EK – pravo na pravično suđenje - općenito
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević, Tudor Pantiru, Margarita Caca-Nikolovska, Giovanni Grasso

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4061/16

Apelacija

Odluka o meritumu

06. 02. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u plenarnom sazivu, u predmetu broj AP 4061/16, rješavajući apelaciju Mladena Ždrale, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) i člana 61. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Margarita Caca-Nikolovska, potpredsjednica Tudor Pantiru, sudija Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja Giovanni Grasso, sudija na sjednici održanoj 6. februara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Mladena Ždrale.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukidaju se presude Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013421 16 Kžž od 16. juna 2016. godine i S1 2 K 013421 15 Kžk od 11. januara 2016. godine i Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 013421 15 Kž 10 od 27. augusta 2015. godine.

Predmet se vraća Sudu Bosne i Hercegovine koji je dužan da donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Sudu Bosne i Hercegovine da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 30 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Mladen Ždrale (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kerim Čelik, advokat iz Sarajeva, podnio je 24. oktobra 2016. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presuda Suda Bosne i Hercegovine br. S1 2 K 013421 16 Kžž od 16. juna 2016. godine i S1 2 K 013421 15 Kžk od 11. januara 2016. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju.

3. Pozvani su dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

5. Prije razmatranja konkretnih činjenica, odnosno osporenih presuda (s obzirom na često spominjanje u osporenim presudama), Ustavni sud upućuje na relevantne dijelove rješenja o određivanju pritvora apelantu, kao i na Rješenje Suda BiH broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine (jer se na njega ukazuje u apelantovom predmetu, a koje nije dostavljeno uz apelaciju, ali koje je Ustavnom sudu dostavljeno u predmetu Đorđa Ždrale broj AP 3105/09 u kojem je donijeta odluka o dopustivosti i meritumu od 14. septembra 2010. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba) te ukazuje na njihove relevantne dijelove kako slijedi u nastavku.

6. Sud BiH, vijeće u sastavu Jasmina Kosović (predsjednica), te članovi Darko Samardžić i Senadin Begtašević, donio je Rješenje broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine kojim je uvažena žalba Tužilaštva broj KT-309/08 od 20. augusta 2009. godine i rješenje Suda BiH od 18. augusta 2009. godine preinačeno, te se Sud BiH proglasio stvarno nadležnim za postupanje u krivičnom predmetu protiv Đorđa Ždrale zbog krivičnog djela teškog ubistva „iz člana 149. stav 1.2. i 4. i stav 2. KZ RS-a“ (u pitanju je Krivični zakon Republike Srpske, u daljnjem tekstu:

KZRS).

7. U obrazloženju je navedeno da je Sud BiH, nakon što je ispitao osporeno rješenje u granicama žalbenih navoda, donio odluku ukazujući na član 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Zakon o Sudu BiH) i postavljajući kao sporno pitanje može li krivično djelo teškog ubistva iz entitetskog zakona prema okolnostima i načinu izvršenja izazvati štetne ili druge posljedice izvan teritorije entiteta ili za Bosnu i Hercegovinu koje bi po svom karakteru i obimu Sudu BiH dalo legitimitet za suđenje u ovom predmetu. U obrazloženju rješenja je ukazano (kako je to naveo Ustavni sud u Odluci broj AP 3105/09) da je način izvršenja krivičnog djela koje se apelantu (Đorđe Ždrale) stavlja na teret izazvao strah i nesigurnost građana, te nepovjerenje u institucije vlasti nadležne da osiguraju njihovu zaštitu, zatim da s ciljem opće sigurnosti postoji potreba za uključivanjem državnog nivoa u rasvjetljavanje neriješenih ubistava koja prelaze okvire lokalnog nivoa jer se radi o organiziranom kriminalu. Najzad, ukazano je i na to da je pri utvrđivanju nadležnosti zanemaren apelantov (Đorđe Ždrale) profil ličnosti, tj. da je lišen slobode prema potjernici, da je već osuđivan za krivično djelo ubistva, da se sumnjiči i povezuje s većim brojem ubistava lica koja su bila vlasnici firmi ili lica iz privrednog i političkog života, kao i za druga krivična djela izvršena na području RS i Federacije BiH. S obzirom na to da se strah građana vezuje za apelantov (Đorđe Ždrale) profil ličnosti i njegovu povezanost s organiziranim kriminalom, a da se zbog takvog kriminala BiH svrstava u zemlje visokog rizika, štetne posljedice se ogledaju u izostalim finansijskim ulaganjima.

Rješenje Suda BiH kojim je apelantu određen pritvor

8. Sud BiH je donio Rješenje broj S1 2 K 002624 13 Krn 2 od 5. februara 2013. godine kojim je apelantu određen pritvor. U rješenju je navedeno da je u toku postupak protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala iz člana 250. stav

2. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH; u uvodu obrazloženja, za razliku od preambule, navedeno je i organizirani kriminal iz člana 383a. stav 3. KZRS) u vezi s krivičnim djelima dogovora za učinjenje krivičnih djela iz člana 247. KZBiH, pripremanja krivičnih djela iz člana 248. KZBiH, u vezi s krivičnim djelom ubistva iz člana 166. stav 2. tačka a) Krivičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: KZFBiH). U rješenju je, između ostalog, Sud BiH naveo da će se izjasniti na postavljeno i problematizirano pitanje nadležnosti Suda BiH za predmetna krivična djela s obzirom na to da se u konkretnom slučaju pored krivičnih djela koja su propisana KZBiH osumnjičeni (apelant) tereti i za izvršenje krivičnih djela iz nadležnosti entitetskih sudova. U odnosu na spomenuta krivična djela, Sud BiH je ukazao da svoju nadležnost zasniva na osnovu člana 7. Zakona o Sudu BiH, i to na stavu 2. tačka b) tog zakona. Navedenom zakonskom odredbom propisano je da Sud BiH ima nadležnost i za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko kada ta krivična djela mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu, a što je tužilac obrazložio na ročištu ukazavši na strukturu kriminalne grupe, kao i na metodu njenog kriminalnog djelovanja koja je poznata na širem području gradova Istočno Sarajevo i Sarajevo, dakle radilo se o prekoentitetskom kriminalnom djelovanju. Sud BiH je cijenio da navedena krivična djela pripadaju upravo toj kategoriji s obzirom na osnovanu sumnju koja ukazuje na način učinjenja, brojnost kriminalnih radnji i osumnjičenih, kao i posljedice, te s obzirom na to da je djelovanje organizirane grupe, čiji je organizator i članovi (među kojima je apelant), u ovom predmetu nakon otkrivanja izvršenih krivičnih djela izazvalo strah, uznemirenost i nesigurnost među građanima Federacije BiH, Republike Srpske, odnosno cijele Bosne i Hercegovine, i čije posljedice prelaze granice entitetâ BiH i države BiH, te izazivaju ozbiljne reperkusije i štetne posljedice za BiH zbog narušavanja ugleda BiH u međunarodnoj zajednici, koja se zbog takvih djela često svrstava u zemlje visokog sigurnosnog rizika. Osim navedenog, Sud BiH je prihvatio i razloge iz rješenja od 25. augusta 2009. godine (X-KRO-08/540- 1) kojim je uvažena žalba Tužilaštva, te preinačeno rješenje Suda BiH od 18. augusta 2009. godine, a kojim se Sud BiH proglasio stvarno nadležnim za postupanje u krivičnom predmetu protiv „osumnjičenog Đorđa Ždrale, a samim tim i osumnjičenog [apelanta]“, za kojeg je Sud BiH naveo da postoji osnovana sumnja da je bio član organizirane kriminalne grupe koju je organizirao upravo Đorđe Ždrale. Sud BiH je ukazao na činjenicu da se do momenta odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora nisu promijenile činjenice relevantne za odlučivanje o stvarnoj nadležnosti Suda BiH da postupa u ovom predmetu. Dakle, bez obzira na obavezu suda da pazi na svoju nadležnost u toku cijelog postupka (član 28. ZKP-a), jednom utvrđena nadležnost suda ne bi trebala biti mijenjana ukoliko sud nije utvrdio nove činjenice i okolnosti koje su od značaja za pitanje nadležnosti.

Osporena rješenja u postupku protiv apelanta

9. Sud BiH je donio Presudu broj S1 2 K 013421 13 K od 17. februara 2015. godine kojom je apelant na osnovu člana 284. tačka c) Zakona o krivičnom postupku (u daljnjem tekstu: ZKP) oslobođen optužbe da je radnjama opisanim u izreci presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 2. KZFBiH i krivično djelo izazivanja opće opasnosti iz člana 323. stav 3. u vezi sa članom 31. KZFBiH, a sve u vezi sa članom 54. KZFBiH.

10. U obrazloženju presude Sud BiH je naveo da Tužilaštvo nije pružilo dokaze koji bi izvan razumne sumnje uputili na zaključak da je apelant počinio krivično djelo kako je navedeno u optužnici, niti da je učestvovao u radnjama koje su prethodile pripremi izvršenja krivičnog djela. Sud BiH je naveo da na osnovu izvedenih dokaza nije mogao zaključiti da je vozilo otuđeno od bračnog para Edelmann korišteno za izvršenje krivičnog djela, niti da ga je otuđio apelant. Sud BiH se pozvao na iskaze svjedoka koji su naveli da je vozilo koje su kritične prilike vidjeli imalo diplomatske tablice. Sud BiH je također ukazao da nije utvrđeno ko je ukrao tablice (krađu je prijavio službenik OSCE-a). Kako je Sud BiH naveo, tvrdnja da je apelant učestvovao u iznajmljivanju garaže koja je korištena radi pripremanja i sakrivanja predmeta izvršenja krivičnog djela, kao i da je apelant učestvovao odnosno pribavio automatsku pušku koja nikada nije pronađena ostala je u domenu pretpostavki. Sud BiH je ukazao na iskaz svjedoka P1 (iz istrage), ali nije mogao izvesti nesumnjiv zaključak da je druženje apelanta i tog svjedoka takvo da bi ga apelant upoznao s planiranjem krivičnog djela. Također, Sud BiH je naveo da je Tužilaštvo bez čvrstih i uvjerljivih dokaza zastupalo tezu da je apelant učestvovao u pribavljanju informacija o kretanju Milorada Todorovića (oštećenog), te je Sud BiH u vezi s tim ukazao na svjedočenje Nebojše Janjića iz istrage i zaključio da je te informacije tražio Đorđe Ždrale. Nadalje, pozivajući se na iskaze svjedoka Dalibora Bambareza i Aleksandra Pejakovića, Sud BiH je zaključio da je vozilo Audi 6 preuzeo Boris Govedarica, a upoređujući iskaze ta dva navedena svjedoka i iskaz Tatjane Bambarez s iskazom svjedoka P1, Sud BiH je izveo nesumnjiv zaključak da je Govedarica vozilo preuzeo u večernjim satima, a svjedok P1 je naveo da se s apelantom i Govedaricom sreo u toku dana. Zbog iskaza svjedoka Tatjane i Dalibora Bambarez (datih u istrazi i na glavnom pretresu), Sud BiH je ostao u sumnji da je apelant zvao Bambareza s broja s kojeg ga je ranije zvao Govedarica (i rekao: „Sletjeli smo sa ceste.“), a što je Sud BiH doveo u vezu s drugim dokazima. Također, Sud BiH se očitovao i o navodima o pripremanju garaže. Sud BiH je zaključio, nakon analize svih provedenih dokaza na glavnom pretresu, kako pojedinačno tako i u njihovoj međusobnoj vezi, da su teze optužbe ostale na nivou pretpostavki, te u nedostatku čvrstih i pouzdanih dokaza Sud BiH nije mogao, kako je naveo, na nesumnjiv način zaključiti da je apelant počinio krivičnopravne radnje koje su mu optužnicom stavljene na teret, zbog čega je primjenom principa in dubio pro reo apelanta oslobodio optužbe.

11. Sud BiH, vijeće Apelacionog odjeljenja (u sastavu: Dragomir Vukoje, Senadin Begtašević i Meddžida Kreso), donio je Rješenje broj S1 2 J 013421 15 Kž 10 od 27. augusta 2015. godine kojim je žalbu Tužilaštva uvažio, te prvostepenu presudu od 17. februara 2015. godine ukinuo i odredio održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja.

12. U obrazloženju rješenja je navedeno da je Tužilaštvo izjavilo žalbu zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačke h) i k) ZKP-a i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. stav 1. ZKP-a s prijedlogom da se žalba uvaži, prvostepena presuda ukine (na osnovu člana 315. stav 1. tačke a) i b) ZKP-a) i odredi održavanje pretresa pred apelacionim vijećem Suda BiH. Sud BiH je naveo da je u skladu sa članom 306. ZKP-a ispitao žalbu, te je zaključio da se prvostepeno vijeće, iako je doslovno iznijelo sadržaje iskaza svjedoka i dokaza objektivne prirode, ne upušta u ocjenu činjenica i dokaza, niti daje razloge zbog kojih su pojedini dokazi prihvaćeni ili nisu prihvaćeni, kao ni u ocjenu protivrječnih iskaza svjedoka, a što je, u skladu sa članom 290. stav 7. ZKP-a, bio u obavezi učiniti u nastavku rješenja ukazujući na iskaze svjedoka (tačka 7. rješenja). U tački 8. drugostepenog rješenja Sud BiH navodi da je prvostepeni sud zanemario dovesti u vezu iskaz svjedoka Šahinpašića s iskazom svjedoka Janjića i svjedoka P1. Navedeno je, prema ocjeni Suda BiH (kako je to Tužilaštvo osnovano ukazalo u žalbi), imalo za rezultat izostanak razloga o odlučnim činjenicama u osporenoj presudi, a što predstavlja bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a, uz jedinu mogućnost ukidanja presude i održavanje pretresa pred vijećem Apelacionog odjeljenja Suda BiH kako bi se u ponovnom postupku uklonili nedostaci koje je sud utvrdio odlučujući o žalbi Tužilaštva.

13. Sud BiH (vijeće Apelacionog odjeljenja u sastavu: Begtašević, Vukoje i Kreso) donio je Presudu broj S1 2 K 013421 15 Kžk od 11. januara 2016. godine kojom je apelant proglašen krivim da je na način opisan u izreci presude počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 31. istog zakona, te je apelanta osudio na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina.

14. U obrazloženju presude Sud BiH je ukazao na izvedene dokaze i prijedloge optužbe i odbrane. U tački 4. Sud BiH je naveo da je odbrana predložila izvođenje dokaza neposrednim saslušanjem vještaka Samira Babića, koji je sačinio nalaz i mišljenje u pogledu presretnutih razgovora tada osumnjičenih lica. Sud BiH je naveo da je odbio taj prijedlog odbrane jer je našao da odbrana uprkos činjenici da joj je dato dovoljno vremena za realizaciju pripreme izvođenja tog dokaza nije uvjerila sud u njegovo postojanje. Sud BiH je naveo da je odbrana na pretresu nakon ukidanja prvostepene presude istakla prigovor nezakonitosti u odnosu dokaze DT 17, DT 29, DT 34, DT 43, DT 53, DT 54 i DT 57, te je u tom pravcu zatraženo njihovo izuzimanje iz spisa, odnosno njihovo neprovođenje u toku pretresa pred apelacionim vijećem. Izjašnjavajući se na navedeno, između ostalog, na stranici 9. presude Sud BiH je naveo da je odbrana, izražavajući sumnju u zakonitost zapisnika o saslušanju svjedoka P1 navedenog broja od 4. februara 2013. godine i navedenog broja od 23. aprila 2013. godine, ukazala na simptomatičnu dužinu njihovog trajanja nalazeći neshvatljivim kratkoću trajanja davanja iskaza svjedoka datog pred Tužilaštvom u odnosu na njegov prvobitni iskaz dat u prostorijama Državne agencije za istrage i zaštitu (u daljnjem tekstu: SIPA). U vezi s tim, branilac je našao i problematičnim postupanje Tužilaštva u smislu da davanje iskaza ključnog svjedoka nije snimano audio i videotehnikom.

15. Cijeneći odredbe čl. 82, 83, 84. i 85. ZKP-a, koji propisuju uvjete koji moraju biti ispunjeni da bi se zapisnik o saslušanju svjedoka mogao koristiti kao dokaz u krivičnom postupku, vijeće je ispitalo zakonitost tih radnji dokazivanja. Nakon uvida u spis, odnosno ocijenivši zapisnike o saslušanju svjedoka P1 koje je uložila optužba, vijeće je našlo da su u cijelosti primijenjene odredbe navedenih članova ZKP-a, odnosno utvrdilo da su iskazi svjedoka zakonito pribavljeni i nisu nezakoniti u smislu člana 10. ZKP-a. Razmatrajući prigovor odbrane i u smislu eventualne povrede odredbe člana 86. stav 7. ZKP-a, a odnosi se na tok i način ispitivanja svjedoka, vijeće je smatralo da su ovlaštena službena lica i Tužilaštvo na ispravan i zakonit način, a sve u skladu sa članom 86. ZKP-a, saslušavali svjedoka. Vijeće je primijetilo da su i ovlaštena službena lica i tužilac u neometanom izlaganju dali priliku svjedoku da iznese svoja saznanja o krivičnom djelu, učiniocima i drugim važnim okolnostima za postupak, te da u situaciji kada nisu našli shodnim određenu činjenicu dodatno provjeravati drugim pitanjima to nisu ni činili, što je bila, očito, dopuštena praksa i strategija njih kao ispitivača. Kada je u pitanju navodna kratkoća trajanja davanja drugog iskaza, uzimajući u obzir da je svjedok u cijelosti ostao pri onome što je govorio u SIPA-i, potpuno logičnim se ukazuje da vrijeme trajanja davanja drugog iskaza traje kraće od prvobitnog. U vezi s navodnom simptomatičnošću da iskazi ključnog svjedoka nisu snimani audio i video, vijeće je podsjetilo na odredbu člana 90. ZKP-a kojom je jasno propisano da se saslušanje svjedoka može snimati audio ili audio-vizuelnim sredstvima, što znači da se radi o fakultativnoj mogućnosti, a ne o obavezi koju zakon, istina, u određenim slučajevima izričito propisuje, ali to u konkretnoj situaciji nije bio slučaj. Dakle, kako u ovom slučaju nisu bili ispunjeni uvjeti za obligatorno snimanje saslušanja svjedoka, odluka o eventualnom snimanju saslušanja spomenutog svjedoka predstavljala je samo mogućnost kojom se tužilac, evidentno rukovođen diskrecionom ocjenom, nije koristio. Vijeće je istaklo da je taj svjedok, čiji su zapisnici o saslušanju uloženi u spis, bio neposredno saslušan i na glavnom pretresu i na pretresu pred apelacionim vijećem, kako direktno od optužbe tako i unakrsno od odbrane, čime su u cijelosti otklonjene bilo kakve nedoumice u pogledu odlučnih činjenica na koje je svjedočio.

16. Sud BiH je također na stranici 13. presude ispitao nadležnost suda. Sud BiH je naveo da odredba člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) predviđa da krivični postupak mora biti vođen pred stvarno nadležnim sudom, dok je odredbom člana 297. stav 1. tačka g) ZKP-a propisano da će bitna povreda odredaba krivičnog postupka biti učinjena ukoliko sud donese presudu, a nije bio stvarno nadležan ili ako je nepravilno odbio optužbu zbog stvarne nenadležnosti. Sud BiH je ukazao da je svoju nadležnost u predmetu zasnovao na osnovu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, kojim je, između ostalog, propisano da sud ima nadležnost i za krivična djela utvrđena zakonima Federacije Bosne i Hercegovine, Republike Srpske i Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine kada ta krivična djela mogu izazvati i druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu. Razlozi na osnovu kojih je nadležnost po tom osnovu zasnovana detaljno su obrazloženi u Rješenju Suda BiH broj S1 2 K 002624 13 Krn 2 od 5. februara 2013. godine kojim je apelantu (tada osumnjičenom) određena mjera pritvora. Iako je sud tada imao izvornu nadležnost, budući da se protiv apelanta istraga vodila za više krivičnih djela koja su bila propisana i odredbama KZBiH, čime je postupanje Suda BiH u konkretnom predmetu bilo neupitno, on je, na osnovu člana 7. navedenog zakona, a imajući u vidu međuentitetski karakter istrage, nadležnost zasnovao i za krivična djela koja su bila propisana entitetskim krivičnim zakonima.

17. Prema stavu (i tog) vijeća, bez obzira na činjenicu što je Tužilaštvo optužnicom apelantu stavilo na teret samo krivična djela propisana odredbama KZFBiH, u navedenoj odluci Suda BiH izneseni su jasni i uvjerljivi razlozi na osnovu kojih je zasnovana stvarna nadležnost Suda BiH i za ta krivična djela, a okolnosti slučaja koje su tada cijenjene nisu se izmijenile ni do završetka glavnog pretresa, slijedom čega nije dovedena u pitanje ranije zasnovana nadležnost tog suda u konkretnom predmetu. Sud BiH je ukazao na to da zakonska obaveza suda jeste da pazi na svoju nadležnost u toku cijelog postupka (član 28. ZKP-a), ali to ne znači da je sud dužan da tokom svake faze ponovno donosi obrazložene odluke kojima već ranije utvrđenu nadležnost iznova ispituje. Sud BiH je ukazao da jednom utvrđena nadležnost ne bi trebala biti mijenjana ukoliko sud nije utvrdio nove činjenice i okolnosti koje su od značaja za pitanje nadležnosti, a što je u konkretnoj situaciji i slučaj.

18. Sud BiH se od 15. stranice presude bavio ocjenom dokaza. Sud BiH je naveo da je ocjenom izvedenih dokaza u krivičnom postupku, posmatrano pojedinačno i u međusobnoj povezanosti, izveo nesumnjiv zaključak o apelantovom učešću u radnjama koje mu se optužnicom stavljaju na teret, odnosno da je, nakon prethodnog dogovora s Borisom Govedaricom, zajedno sa spomenutim licem pribavio sredstva za izvršenje krivičnog djela ubistva Milorada Todorovića (oštećenog): vozilo, pušku, diplomatske tablice, kao i podatke o kretanju oštećenog, nakon čega su se apelant i Boris Govedarica kritičnog dana odvezli u ukradenom vozilu Audi 6 u blizinu ugostiteljskog objekta „Dva bora“ na Vracama, gdje je Boris Govedarica izašao iz vozila, prišao ugostiteljskom objektu i kroz prozor u pravcu oštećenog ispalio rafal. Tom prilikom su, pored oštećenog Todorovića, smrtno stradala još dva lica i još jedno lice je bilo teško ranjeno. Sve to vrijeme apelant ga je čekao u vozilu, da bi se nakon što je Govedarica preduzeo opisane radnje zajedno udaljili ukradenim vozilom prema Istočnom Sarajevu, dakle apelant je kao saizvršilac počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH. Sud BiH je naveo da je nesporno utvrđeno da se 18. novembra 2005. godine između 20.30 i 21.00 sat u ugostiteljskom objektu desilo trostruko ubistvo, kojom prilikom su smrtno stradala tri lica, dok je jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede. Također, nespornim je utvrđeno da su oštećeni stradali od hitaca ispaljenih iz vatrenog oružja, i to ispaljenim kroz prozor ugostiteljskog objekta, kao i da se direktni izvršilac tog djela kao suvozač udaljio od ugostiteljskog objekta u vozilu Audi A6 diplomatskih registarskih oznaka u pravcu Vraca, a što sve proizlazi kako iz obdukcionog nalaza vještaka tako i iz iskaza svjedoka.

19. S druge strane, Sud BiH je naveo da je bilo sporno, a što je bila obaveza optužbe da dokaže, da li je upravo apelant bio lice koje je svojstvu saizvršioca učestvovao u izvršenju tog krivičnog djela, na način opisan u činjeničnom opisu izreke optužnice.

20. Da je apelant bio involviran u pripremu izvršenja navedenog krivičnog djela na način da je zajedno s Borisom Govedaricom preduzeo radnje u smislu pribavljanja sredstava za izvršenje krivičnog djela, i to da je 3/4. novembar 2005. godine učestvovao u otuđenju vozila marke Audi A6 koje je na čuvanje preuzeo Dalibor Bambarez, zatim da je učestvovao u iznajmljivanju garaže na području Istočnog Sarajeva radi skrivanja predmeta izvršenja djela, pribavljanju automatske puške kalibra 7,62 mm nepoznatog serijskog broja, krađi diplomatskih tablica s ciljem njihovog korištenja na vozilu Audi, te u pribavljanju podataka o kretanju oštećenog Milorada Todorovića, kako sud navodi, proizlazi iz čitavog niza dokaza kako subjektivne tako i objektivne prirode, ali i niza indicija koje u konkretnom slučaju djeluju kao čvrst zatvoreni krug i dopuštaju samo jedan opravdan zaključak u odnosu na te relevantne činjenice, te objektivno isključuju mogućnost bilo kakvog drugog zaključka u odnosu na iste činjenice, a to pravilo dokazivanja nije u suprotnosti s principom pravičnosti suđenja.

21. Prije svega, Sud BiH je našao nesporno dokazanim činjenice da je kritičnog dana kada je izvršeno krivično djelo ubistva pronađeno vozilo marke Audi A6 na livadi u neposrednoj blizini vikend-objekta Siniše Miličevića (za koje je naknadno utvrđeno da se radi o vozilu ukradenom u noći 3/4. novembar 2005. godine od Lenke i Maria Endelmann), a te činjenice proizlaze iz saglasnih izjava oštećenih bračnih partnera Endelmann, čiji su iskazi, shodno odredbi člana 273. stav 2. ZKP-a, pročitani na glavnom pretresu. Ti svjedoci su saglasno potvrdili da su vidjeli kako im te noći iz dvorišta ispred kuće dva lica odvoze vozilo u nepoznatom pravcu. Svjedoci nisu mogli identificirati lica koja su im kritične noći otuđili vozilo, ali uzimajući u obzir iskaz svjedoka Aleksandra Pajdakovića i dovodeći ga u vezu s iskazima Zane Mujezinović i Bahrije Lisičića koji su detaljno opisali vozilo u kojem su pobjegli izvršioci (tamne boje s diplomatskim registracijama), iskazom Vehbe Numanovića koji je potvrdio da je na livadi nedaleko od vikendice Siniše Miličevića pronađen taj tip vozila s diplomatskim oznakama, te konačno sadržajem Zapisnika o prepoznavanju stvari – predmeta broj 17-02/3-1/06, za Sud BiH se kao logičan nametnuo zaključak da je u krađu predmetnog vozila, pored Borisa Govedarice, bio involviran i apelant.

22. Sud BiH je naveo da je svjedok Aleksandar Pajdaković na glavnom pretresu jasno istakao da je bio prisutan kada su apelant i Boris Govedarica dovezli auto marke Audi A6, koje je narednih 15–20 dana bilo parkirano pred Bambarezovom kućom, kojom prilikom mu je Bambarez, kroz šalu, rekao da prodaje ukradena vozila. Dajući svoj iskaz na okolnosti koje su neposredno prethodile izvršenju krivičnog djela, taj svjedok je naveo kako je kritičnog dana dok se nalazio na poslu kod Bambareza došao Boris Govedarica svojim audijem u pratnji još jednog lica koje nije vidio i tom prilikom je preuzeo vozilo Audi A6 koje je prethodno predao Bambarezu. Ostajući dosljedan svom iskazu iz istrage, taj svjedok je jasno istakao da su mu, nakon što je izvršeno krivično djelo u ugostiteljskom objektu „Dva bora“, i Bambarez i Boris Govedarica prijetili da nikome ne smije reći da je Boris Govedarica te večeri uzeo vozilo Audi od Bambareza, navodeći da, kada mu je prijećeno, Boris Govedarica kod sebe imao i pištolj.

23. Dakle, dovodeći u vezu iskaz svjedoka Aleksandra Pajdakovića s iskazima svjedoka Lenke i Maria Endelmann, Sud BiH je našao da se da zaključiti da je vozilo koje je predato Bambarezu upravo ono koje je ukradeno od bračnog para Endelmann i da su upravo apelant i Boris Govedarica otuđili predmetno vozilo. U vezi s tim, Sud BiH je ocijenio i iskaz svjedoka Vehbe Numanovića koji je u svojstvu policijskog službenika vršio uviđajne radnje, a koji je na glavnom pretresu naglasio da je neko pokušao zapaliti vozilo s diplomatskim oznakama pronađeno na livadi. Također, spomenuti svjedok je decidirano izjavio da je, pored već spomenutog vozila, pronađen i drugi Audi A6 u garaži vikend-objekta vlasnika Siniše Miličevića, a to vozilo je bilo oštećeno i za koje je naknadnim provjerama utvrđeno da se u njemu nalaze sjedišta vozila pronađenog na livadi, dakle bila su zamijenjena.

24. Sud BiH se očitovao na određene nepodudarnosti iskaza svjedoka Zane Mujezinović i Bahrije Lisičića sa sadržajem fotodokumentacije pronađenog vozila Audi A6 koje je obrazložio cijeneći iskaz svjedoka (P1) Kenana Hrustemovića dat u istrazi, u kojem govori da je kritičnog dana kod apelanta i Borisa Govedarice u unutrašnjosti vozila Audi A6 vidio diplomatske tablice. Kada se navedenom doda činjenica da iz službene zabilješke Policijske uprave Kantona Sarajevo od 5. novembra 2005. godine proizlazi da je službenik OSCE-a 5. novembra 2005. godine prijavio krađu diplomatskih tablica, dakle dan nakon krađe auta Audi A6, prema mišljenju Suda BiH, sve ukazuje na jedan kontinuitet radnji istih lica u smislu izvođenja pripremnih radnji za izvršenje krivičnog djela. Konačno, sama činjenica da se registarske tablice nisu nalazile na pronađenom vozilu ne isključuje mogućnost da su ih izvršioci nakon izvršenja djela skinuli i bacili, a sve s namjerom uništavanja dokaza.

25. Sud BiH je naveo da je u činjeničnom opisu radnji izvršenja optužba ukazala na preduzimanje pripremnih radnji Borisa Govedarice i apelanta u smislu iznajmljivanja garaže na području Istočnog Sarajeva radi pripremanja izvršenja djela sakrivanja predmeta iz vršenja i pribavljanja informacija o kretanju Milorada Todorovića, a te je činjenice Sud BiH smatrao dokazanim. U tom kontekstu, sud je cijenio iskaze svjedoka Siniše Miličevića i Nebojše Janjića date u istrazi, koje detaljno navodi na stranici 20. presude, a koji opisuju određene događaje neposredno prije samog djela. Sud BiH je istakao da su u toku glavnog pretresa svjedoci osporili ono što su govorili u istrazi, te je Sud BiH prihvatio iskaze koje su dali pred Tužilaštvom i na osnovu njih, dovodeći ih u vezu s drugim dokazima, prvenstveno iskazima svjedoka, policijskih službenika Bojana Cvijana, Vahidina Šahinpašića i Siniše Divčića, utvrdio odlučne činjenice o postojanju motiva za ubistvo oštećenog (Todorovića), ali i o apelantovoj prisutnosti kada je Boris Govedarica preuzimao ključeve vikendice, a što je evidentno bio dio njihovog plana.

26. Sud BiH je također ukazao i na iskaz koji su svjedoci Miličević i Janjić dali na glavnom pretresu, ali tvrdnje svjedoka o razlozima promjene njihovih iskaza sud nije mogao prihvatiti, što je pojasnio na stranici 21, te zaključio da iskazi tih svjedoka dati na glavnom pretresu nisu mogli biti prihvaćeni, kao ni razlozi koje su istakli kao obrazloženje zašto su promijenjeni. Suprotno tvrdnjama svjedoka, vijeće je ocijenilo da je promjena iskaza svjedoka rezultat njihove težnje da ekskulpiraju apelanta.

27. Cijeneći slijed radnji koje su prethodile izvršenju djela, i to da je vozilo Audi A6 ukradeno u noći 3/4. novembar 2005. godine, da su Boris Govedarica i apelant vozilo predali Bambarezu kod kojeg se nalazilo 15–20 dana, dakle upravo period od krađe do ponovne predaje, što potvrđuje svjedok Pajdaković, a dijelom i svjedok Bambarez, da je 5. novembra 2005. godine izvršena krađa diplomatskih tablica, da je vozilo 18. novembra 2005. godine preuzeo Boris Govedarica u pratnji još jednog lica, na šta su ukazali svjedoci Tajana Bambarez, Dalibor Bambarez i Aleksandar Pajdaković, te da je taj tip vozila s diplomatskim oznakama, o čemu su svjedočili svjedoci, nakon izvršenja djela pronađen na livadi nedaleko od vikendice Siniše Miličevića, slijedi da je jedini opravdani zaključak da su upravo to vozilo apelant i Boris Govedarica prethodno ukrali, a potom i iskoristili za izvršenje djela.

28. Sud BiH je također istakao da je navode svjedoka Pajdakovića (izuzev činjenice da je apelant bio prisutan prilikom predaje ukradenog vozila Audi A6) potvrdio i svjedok Dalibor Bambarez. Naime, svjedok Bambarez je na glavnom pretresu, kao i u istrazi, utvrdio da je 15–20 dana prije kritičnog događaja kupio Audi A6 od Borisa Govedarice i da je bio svjestan da se radilo o ukradenom vozilu. Svjedok je jasno opisao vozilo, te potvrdio da je nakon preuzimanja vozila od Govedarice njemu prodao njegovu unutrašnjost tako što je sjedišta iz ukradenog vozila prebacio u Audija Borisa Govedarice, a sjedišta iz Borisovog vozila ubacio u ukradenog Audija, a tu radnju je preduzeo njegov majstor, što je u potpunoj saglasnosti kako s iskazom svjedoka Vehbe Numanovića tako i s iskazom Vladimira Lizdeka koji je izjavio da je upravo on, po zahtjevu Bambareza, to i učinio. Svjedočeći na okolnosti pozajmljivanja kupljenog vozila od Borisa Govedarice kritičnog dana, svjedok Bambarez je istakao kako ga je Govedarica zamolio da mu posudi prodato vozilo. Prema svjedoku Bambarezu, po vozilo je došao Boris Govedarica, i to sa svojim Audijem koji je vozilo neko drugo lice, dok je Govedarica odvezao ukradenog Audija A6, nakon čega je on zajedno sa suprugom otišao u kafić. Opisujući dešavanja u kafiću, svjedok je naveo da mu je nakon 15 minuta do pola sata zazvonio telefon, da se radilo o Borisovom broju i da ga je on zvao obavještavajući ga da je sletio s ceste, da je vozilo slupao i da ga zove da dođe po njega. U vezi s davanjem svog iskaza u istrazi, svjedok je istakao da je istina da je u zapisniku o njegovom ispitivanju navedeno da je on rekao da ga je zvao apelant, a ne Boris Govedarica, ali je dodao da je to bio rezultat uvjeravanja službenih lica SIPA-e pa je ispalo da ga je apelant nazvao, što je svjedok na glavnom pretresu isključio kao mogućnost.

29. Sud BiH je naveo da, iako iz iskaza svjedoka Bambareza proizlazi kako se u društvu Govedarice prilikom predaje ukradenog vozila nije nalazio apelant, kao i da ga apelant nije zvao kritične večeri obavještavajući ga da su doživjeli udes, nije mogao pokloniti vjeru takvom iskazu svjedoka, prvenstveno što nema uporište u drugim dokazima, i to iskazu svjedoka Pajdakovića, a posebno iskazima svjedokinje Tajane Bambarez i svjedoka P1 (Kenana Hrustemovića) datim u istrazi, a koje je sud prihvatio kao relevantne i vjerodostojne.

30. Naime, nakon što je tužilac na konkretne okolnosti ispitao svjedoka na glavnom pretresu, a ocijenivši da svjedok (Bambarez) u pojedinim dijelovima odstupa od onoga što je rekao na zapisnik, tužilac je uz dozvolu suda svjedoku prezentirao dijelove zapisnika ukazujući mu na određene kontradiktornosti njegovih iskaza. Spomenuti svjedok je prilikom saslušanja na zapisnik pred Tužilaštvom, ali i na glavnom pretresu, uglavnom potvrdio sve činjenice koje je iznio i svjedok Pajdaković u vezi s kupovinom ukradenog vozila, zamjenom sjedišta tog vozila i privatnog vozila Govedarice, kao i posuđivanjem vozila Govedarici kritičnog dana, izuzev činjenice da je apelant bio s Govedaricom kada su dovezli ukradeno vozilo i činjenice da ga je apelant zvao kada je Govedarica doživio udes neposredno nakon počinjenja krivičnog djela.

31. Potvrdu vjerodostojnosti navoda svjedoka Bambareza datog u istrazi u dijelu koji se odnosi na primljeni poziv s telefonskog broja Borisa Govedarice i prepoznavanje apelantovog glasa, Sud BiH je našao i u izjavi svjedokinje Tajane Bambarez, što je pojasnio u presudi.

32. Iskazi navedenih svjedoka, koji su prihvaćeni kao vjerodostojni, Sud BiH je našao saglasnim s izjavama svjedoka P1 (Kenana Hrustemovića) datim na zapisnike pred SIPA-om i Tužilaštvom, koje je sud prihvatio i pročitao na glavnom pretresu, te koje je naveo u presudi. Svjedok je dajući svoj iskaz pred Tužilaštvom istakao kako se (ponovo) u poslijepodnevnim satima čuo s apelantom, nakon čega su se našli u Lukavici. Apelant je došao zajedno s Borisom Govedaricom, i to u vozilu Audi A6, tamne boje, na kojem nije bilo registarskih oznaka. Nakon izlaska iz vozila jedan od njih mu je rekao da će biti ,,dange-dange“, to jest da se spremaju na jednu vrstu akcije, nakon čega je svjedok, na nagovor njih dvojice, pogledao u unutrašnjost vozila i vidio ispred sjedišta suvozača jednu automatsku pušku i jedan par diplomatskih oznaka. Svjedok je posebno naglasio da je tom prilikom vozilo dovezao apelant, a da je Govedarica bio suvozač. Svjedok je nadalje naveo da su se tu zadržali neko vrijeme, nakon čega su se razišli, ne znajući šta će se kasnije dogoditi, da bi tokom kasnih večernjih sati na televiziji vidio da se na Vracama dogodilo trostruko ubistvo, u kojem je ubijen i Todorović, a za kojeg mu je bilo poznato da je bio jedan od vinovnika zbog kojeg se sudilo Borisu Govedarici, a u vezi s ubistvom njegovog brata i snahe. Svjedok je istakao kako je iz medija saznao da su ubice pobjegle u Audiju A6 i da su se udaljili u pravcu Spomen-parka Vraca, nakon čega je i on postao svjestan sastanka, te onoga što je vidio u vozilu, kao i samog vozila. Svjedok je dodao i da mu je nakon izvjesnog vremena Boris Govedarica pričao da mu je Ramiz Delalić pomogao nakon izvršenja krivičnog djela i da ga je prebacio na teritoriju Federacije BiH.

33. Sud BiH je naveo da je taj svjedok na glavnom pretresu, a i na pretresu pred apelacionim vijećem, promijenio navedeni iskaz ukazujući da sadržaj iskaza ne predstavljaju njegove riječi, već riječi policijskog službenika Vahidina Šahipašića koji je sve to sam unio u zapisnik, a da je on samo to potvrđivao, na šta je bio prinuđen. Obrazlažući razloge promjene iskaza, svjedok je izjavio da je na davanje takvog iskaza bio prinuđen od policijskog službenika, kao i od tužioca prilikom davanja ponovnog iskaza. Prema navodima svjedoka, on je bio ucijenjen stavljanjem na teret nekog drugog djela, odnosno prijetnjom visokom kaznom ukoliko ne izjavi onako kako je to traženo. Također, za iskaz dat u SIPA-i svjedok je rekao da iskaz nije on diktirao, nego ga je sačinio policijski službenik, a on je samo potpisao zbog navedenih razloga i zbog toga što je bio u pripitom stanju. Za davanje iskaza pred Tužilaštvom svjedok je naveo da se radilo o prepisivanju ranije datog iskaza. Završavajući svoje svjedočenje svjedok je naveo da sve ono što je navedeno u spomenutim zapisnicima nije istina, da on to nikada nije izjavio, pogotovo da nije zatražio status zaštićenog svjedoka, postavljajući pitanje zašto bi mu neko povjerio svoje namjere da izvrši krivično djelo, bez obzira na prijateljski odnos.

34. Opredjeljujući se koje iskaze svjedoka (P1-Hrustemović) prihvatiti, Sud BiH je odlučio da prihvati iskaze svjedoka iz istrage. Tvrdnju svjedoka da iskazi dati u istrazi ne predstavljaju njegove iskaze, Sud BiH nije mogao prihvatiti zbog više razloga, prvenstveno zbog činjenice da su njegove tvrdnje, izuzev navoda svjedoka, ostale bez bilo kakvog argumentiranog, logičnog i stoga prihvatljivog potkrepljenja, te ih je sud našao usmjerenim na pomaganje apelantu u pokušaju njegovog ekskulpiranja. U tom pravcu vijeće je posebno cijenilo iskaz svjedoka Vahidina Šahinpašića, policijskog službenika koji je za razliku od svjedoka Hrustemovića uvjerljivim, smirenim i autoritativnim držanjem i načinom izlaganja ostavio utisak pouzdanog i iskrenog svjedoka. Nasuprot tome, svjedok Hrustemović je usplahirenim, ničim izazvanim agresivnim odnosom u toku cijelog svjedočenja agresivnim tonom prema tužiocu i članovima vijeća apsolutno neuvjerljivim i nelogičnim odgovorima na postavljena pitanja opredijelio Sud BiH da mu ne pokloni vjeru jer je smatrao da je njegov iskaz dat na glavnom pretresu i pred apelacionim vijećem iskonstruiran i usmjeren u pravcu apelantovog ekskulpiranja. Sud BiH je naveo da je taj svjedok prilikom davanja iskaza u SIPA-i i Tužilaštvu u potpunosti bio upoznat sa svim pravima i obavezama propisanim odredbama ZKP-a, posebno u smislu odredbe člana 91. ZKP-a. Također, Sud BiH je naveo da, ako su zaista i postojale određene nezakonitosti postupajućeg tužioca, odnosno policijskog službenika u pogledu uzimanja njegovih iskaza, postavlja se pitanje zašto svjedok nezakonite radnje nije prijavio nekom drugom organu ili drugoj policijskoj agenciji, tužilaštvu i sl., a za šta je imao sasvim dovoljno vremena, te ukazao i na ostale nelogičnosti u tvrdnjama svjedoka u vezi s motivom za potpisivanje zapisnika.

35. Vjerodostojnost iskaza iz istrage svjedoka Hrustemovića je, kako Sud BiH navodi, potvrđena i iskazima svjedoka Amira Pašića, Jasmina Ćatića i Aliti Halida, koji su svjedočili u okviru svojih saznanja na okolnosti dešavanja koje su uslijedile nakon izvršenja krivičnog djela. Također, u kontekstu iskaza navedenih svjedoka, posebno iskaza svjedoka Dalibora Bambareza, Tajane Bambarez i Kenana Hrustemovića, a koji su prihvaćeni kao vjerodostojni, vijeće je cijenilo i iskaz svjedoka Mladena Mitrovića, Milana Cvijetića i Milenka Mutabžije (u vezi s pomaganjem licu koje je sletjelo s puta). Sud BiH je u tački 71. presude ukazao da niti jedan od svjedoka nije izjavio da su tom prilikom, izuzev Borisa Govedarice, vidjeli bilo koje drugo lice, pa ni apelanta. Međutim, ta činjenica, s obzirom na navedene i prihvaćene dokaze, prema mišljenju Suda BiH, ne dovodi u pitanje njegovo učešće u izvršenju krivičnog djela. Kao što proizlazi iz obrazloženih dokaza, u izvršenju krivičnog djela nije ni upotrijebljeno vozilo Borisa Govedarice, već ukradeni Audi A6 s diplomatskim tablicama, pronađen na livadi nekih 500 metara od vikendice Siniše Miličevića, u garaži u koju je Boris Govedarica, nakon bijega, ostavio svoj oštećeni Audi A6, što sve upućuje na logičan zaključak da se apelant i nije nalazio u Borisovom vozilu, već da je bijeg nastavio u ukradenom vozilu obavještavajući Bambareza o udesu koji je imao Govedarica.

36. U toku glavnog pretresa odbrana je provela dokaz saslušanjem apelanta u svojstvu svjedoka, kojom prilikom je apelant u potpunosti osporavao svoju odgovornost za krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, tvrdeći kako se u kritično vrijeme uopće nije nalazio na tom području. Naime, apelant je, fokusirajući se na navedeni dan, naveo kako je Borisa Govedaricu tog dana posljednji put vidio u 19.00 sati, te da je za ubistvo saznao tek sutra ujutro kada je došao u kafić „Spor“ gdje je zatekao Zorana Goluba koji ga je obavijestio o tom događaju, nakon čega je otišao do svog stana, gdje ga je uz njegov automobil, koji nije pomjeran, čekala policija. U vezi s kritičnim vremenom, apelant je istakao kako je cijelo tu večer pa sve do ujutro proveo na vikendici na Sokocu s jednom ženskom osobom (čijim automobilom se odvezao tamo), čiji identitet nije htio otkriti s obzirom na to da se radilo o udatoj osobi.

37. Te navode je potvrdio i svjedok Predrag Badnjar, ali on nije mogao opisati žensku osobu jer je nije zagledao, kao i svjedok Miroslav Škobo, kojem je apelant rekao da ima sastanak sa ženskom osobom. Neosnovanost tvrdnji kako apelanta tako i svjedoka Badnjara i Škobe koji su, kako je Sud BiH naveo, evidentno svjedočili u apelantovu korist dajući mu lažni alibi, vijeće je, pored svega navedenog, našlo u njihovim nelogičnostima. Naime, potpuno neshvatljivo i nelogično je da apelant, i pored činjenice da mu se stavlja na teret vrlo teško krivično djelo za koje mu prijeti izuzetno teška kazna, na okolnosti svog alibija ne predlaže saslušanje spomenute ženske osobe, koja bi, da je kojim slučajem pozvana, a uz to bila i vjerodostojna, predstavljala krunski dokaz koji bi u suštini osporio tezu optužbe. Uz date razloge, imajući i navode druga dva svjedoka (Badnjar i Škobo), Sud BiH je došao do zaključka da ta ženska osoba uopće ne postoji. Također, Sud BiH je naveo i zašto nije poklonio vjeru apelantu da njegovo vozilo nije micano cijelu noć, dovodeći to u vezu s iskazom svjedoka policajca Siniše Divčića koji je izjavio da se 18. novembra 2005. godine tačno u 21.30 sati kada je pošao na posao, na lokalitetu Spomen-park Vraca mimoišao s vozilom koje je otišlo u pravcu Trebevića, a o čemu je sačinio obavještajni izvještaj 22. novembra 2005. godine. Svjedok Divičić je istakao kako te prilike nije mogao identificirati vozača Pasata, ali, kako je Sud BiH naveo, to ne dovodi u pitanje odlučnu činjenicu da je apelantovo vozilo viđeno na tom lokalitetu, što u potpunosti osporava apelantove navode da vozilo nije micano i navodi na opravdan zaključak da je apelant bio i vozač, pogotovo zato što apelant nije istakao da je vozilo kritične večeri bilo kome dao na korištenje.

38. Cijeneći sve dokaze, kako objektivne tako i subjektivne prirode, pojedinačno i u njihovoj međusobnoj vezi, Sud BiH je utvrdio da je apelant postupajući u svojstvu saizvršioca preduzeo krivičnopravne radnje opisane u predmetnoj optužnici, a tim radnjama su se ispunila sva obilježja krivičnog djela ubistva iz člana 166. stav 1. KZFBiH u vezi sa članom 31. istog zakona.

39. Sud BiH je donio trećestepenu presudu broj S1 2 K 013421 16 Kžž od 16. juna 2016. godine kojom je žalbe apelantovog branioca i apelanta lično (u daljnjem tekstu: žalba) odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu.

40. U vezi s bitnom povredom odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka b) ZKP-a (na glavnom pretresu učestvovao sudija koji se morao izuzeti), Sud BiH je ukazao da osnov za izuzeće sudija Kreso i Vukoja odbrana vidi u činjenici da su oni postupali u predmetu navedenog broja protiv Đorđa Ždrale, u kojem je donesena pravosnažna osuđujuća presuda. To je apelantova odbrana našla spornim s obzirom na to da je dio tog predmeta bio i apelantov predmet, kada je on bio i u pritvoru. Dalje, kao razlog za izuzeće sudija Kreso i Begtašević odbrana vidi u činjenici da je za urnek korišten predmet u kojem je isto kao i u apelantovom predmetu ukinuta oslobađajuća presuda, te po okončanju pretresa pred apelacionim vijećem donesena osuđujuća presuda (u tekstu na dnu stranice apelantovog rješenja stajao broj iz navedenog predmeta). Odbrana je također smatrala da je postojao osnov za izuzeće cjelokupnog vijeća zbog toga što je, prema mišljenju odbrane, donoseći rješenje Suda BiH prekoračilo žalbene navode na apelantovu štetu.

41. Te prigovore trećestepeno vijeće je smatralo neosnovanim. Trećestepeno vijeće je najprije navelo da se o tome već izjasnila Opća sjednica Suda BiH, ali je ipak dao kratko obrazloženje. Kako je to navedeno i u rješenju Opće sjednice Suda BiH, s obzirom na činjenicu da je subjektivni i objektivni identitet optužnice Đorđa Ždrale potpuno različit u odnosu na optužnicu koja egzistira u odnosu na apelanta, to ne postoji razumna sumnja u pogledu bilo kakve objektivne pristrasnosti sudija Kreso i Vukoje. Također, paušalnim navodima odbrana nije uspjela stvoriti sumnju u postupanje sudija Kreso i Begtašević zbog činjenice postupanja u predmetu Darka Simovića zbog tehničke greške navedene na dnu stranice rješenja. Nadalje, trećestepeno vijeće je cijenilo neosnovanim i navode da je drugostepeno vijeće (u cijelosti) prekoračilo žalbene prigovore Tužilaštva zbog čega bi trebao postojati osnov za izuzeće zbog pristrasnosti. Sud BiH je naveo da je logičan slijed nakon okončanja sjednice pred drugostepenim vijećem odluka koja neće odgovarati jednoj od strana u postupku, u konkretnom slučaju odbrani. Međutim, kako je Sud BiH naveo, to ne znači da je sud nejednako postupio prilikom donošenja takve odluke, već znači da je, konkretan slučaj gledano, tužilac na kojem je teret dokazivanja uspio pružiti dovoljno jake i uvjerljive žalbene prigovore koji su uvjerili drugostepeno vijeće da se prvostepena presuda treba ukinuti kako bi se otklonili svi nedostaci iz nje. Trećestepeno vijeće je navelo da je nesumnjivo da je rješenje o ukidanju prvostepene presude i održavanju pretresa doneseno na zakonit način, bez najmanje indicije koja bi ukazivala na eventualnu sumnju u nepristrasno postupanje članova vijeća – sudija.

42. U vezi s navodom o bitnoj povredi odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka

g) ZKP-a (presudu donio stvarno nenadležan sud), Sud BiH je naveo da je odbrana smatrala da drugostepeno vijeće nije moglo zauzeti stav o nadležnosti suda na osnovu činjenice da je nadležnost u tom predmetu zasnovana u Rješenju Suda BiH broj S1 2 K 002624 13 Krn 2 od 5. februara 2013. godine kojim je tada osumnjičenom apelantu određena mjera pritvora s obzirom na to da su se promijenile okolnosti koje su odlučne činjenice za pitanje nadležnosti. Kako je odbrana ukazala, potvrđenom optužnicom Tužilaštva apelant se ne tereti da je počinio krivično djelo organiziranog kriminala, kako se to navodilo u izvornom prijedlogu za pritvor, slijedom čega je Tužilaštvo moralo iznijeti razloge, a Sud BiH nakon izjašnjenja odbrane donijeti obrazloženu odluku o nadležnosti u tom predmetu s obzirom na to da su apelantu stavljena na teret samo krivična djela propisana KZFBiH. U konkretnom apelantovom predmetu, za razliku od slučaja Đorđa Ždrale (u kojem je doneseno posebno rješenje o ustanovljenju nadležnosti, a na koji slučaj se Sud BiH poziva), takvog posebnog rješenja u nema. Odbrana je naglasila da je Rješenje Suda BiH broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine (o uspostavljanju nadležnosti) zasnovano na „profilu ličnosti“ Đorđa Ždrale. Spomenuto rješenje, prema žalbenim prigovorima, nije primjenjivo u konkretnom slučaju, te sud ne može svoju odluku o nadležnosti zasnovati na osnovu rješenja koje se odnosi na potpuno drugačiju pravnu situaciju i drugo lice.

43. Trećestepeno vijeće je našlo da su izneseni prigovori neosnovani. Nasuprot žalbenim navodima, trećestepeno vijeće je našlo da je nadležnost Suda BiH u konkretnom predmetu neupitna, te da se drugostepeno vijeće ispravno pozvalo na činjenicu da je ona zasnovana još Rješenjem Suda BiH broj S1 2 K 002624 13 Km 2 od 5. februara 2013. godine kojim je tada osumnjičenom apelantu određena mjera pritvora. Prema mišljenju Suda BiH, iako odbrana pokušava da isticanjem predmetnih krivičnih djela koja su propisana entitetskim krivičnim zakonom prikaže da je propušteno da se donese odluka o nadležnosti Suda BiH, trećestepeno vijeće je primijetilo da je to ipak urađeno, i to upravo rješenjem koje se i žalbom osporava. U tom rješenju (od 5. februara 2013. godine) navodi se da je već prilikom određivanja pritvora nadležnost Suda BiH zasnovana i za krivična djela iz entitetskog krivičnog zakona s obzirom na to da su se među više krivičnih djela za koja se vodila istraga protiv tada osumnjičenog apelanta nalazila i krivična djela propisana KZBiH. Dakle, bez obzira na to što je Tužilaštvo apelantu optužnicom stavilo na teret samo krivična djela propisana u KZFBiH, trećestepeno vijeće je prihvatilo stav drugostepenog suda da to ne dovodi u pitanje ranije zasnovanu nadležnost tog suda i za krivična djela iz entitetskog zakona, koja u predmetnom slučaju ostaje i dalje.

44. Sud BiH je odgovorio i na žalbene navode da je počinjena povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačka i) ZKP-a (presuda se zasniva na dokazu na kojem se prema odredbama ZKP-a ne može zasnivati), nalazeći da su oni neosnovani.

45. Također, u vezi s navodima iz žalbe da u presudi nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama, te u tom dijelu navod odbrane da se iskaz svjedoka P1 može uzeti u obzir samo u dijelu koji je dao na glavnom pretresu, u vezi sa čim je navedeno da taj svjedok nije pozvan da dâ izjavu redovnim putem, da je on saslušan nakon što je apelant lišen slobode, a prije nego što je sačinjen izvještaj o počinjenom krivičnom djelu, Sud BiH je cijenio neosnovanim. Sud BiH je najprije dao zaključak o presudi u cjelini, pozivajući se na odredbu člana 290. stav 7. ZKP-a, odnosno odredbu člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a. Tako u tački 56. presude Sud BiH navodi da to što je drugostepeno vijeće prihvatilo kao vjerodostojne iskaze svjedoka P1 koji odbrani ne odgovaraju, ne znači da je počinilo povredu kako se to žalbom potencira. U potpunosti prihvatajući stav drugostepenog vijeća, trećestepeno vijeće je uputilo na tačku 68. osporene presude u kojoj je detaljno opisano zbog čega se poklanja vjera iskazima tog svjedoka datim u istrazi. Osim toga, Sud BiH je ukazao da, suprotno žalbenim navodima, cijeli slučaj ne počiva samo na iskazu tog svjedoka, već u tom predmetu postoji mnoštvo dokaza koji upućuju na određene okolnosti, koje uzete zajedno upućuju na postojanje konkretnih činjenica.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

46. Apelant ukazuje da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Apelant ističe da mu nije sudio stvarno nadležan sud, odnosno ukazuje da Sud BiH nije bio nadležan. Članom 23. ZKP-a određeno je da je Sud nadležan da sudi u granicama svoje stvarne nadležnosti određene zakonom. Stvarna nadležnost Suda BiH određena je odredbama KZBiH i odredbama Zakona o Sudu BiH. Nadležnost određena KZBiH jeste izvorna nadležnost Suda BiH za tačno određena krivična djela. Nadležnost Suda BiH iz člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH jeste specifična (uvjetna) vrsta nadležnosti po kojoj je Sud BiH nadležan i za krivična djela utvrđena entitetskim zakonima i zakonima Distrikta Brčko BiH kada ta krivična djela: a) ugrožavaju suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost, nacionalnu sigurnost i međunarodni subjektivitet Bosne i Hercegovine; b) mogu imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine, ili mogu izazvati druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu ili mogu izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine. Član 7. Zakona o Sudu BiH predstavlja zakonski osnov za ustanovljenje nadležnosti Suda BiH za neodređen broj krivičnih djela iz izvorne nadležnosti entitetskih sudova uz ispunjenje zakonom predviđenih uvjeta. Apelant nadalje ukazuje šta je potrebno uraditi kako bi se zasnovala ta posebna (uvjetna) vrsta nadležnosti. Također, apelant u apelaciji ukazuje, „iako postupak za ustanovljenje nadležnosti po članu 7. Zakona o Sudu BiH nigdje nije propisan, opisano postupanje u slučaju primjene člana 7. stava 2. Zakona o Sudu BiH je obavezno i proizlazi kako iz osnovnih principa ZKP tako i iz same Evropske konvencije jer se radi o osnovnom elementu prava na pravično suđenje…”, koji ne može biti zadovoljen ukoliko optuženom, već na početku, nije data mogućnost da se izjasni o činjenicama od kojih zavisi pravičnost cijelog postupka, tj. da li će mu suditi nadležan sud. U konkretnom slučaju, posebnog rješenja o ustanovljenju nadležnosti Suda BiH nema. Iz obrazloženja trećestepene presude (tačka 27) očito je da i trećestepeno vijeće prihvata rezon drugostepenog vijeća, te smatra da je Sud BiH bio nadležan da postupa u apelantovom predmetu (bez donošenja odluke u tom smislu) na osnovu činjenice da je nadležnost u tom predmetu zasnovana u rješenju Suda BiH od 5. februara 2013. godine kojim je apelantu (tada osumnjičenom) određena mjera pritvora. Međutim, ono što, kako apelant ističe, Sud BiH u pravnom smislu zanemaruje, te samo činjenično konstatira u tački 28. trećestepene presude je činjenica da je Tužilaštvo apelantu optužnicom stavilo na teret samo krivična djela propisana u KZFBiH, odnosno da su se okolnosti u odnosu na nadležnost značajno promijenile od trenutka kada je Sud BiH zasnovao nadležnost u tom predmetu u odnosu na trenutak kada je optužnica potvrđena, što detaljno obrazlaže. U konkretnom slučaju, za razliku od slučaja Đorđa Ždrale u kojem je doneseno posebno rješenje o ustanovljenju nadležnosti, a na koji slučaj se poziva Sud BiH u obrazloženju osporenog rješenja, posebnog rješenja o ustanovljenju nadležnosti Suda BiH nema. Apelant navodi da je Rješenje Suda BiH broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine o uspostavljanju nadležnosti zasnovano na „profilu ličnosti“ Đorđa Ždrale, pa se stoga strah građana vezuje za „profil ličnosti“ optuženog, što svrstava BiH u zemlje visokog sigurnosnog rizika sa štetnom posljedicom finansijskih ulaganja. Stoga, bilo kakvo pozivanje na razloge iz rješenja suda od 25. augusta 2009. godine nije primjenjivo u konkretnom slučaju. Ne može Sud BiH svoju odluku o nadležnosti zasnivati na rješenju od 25. augusta 2009. godine, koje se odnosi na potpuno drugačiju pravnu situaciju, na drugo lice i na činjenice koje su utvrđivane u odnosu na konkretno krivično djelo i počinioca. Zbog toga apelant navodi da je pogrešan zaključak suda da se proglašavanjem nadležnim za suđenje u predmetu Đorđa Ždrale Sud BiH proglasio nadležnim i za suđenje apelantu. Apelant je uputio na princip pravne sigurnosti, vladavine prava i zaključke u Odluci Ustavnog suda broj U 16/08. Apelant ukazuje da je bilo nužno provesti postupak odlučivanja o nadležnosti Suda BiH, a ne zasnovati ga na nadležnosti Suda BiH u drugom predmetu u kojem se apelantovo ime na bilo koji način nije ni spomenulo. Apelant iznosi da cjelokupno postupanje Suda BiH, sve do izricanja presude, u suštini predstavlja postupanje nenadležnog suda po nezakonito podignutoj optužnici nenadležnog tužioca, što predstavlja povredu čl. 1. i 2. ZKP-a, a što je u konačnici rezultiralo krajnje nepravičnim postupkom.

47. Također, apelant ukazuje na pristrasnost suda, odnosno sudskog vijeća. U vezi s navedenim, apelant navodi da je presudu donijelo vijeće koje se moralo izuzeti. Apelant ukazuje da je na ročištu održanom 5. oktobra 2015. godine odbrana tražila usmenim, a putem podneska i detaljno obrazloženim pismenim putem izuzeće sudija Kreso, Vukoje i Begtašević. Taj zahtjev za izuzeće je Opća sjednica Suda BiH odbila 7. oktobra 2015. godine. Apelantova odbrana je prigovor na sastav vijeća iznosila u toku drugostepenog i trećestepenog postupka. Dalje, apelant veoma detaljno ukazuje na osnove za izuzeće sudija Kreso i Vukoje (u skladu sa članom 29. stav e) ZKPBiH) jer su u svojstvu predsjednice vijeća i člana vijeća postupali u predmetu Đorđa Ždrale u kojem je donesena osuđujuća pravosnažna presuda 14. oktobra 2010. godine. Apelant je lišen slobode, te mu je pritvor određen u okviru predmeta Đorđa Ždrale, odnosno u okviru navodne organizirane grupe Đorđa Ždrale, u okviru koje je navodno i počinio krivično djelo za koje je suđen i prvostepeno oslobođen. Apelant upućuje na odluku suda koja se tiče pritvora u njegovom predmetu čije dijelove apelant navodi. Apelant zaključuje „da su sudije Kreso i Vukoje učestvovali u donošenju pravosnažne odluke u ovom predmetu, odnosno u predmetu Đorđa Ždrale, a dio kojeg predmeta je, prema stavu Suda BiH, zasnovanog na tvrdnjama Tužilaštva, i apelantov predmet.“ Osnov za izuzeće sudija Kreso i Begtašević (u skladu sa članom 29. stav f) ZKPBiH) ogleda se u činjenici da je u odluci u apelantovom predmetu u dnu stranice ostao broj iz predmeta Darka Simovića, u čijem slučaju je također prvostepena oslobađajuća presuda ukinuta, a što je dakle poslužilo kao urnek, kao i ukazujući na „identičnu“ situaciji u vezi s pribavljanjem dokaza odbrane, što obrazlaže. Osnov za izuzeće svih sudija (u skladu sa članom 29. st. e) i f) ZKPBiH) apelant nalazi u činjenici da su sudije donoseći rješenje Suda BiH od 27. augusta 2015. godine (kojim je žalba Tužilaštva protiv prvostepene presude uvažena) prekoračile žalbene navode Tužilaštva, čime su objektivno pokazale i svoju pristrasnost. Sudije su se, kako apelant navodi, upustile u činjenice predmeta koje nisu navedene u žalbi Tužilaštva, te o njima iznijeli stav. Apelant to veoma detaljno obrazlaže, upućujući na praksu Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), Ustavnog suda i MKSJ, te ukazujući na princip reformatio in peius. Također, imajući u vidu da su te sudije već upoznate s dokazima u spisu, te da su očigledno formirale i odluku, apelant smatra da mu je činjenicom da je odbijen blagovremeno uloženi zahtjev odbrane za izuzeće prekršeno i pravo na suđenje pred nepristrasnim sudom i pravo na presumpciju nevinosti. Apelant ukazuje da je Tužilaštvo žalbu izjavilo zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 297. stav 1. tačke h) i k) ZKP-a i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja iz člana 299. stav 1. ZKP-a, s prijedlogom da vijeće Apelacionog odjeljenja žalbu uvaži i osporenu presudu, na osnovu člana 315. stav 1. tačke a) i b) ZKP-a, ukine, te odredi održavanje pretresa pred apelacionim vijećem Suda BiH. Sud BiH je, donoseći rješenje od 27. augusta 2015. godine, prekoračio žalbene navode Tužilaštva na apelantovu štetu. Na taj način je u apelantovom predmetu prekršen i princip reformatio in peius. Apelant ukazuje da, iako je ranije o tome bilo različitih mišljenja uzrokovanih postojanjem riječi ,,samo“ u zakonskom određenju „ako je podnesena žalba samo u korist optuženog”, danas prevladava shvatanje da se pravilo o zabrani reformatio in peius ne primjenjuje samo u slučajevima kada, osim žalbe podnesene u korist optuženog, nije bilo žalbe podnesene na njegovu štetu, nego i u slučajevima kada je žalba podnesena na štetu optuženog odbačena kao neblagovremena ili nedopuštena, odbijena kao neosnovana ili kada nije bila podnesena u određenom pravcu. Apelant navodi odluku, kakvu je vijeće donijelo, te upoređuje sa žalbom Tužilaštva u kojoj nisu navedene određene stvari koje su navedene u rješenju kao razlog za ukidanje oslobađajuće presude. Apelant ukazuje na član 306. ZKP-a, tj. da vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona osporava žalbom. Prema tome, nema više ispitivanja presude po službenoj dužnosti ni u zakonom određenim slučajevima. Tako određene granice ispitivanja prvostepene presude u žalbenom postupku dovele su u pitanje smisao postojanja odredbe o zabrani reformatio in peius, sadržane već u narednom članu 307. ZKP-a jer neposredna konsekvenca tako određenih granica ispitivanja prvostepene presude je i da se prvostepena presuda može izmijeniti na štetu optuženog samo u slučaju postojanja osnovane žalbe tužioca usmjerene na njeno preinačenje na štetu optuženog i samo iz razloga iz kojeg je takva žalba podnesena. Ukoliko na određeni dio presude nije izjavljena žalba i ukoliko žalba nije izjavljena upravo iz tih razloga, presuda će postati pravosnažna bez obzira na to što je drugostepeni sud pri odlučivanju o žalbi uočio značajne nepravilnosti ili nezakonitosti u prvostepenoj presudi. Također, apelant navodi da sama činjenica da je postupajuće vijeće u cijelosti upoznato s dokazima izvedenim pred prvostepenim vijećem dovodi u sumnju objektivnost vijeća. Činjenica da se apelaciono vijeće upoznaje s cijelim spisom prvostepenog postupka, svim dokazima i iskazima svjedoka, kao i stavovima strana iznesenim tokom postupka, a onda i u završnim riječima, donosi odluku o ukidanju prvostepene presude i određuje održavanje glavnog pretresa pred apelacionim vijećem, koje je opet to isto vijeće. U ovom slučaju, a sudeći po ukidajućem rješenju, vijeće Suda BiH je u suštini već donijelo odluku da je činjenično stanje utvrđeno u prvostepenoj presudi pogrešno utvrđeno i da je donesena pogrešna odluka o apelantovoj krivnji. To uvjerenje je kod apelanta dodatno potvrđeno i činjenicom da je kao ,urnek uzet predmet Darka Simovića. Također, apelant ukazuje da je trećestepeno vijeće samo paušalno ispitalo te žalbene navode, zbog čega je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje. Apelant navodi da se u trećestepenoj presudi (tačka 19) samo ovlaš dotaklo prigovora odbrane koji se odnose na to da je apelaciono vijeće, donoseći odluku, u cijelosti izašlo iz okvira žalbenih prigovora Tužilaštva, čime je grubo prekršen princip zabrane reformatio in peius. Žalbeni navod odbrane da je apelaciono vijeće apelanta proglasilo krivim, prekoračivši znatno žalbene prigovore Tužilaštva, trećestepeno vijeće samo sporadično dotiče, i to na način da taj prigovor ne cijeni suštinski, već ga samo dovodi u vezu s drugim žalbenim argumentom vezanim za pristrasnost članova vijeća, te kao takvog odbija kao neosnovan. Trećestepeno vijeće uopće ne ulazi u suštinu i ne cijeni navode odbrane da je drugostepeno vijeće prilikom donošenja drugostepene osuđujuće presude u potpunosti prekoračilo žalbene navode Tužilaštva, što je ključna povreda postupka, zbog koje je apelant u konačnici i proglašen krivim, a koju povredu je trećestepeno vijeće moralo sankcionirati.

48. U odnosu na povredu prava na pravično suđenje, apelant dalje ističe da presuda odnosno odluka o apelantovoj krivnji počiva na iskazu jednog jedinog svjedoka P-1, koji je, navodno, dao tokom istrage u ovom predmetu (dokaz T-43 zapisnici o saslušanju zaštićenog svjedoka od 4. februara i 23. aprila 2013. godine). Apelant ističe da se kao vjerodostojan dokaz na kojem može počivati odluka o njegovoj krivnji mogao uzeti u obzir samo iskaz koji je svjedok P-l dao na glavnom pretresu. U odnosu na izjavu sačinjenu od policijskih službenika SIPA-e i izjavu datu pred tužiocem, apelant ukazuje šta je svjedok rekao na glavnom pretresu. Opet upućujući na sudsku praksu i teoriju, apelant zaključuje da je sud trebao pokloniti vjeru izjavi datoj na glavnom pretresu. Osim toga, apelant navodi (a imajući u vidu ličnost tog svjedoka) da nije imao saznanja a ni povjerenje da postupanja (prilikom davanja iskaza u istrazi) koja je opisao na glavnom pretresu prijavi nekom drugom, čime je i teret provjeravanja tih navoda prebačen na svjedoka, iako je dužnost suda da ispita te navode. Također, apelant je ukazao da je zapisnik sačinjen u suprotnosti sa članom 152. stav 2. ZKP-a. Apelant ukazuje da se u praksi Evropskog suda povodom tog pitanja navodi da zahtjev pravičnog i adversarnog suđenja zahtijeva da, u principu, sud treba pokloniti veću vjeru iskazu svjedoka pred sudom, nego zapisniku o njegovom ili njenom ispitivanju prije suđenja, koje ulaže tužilaštvo, osim ako ne postoje dobri razlozi za suprotan zaključak. Razlog za to je, između ostalog, činjenica da je uzimanje izjave prije suđenja primarno proces u kojem tužilaštvo skuplja informacije u pripremi suđenja s ciljem podržavanja svog slučaja pred sudom, dok sud tokom suđenja ima zadatak da odluči o krivnji optuženog nakon pravične procjene svih dokaza koji su prezentirani na suđenju, nakon direktnog ispitivanja dokaza na sudu. Također, apelant ukazuje da je trećestepeno vijeće izostavilo dati valjano obrazloženje zašto je sve te prigovore našlo neosnovanim, uskraćujući time apelantu pravo na obrazloženu sudsku odluku. Apelant je tražio da Ustavni sud utvrdi povredu, dodijeli mu pravičnu naknadu za utvrđenu povredu, kao i da mu isplati troškove nastale radi utvrđivanja povrede prava navedenih u apelaciji.

b)Odgovor na apelaciju

49. U odgovoru na apelaciju Sud BiH navodi da je apelacija neosnovana i da je Sud BiH vodio računa o apelantovim pravima, te se ukazujući na apelacione navode Sud BiH pozvao na relevantna obrazloženja koja je dao u presudama i ukazao da je sve navode ispitao trećestepeni sud i o tome dao obrazloženje.

50. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je istaklo da apelaciju treba odbiti kao očigledno neosnovanu jer je apelantu osigurano fer suđenje, nije mu uskraćen niti jedan dokazni prijedlog koji bi mu išao in favorem, te je sud elaborirao sve apelantove navode. U odnosu na apelantov navod da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje pred nezavisnim i nepristrasnim sudom, Tužilaštvo u odgovoru navodi: „Naime, niti jedan od članova vijeća nije učestvovao u ovom konkretnom predmetu koji se odnosi na ubistvo Milorada Todorovića i drugih. Naime, naglašavamo da je apelant pripadnik organizovane kriminalne grupe kojom je rukovodio Đorđe Ždrale i tačno je da se nalaze samo u istoj organizovanoj grupi i da kao takvi učestvuju u izvršenju većeg broja krivičnih djela, uključujući i ovo nad ubistvom Miloradom Todorovićem i drugih. Upravo tu poveznicu je i Sud BiH konstatovao u svom rješenju o određivanju mjere pritvora od 9. februara 2013. godine kada je naveo da se osumnjičeni Mladen Ždrale [apelant] povezuje sa Đorđem Ždralom koji je pred ovim sudom osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 20 godina. Dakle, sud ističe da se radi o kriminalnom povezivanju dva lica. Bitno je napomenuti da su Mladen Ždrale i Đorđe Ždrale osuđeni po skroz drugim tačkama i krivičnim djelima koja nisu uopšte niti činjenično niti faktički povezana osim činjenice da su ova ubistva počinjena od strane iste organizovane grupe ljudi kojom je rukovodio Đorđe Ždrale.“ Tužilaštvo je također u odgovoru navelo da je apelant u bjekstvu i da je za njim raspisana crvena međunarodna potjernica, pa ga tako i danas (odgovor na apelaciju dat 9. aprila 2018. godine) potražuje INTERPOL.

V.Relevantni propisi

51. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 6/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH, 65/18) u relevantnom dijelu glasi:

Član 28.

Posljedice nenadležnosti (1) Sud je dužan paziti na svoju nadležnost i čim primijeti da nije nadležan oglasiti se nenadležnim i po pravomoćnosti rješenja ustupiti predmet nadležnom sudu, ali je dužan poduzeti one radnje u postupku za koje postoji opasnost od odlaganja.

GLAVA V - IZUZEĆE

Član 29.

Razlozi za izuzeće Sudija ne može vršiti sudijsku dužnost:

e) ako je u istom predmetu učestvovao u donošenju odluke koja se pobija pravnim lijekom,

f) ako postoje okolnosti koje izazivaju razumnu sumnju u njegovu nepristrasnost. Član 152. stav 2.

Sadržaj zapisnika (2) Zapisnik treba sadržavati bitne podatke o toku i sadržaju poduzete radnje. U zapisnik se doslovno unose postavljena pitanja i dati odgovori. Ako su prilikom preduzimanja radnje oduzeti predmeti ili spisi, to će se naznačiti u zapisniku, a oduzete stvari će se priključiti zapisniku ili će se navesti gdje se nalaze na čuvanju.

Član 273. st. 1. i 2.

(1) Iskazi dati u istrazi dopušteni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišteni prilikom "direktnog ili" unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje, "nakon čega se prilažu kao dokazni materijal". U ovom slučaju, osobi se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

(2) Izuzetno od stava 1. ovog člana, zapisnici o iskazima datim u istrazi mogu se po odluci sudije, odnosno vijeća pročitati i koristiti kao dokaz na glavnom pretresu samo u slučaju ako su ispitane osobe umrle, duševno oboljele, ili se ne mogu pronaći, ili je njihov dolazak pred Sud nemoguć, ili je znatno otežan iz važnih uzroka.

Član 290. tačka (7) Sadržaj presude Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 297.

Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1)Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

[…]

h) ako Sud svojom presudom nije potpuno riješio predmet optužbe;

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda,

j) ako je optužba prekoračena,

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopće ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o odlučnim činjenicama.

Član 299.

Pogrešno ili nepotpuno utvrđeno činjenično stanje (1) Presuda se može pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja kad je Sud neku odlučnu činjenicu pogrešno utvrdio ili je nije utvrdio.

(2) Nepotpuno utvrđeno činjenično stanje postoji i kad na to ukazuju nove činjenice ili novi dokazi.

Član 306.

Granice ispitivanja presude Vijeće apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona pobija žalbom.

Član 307.

Zabrana reformatio in peius Ako je podnesena žalba samo u korist optuženog, presuda se ne smije izmijeniti na njegovu štetu.

Član 315.

Ukidanje prvostepene presude (1) Vijeće apelacionog odjeljenja će, uvažavajući žalbu, rješenjem ukinuti prvostepenu presudu i odrediti održavanje pretresa ako utvrdi da:

a) postoji bitna povreda odredaba krivičnog postupka, osim slučajeva iz člana 314. stav 1. ovog zakona,

b) je potrebno izvesti nove dokaze ili ponoviti već u prvostepenom postupku izvedene dokaze usljed kojih je činjenično stanje pogrešno ili nepotpuno utvrđeno.

VI.Dopustivost

52. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

53. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

54. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Suda BiH protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. augusta 2016. godine, a apelacija je podnesena 24. oktobra 2016. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

55. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

56. Apelant osporava navedene presude tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

57. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

58. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

59. U konkretnom slučaju se radi o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim, te je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina. Dakle, u postupku je utvrđivana osnovanost krivične optužbe protiv apelanta, pa proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud ukazuje da, iako je osnovna svrha člana 6, kada je riječ o krivičnom postupku, da osigura pošteno suđenje na „sudu“ koji je nadležan da rješava o „svakoj krivičnoj optužbi“, to ne znači da se taj član ne primjenjuje i na prethodne postupke. Prema tome, član 6. može biti mjerodavan prije nego što predmet dođe u fazu suđenja ako i u mjeri u kojoj postoji vjerovatnost da će pravičnost suđenja biti ozbiljno narušena inicijalnim nepoštovanjem odredaba tog člana (vidi Evropski sud za ljudska prava, Imbrioscia protiv Švicarske, presuda od 24. novembra 1993. godine, stav 36, serija A, broj 275, te Salduz protiv Turske, presuda od 27. novembra 2008. godine [GC], broj 36391/02, stav 50). Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje zaštićeno članom 6. Evropske konvencije.

60. Ustavni sud podsjeća da, kada je u pitanju krivični postupak, opća garancija „pravičnog suđenja“ iz stava 1. člana 6. Evropske konvencije ima elemente koji dopunjuju specifične garancije utvrđene st. 2. i 3. člana 6 (vidi Evropski sud, Artico protiv Italije, A 37 (1980)). Kada se radi o slučaju koji potpada pod neku od specifičnih garancija ustanovljenih st. 2. i 3. člana 6, on može biti razmatran ili u okviru tih garancija (vidi Evropski sud, Luedicke protiv FRG, A 29 (1978), 2 EHRR 149 ) ili u vezi sa stavom 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Benham protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 1996-III, 22 EHRR 293 GC). Međutim, ukoliko se aplikacija suštinski odnosi na tvrdnju da je postupak u cjelini, uključujući i žalbeni postupak, bio nepravičan, navodi se ispituju u smislu stava 1. člana 6 (vidi Evropski sud, Edwards protiv Ujedinjenog Kraljevstva, A 247-B (1992), 15 EHRR 417, st. 33-34).

61. U konkretnom slučaju apelant pokreće pitanja u vezi s garancijama ustanovljenim članom 6. Evropske konvencije koje se, u suštini, odnose na tvrdnju da postupak kao cjelina nije bio pravičan, pa će Ustavni sud, imajući u vidu navedene standarde Evropskog suda, ispitati njegove navode u smislu stava 1. člana 6. Evropske konvencije.

62. Apelant smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno jer je odlučivao sud koji nije nadležan, da je odluku o ukidanju prvostepene (oslobađajuće) presude donijelo drugostepeno vijeće koje je bilo pristrasno, koje je unaprijed odlučilo o njegovoj krivici, koje je povrijedilo odredbe procesnog prava, da se presuda zasnivala na iskazu jednog svjedoka na kojem se nije mogla zasnivati, kao i da žalbene navode nije ispitao trećestepeni sud na adekvatan način, pa je sve utjecalo na pravičnost suđenja, povredu principa in dubio pro reo i presumpciju nevinosti.

63. Imajući u vidu navode koje je apelant istakao, Ustavni sud primjećuje da su oni međusobno povezani. Iako su ti navodi međusobno isprepleteni, te ukoliko postoji samo jedan od navedenih nedostataka, navedeno bi bilo dovoljno da se utvrdi povreda, ipak, Ustavni sud nalazi da je potrebno razmotriti sve te navode pojedinačno i detaljno, kako bi se dobila potpuna slika postupka u cjelini.

1. Nadležnost Suda BiH

64. Ustavni sud najprije primjećuje da apelant ukazuje na to da mu je sudio sud koji nije bio nadležan. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je tokom cijelog postupka apelant osporavao nadležnost Suda BiH. S druge strane, Sud BiH je ukazivao na svoju jednom zasnovanu nadležnost, pozivajući se na rješenje od 5. februara 2013. godine kojim je apelantu određen pritvor. U navedenom rješenju (vidi tačku 8. ove odluke) apelant je bio osumnjičen da je počinio krivična djela propisana u KZBiH, kao i djela iz entitetskih krivičnih zakona, te da je kao član organizirane krivične grupe koju je organizirao Đorđe Ždrale počinio krivično djelo na način opisan u rješenju (konkretno ubistvo za koje je osuđen). U navedenom rješenju Sud BiH se pozvao na član 7. Zakona o Sudu BiH, ali isto tako i prihvatio razloge iz rješenja od 25. augusta 2009. godine (koji se odnose na Đorđa Ždralu, odnosno kojim je zasnovana nadležnost u predmetu Đorđa Ždrale osuđenog za ubistvo po KZRS, vidi tačku 7. ove odluke).

65. Prije rješavanja konkretnog predmeta, a radi boljeg razumijevanja problema na koji apelant ukazuje, Ustavni sud će ukazati na neke svoje odluke u kojima je rješavao pitanja nadležnosti Suda BiH.

66. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je praksa Evropskog suda za ljudska prava o pitanju nadležnosti u kontekstu pojma „sud“ postavila kriterije kojima se služi pri donošenju odluka o tome da li predmetna ustanova predstavlja „sud“ prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije. Pri tome je istaknuto da pojam „sud“ u suštinskom smislu riječi „određuje njegova sudska funkcija, dakle to što on donosi odluke o pitanjima iz svoje nadležnosti na osnovu pravnih normi i nakon postupka koji je proveden na propisani način“ (vidi Evropski sud, Belilos protiv Švicarske, presuda od 29. aprila 1988. godine, serija A, broj 132, str. 29, stav 64). Dakle, da bi ispunio zahtjev „zakonom ustanovljenog suda“ iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije, sud ne samo da mora biti osnovan u skladu sa zakonom već mora i suditi u okviru zakonom propisane nadležnosti.

67. Ustavni sud dalje ukazuje da je ustavnost člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH ocjenjivao u predmetu broj U 16/08 u kojem je zaključio da (tadašnja) odredba člana 13. stav 2. Zakona o Sudu BiH (Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o Sudu BiH, „Službeni glasnik BiH“ broj 42/03) nije suprotna principu vladavine prava iz člana I/2. Ustava Bosne i Hercegovine, te da ne dovodi, sama po sebi, u pitanje „pravnu sigurnost“ ili „jednakost pred zakonom“ pojedinaca. Također, Ustavni sud je zaključio da se taj princip ne dovodi u pitanje ni u tački (b) osporene odredbe budući da se njom općenito propisuju situacije u kojima će Sud BiH, pod određenim uvjetima, biti nadležan. Također, tom odredbom je dato ovlaštenje, ali i stvorena obaveza Suda BiH da pri primjeni te odredbe pažljivo vodi računa o svakom pojedinačnom slučaju uz poštovanje principa „pravne sigurnosti“ i „jednakosti pred zakonom“ kao neodvojivim elementima principa vladavine prava (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 16/08 od 28. marta 2009. godine, „Službeni glasnik BiH“ broj 50/09, tačka 47).

68. Ustavni sud je u toj odluci naglasio da se za razliku od redovne nadležnosti Suda BiH propisane za krivična djela utvrđena KZBiH i drugim zakonima BiH radi o (tzv. ekscesnoj, odnosno izvedenoj nadležnosti) propisanim izuzecima kada je Sud BiH uz ispunjenje određenih uvjeta nadležan da sudi za krivična djela utvrđena zakonima Federacije BiH, Republike Srpske i Distrikta Brčko BiH. Ustavni sud je istakao da je zakonodavac kao uvjet za zasnivanje spomenute nadležnosti u odredbi člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH predvidio niz pravnih standarda „ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu Bosne i Hercegovine“, „druge štetne posljedice za Bosnu i Hercegovinu“, „ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije datog entiteta ili Distrikta Brčko Bosne i Hercegovine“. Ustavni sud je u citiranoj Odluci broj U 16/08 naglasio: „Budući da normom koja koristi pravne standarde nije unaprijed određen njihov sadržaj, potrebno je da nadležni subjekti to urade u svakom konkretnom slučaju kad takvu normu primjenjuju. Pri tome moraju voditi računa o određenim objektivnim mjerilima i cilju norme kako bi se izbjegla arbitrarnost i samovolja“ (op. cit. U 16/08, tačka 42). Ustavni sud je citiranom odlukom utvrdio ozbiljnu obavezu Suda BiH da dosljednim razvojem sudske prakse utvrđuje sadržaj spomenutih pravnih standarda kako bi izbjegao proizvoljno postupanje prilikom utvrđivanja svoje stvarne nadležnosti prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.

69. Ustavni sud podsjeća na još neke svoje odluke koje su pokretale slična pitanja. Tako je u predmetu broj AP 4532/15 od 13. marta 2018. godine (dostupna na www.ustavanisud.ba) Ustavni sud razmotrio apelantove navode da Sud BiH nije donio rješenje kojim uspostavlja svoju nadležnost za krivična djela propisana KZRS. Pozivajući se na standarde i praksu Evropskog suda, Ustavni sud je, između ostalog, naveo:

75. Prema članu 6. stav 1. Evropske konvencije sud uvijek mora biti „ustanovljen zakonom”. Ovaj izraz odražava načelo vladavine prava koje je inherentno sistemu zaštite uspostavljenom Konvencijom i njenim protokolima (vidi, na primjer, Jorgić protiv Njemačke, aplikacija broj 74613/01, stav 64, ECHR 2007- III).

76. „Zakon” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije sastoji se ne samo od zakonodavstva koje uređuje uspostavljanje i nadležnost sudskih tijela (vidi, inter alia, Lavents protiv Latvije, aplikacija broj 58442/00, stav 114, 28. novembar 2002. godine), već također i od drugih odredbi domaćeg prava koje, ako su prekršene, učinit će učešće jednog ili više sudija u razmatranju slučaja nepravilnim (vidi Evropski sud, Gorguiladzé protiv Gruzije, aplikacija broj 4313/04, stav 68, 20. oktobar 2009; Pandjikidzé i ostali protiv Gruzije, aplikacija broj 30323/02, stav 104, 27. oktobar2009. godine). Ovo konkretno uključuje odredbe koje se tiču nezavisnosti članova tribunala, dužine njihovog mandata, nepristrasnosti i postojanja proceduralnih garancija (vidi Evropski sud, Coëme i ostali protiv Belgije, presuda od 22. juna 2000. godine, stav 99; Gurov protiv Moldavije, aplikacija broj 36455/02, stav 36, 11. juli 2006).

77. Drugim riječima, izraz „uspostavljen zakonom” pokriva ne samo zakonski osnov za samo postojanje „suda” već i povinovanje suda konkretnim pravilima koja ga rukovode (vidi Evropski sud, Sokurenko i Strygun protiv Ukrajine, aplikacije br. 29458/04 i 29465/04, stav 24, 20. juli 2006. godine) i sastavu vijeća u svakom slučaju (vidi Buscarini protiv San Marina (dec.), aplikacija broj 31657/96, 4. maj 2000. godine).

78. U principu, kršenje od strane suda odredbi domaćeg prava koje se tiču njegovog uspostavljanja i nadležnosti dovodi do povrede člana 6. stav 1.

Evropske konvencije. Zbog toga, Evropski sud ispituje da li je u tom smislu poštovan domaći zakon. Međutim, imajući u vidu opće načelo da je na nacionalnim sudovima da tumače odredbe domaćeg prava, Evropski sud smatra da neće moći preispitivati njihovo tumačenje ukoliko nema flagrantnog kršenja domaćeg prava (vidi, mutatis mutandis, Coëme i ostali protiv Belgije, stav 98, ECHR 2000-VII; naprijed citirani Lavents, stav114).

70. Dalje, u Odluci broj AP 4532/15, Ustavni sud je ukazao da je apelantu optužnicom stavljeno na teret da je počinio dva krivična djela, jedno propisano KZRS i drugo propisano KZBiH. U navedenom slučaju, iz osporene prvostepene presude je proizlazilo da je nadležnost u vezi s krivičnim djelom iz KZRS zasnovana na osnovu člana 7. stav 1. tačka b) Zakona o Sudu BiH s obzirom na to da je apelant radnje koje su mu stavljene na teret preduzimao tako što je poslovao s firmama na cijeloj teritoriji BiH, da su prelazile granice jednog entiteta, pa da je, bez obzira na iznos utajenog poreza, svojim radnjama učinio štetne posljedice van teritorije jednog entiteta. Nadležnost u vezi s krivičnim djelom iz KZ BiH nije ni bila upitna. Međutim, apelant i nije osporavao zakonsku nadležnost Suda BiH u smislu člana 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH, već je tvrdio da nije poštovana procedura u uspostavljanju nadležnosti, odnosno da Sud BiH nije donio i rješenje kojim je ustanovio svoju nadležnost u odnosu na krivično djelo iz KZRS.

71. Opet pozivajući se na praksu Evropskog suda, Ustavni sud u predmetu broj AP 4532/15 ističe sljedeće:

81. Ustavni sud zapaža da je Evropski sud u predmetu Miracle Europe Kft protiv Mađarske (aplikacija broj 5774/13, presuda od 12. januara 2016. godine) istakao da (vidi stav 58): „(...) da prenos određene grupe predmeta od suda koji postupa po općim pravilima nadležnosti u nadležnosti drugog suda može biti kompatibilno s Konvencijom jedino ako su materijalna i proceduralna pravila i preduvjeti takvog prenosa propisani od strane zakonodavca transparentno, unaprijed određeni, jasni i objektivni parametri koji ne ostavljaju nikakav (ili minimalan) prostor za diskreciju i osiguravaju da stvarne odluke donose vlastite institucije nezavisnog, nepristrasnog sudskog sistema.

72. Dalje, u predmetu broj AP 4532/15, Ustavni sud je zaključio da je apelantu optužnicom stavljeno na teret djelo iz KZBiH, te je u konačnici i osuđen samo za krivično djelo iz KZBiH, za koje je, u skladu sa članom 7. stav 1. Zakona o Sudu BiH, nadležan postupati Sud BiH. Stoga, nedostatak proceduralnih pravila o preuzimanju nadležnosti, u postupku vođenom protiv apelanta, sagledanom u cjelini, nije imao za učinak povredu njegovog prava da mu sudi „zakonom ustanovljeni sud” u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

73. Ustavni sud ukazuje i na ostalu praksu u predmetima u kojima se postavilo pitanje nadležnosti Suda BiH iz njegove prakse, na primjer u predmetima br. AP 1123/11 od 22. marta 2013. godine i AP 702/14 od 15. aprila 2015. godine (isti apelanti, dostupne odluke na www.ustavnisud.ba) u kojima nije utvrđena povreda. Tako je u predmetu broj AP 1123/11, razmatrajući navode apelanta koji je ukazivao na drugačiju praksu u sličnom predmetu, u kojem se Sud BiH proglasio nenadležnim, Ustavni sud naveo:

119. U konkretnom slučaju Sud BiH je zaključio da su se stekli uvjeti iz člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH jer je riječ o velikoj količini utajenog poreza, u iznosu od 1.346.512,82 KM, što ukazuje i na veliki promet, da je u finansijske transakcije bio uključen veliki broj firmi iz oba entiteta, na temelju čega je zaključeno da je riječ o krivičnom djelu koje može imati ozbiljne reperkusije ili štetne posljedice na privredu BiH, te izazvati ozbiljnu ekonomsku štetu ili druge štetne posljedice izvan teritorije Federacije BiH. Također, konstatirano je da nadležnost nije bila upitna u odnosu na krivično djelo pranje novca kao krivično djelo iz izvorne nadležnosti Suda BiH.

120. U Presudi Suda BiH broj Kpž-14/09 od 7. decembra 2009. godine, na koju apelant Tokalić izričito ukazuje, Sud BiH je zaključio da nije nadležan za krivično djelo porezne utaje iz člana 273. KZFBiH zbog toga što je Tužilaštvo BiH još u toku prvostepenog postupka odustalo od optužnice u odnosu na krivično djelo pranje novca iz člana 209. KZBiH, kao djelo iz izvorne nadležnosti ovog suda, a da nije bilo dokaza da je Sud BiH u konkretnom slučaju nadležan za krivično djelo utaje poreza iz člana 273. KZFBiH. Dalje, ukazano je da Tužilaštvo BiH u odnosu na krivično djelo utaje poreza iz člana

273. KZFBiH nije ponudilo dokaze na temelju kojih bi se moglo zaključiti da radnje iz izreke presude mogu imati ozbiljne reperkusije, ili izazvati druge štetne posljedice na privredu BiH, ili izazvati ozbiljne i štetne posljedice izvan teritorije Federacije BiH. Pri tome je konstatirano, bez obzira na to s kojim pravnim licima je vršeno poslovanje (i sa teritorije FBiH i sa teritorije RS), da se kao oštećena strana pojavljuje Federacija BiH, kao i da su iznosi utajenog poreza jasno predviđeni članom 273. KZFBiH.

121. Ustavni sud primjećuje da se u oba slučaja radilo o krivičnom djelu porezne utaje iz člana 273. KZFBiH, te da se u oba slučaja radilo o optužbama za utaju poreza na promet koji je prihod budžeta Federacije BiH. Kao kriteriji za uspostavljanje nadležnosti i u jednom i u drugom slučaju očigledno su ocijenjeni promet između firmi sa područja oba entiteta i visina utajenog poreza. Prema oba ova kriterija, u odnosu na apelante, očigledno je da se radi o većem broju lica, većem prometu i većem iznosu utajenog poreza nego u predmetu na koji ukazuju. O trećem kriteriju, pripadanju prihoda po osnovu utajenog poreza u odnosu na apelante, Sud BiH se nije izjašnjavao. Najzad, ni u jednom, ni u drugom slučaju nema ništa o tome u čemu bi se mogla sastojati ekonomska šteta po BiH, posebno imajući u vidu da se radi o prihodu budžeta Federacije BiH, a o čemu bi dokaze trebalo da ponudi, kako apelanti ukazuju, Tužilaštvo BiH.

122. Očigledno je da je riječ o složenom pitanju u kojem je nužno različito postupati s obzirom na okolnosti svakog konkretnog slučaja, te da je tim veća obaveza Suda BiH da ga sa posebnom pažnjom razmotri i obrazloži. U suprotnom, različite odluke u ovakvim situacijama mogu dovesti u pitanje „princip pravne sigurnosti“ i „jednakosti u postupanju“. Međutim, u konkretnom slučaju Tužilaštvo BiH nije odustalo od optužbi za krivično djelo pranja novca iz člana 209. stav 2. KZBiH kao djelo iz izvorne nadležnosti Suda BiH, a kako se još u toku prvostepenog postupka dogodilo u predmetu na koji apelant ukazuje. U tom smislu ne može se govoriti o identičnoj situaciji u kojoj se različito odlučivalo, kako apelant sugerira, pa su neosnovani apelantovi navodi u ovom dijelu da im je pravo na pravično suđenje povrijeđeno u odnosu na princip pravne sigurnosti.

74. Također, u Odluci broj AP 702/14 istih apelanata, opet ispitujući navode o nenadležnosti Suda BiH, Ustavni sud ističe sljedeće:

36. U vezi sa odlukama koje su predmet konkretne apelacije, donesenim u ponovnom postupku koji se vodio protiv apelanata nakon donošenja Odluke Ustavnog suda broj AP 1123/11, apelanti problematiziraju nadležnost Suda BiH u vezi s prvostepenom presudom kojom je u odnosu na krivično djelo pranja novca iz člana 209. KZBiH optužba odbijena, a protiv koje Tužilaštvo nije ulagalo žalbu. Pred apelacionim vijećem Suda BiH je egzistirala samo optužnica za krivično djelo porezne utaje iz KZFBiH zbog čega se Sud BiH, po mišljenju apelanata, trebalo da proglasi nenadležnim i da predmet ustupi entitetskom sudu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće Suda BiH, potvrđujući apelacioni navod da Tužilaštvo nije ulagalo žalbu na odluku o oslobađanju apelanata za krivično djelo pranja novca iz člana 209. KZBiH, u obrazloženju svoje odluke jasno navelo da je u konkretnoj situaciji zaštitni objekt „privreda Bosne i Hercegovine“ i da, bez obzira na entitetske propise kojima su regulirani ekonomski odnosi, Bosna i Hercegovina predstavlja jedan ekonomski prostor i djeluje kao zaokružena cjelina. Stoga je ocijenjeno da su razlozi koji su bili predmet razmatranja pred prvostepenim vijećem istog suda objektivni i logični, utemeljeni na odredbi člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Osim navedenog, pojašnjavajući neosnovanost ovih apelacionih navoda, Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je žalbeni postupak dio postupka kao cjeline i da ne bi bilo u interesu apelanata, nego upravo protivno njihovom pravu na efikasno i pravično suđenje, da se u situaciji kada je dio prvostepene presude postao pravosnažan sud proglašava nenadležnim i postupak nastavlja pred entitetskim sudom radi rješavanja preostalog dijela optužbe, koji je doveden do kraja, a za koji je Sud BiH po navedenom osnovu bio nadležan.

75. Ustavni sud je pitanje nadležnosti Suda BiH za krivična djela propisana entitetskim zakonima ispitivao i u predmetima inter alia AP 79/11, AP 3657/12 i AP 2354/09 (svi dostupni na www.ustavnisud.ba), te nikada nije utvrdio povredu u tom dijelu.

76. Ustavni sud podsjeća da je rješavajući apelaciju Đorđa Ždrale u predmetu broj AP 220/11 od 25. septembra 2014. godine (dostupna na www.ustavnisud.ba), odlučujući o navodima apelanta iz navedenog predmeta (Đorđa Ždrale), a u vezi s navodima da mu nije sudio stvarno nadležan sud, istakao sljedeće:

89. U odnosu na apelantove navode da mu nije sudio stvarno nadležan sud, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH u konkretnom slučaju zasnovao svoju nadležnost na osnovu člana 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH. Tom odredbom je, između ostalog, propisano da je Sud BiH nadležan i za krivična djela utvrđena zakonima Republike Srpske kada ta krivična djela mogu imati druge štetne posljedice van teritorije datog entiteta. Pri tome, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH svoju nadležnost za postupanje u ovoj pravnoj stvari zasnovao u toku provođenja istrage protiv apelanta i da je u toj fazi krivičnog postupka, u skladu s funkcionalnom nadležnošću, konačnu odluku donijelo vanraspravno vijeće Suda BiH donošenjem Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 25.

augusta 2009. godine. Ustavni sud zapaža da je potom, nakon potvrđivanja optužnice protiv apelanta, i Sud BiH na dvije instance razmotrio sve apelantove prigovore u tom pogledu i dao obrazloženje zašto su neosnovani. Naročito, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH istakao da su dokazi Tužilaštva BiH koji su izvedeni na glavnom pretresu dodatno potvrdili postojanje drugih štetnih posljedica van teritorije entiteta, koje opravdavaju zasnivanje nadležnosti Suda BiH, što je potvrdilo i apelaciono vijeće koje je naglasilo da, suprotno apelantovim prigovorima, jednako kao i prvostepeno vijeće, smatra pravilnim i valjanim razloge iz Rješenja broj X-KO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine.

Dalje, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće razmotrilo i apelantove navode da postoji protivrječnost između razloga osporene presude o sadržaju Analize kolegija Okružnog tužilaštva Istočno Sarajevo i sadržaja tog dokaza i zaključilo da su oni neosnovani. Također, u pogledu apelantovih navoda o retroaktivnoj primjeni zakona, Ustavni sud zapaža da je apelaciono vijeće istaklo da je Naredba Tužilaštva BiH o provođenju istrage u ovom predmetu donesena 6.

marta 2006. godine, te da je Sud BiH prihvatio nadležnost u ovom predmetu nakon stupanja na snagu Zakona o Sudu BiH, te da stoga, kako je zaključilo apelaciono vijeće, za predmetnu odluku nije značajna činjenica kada je krivično djelo počinjeno, već je odlučno kada je uspostavljena nadležnost Suda, a te zaključke Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Osim toga, s obzirom na apelantove navode da Sud BiH prilikom odlučivanja o svojoj nadležnosti i donošenjem rješenja od 19. juna 2008. godine nije apelantu omogućio da se izjasni o navodima Tužilaštva BiH, te da je vanraspravno vijeće Suda BiH u Rješenju broj X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2009. godine povrijedilo presumpciju nevinosti, Ustavni sud, na osnovu uvida u to rješenje, primjećuje da je njime uvažena žalba Tužilaštva BiH i preinačeno Rješenje Suda BiH broj X- KO-08-540-1 od 18. augusta 2009. godine (kojim je prvobitno Sud BiH odlučio da nije nadležan za postupanje), tako da se Sud BiH proglašava stvarno nadležnim za postupanje u toj pravnoj stvari. Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja ovog rješenja proizlazi da je apelantov branilac 21. augusta 2009.

godine dostavio odgovor na žalbu Tužilaštva BiH povodom koje je konačno odlučeno o nadležnosti Suda BiH, pa da su slijedom toga apelantovi navodi da je onemogućen da se izjasni na navode Tužilaštva neosnovani. Ustavni sud ističe da se ovim rješenjem nije moglo povrijediti apelantovo pravo na presumpciju nevinosti, s obzirom na to da se u tom dijelu postupka i to odlukom nije odlučivalo o apelantovoj krivnji, nego da se radi o procesnoj odluci kojom se odlučivalo o tome koji sud će odlučivati u pravnoj stvari. Slijedom toga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zbog stvarne nadležnosti Suda BiH neosnovani.

77. Imajući u vidu apelantove navode u konkretnom predmetu, kao i navode apelanta iz predmeta broj AP 220/11, Ustavni sud mora da primijeti kao bitno da u odnosu na apelanta nikada nije donijeto posebno rješenje o stvarnoj nadležnosti Suda BiH. Naime, suprotno predmetu Đorđa Ždrale, apelantu je (što proizlazi iz odluka Suda BiH) prilikom određivanja pritvora „ustanovljena nadležnost“ Suda BiH u trenutku kada je postojala osnovana sumnja da je apelant počinio i krivična djela propisana u KZBiH, ali i pozivanjem na rješenje suda koje se odnosilo na predmet Đorđa Ždrale, i to kada se Đorđe Ždrale teretio samo za krivično djelo teškog ubistva propisano odredbama KZRS. U daljnjem toku postupka, bez obzira na činjenicu da je apelantu optužnicom stavljeno na teret krivično djelo ubistva propisano u KZFBiH, za koje je i osuđen, Sud BiH nikada nije eksplicitno naveo zašto je u postupku protiv apelanta, koji je optužen za krivično djelo ubistva po entitetskom krivičnom zakonu (KZFBiH), nadležan (i dalje) Sud BiH. U razlozima o nadležnosti u sve tri presude Sud BiH se pozivao na rješenje od 5. februara 2013. godine, te je navodio da je nadležnost suda neupitna, bez obzira na činjenicu da se apelantu stavilo na teret optužnicom izvršenje samo krivičnog djela propisanog odredbama KZFBiH. Dakle, upoređivanjem predmeta Đorđa Ždrale i apelanta jasno proizlazi da je u predmetu Đorđa Ždrale, u momentu kada je Đorđe Ždrale osumnjičen „samo“ za ubistvo po KZRS, utvrđeno zašto je potrebno da Sud BiH bude nadležan. Postavlja se pitanje da li je navedeno ikada učinjeno za apelanta i da li je to učinjeno na adekvatan način, što će Ustavni sud razmotriti u nastavku odluke.

78. Radi daljnje i potpune analize, Ustavni sud mora da primijeti sljedeće: iz činjenica koje su Ustavnom sudu poznate (predmet br. AP 3105/09 i AP 220/11) proizlazi da je Rješenjem Suda BiH broj X-KRN-08/540 od 19. juna 2008. godine Sud BiH prihvatio prijedlog Tužilaštva, te je utvrđeno da je Sud BiH nadležan za postupanje u krivičnom predmetu koji Tužilaštvo vodi po Naredbi o provođenju istrage broj KT-99/06 od 6. marta 2006. godine protiv osumnjičenih, među kojima je apelant (i Đorđe Ždrale), a za krivična djela propisana entitetskim zakonima. U navedenom rješenju je i pouka o pravnom lijeku, odnosno o pravu na žalbu apelacionom vijeću. Navedeno rješenje je, kako proizlazi iz predmeta broj AP 220/11, dostavljeno Đorđu Ždrali (iako je žalba Đorđa Ždrale protiv navedenog rješenja odbačena kao nedopuštena).

79. Čini se da je u konkretnom predmetu apelant prilikom određivanja pritvora „saznao“ da je u postupku protiv njega nadležan Sud BiH, i to zbog krivičnih djela koja su mu stavljena na teret, ali i zbog činjenice da je sud stvarno nadležan i za predmet Đorđa Ždrale, pa samim tim i za apelanta kao člana organizirane kriminalne grupe koju je organizirao Đorđe Ždrale. Također, Ustavni sud primjećuje da, iako se Tužilaštvo u optužnici pozvalo na rješenje od 19. juna 2008. godine i navelo da i dalje egzistiraju okolnosti navedene u rješenju, Sud BiH nikada nije naveo okolnosti iz datog rješenja od 19. juna 2008. godine kao relevantne, niti se pozvao na rješenje od 19. juna 2008. godine, već se konstantno poziva na rješenje kojim je apelantu određen pritvor, dalje upućujući na rješenje koje se odnosilo na Đorđa Ždralu (od 28. augusta 2009. godine), i to u momentu kada je Đorđe Ždrale već bio optužen „samo“ za krivično djelo teškog ubistva po KZRS (mada se u rješenju od 25. augusta 2009. godine spominju kriminalne grupe, ubistva s karakterom organiziranog kriminala i povezanost Đorđa Ždrale s izvršenim krivičnim djelom ubistva na teritoriji Federacije BiH).

80. Dakle, da bi ispitao predmetni slučaj, Ustavni sud rezimira nekoliko odlučnih činjenica – Sud BiH je rješenjem od 19. juna 2008. godine prihvatio prijedlog Tužilaštva, te je utvrđeno da je Sud BiH nadležan za postupanje u predmetu Đorđa Ždrale, apelanta i drugih, za krivična djela propisana entitetskim zakonima, ali da se osumnjičeni sumnjiče i za krivična djela propisana KZBiH. Također je navedeno u rješenju „u konkretnom slučaju, a kako proizlazi iz spomenutog zahtjeva, očigledno je da se radi o dobro organiziranoj kriminalnoj grupi“, što ukazuje na štetne posljedice ne samo za BiH već i za regiju. Navedeno rješenje (za razliku od predmeta broj AP 220/11) čini se da nikada nije dostavljeno apelantu, bar tako proizlazi iz navoda apelacije, a Sud BiH i Tužilaštvo nisu opovrgli taj navod, iako je u rješenju navedena pouka o pravnom lijeku. Nadalje, rješenje od 25. augusta 2009. godine (vidi tačku 8. ove odluke) donijeto je u krivičnom predmetu protiv Đorđa Ždrale zbog krivičnog djela teškog ubistva (prema odredbama KZRS), nakon prijema i razmatranja optužnice i prigovora na nju, u postupku povodom žalbe Tužilaštva, nakon što se Sud BiH proglasio nenadležnim. U navedenom rješenju Sud BiH je ukazao šta je Đorđu Ždrali stavljeno na teret (po nepotvrđenoj optužnici), te se pojavilo kao sporno pitanje da li predmetno krivično djelo, prema okolnostima i načinu izvršenja, može izazvati štetne posljedice izvan Republike Srpske ili za Bosnu i Hercegovinu koje bi Sudu BiH dale legitimitet za suđenje u ovom predmetu. Dalje je ukazano na plansku i koordiniranu akciju više lica (za ubistvo koje se desilo u Republici Srpskoj, za koje je kasnije Đorđe Ždrale i osuđen), te na posljedice izvršenja krivičnog djela – strah i uznemirenost građana, urušavanje ugleda institucija vlasti, što se reflektira i na ugled BiH. Također je ukazano na nemogućnost entitetskih vlasti i pravosudnih institucija da istragu privedu kraju. Dalje je Sud BiH ukazao koje je okolnosti imao u vidu, koje opravdavaju nadležnost Suda BiH „za suđenje u predmetu osumnjičenog Đorđa Ždrale“, opet ukazujući na neriješene slučajeve ubistva koji se dovode u vezu s organiziranim kriminalnim grupama, na profil ličnosti Đorđa Ždrale i na štetne posljedice koje prelaze teritorij jednog entiteta jer se navedeni strah građana za vlastitu sigurnost vezuje za profil osumnjičenog (konkretno Đorđa Ždrale) „i njegovu povezanost s izvršenim krivičnim djelom ubistva i na području Federacije BiH“, njegovu povezanost s inostranstvom, „činjenica da se mnogobrojna nerazriješena krivična djela ubistva dovode u vezi s njim“ i drugo. Dalje, kako proizlazi iz predmeta broj AP 220/11, Đorđe Ždrale je osuđen za krivično djelo teškog ubistva iz KZRS, nema drugih suoptuženih, ali u presudi se navode „organizatori“ i „saizvršioci“. Nigdje se u presudi koja je donijeta u predmetu protiv Đorđa Ždrale ne navodi apelant.

81. S druge strane, prilikom donošenja rješenja kojim je apelantu određen pritvor od 5. februara 2013. godine, a zbog postojanja osnovane sumnje da je apelant počinio krivična djela organiziranog kriminala, dogovor za učinjenje krivičnih djela, pripremanje krivičnih djela (propisana odredbama KZBiH), ali i krivičnih djela propisanih entitetskim zakonima, Sud BiH je ukazao na štetne posljedice, i to upravo navedenih krivičnih djela „s obzirom na način učinjenja, brojnost kriminalnih radnji i osumnjičenih“, te da je djelovanje organizirane grupe, čiji je član i apelant, izazvalo strah, uznemirenost i nesigurnost građana BiH (i entiteta) i čije posljedice prelaze granice BiH te izazivaju ozbiljne reperkusije i štetne posljedice za BiH zbog narušavanja ugleda BiH. Pored navedenog, Sud BiH se pozvao na rješenje od 18. augusta 2009. godine kojim se proglasio stvarno nadležnim za postupanje u krivičnom predmetu Đorđa Ždrale, a „samim tim“ i apelanta za kojeg postoji osnovana sumnja da je bio član organizirane kriminalne grupe, koju je organizirao Đorđe Ždrale. U navedenom rješenju je još ukazano da bez obzira na obavezu suda da u toku cijelog postupka pazi na svoju nadležnost, jednom utvrđena nadležnost se ne bi trebala mijenjati, ukoliko sud nije utvrdio nove činjenice i okolnosti.

82. Iz činjenica konkretnog predmeta jasno proizlazi da je apelant optužen kao saizvršilac (ne direktni počinilac), da je zajedno s Borisom Govedaricom (koji je u međuvremenu ubijen) izvršio krivično djelo ubistva. U presudi kojom je apelant osuđen navodi se da su njima (misli se na apelanta i Borisa Govedaricu) poznata lica pomogla u pribavljanju sredstava za izvršenje krivičnog djela. Ime Đorđa Ždrale (u iskazu svjedoka Nebojše Janjića) kao nekoga ko je bio zainteresiran da sazna gdje je oštećeni spominje se u drugostepenoj presudi (tačka 53), kao i u iskazu svjedoka policijskih službenika (tačka 54) koji su govorili o apelantu „kao operativno interesantnoj osobi, odnosno osobi koja je pripadala kriminalnoj grupi Đorđa Ždrale“. Međutim, ništa dalje nije navedeno u osuđujućoj presudi u vezi s odnosom apelanta i Đorđa Ždrale, niti postoji bilo kakav zaključak o kriminalnim grupama. U toku postupka, u sve tri presude, Sud BiH je naveo da je nadležnost zasnovana u obrazloženju suda od 5. februara 2013. godine, te bez obzira na činjenicu što je Tužilaštvo apelantu stavilo na teret samo krivična djela propisana KZFBiH, u navedenoj odluci su izneseni jasni i uvjerljivi razlozi na osnovu kojih je zasnovana nadležnost Suda BiH i za ta krivična djela, a okolnosti slučaja koje su tada cijenjene nisu se promijenile.

83. Imajući u vidu sve iznijeto, kao i svu dosadašnju praksu u kojoj je Ustavni sud razmatrao pitanja u vezi sa Sudom BiH kao sudom nadležnim u konkretnom predmetu, Ustavni sud mora da primijeti, a na to ukazuje i apelant, da zaista u postupku pred Sudom BiH nije propisan postupak za uspostavljanje nadležnosti po članu 7. stav 2. Zakona o Sudu BiH. Na navedeno ukazuje i postojanje rješenja od 19. juna 2008. godine, koje se odnosi i na apelanta, uz pouku o pravu na žalbu, na koje se u optužnici poziva i Tužilaštvo, ali koje Sud BiH nigdje ne uzima u obzir kao adekvatno. Suprotno navedenom, u konkretnom predmetu Sud BiH „zasniva“ svoju nadležnost u odnosu na postupak protiv apelanta prilikom određivanja pritvora apelantu, i to rješenje ostaje do kraja postupka „ključni“ osnov za nadležnost. Također, Ustavni sud primjećuje da Sud BiH u osporenim presudama konstatira da se bez obzira na optužnicu okolnosti slučaja koje su tada cijenjene nisu promijenile, iako je Tužilaštvo (što proizlazi iz dostavljene optužnice) detaljno navelo (od str. 17. do 22. optužnice) na kojim činjenicama zasniva razloge za nadležnost Suda BiH, što samo po sebi sugerira na nove okolnosti upravo zbog činjenice da je optužnicom ostalo samo krivično djelo propisano odredbama KZFBiH. Iz navedenog proizlazi da se bez obzira na optužnicu koja tereti apelanta (i Borisa Govedaricu) za ubistvo nadležnost Suda BiH i dalje zasniva na načinu izvršenja, brojnosti kriminalnih radnji i osumnjičenih, kao i posljedicama (djelovanje organizirane kriminalne grupe, strah i uznemirenost građana, a krivično djelo koje je učinjeno 2006. godine), kako je to bilo navedeno u rješenju od 5. februara, ali i u rješenju koje se odnosi na postupak protiv Đorđa Ždrale u predmetu teškog ubistva po odredbama KZRS u kojem se apelant ne spominje.

84. Dakle, za razliku od predmeta Đorđa Ždrale (AP 220/11), proizlazi da apelant nikada nije dobio konkretne odgovore zašto je Sud BiH nadležan u njegovom predmetu. Ustavni sud zaključuje da dati razlozi nisu jasni i da upućuju na nadležnost kada se apelantu stavljalo na teret izvršenje krivičnih djela po KZBiH (iz čega je dakle Sud BiH „crpio“ nadležnost), kao i kada je postojala sumnja u „organizirani kriminal“, da je apelant član grupe za organizirani kriminal koju je organizirao Đorđe Ždrale i drugo, što sve nije bilo relevantno od momenta podizanja optužnice protiv apelanta za konkretno krivično djelo. Stoga od momenta kada je apelant suočen s optužnicom za krivično djelo ubistva, koje je uradio zajedno s Borisom Govedaricom, „iz njima poznatih razloga“, za šta je u konačnici i optužen, Sud BiH nije dao relevantne i dovoljne razloge za svoju nadležnost u konkretnom predmetu.

85. Pri tome, Ustavni sud ne ulazi u to da li je Sud BiH mogao i trebao biti nadležan. Ustavni sud samo konstatira nedostatak obrazloženja datog u osporenim presudama (kao i prvostepenoj presudi) u odnosu na nadležnost Suda BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da obrazloženje koje je Sud BiH u konkretnom slučaju dao za donošenje odluke da je stvarno nadležan da sudi u krivičnom postupku protiv apelanta ne zadovoljava standarde iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer nije precizno i jasno u mjeri u kojoj bi se moglo bez sumnje zaključiti kako je i koje je objektivne i konkretne razloge Sud BiH uzeo u obzir prilikom donošenja takve odluke. Data obrazloženja upućuju na razloge navedene u apelantovom predmetu koji više nisu egzistirali, kao i na razloge date u drugom predmetu (koji nije imao nikakve veze s apelantovim predmetom), te se svodi na „prepisivanje“ i pokušaj da se opravda nadležnost Suda BiH bez bilo kakvih argumenta.

86. Stoga, Ustavni sud zaključuje da je povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je u obrazloženju osporenih presuda izostalo razumno i dovoljno obrazloženje o razlozima za zasnivanje nadležnosti Suda BiH prema članu 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH.

2. Navodi o (ne)pristrasnosti Suda BiH, odnosno drugostepenog vijeća

87. Apelant je u konkretnom slučaju doveo u pitanje nepristrasnost sudija drugostepenog vijeća, i to ukazujući u čemu se sastoji njihova pristrasnost, za svakog pojedinačno, kao i za sve zajedno. Tako apelant navodi da su sudije Kreso i Vukoje učestvovali u donošenju osuđujuće presude u predmetu Đorđa Ždrale, „a dio kojeg predmeta je, prema stavu Suda BiH zasnovanog na tvrdnjama Tužilaštva, i apelantov predmet“. Također, apelant ukazuje da je osnov za izuzeće sudija Kreso i Begtašević činjenica da je u apelantovom predmetu kao urnek korišten predmet Darka Simovića (kojem je također ukinuta oslobađajuća presuda pa je proglašen krivim), a što se vidi na dnu stranice rješenja od 27. augusta 2015. godine (ostao je broj S1 2 K 005871 12 Kž i datum 24. oktobar 2012). Također, apelant ukazuje da su sudije (sva tri člana) pokazale pristrasnost, odnosno naklonost Tužilaštvu jer su prekoračile žalbene navode Tužilaštva, odnosno upustile se u ispitivanje žalbenih navoda koje Tužilaštvo nije iznijelo u žalbi, čime su prekršili princip reformatio in peus.

88. U vezi s navedenim, a u pogledu pristrasnosti drugostepenog vijeća, Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje na objektivnu pristrasnost. U vezi s apelantovim navodima da mu je povrijeđeno pravo na nepristrasan sud, Ustavni sud napominje da je „nepristrasnost“ odsustvo predrasuda ili unaprijed utvrđenog stava prema strankama. Kada je u pitanju objektivna nepristrasnost, Ustavni sud podsjeća da se mora utvrditi da li se, nezavisno od ponašanja određenog sudije, mogu utvrditi činjenice koje mogu dovesti u sumnju njegovu nepristrasnost. Međutim, pri odlučivanju da li u konkretnom slučaju postoje opravdani razlozi za bojazan da određeni sudija nije nepristrasan, apelantov stav jeste važan, ali nije odlučujući. Ono što je odlučujuće jeste da li se takva bojazan može objektivno opravdati (op. cit. Mežnarić, stav 31). Dakle, važno je povjerenje koje sudovi moraju uživati i podsticati u javnosti u demokratskom društvu. Da bi sudovi podstakli neophodno povjerenje u javnosti mora se imati u vidu i unutrašnja organizacija (vidi Evropski sud, Piersack protiv Belgije, 1. oktobar 1982. godine, stav 30 (d)). Značajan faktor je postojanje postupka koji osigurava nepristrasnost, odnosno pravila koja reguliraju izuzeće sudije. Takva pravila odražavaju stav nacionalnog zakonodavca da otkloni svaku razumnu sumnju u nepristrasnost sudije ili suda u pitanju (vidi Micallef protiv Malte, presuda od 15. oktobra 2009. godine, stav 99). Samo neslaganje s procesnim odlukama koje je donio sudija ne daje legitiman razlog za sumnju u njegovu nepristrasnost (vidi Academy Trading Ltd. i drugi protiv Grčke, broj 30342/96, par. 46, 4. april 2000). Slično tome, činjenica da je profesionalni sudija već sudio u predmetu saoptuženika i da poznaje činjenično stanje predmeta nije, sama po sebi, dovoljna da se nepristrasnost sudije dovede u pitanje (vidi Evropski sud, Thomann protiv Švicarske, presuda od 10. juna 1996. godina stav 33; Stow i Gai protiv Portugala i Miminoshvili protiv Rusije, broj 20197/03, par. 116-120, 28. maj 2011. godine).

89. U kontekstu prakse Evropskog suda može se govoriti o tri tipične situacije kada je u pitanju pravo na nepristrasan sud. Prva u kojoj je sudija prethodno učestvovao u prethodnoj fazi postupka i zastupao jednu od stranaka (npr. Hauschildt protiv Danske, presuda od 24. maja 1989. godine ili ibid. De Cubber), druga u kojoj je sudija učestvovao u donošenju prvostepene odluke ili neke druge odluke u kojoj je suštinski raspravljeno određeno pravno pitanje, odnosno zahtjev (npr. De Haan protiv Holandije, presuda od 26. augusta 1997. godine, ibid. Castillo Algar ili Oberschlick protiv Austrije, presuda od 23. maja 1991. godine), te treća gdje je postupajući sudija interesno povezan sa suprotnom strankom u postupku (npr. Wettstein protiv Austrije, broj predstavke 33958/96, presuda od 21. decembra 2000. godine ili Pescador Valero protiv Španije, broj predstavke 62435/00, presuda od 17. juna 2003. godine). Ova treća situacija se razlikuje od prve dvije u bitnom budući da pristrasnost sudije ne proizlazi iz njegove procesne uloge, već njegove bliske povezanosti s jednom od stranaka, tj. radi se o sukobu interesa.

90. U vezi s konkretnim prigovorom prema kojem je apelant osporio objektivnu nepristrasnost članova drugostepenog vijeća, Ustavni sud najprije ukazuje da član 29. ZKP-a propisuje uvjete za izuzeće sudija u krivičnom postupku. Također, kako je navedeno u apelaciji i osporenim presudama, Opća sjednica Suda BiH je odlučivala o izuzeću sudija drugostepenog suda, a u trećestepenoj presudi je opet odgovoreno zašto ti apelantovi navodi (koji su identični i u apelaciji) o pristrasnosti sudija nisu osnovani s obzirom na činjenicu da je subjektivni i objektivni identitet optužnice protiv Đorđa Ždrale potpuno različit u odnosu na optužnicu protiv apelanta, te ne postoji razumna sumnja u pogledu postojanja pristrasnosti navedenih sudija.

91. Stoga će Ustavni sud prvo ispitati navod o pristrasnosti sudija Kreso i Vukoje zbog činjenice da su donijeli konačnu osuđujuću presudu u predmetu Đorđa Ždrale. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na apelanta postupak pokrenut, odnosno istraga se vodila zbog postojanja osnovane sumnje da je „kao član organizirane kriminalne grupe Đorđa Ždrale“ preduzeo određene radnje (konkretno ubistvo za koje je kasnije osuđen). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da je Sud BiH prilikom odlučivanja o prijedlogu za određivanje pritvora apelantu najprije odlučio o nadležnosti Suda BiH ukazujući na krivična djela koja se apelantu stavljaju na teret, pozivajući se na član 7. stav 2. tačka b) Zakona o Sudu BiH, ali i pozivajući se i prihvatajući razloge iz rješenja koji se odnose na predmet „osumnjičenog Đorđa Ždrale, pa samim tim i protiv osumnjičenog [apelanta]“ (Rješenje X-KRO-08/540-1 od 25. augusta 2008. godine). Nadalje, Ustavni sud primjećuje da se nadležnost Suda BiH u nastavku postupka konstantno i uporno „veže“ za navedeno rješenje od 5. februara 2013. godine, iako je i apelant (kao i Đorđe Ždrale) u konačnici optužen samo za krivično djelo ubistva. Ustavni sud konstatira da iz navedenog proizlazi da je apelantov predmet imao određenu povezanost s predmetom Đorđa Ždrale.

92. Dakle, pravno pitanje o kojem je odlučeno u krivičnom postupku protiv Đorđa Ždrale, a koje se provlači u apelantovom predmetu je pitanje nadležnosti Suda BiH. Iako to apelant nije naveo, Ustavni sud primjećuje da je u sastavu vijeća koje je donijelo (konačno) rješenje o nadležnosti Suda BiH u predmetu Đorđa Ždrale (na koje se sudovi pozivaju i u apelantovom predmetu) učestvovao sudija Begtašević, koji je član i drugostepenog vijeća u apelantovom predmetu. Također, nesporno je da su članovi vijeća Kreso i Vukoje u predmetu Đorđa Ždrale donoseći konačnu presudu (činjenica utvrđenja u predmetu Đorđa Ždrale AP 220/11, Odluka o dopustivosti i meritumu od 25. septembra 2014. godine, tačke 33. i 34. navedene odluke) konačno odlučili i o nadležnosti Suda BiH, dok su u apelantovom predmetu učestvovali u vijeću koje je ukinulo prvostepenu odluku (opet, između ostalog, odlučujući o nadležnosti Suda BiH).

93. Ustavni sud ukazuje da je u skladu s praksom Evropskog suda u mnogim brojnim odlukama utvrdio da samo učestvovanje sudije u nekoj od faza postupka ne utječe na pristrasnost. Tako, na primjer, Ustavni sud nije utvrdio povredu prava na pravičnost ako je sudija (ili vijeće) odlučivao o apelantovom pritvoru, a kasnije donio odluku o krivici. U konkretnom slučaju čak se ne radi o sudijama koje su učestvovale u apelantovom predmetu u različitim fazama. Međutim, radi se o sudiji (sudija Begtašević) koji je kao član sudskog vijeća učestvovao u donošenju odluke da je Sud BiH nadležan da postupa u predmetu Đorđa Ždrale, a zatim i sudijama (Kreso i Vukoje) koje su bile članovi sudskog vijeća koje je donijelo osuđujuću presudu u predmetu Đorđa Ždrale, a zatim je to troje sudija (podržavajući stav o nadležnosti Suda BiH) i u predmetu apelanta koji je optužen za ubistvo propisano entitetskim zakonom donijelo rješenje kojim se ukida oslobađajuća presuda, a zatim i presudu kojom se apelant osuđuje na kaznu zatvora.

94. Ustavni sud podsjeća da je u predmetu Wettstein (vidi gore navedenu tačku 84. Odluke) došlo do vremenskog preklapanja dva postupka u kojima je R. obnašao dužnost sudije u jednom predmetu, a pravnog zastupnika stranke protivnika podnosioca zahtjeva u drugom. Kao rezultat toga Evropski sud je zaključio da je podnosilac zahtjeva imao razloga za zabrinutost da će ga sudija R. i dalje vidjeti kao protivnu stranku. U konkretnom predmetu nema preklapanja uloge sudije s nekom drugom, ali očito postoji samo „preklapanje“ predmeta Đorđa Ždrale i apelanta. Dakle, Ustavni sud rezimira da u konkretnom krivičnom predmetu koji je vođen protiv apelanta očigledno postoji povezanost tog predmeta s krivičnim predmetom koji je vođen protiv Đorđa Ždrale, i to u dijelu u kojem je utvrđena nadležnost Suda BiH. Kako je Ustavni sud utvrdio u rješenju za određivanje pritvora apelantu iz februara 2013. godine, nadležnost za postupanje Suda BiH prihvaćana je, između ostalog, iz razloga koji su dati u rješenju od 25. augusta 2009. godine koji se odnosi na predmet „osumnjičenog Đorđa Ždrale, pa samim tim i protiv [apelanta]“. Iako je u optužnici (što proizlazi iz optužnice koja je dostavljena uz apelaciju, ali i iz dokumentacije u predmetu AP 220/11) Tužilaštvo navodilo broj predmeta (KTA-99/06) i Rješenje X-KRN/ 8/540 od 19. juna 2008. godine, Sud BiH se u apelantovom predmetu pozvao samo na rješenje od 5. februara 2013. godine, u kojem se pozvao na rješenje od 25. augusta 2009. godine, a koje je donijeto u predmetu u kojem je optužen isključivo Đorđe Ždrale za krivično djelo teškog ubistva po KZRS. Stoga je sasvim osnovan i apelantov navod iz apelacije da je sud rješenje o nadležnosti donio vezujući tu nadležnost za drugo lice, kao i za krivično djelo u kojem se ne spominje organizirana kriminalna grupa, niti apelantovo ime. Pri tome je Sud BiH do kraja postupka tvrdio da se nisu izmijenile činjenice relevantne za odlučenje o stvarnoj nadležnosti Suda BiH, te, iako je apelant (kao i Đorđe Ždrale) optužen i osuđen za ubistvo, nikada postupak u odnosu na njega nije individualiziran (u vezi s pitanjem stvarne nadležnosti Suda BiH), niti na bilo koji način distanciran od postupka Đorđa Ždrale povodom pitanja nadležnosti. Apelantov predmet je u fazi istrage bio „opterećen“ osnovanom sumnjom da je apelant član organizirane kriminalne grupe Đorđa Ždrale i u nastavku postupka ostaje u nadležnosti Suda BiH bez jasne individualizacije okolnosti u odnosu na apelanta, a uz apelantovo izričito protivljenje utvrđenoj nadležnosti, uz pozivanje na rješenje koje se odnosi samo na Đorđa Ždralu od 25. augusta 2009. godine. Dakle, bez obzira na optužnicu, do kraja postupka (a što jasno proizlazi iz trećestepene presude, fusnota, stranica 10) za Sud BiH ostaje ključna činjenica za postupanje Suda BiH – postojanje organizirane kriminalne grupe, struktura i metoda njenog djelovanja, te osnovana sumnja o načinu učinjenja, brojnosti kriminalnih radnji i osumnjičenih, te da je djelovanje kriminalne grupe, čiji je član apelant, izazvalo uznemirenost, strah i nesigurnost građana, te izazvalo ozbiljne reperkusije i štetne posljedice za BiH narušavanjem ugleda BiH, i to zbog takvih krivičnih djela.

95. Stoga je, prema mišljenju Ustavnog suda, i apelantova bojazan o pristrasnosti sudija koje su donijele (konačnu) odluku o krivici Đorđu Ždrali (sudije Kreso i Vukoje također za krivično djelo ubistva) u konkretnim okolnostima opravdana s obzirom na to da Sud BiH bez obzira na konačnu pravnu kvalifikaciju krivičnog djela za koje je apelant optužen (i osuđen) nikada (kada je riječ o nadležnosti) nije razdvojio apelantov predmet od predmeta Đorđa Ždrale, zbog čega je apelantov postupak ostao opterećen postupkom Đorđa Ždrale, pa možda i utvrđenom krivicom Đorđa Ždrale. Pri tome se radi o sudijama koje su u apelantovom slučaju, kao i u slučaju Đorđa Ždrale riješili veoma važno pitanje (i za apelanta i za Đorđa Ždralu) – pitanje nadležnosti Suda BiH, zbog čega je i opravdan apelantov strah da će se i krivica koja je utvrđena Đorđu Ždrali na isti način kao i utvrđena nadležnost Suda BiH odnositi na njega.

96. Sumnja se pogotovo pojačava apelantovim navodima da je vijeće „prekoračilo“ navode žalbe Tužilaštva, uz pozivanje na čl. 306 i 307. ZKP-a (o čemu će u nastavku odluke biti detaljnije još objašnjeno).

97. Konačno, kada se i apelantov treći navod uzme u obzir, a to je da je za urnek drugostepenog rješenja korišten predmet Darka Simovića u kojem predmetu je također prvostepena oslobađajuća presuda preinačena, a zatim donijeta osuđujuća (u čijem donošenju su učestvovali sudije Begtašević i Kreso) jer je u dnu stranice apelantove presude ostao broj navedenog predmeta i datum (s1 2 K 005871 12 Kž 24. oktobar 2012.), sve navedeno pojačava i opravdava sumnju u pristrasnost drugostepenog vijeća koje je donijelo odluku. U vezi s navedenim, Ustavni sud ukazuje da se moglo raditi i o omašci suda, tehničkoj grešci i ostalo. Ipak, Ustavni sud primjećuje, a što proizlazi sa službene stranice Suda BiH (http://www.sudbih.gov.ba/predmet/3041/show), da je u predmetu Darka Simovića drugostepena presuda donijeta u martu 2013. godine. Dakle, prije toga je nesporno donijeto i rješenje o ukidanju presude (u rješenju koje se odnosi na apelanta u dnu stranice je ostao datum 24. oktobar 2012. godine), a rješenje o ukidanju prvostepene presude apelantu donijeto je 27. augusta 2015. godine. Stoga se ozbiljno postavlja pitanje „slučajnosti“, kao i pitanje da li su sudije (sud) koje su donijele navedeno rješenje zaista imale predodžbu i o konačnoj odluci (kao i predmetu Simović) zbog čega su koristile baš taj urnek. Imajući u vidu prasku Evropskog suda, prema kojoj ponekad i određena radnja sudije ili izrečena rečenica može upućivati na pristrasnost suda, Ustavni sud nalazi da je u konkretnom predmetu dosta okolnosti koje su opravdano izazvale apelantovu sumnju u pristrasnost drugostepenog vijeća.

98. Stoga, u okolnostima konkretnog slučaja, kada je nesporno postojala povezanost apelantovog predmeta s predmetom Đorđa Ždrale, te kada je bitno pitanje nadležnosti Suda BiH riješeno u predmetu Đorđa Ždrale ostalo do kraja postupka dosljedno korišteno u apelantovom predmetu, bez individualizacije i konkretizacije u apelantovom slučaju, te kada su u postupku Đorđa Ždrale učestvovale sudije koje su najprije riješile pitanje nadležnosti Suda BiH, ali i pitanje krivice Đorđa Ždrale, pa zatim odlučivale o žalbi protiv prvostepene (oslobađajuće) presude apelantu uz isticanje određenih odredbi ZKP-a i dokaza, a da na to nije ukazano u žalbi Tužilaštva (o čemu će biti riječi u nastavku), kao i korištenje urneka u predmetu u kojem je nakon oslobađajuće donijeta osuđujuća presuda, sve te okolnosti, prema mišljenju Ustavnog suda, opravdavaju apelantov strah/bojazan od pristrasnosti suda, koji je, prema mišljenju Ustavnog suda, u konkretnom predmetu opravdan zbog veze ta dva predmeta koja je postojala na početku istrage (organizirana kriminalna grupa koju je organizirao Đorđe Ždrale), a ostala do kraja postupka zbog utvrđene nadležnosti Suda BiH, te je stoga i apelantova sumnja u pristrasnost suda koji je utvrdio krivicu Đorđu Ždrali, a zatim ukinuo oslobađajuću presudu u odnosu na apelanta (u okolnostima konkretnog slučaja) opravdana, zbog čega Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom slučaju povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

3. Navod o povredi tantum devolutum, quantum appellatum

99. Ustavni sud primjećuje da apelant ukazuje, pozivajući se na čl. 306. i 307. ZKP-a, da je Sud BiH prekoračio navode iz žalbe Tužilaštva, te da se sud upustio u činjenice predmeta koje nisu navedene u žalbi i o njima iznio stav. Apelant upućuje na razloge Suda BiH navedene u tački 7. drugostepenog rješenja, te obavezu suda da postupa u skladu sa članom 290. stav 7. ZKP-a, te navodi da Tužilaštvo u žalbi nije navelo protivrječne dokaze i navodnu pogrešnu primjenu člana 290. stav 7. ZKP-a. Nadalje, u istoj tački Sud BiH u vezi s ocjenom svjedoka ukazuje na povredu člana 297. stav 1. tačka k) ZKP-a, iako je Tužilaštvo u tom dijelu navelo član 297. stav 1. tačka h) ZKP-a, koji osnov sud nije prihvatio ni razmotrio. U tački 8. drugostepenog rješenja Sud BiH ukazuje da je prvostepeni sud zanemario dovesti u vezu iskaz svjedoka Šahinpašića, dok se u žalbi ne spominje taj svjedok, kao ni svjedok Nebojša Janjić.

100. U tom dijelu apelant ukazuje da se žalba, u skladu sa članom 306, ispituje samo u dijelu koji se osporava žalbom. Dovodeći u vezu član 306. sa članom 307. ZKP-a, odnosno zabranom reformatio in peius, apelant ukazuje da se prvostepena presuda može izmijeniti na štetu optuženog samo u slučaju postojanja žalbe tužioca usmjerene na njeno preinačenje i samo iz razloga iz kojih je žalba navedena. Ukoliko žalba nije izjavljena ili ukoliko nije izjavljena „upravo iz tih razloga“, presuda će postati pravosnažna bez obzira na to što je drugostepeni sud uočio nepravilnosti. Osim navedenog, apelant je ukazao da je trećestepeni sud samo sporadično razmotrio te apelantove navode iznijete u žalbi.

101. Imajući u vidu apelantove navode (njegove navode o povredi zabrane reformatio in peius u vezi sa članom 306. ZKP-a), Ustavni sud će ih razmotriti u vezi s maximom tantum devolutum, quantum appellatum, jer se odnose na tvrdnju da je drugostepeni sud izašao van žalbenih navoda.

102. U vezi s navedenim, Ustavni sud upućuje na neke predmete u kojima je odlučivao o povredi reformatio in peus, a koji su pokretali slična pitanja, te postoji praksa u predmetima u kojima je utvrđena povreda, kao i praksa u kojima nije (vidi AP 736/14 od 15. februara 2017. godine i AP 741/16 od 5. jula 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba).

103. U konkretnom slučaju čini se da apelantovi navodi pokreću pitanje obima ispitivanja žalbe od suda. Naime, član 306. ZKP-a propisuje granice ispitivanja žalbe i navodi: „Vijeće Apelacionog odjeljenja ispituje presudu u onom dijelu u kojem se ona osporava žalbom“. Dakle, ukoliko je žalba izjavljena, a u konkretnom slučaju nesporno jeste izjavljena od Tužilaštva, postavlja se pitanje šta je za sud granica ispitivanje presude. Naime, pravni lijek – žalba predstavlja način da stranka u postupku izrazi nezadovoljstvo donijetom presudom, ali isto tako i mogućnost da se presuda još jednom ispita od višeg suda, a s ciljem donošenja pravilne i zakonite odluke. Žalba nije obavezna, te mora da sadrži označenje presude protiv koje se žalba podnosi, osnov za osporavanje, obrazloženje i prijedlog da se presuda djelimično ili potpuno ukine ili preinači (član 295. ZKP-a). Također, činjenica da žalba nije obavezna, već je dispozicija stranaka podrazumijeva i da stranke, u principu, određuju i predmet i obim odlučivanja o žalbi. Stoga, drugostepeni sud mora da vodi računa o osnovima žalbe, obrazloženju i prijedlogu jer od toga zavisi okvir odnosno pravac ispitivanja presude. Također, Ustavni sud primjećuje da ZKP jasno propisuje (član 308 – prošireno dejstvo žalbe i član 309. beneficium cohaesionis) određenja „odstupanja“ odnosno „širu primjenu“ žalbe. To dalje upućuje na volju zakonodavca da se žalba inače ispituje u okviru osnova žalbe. Također, postoji jasna zabrana da žalba, ukoliko je izjavljena samo u korist optuženog, dovodi do teže situacije za njega od one koja je utvrđena prvostepenom presudom, bez obzira na to o kakvoj se „pogreški“ radi (član 307. ZKP-a).

104. Dakle, u konkretnom slučaju jeste postojala žalba Tužilaštva, što znači da se presuda mogla promijeniti i nagore u odnosu na apelanta. Ipak, postavlja se pitanje da li je sud prekoračio žalbene navode, odnosno odlučivao izvan onog dijela u kojem se presuda osporavala žalbom. Kada se uporedi žalba Tužilaštva (koja je dostavljena uz apelaciju) i drugostepeno rješenje Suda BiH čini se da apelantovi navodi djelimično imaju osnov u smislu da drugostepeno rješenje sadrži više od onoga što je sadržano u samoj žalbi. Tako je, na primjer, tačno da se u žalbi nigdje ne spominje svjedok Šahinpašić ili da u žalbi nigdje nije naveden član 290. tačka 7. ZKP-a. I pored navedenog, u drugostepenom rješenju je navedeno u tački 8: „Pored svega, po stavu ovog vijeća, prvostepeno vijeće bez posebnog obrazloženja zanemaruje dovesti u vezu iskaz svjedoka Vahidina Šahinpašića, policijskog službenika koji je svjedočio na okolnosti postojanja kriminalnih grupa u tom periodu na području Istočnog Sarajeva, pripadnosti pojedinih lica jednoj od njih, ali i motivima za predmetna ubistva sa iskazom svjedoka Nebojše Janjića, datog u istrazi, što je sasvim sigurno od odlučne važnosti za pravilno razjašnjenje ove krivičnopravne stvari. Konačno, pobijana presuda, i pored činjenice da su tokom glavnog pretresa saslušani svjedoci Šahinpašić i P1, ne upušta se u ocjenu radikalne promjene iskaza svjedoka P1 u odnosu na ono što je govorio u istrazi. [...]“. Također, iako apelant navodi da se Nebojša Janjić ne spominje u žalbi Tužilaštva, Ustavni sud primjećuje da se on navodi na stranici 4. gdje je navedeno: „Naime, da je Boris Govedarica neposredni izvršilac ovog krivičnog djela proizilazi iz [iskaza] mnogih svjedoka koji su neposredno saslušani pred Sudom BiH, a neki od njih su Amir Pašić, Jasmin Ćatić, Halid Aliti, Nebojša Janjić“. Nigdje se više u žalbi ne spominje Nebojša Janjić, a navedeni dio se odnosi na navode iz žalbe da prvostepeni sud nije dao odgovor na pitanje da je direktni izvršilac Boris Govedarica, da je ušao na suvozačeva vrata, jer je imao vozača, da je koristio pušku, da je ubistvo počinjeno motornim vozilom A6 s diplomatskim oznakama i da je nakon ubistva drugim Audijem (ne kojim je izvršeno trostruko ubistvo) sletio s ceste.

105. U vezi s navedenim, Ustavni sud primjećuje da je drugostepeni sud vezan navodima iz žalbe. Ustavni sud može da prihvati da se određeni navodi moraju podvesti pod određeni osnov za žalbu, a zbog pravila iura novit curia. Međutim, drugostepeni sud ne može „izmišljati problematične“ dokaze koje treba ispitati ako oni nisu jasno istaknuti u žalbi (u konkretnom predmetu u žalbi neproblematizirani iskaz svjedoka Šahinpašića). Naime, suština je da sud ne može izlaziti iz „obima“ ispitivanja presude u odnosu na žalbu, odnosno treba ispitivati presudu tačno onako i u onom dijelu kako to žalba ukazuje. Iz pravnog lijeka se mora vidjeti u kojem se dijelu odluka osporava i zašto, te se sud koji odlučuje o žalbi kreće u tom dijelu. U suprotnom, postavlja se pitanje i kako bi suprotna strana „odgovorila“ na navod iz žalbe ako bi sudu bila data diskreciona volja da „izvlači maksimum“ iz žalbe i da navode iz žalbe „tumači“ na način koji to sudu odgovara, što opet povlači i pitanje (ne)pristrasnosti suda, kako je to u prethodnim tačkama razmotrio Ustavni sud. Stoga je jako bitno da se član 306. zajedno sa članom 307. ZKP-a ustvari primjenjuje na način da je sud vezan datim obrazloženjem, te ono što ne piše u obrazloženju žalbe ili ne piše tako da jasno upućuje na šta se odnosi i šta se time osporava sud ne može „tumačiti“. Naime, sudu se na ispitivanje prenosi onoliko koliko je sadržano u žalbi (tantum devolutum, quantum appellatum), uz određene izuzetke koji su od javnog interesa, a koje je zakonodavac prepoznao i jasno odredio i inkorporirao u zakon (kao što je navedeno beneficium cohaesionis). Stoga, Ustavni sud nalazi da je problematizirajući određene stvari koje nisu navedene u žalbi Sud BiH prekoračio žalbene navode, odnosno odlučivao o nečemu o čemu nije mogao odlučivati.

106. Nadalje, Ustavni sud podsjeća da član 6. Evropske konvencije ne zahtijeva da države osnivaju apelacione, kasacione, više ili neke druge sudove, odnosno ne sadrži „pravo na žalbu“. Međutim, tamo gdje je zakonom propisan takav sistem, koji uključuje pravo na žalbu, onda se član

6. Evropske konvencije primjenjuje dok god je određenom licu dostupan takav sud. Stoga se i garancije koje nudi član 6. Evropske konvencije, iako ne u istom obimu, odnose i na postupak povodom žalbe. Tako je, na primjer, Evropski sud utvrdio da „pripremanje odbrane“ nesporno podrazumijeva i postupak povodom žalbe, odnosno potrebno vrijeme za odgovor na presudu i žalbu. Stoga, imajući uvidu prethodne tačke ove odluke u kojima je naveden zakonski okvir za postupanje povodom žalbe, prekoračenje žalbenih navoda od suda je nesporno utjecalo na povredu apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud podsjeća i na garancije iz člana 2. Protokola broj 4 uz Evropsku konvenciju kojim je uspostavljeno pravo na preispitivanje presude (osude ili kazne) od višeg suda, koje pravo pripada svakom ko je osuđen za krivično djelo. U drugoj rečenici člana 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju navedeno je da se ostvarivanje tog prava određuje zakonom. Iako se navedeni član ne odnosi na apelanta (jer je on oslobođen prvostepenom presudom, a kasnije je na osuđujuću presudu drugostepenog suda imao pravo na žalbu), Ustavni sud želi da podcrta da je u navedenom članu navedeno: „Ostvarivanja ovog prava, uključujući osnove za njegovo korištenje određuje se zakonom“. Dakle, o modalitetima preispitivanja presude odlučuje domaće zakonodavstvo, te zakon mora jasno regulirati i način postupanja povodom žalbe. Dakle, način na koji je sud postupao povodom žalbe Tužilaštva, koji je suprotan odredbama ZKP-a, nesporno pokreće pitanje garancija pravičnosti postupka, kako je Ustavni sud u prethodnim tačkama već naveo.

107. Imajući u vidu navedeno, te propuste suda koje je Ustavni sud utvrdio u okviru garancija pravičnog suđenja, bez upuštanja u ostale apelantove navode, Ustavni sud zaključuje da se radi o povredama koje i same za sebe mogu utjecati na pravičnost postupka. Međutim, gledajući ih sve zajedno, njihovu brojnost, kao i posljedice koje su proizvele za apelanta, Ustavni sud mora konstatirati da je u konkretnom predmetu povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

108. Imajući u vidu utvrđene povrede, Ustavni sud nalazi za potrebno ukinuti presude Suda BiH br. S1 2 K 013421 16 Kžž od 16. juna 2016. godine i S1 2 K 013421 15 Kžk od 11. januara 2016. godine, ali i Rješenje Suda BiH broj S1 2 K 013421 15 Kž 10 od 27. augusta 2015. godine, te predmet vratiti u fazu od kada, prema mišljenju Ustavnog suda, postoje sumnje u njegovu pravičnost, i to prvenstveno zbog utvrđene pristrasnosti sudija, pri tome ne prejudicirajući konačnu odluku u ovom predmetu, ali kako bi se poštovale apelantove garancije na pravičan postupak kako je navedeno u ovoj odluci, pri čemu se misli na postupanje povodom žalbe. Također, s obzirom na utvrđen nedostatak obrazloženja nadležnosti Suda BiH, Ustavni sud nalazi da i taj nedostatak treba ispraviti, a što zavisi i od otklanjanja drugih povreda utvrđenih ovom odlukom i ishoda. Također, Ustavni sud zaključuje da je utvrđena povreda dovoljna satisfakcija apelantu. U pogledu apelantovog zahtjeva za naknadu troškova za sastavljanje apelacije (apelant je istakao „troškovi nastali radi utvrđivanja povrede“, što je Ustavni sud protumačio kao troškovi sastavljanja apelacije), Ustavni sud podsjeća da Pravilima Ustavnog suda nije propisano da apelanti imaju pravo na troškove sastavljanja apelacije, iz čega proizlazi da te troškove isključivo snose apelanti.

109. Ustavni sud primjećuje da iz dostavljene dokumentacije nije na pouzdan način utvrdio (jer nije od značaja za konkretnu odluku) da li je apelant na izdržavanju kazne zatvora, kako to apelant navodi u svojim intervencijama kojim je urgirao hitnost u postupanju, ili je u bjekstvu, kako je navelo Tužilaštvo u odgovoru na apelaciju (tačka 48). Ustavni sud ukazuje na to da ni u ovom slučaju, kao ni u nizu drugih predmeta u kojima je utvrdio povredu i ukinuo presudu s nalogom da se donese nova odluka kojom će biti otklonjena utvrđena povreda, nije odlučivao o eventualnom prekidu izdržavanja kazne zatvora i puštanju apelanata na slobodu, niti o proceduri po kojoj će Sud BiH donijeti novu odluku. S obzirom na to, ukoliko se apelant nalazi na izdržavanju kazne zatvora na osnovu osporene presude koja je sada ukinuta ovom odlukom, Ustavni sud smatra da je apelantovo daljnje zadržavanje u zatvoru isključivo u nadležnosti Tužilaštva i Suda BiH budući da Ustavni sud prilikom odlučivanja u ovom predmetu nije odlučivao niti je prejudicirao apelantovu krivicu ili nevinost.

VIII.Zaključak

110. Ustavni sud utvrđuje da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer u konkretnom predmetu postoji dosta činjenica koje su u svojoj sveukupnosti mogle izazvati opravdanu bojazan kod apelanta da je sudeće vijeće pristrasno, da u odnosu na apelanta i utvrđenu nadležnost Suda BiH nije dato dovoljno, jasno i precizno obrazloženje, te da je Sud BiH prekoračio žalbene navode ukazujući na određene okolnosti koje nisu navedene u žalbi, čime je došlo do povrede apelantovog prava na pravičan postupak pred nepristrasnim sudom.

111. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

112. U smislu člana 43. Pravila Ustavnog suda, sutkinja Seada Palavrić je dala izjavu o neslaganju s odlukom većine.

113. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević