Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-656/18 (I.R.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Propisano zakonom
  • Vlasničko-pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-656/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-656/18, rješavajući apelaciju I.R, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija I.R. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 P 039659 17 Gž od 5.

decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju broj 39 0 P 039659 15 P od 28. aprila 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. I.R. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Austrije, kojeg zastupa Fuad Prnjavorac, advokat iz Tešnja, podnio je 31. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 P 039659 17 Gž od 5. decembra 2017. godine i Presude Općinskog suda u Tešnju (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 39 0 P 039659 15 P od 28. aprila 2017. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i od tužioca M.R. iz Usore (u daljnjem tekstu: tužilac), kojeg po punomoći stalnog staraoca M.B. zastupa Siniša Mikić, advokat iz Doboja, zatraženo je 28. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i tužilac su u periodu od 31. oktobra do 4. novembra 2019. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 39 0 P 039659 15 P od 28. aprila 2017. godine obavezan je apelant da tužiocu preda u posjed i slobodno raspolaganje nekretnine pobliže označene u izreci presude, koje u naravi predstavljaju kuću (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine ili predmetna kuća), oslobođenu od ljudi, te da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan protivtužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi pravo vlasništva i posjeda u dijelu 1/2 predmetnih nekretnina, što po starom premjeru odgovara nekretnini pobliže označenoj u izreci presude, pa je slijedom toga, u pogledu predmetne nepokretnosti, djelimično ništav Ugovor o poklonu nekretnina zaključen 13. augusta 2008. godine, što je tužilac dužan priznati i dozvoliti da se apelant upiše kod nadležnih zemljišnoknjižnih evidencija kao suposjednik, odnosno kao suvlasnik u dijelu 1/2 predmetnih nepokretnosti (sve preciznije navedeno u izreci presude).

6. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da su tužilac i apelant braća i da su za života svojih roditelja živjeli u predmetnoj kući i to tužilac, kao lice sa posebnim potrebama, cijelo vrijeme, dok mu je majka bila živa, a nakon njene smrti dok se otac mogao brinuti o njemu, dok je s druge strane apelant također živio sa roditeljima do odlaska u inostranstvo, od kada je povremeno dolazio u predmetnu kuću. Nadalje, Općinski sud je utvrdio da je rješenjem Službe stručnih, općih poslova i društvenih djelatnosti općine Usora tužiocu oduzeta poslovna sposobnost, te je za njegovog stalnog staraoca određena M.B. (sestra parničnih stranaka). Općinski sud je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da je darovnim ugovorom od 19. novembra 1987. godine J.R. (otac parničnih stranaka) kao poklonodavac poklonio apelantu, između ostalog, ½ k.č.br. 194 Okućnica označenu kao kuća, zgrada i voćnjak, dok je Ugovorom o poklonu nekretnina od 13. augusta 2008. godine J.R. kao poklonodavac poklonio tužiocu predmetne nekretnine upisane na J.R. sa dijelom od 1/1, kao i druge nekretnine pobliže opisane u obrazloženju presude, a koje su označene kao šuma, stambena zgrada, pomoćna zgrada, dvorište i voćnjak. Općinski sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke utvrdio da je predmetna parcela u svom izvornom obliku imala oznaku broj 194, da je bila upisana kao posjed J.R. (oca parničnih stranaka) sa dijelom 1/1, da je 7. decembra 1989. godine izvršeno cijepanje navedene parcele na parcele broj 194/1 i 194/2, te da je uplanjenje predmetne kuće na predmetnoj parceli izvršeno 2004. godine. Općinski sud je utvrdio da se tužilac na osnovu navedenog Ugovora o poklonu upisao kod nadležne Službe za katastar kao posjednik, odnosno suposjednik navedenih nekretnina. Imajući u vidu sve navedeno, Općinski sud je ocijenio da tužilac ima zakonit osnov sticanja prava vlasništva, jer je Ugovor o poklonu od 13. augusta 2008. godine zaključen u obliku notarski obrađene isprave, na osnovu kojeg je provedena promjena upisa u katastru nekretnina. Pri tome, Općinski sud je zaključio da je ispunjena zakonska forma za zaključivanje predmetnog ugovora i da je taj ugovor pravno valjan. Općinski sud je pojasnio da je J.R. (otac parničnih stranaka) apelantu darovnim ugovorom iz 1987. godine darovao polovinu nekretnine k.č. 194, a da je preostala polovina ostala u njegovom posjedu, koja je, po ocijeni suda, između ostalih, bila predmet ugovora o poklonu iz 2008. godine.

7. Međutim, bez obzira što tužilac ima zakonit osnov sticanja vlasništva, odnosno posjeda predmetnih nekretnina, Općinski sud je naveo da je apelant tokom postupka prema tužiocu istakao prigovor koji negira pravo svojine tužioca, pa samim tim i pravo posjeda. Pri tome, Općinski sud je naveo da je apelant u odgovoru na tužbu, protivtužbi, kao i prilikom saslušanja ukazivao da je u dugogodišnjem nesmetanom posjedu predmetnih nekretnina [od 1987. godine], što su potvrdili i svjedoci M.R. (supruga tuženog) i V.R. (brat parničnih stranaka), te da je, s tim u vezi, stekao pravo vlasništva održajem. Međutim, osim njihovih iskaza, Općinski sud je ocijenio da apelant nije proveo druge dokaze iz kojih bi proizilazilo da se nalazio u dugogodišnjem nesmetanom savjesnom posjedu, posebno imajući u vidu što su apelant, kao i njegova supruga, potvrdili da su u kući boravili roditelji parničnih stranaka sve do svoje smrti, da su oni (apelant i njegova supruga) boravili u inostranstvu, te u predmetnoj kući boravili povremeno, odnosno po dolasku iz inostranstva. U konkretnom slučaju, pored apelanta i njegove supruge koji su samo povremeno boravili u predmetnoj kući, predmetnu kuću su stalno koristili roditelji parničnih stranaka, kao i tužilac o kome su se roditelji brinuli. Što se tiče drugih nekretnina koje su predmet tužbenog i protivtužbenog zahtjeva, Općinski sud je naveo da se apelant nije izjašnjavao niti proveo bilo kakve dokaze koji bi potvrdili njegove navode da se radi o dugogodišnjem savjesnom posjedu i tih preostalih nekretnina. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je primjenom odredba člana 58. stav 1. Zakona o stvarnim pravima zaključio da apelant nije stekao dosjelošću pravo vlasništva na predmetnim nekretninama.

8. U vezi sa dijelom protivtužbenog zahtjeva kojim je apelant ukazivao da je pravo vlasništva na predmetnoj kući stekao građenjem, Općinski sud je na osnovu izjava svjedoka koji su obavljali radove na izgradnji predmetne kuće (M.M. i S.K.), kao i M.B. (sestre parničnih stranaka), utvrdio da je dogradnju izvršio otac parničnih stranaka sa svojom suprugom, a ne apelant. Pri tome, Općinski sud nije prihvatio iskaze svjedoka M.R. (apelantove supruge) i V.R. (apelantovog brata), da je apelant taj koji je finansirao izgradnju, odnosno dogradnju objekta. Općinski sud je imao u vidu i odredbu člana 61. Zakona o stvarnim pravima, koju je citirao, naglasivši da se u konkretnom slučaju radilo o dogradnji kuće (kako je to sam apelant naveo), pa ukoliko je i postojala namjera da se radi o zajedničkoj kući odnosno dogradnji da bi na kraju kuća bila zajednička, to je apelant morao dokazati da je postojala takva namjera prilikom same izgradnje, odnosno dogradnje da bi mu po tom osnovu pripadao udio od ½ na istoj. Osim toga, Općinski sud je napomenuo da među parničnim strankama nije sporno da se neposredno uz predmetnu kuću, nalazi apelantova kuća, što je sud uputilo na zaključak da predmetna kuća nije građena, odnosno dograđivana za apelanta, odnosno da je tu kuću u dijelu od 1/2 gradio za sebe. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, Općinski sud je zaključio da tužilac ima pravo posjeda na predmetnim nekretninama, da je osnov sticanja tog prava zakonit, tako da nema mjesta utvrđenju ništavosti Ugovora o poklonu iz 2008. godine, te da se predmetne nekretnine nalaze u posjedu apelanta, kako su to potvrdili M.B. (sestra parničnih stranaka) i sam apelant, a proizilazi i iz prepisa službene zabilješke PS Usora od 17. juna 2016. godine. Općinski sud je ocijenio da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 131. Zakona o stvarnim pravima, zbog čega je zahtjev tužioca usvojen u cijelosti, dok je s druge strane protivtužbeni zahtjev apelanta odbijen u cijelosti. Konačno, Općinski sud je naveo da ostali dokazi koji nisu posebno obrazloženi, nisu mogli uticati na utvrđivanje odlučnih činjenica od kojih zavisi raspravljanje ove pravne stvari, pa se na iste nije posebno osvrnuo u predmetnoj presudi.

9. Odlučujući o apelantovoj žalbi Kantonalni sud je donio Presudu broj 39 0 P 039659 17 Gž od 5. decembra 2017. godine kojom je žalbu odbio i prvostepenu presudu potvrdio.

10. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe članova 58. stav 1, 61. stav 2. i 131. Zakona o stvarnim pravima), kada je tužbeni zahtjev usvojio jer je zaključio da tužilac ima zakonit osnov sticanja prava posjeda i da se apelant nalazi u posjedu predmetne nekretnine, te kada je protivtužbeni zahtjev odbio kao neosnovan zato što apelant nije dokazao da je dosjelošću ili građenjem stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini u dijelu sa 1/2 i što u odnosu na ostale nekretnine koje su predmet spora nije predložio bilo kakve dokaze na okolnost dugogodišnjeg savjesnog posjeda.

11. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da nije osnovan apelantov žalbeni prigovor da staralac tužioca „nije imao prethodno odobrenje organa starateljstva za preduzimanje radnji podnošenja tužbe i očitovanje o protivtužbenom zahtjevu jer to prelazi okvire redovnog poslovanja i upravljanja štićenikovom imovinom“. Pri tome, Kantonalni sud je naveo da podnošenje predmetne tužbe koju je staralac tužioca u konkretnoj pravnoj stvari podnijela protiv apelanta radi predaje u posjed predmetnih nekretnina koje je tužiocu darovao otac stranaka, ne predstavlja poslove iz odredbi čl. 178. i 179. stav 1. Porodičnog zakona FBiH, odnosno da se u konkretnom slučaju ne radi o poslu koji prelazi okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom niti se radi o poslu koji se može poduzimati samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva.

12. Kantonalni sud je ocijenio da nije osnovan ni apelantov žalbeni prigovor povrede odredaba parničnog postupka. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da je obrazloženje prvostepene presude sačinjeno u skladu sa članom 191. stav 4. ZPP u kojem su dati potpuni razlozi o odlučnim činjenicama iz kojih je vidljivo zašto je tužbeni zahtjev usvojen, a protivtužbeni zahtjev odbijen. Kantonalni sud je ocijenio da nisu osnovani niti žalbeni navodi apelanta kojima je isticao da mu nije poznata činjenica cijepanja parcele k.č. 194, te da je vlasništvo na predmetnoj kući stekao održajem i dogradnjom jer je tu živio u zajednici sa svojim ocem i za to vrijeme zajedničkim sredstvima porodične stambene zadruge nadogradio sprat i potkrovlje, ocijenivši da je prvostepeni sud u svojoj odluci dao jasne i dovoljne razloge u vezi sa ovim žalbenim navodima. Pored toga, Kantonalni sud je naveo da je suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud na osnovu izjava svjedoka pravilno utvrdio da je dogradnju predmetne kuće finansirao otac parničnih stranaka sa svojom suprugom, a ne tuženi. Prema ocjeni Kantonalnog suda, prvostepeni sud nije pogriješio što nije prihvatio izjave svjedoka M.R. (apelantove supruge) i V.R. (apelantovog brata), čiji iskazi su u suprotnosti sa iskazima svjedoka koji su obavljali radove na izgradnji predmetne kuće (M.M. i S.K.), kao i M.B. (sestre parničnih stranaka). Kantonalni sud je naveo da nisu osnovani apelantovi žalbeni prigovori da je pravo vlasništva stekao na osnovu darovnog ugovora od 19. novembra 1987. godine, jer tim ugovorom J.R. (otac parničnih stranaka) apelantu nije poklonio cijelu k.č.br. 194, nego samo jednu polovinu, dok je druga polovina te parcele ostala u posjedu J.R, da bi 2008. godine bila predmet Ugovora o poklonu od 13. augusta 2008. godine. Konačno, kako se u konkretnom slučaju ne radi o vlasničkoj, nego o tužbi iz pretpostavljenog vlasništva gdje tužilac dokazuje da je imalac jačeg prava na posjed, te kako je prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 131. Zakona o stvarnim pravima, zaključio da tužilac ima zakonit osnov sticanja prava posjeda, Kantonalni sud je zaključio da ne odgovaraju stanju spisa navodi žalbe da je prvostepeni sud utvrdio „da tužilac ima zakonit osnov sticanja prava vlasništva“.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelant tvrdi da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.

14. Apelant smatra da je u predmetnoj pravnoj stvari pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo. Naime, apelant navodi da prvostepeni sud pri donošenju odluke nije uzeo u obzir izjave svjedoka tužene strane [apelanta], nego je za donošenje odluke, smatrao da su značajni samo iskazi svjedoka predloženih od strane tužitelja. Ističe da je prvostepeni sud presudu utemeljio na iskazima koji su paušalni i ne dokazuju navode iz tužbe. Pored toga, apelant ističe da je u prvostepenom postupku izvršio preinačenje protivtužbenog zahtjeva, o kojem preinačenju prvostepeni sud nije odlučio u presudi. Nadalje, apelant je naveo da tužilac nema poslovnu sposobnost, pa samim tim ni procesnu sposobnost, zbog čega sud nije mogao uvažiti parnične radnje stalnog staraoca tužioca. S tim u vezi, apelant je naveo da je u konkretnom slučaju, prije zastupanja u parnici bilo potrebno da staralac pribavi odobrenje nadležnog organa starateljstva u smislu člana 176, 178. i 201. Porodičnog zakona FBiH za zastupanje lica kojem je potpuno oduzeta poslovna sposobnost jer pokretanje parničnog postupka ne može predstavljati poslove redovnog upravljanja stvari, na koji način je počinio povredu odredaba člana 209. stav 2. tač. 4. i 8. ZPP-a. Pored toga, apelant je naveo da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev, jer je tužilac podnio tužbu zbog smetanja posjeda, a ne za utvrđivanje vlasništva, kako se može zaključiti iz obrazloženja prvostepene presude. Ističe da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije razmotrio njegove žalbene navode i nije dao razloge zašto oni ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari.

b)Odgovor na apelaciju

15. Kantonalni sud je naveo da navodi iz apelacije nisu osnovani, da su osporene presude zasnovane na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je pravilno primijenjeno materijalno pravo. Kantonalni sud je istaknuo da osporenim presudama nije povrijeđeno ni jedno prava apelanta zagarantovano međunarodnim aktima i propisima BiH, pa je predložio da se apelacije odbije kao neosnovana.

16. Općinski sud je naveo da se apelacija pretežno odnosi na neslaganje sa ocjenom provedenih dokaza od strane suda i valjanosti zastupanja tužioca. Pri tome, Općinski sud je istaknuo da je staratelj tužioca postavljen posebnim rješenjem Općinske službe općine Usora u funkciji starateljstva, a nakon što je tužiocu oduzeta poslovna sposobnost, staratelj je po samom zakonu i postavljanju ovlašten štititi interese tužioca i zahtijevati zaštitu prava što je i učinio angažiranjem stručne pomoći i podnošenjem tužbe što nije ni u kakvoj vezi sa raspolaganjem imovinom štićenika za koje je potrebno prethodno odobrenje organa starateljstva te je pogrešno pozivanje apelanta na primjenu odredbi Porodičnog zakona o upravljanju imovinom štićenika. Nadalje, Općinski sud je naveo da je predmet spora u konkretnom slučaju bio zahtjev tužioca za predaju stvari i protivtužbeni zahtjev za utvrđenje prava vlasništva i posjeda apelanta te djelimične ništavosti darovanja. Imovina koja je predmet raspravljanja identificirana je vještačenjem i strankama tako omogućeno raspravljanje. Općinski sud je naveo da u prvostepenom postupku nije došlo do povrede prava na koje se poziva apelant zbog čega je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana, jer je apelant od Ustavnog suda zahtijevao utvrđivanje činjeničnog stanja i ponovnu ocjenu dokaza rukovodeći se isključivo nezadovoljstvom ishodom postupka.

17. Tužilac je istaknuo da se u apelaciji samo ponavljaju navodi iz žalbe bez dovođenja u vezu sa navedenim pravima i njihovim povredama. Tužilac je istaknuo da apelant navodi da bi stalni staralac mogao angažovati punomoćnika - advokata, podnijeti tužbu, odgovoriti na protivtužbu, za tu vrstu radnje neophodno je da dobije ovlašćenje organa starateljstva. Međutim, po ocjeni tužioca, staratelj je mogao angažovati punomoćnika, s obzirom da se radi o zaštiti prava štićenika, odnosno o mjerama kojima se štiti pravo na imovinu štićenika. Dakle, riječ je o redovnom upravljanju imovinom štićenika, a obzirom da se radi o zaštiti prava štićenika i njegove imovine, a ne o otuđenju ili odricanju. Nadalje, tužilac je istaknuo da nisu osnovani niti apelantovi navodi da je stekao pravo vlasništva i posjeda na predmetnim nekretninama kako na temelju građenja - nadograđivanja tako i na temelju održaja, jer nije moguće nadogradnjom i dogradnjom steći pravo svojine i pri tome ukazao na odredbu člana 61. stav 1. Zakona o stvarnim pravima. Također, tužilac je naveo da je otac parničnih stranaka J.R. umro 2012. godine, te apelant nije mogao steći ni održajem pravo svojine na predmetnoj nekretnini, s obzirom da ju je vlasnik držao u svom posjedu. Dakle, tuženi nije stekao uslove za održaj s obzirom da nije držao nepokretnost duže od 20 godina već je u posjedu nepokretnosti od 2012. godine.

V.Relevantni propisi

18. Zakon o stvarnim pravima („Službene novine Federacije BiH“ br. 66/13 i 100/13) u relevantnom dijelu glasi:

Član 58. stav 1.

Sticanje dosjelošću (1) Samostalni posjednik stiče dosjelošću pravo vlasništva na nekretnini, ako mu je posjed zakonit i savjestan, a nije pribavljen silom, prijetnjom ili zloupotrebom povjerenja, protekom deset godina neprekidnoga posjedovanja.

Član 61. st. 1. i 2.

Dogradnja, nadziđivanje, preuređenje i ulaganje (1) Dogradnjom, nadziđivanjem ili preuređenjem zgrada, odnosno prostorija u suvlasničkim, zajedničkim ili tuđim zgradama, kao i njihovom pregradnjom, ugradnjom ili ulaganjem u njih na može se steći vlasništvo, ako vlasnik (suvlasnici, zajedničari) dograđene, nadzidane odnosno pregrađene nekretnine nije drugačije odredio.

(2) Osoba koja je dogradila, nadzidala ili preuredila zgradu, odnosno prostoriju iz stava 1. ovog člana, ili je ulagala ili nešto ugradila u takvu zgradu ili prostoriju ima pravo na naknadu po pravilima obligacionog prava.

Član 131.

Tužba iz pretpostavljenog vlasništva (1) Savjesni posjednik individualno određene stvari, koji je tu stvar stekao na osnovu podobnom za sticanje prava vlasništva i na zakonit način (pretpostavljeni vlasnik) ima pravo da zahtijeva povrat stvari i od savjesnog posjednika kod kojeg se ta stvar nalazi bez pravnog osnova ili po slabijem pravnom osnovu.

(2) Kada se dvije osobe smatraju pretpostavljenim vlasnicima iste stvari, jači pravni osnov ima osoba koja može dokazati nesumnjivog prethodnika, a ako obje osobe to mogu, ili ne može ni jedna, jači pravni osnov ima osoba koja je stvar stekla teretno u odnosu na osobu koja je stvar stekla besteretno. Ako su pravni osnovi ovih osoba iste jačine, prvenstvo prava ima osoba kod koje se stvar nalazi, odnosno osoba kojoj je stvar prvoj predana.

(3) Pretpostavljeni vlasnik treba da dokaže činjenice na osnovu kojih se pretpostavlja njegovo vlasništvo, kao i da je stvar koju zahtijeva u posjedu tuženog.

(4) Pretpostavka vlasništva ne djeluje u korist osobe koja nije bila savjesni posjednik.

(5) Na odnose pretpostavljenog vlasnika i savjesnog i nesavjesnog posjednika na odgovarajući način primjenjuju se odredbe čl. 127. do 129. ovog zakona.

19. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 ispravka i 31/14). U konkretnom slučaju primjenjuje se Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05 i 41/05 ispravka) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 176.

(1) Staratelj samostalno, u ime štićenika i za njegov račun, vrši poslove koji spadaju u redovno poslovanje i upravljanje imovinom.

(2) Pri poduzimanju svakog važnijeg posla staratelj će, kada je to moguće, uzeti u obzir mišljenje štićenika, ako je ovaj sposoban shvatiti o čemu se radi.

Član 178.

Staratelj ne može, bez prethodnog odobrenja organa starateljstva, poduzimati poslove koji prelaze okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom.

Član 179. stav 1.

(1) Staratelj može, samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva, u pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom i pravima štićenika, poduzimati sljedeće poslove:

a) otuđiti ili opteretiti nepokretnu imovinu štićenika;

b) otuđiti iz imovine štićenika pokretne stvari veće i posebne osobne vrijednosti, ili raspolagati imovinskim pravima veće vrijednosti;

c) odreći se nasljedstva ili legata, ili odbiti poklon i

d) poduzimati druge mjere određene zakonom.

Član 201.

Pri imenovanju posebnog staratelja organ starateljstva odredit će obim dužnosti i prava staratelja, imajući u vidu okolnosti svakog pojedinog slučaja.

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 191. stav 4.

(4) U obrazloženju sud će izložiti: zahtjeve stranaka, činjenice koje su stranke iznijele i dokaze koje su izveli, koje je od tih činjenica sud utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem, koji su dokazi izvedeni, te kako ih je ocijenio. Sud će posebno navesti koje je odredbe materijalnog prava primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka, a izjasnit će se, ako je to potrebno, i o stavovima stranaka o pravnoj osnovi spora, te o njihovim prijedlozima i prigovorima o kojima nije dao svoje razloge u odlukama koje je već donio tokom postupka.

Član 209. stav 2. tač. 4, 8. i 11.

(2) Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:

4) ako je protivno odredbama ovog zakona sud zasnovao svoju odluku na nedozvoljenim raspolaganjima stranaka (član 3. stav 3. ZPP);

8) ako je u postupku kao tužilac ili tuženi učestvovalo lice koje ne može biti stranka u postupku, ili ako stranku koja je pravno lice nije zastupalo ovlašteno lice, ili ako parnično nesposobnu stranku nije zastupao zakonski zastupnik, ili ako zakonski zastupnik, odnosno punomoćnik stranke nije imao potrebno ovlaštenje za vođenje parnice ili pojedine radnje u postupku, ako vođenje parnice, odnosno obavljanje pojedinih radnji u postupku nije bilo naknadno odobreno;

11) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev;

VI.Dopustivost

21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 39 0 P 039659 17 Gž od 5. decembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je navedena presuda donesena 5. decembra 2017. godine, a da je apelant predmetnu apelaciju podnio 31. januara 2018. godine slijedi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

25. Apelant pobija osporene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

27. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom. […]

28. Ustavni sud ističe da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na spor povodom tužbenog zahtjeva za predaju u posjed predmetne nekretnine, odnosno povodom protivtužbenog zahtjeva za utvrđenje prava vlasništva i prava posjeda. Dakle, nesumnjivo je riječ o predmetu građansko-pravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u konkretnom predmetu uživa garancije člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

29. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje da je u osporenom parničnom postupku pogrešno utvrđeno činjenično stanje i da je pogrešno primijenjeno materijalno i procesno pravo, da sud nije na adekvatan način ocijenio dokaze (iskaze svjedoka), da prvostepeni sud u presudi nije odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu, da tužilac nema procesnu sposobnost, da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije razmotrio njegove žalbene navode, kao i da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je tužilac podnio tužbu zbog smetanja posjeda, a ne za utvrđivanje vlasništva.

30. U vezi sa navedenim, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Također, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza, ukoliko se ova ocjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.

31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog prava.

32. Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

33. U vezi sa apelacionim navodima koji se odnose na utvrđeno činjenično stanje i primjenu pozitivno-pravnih propisa, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoj zaključak da je tužbeni zahtjev tužioca (kojim je tražio predaju u posjed predmetne nekretnine) osnovan, odnosno da protivtužbeni zahtjev apelanta (kojim je tražio da se utvrdi da je dosjelošću i građenjem stekao vlasništvo na predmetnim nekretninama, kao i da je ništav Ugovor o poklonu od 13. augusta 2008. godine) nije osnovan. Naime, Ustavni sud primjećuje da je prvostepeni sud, u obrazloženju prvostepene odluke, detaljno i jasno obrazložio proces izvođenja dokaza u predmetnom postupku, dovođenje izvedenih dokaza u međusobnu vezu i da u tom smislu niti jedna činjenica bitna za odlučivanje u konkretnom slučaju nije ostala nerazjašnjena, a što je kao pravilno prihvatio i drugostepeni sud. Pogotovo da je jasno i detaljno obrazloženo zašto nije poklonjena vjera iskazima svjedoka M.R. (apelantove supruge) i V.R. (apelantovog brata), čiji iskazi su u suprotnosti sa iskazima svjedoka koji su obavljali radove na izgradnji predmetne kuće (M.M. i S.K.) i M.B. (sestre parničnih stranaka). Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Općinski i Kantonalni sud osporene odluke utemeljili i na drugim dokazima, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP, uz detaljna obrazloženja razloga koja su data u osporenim presudama, zbog čega su tako postupili, koja niti u jednom dijelu ne dovode u sumnju pravilnost i logičnost kod rasuđivanja i zaključivanja od strane sudaca. Stoga suprotno apelantovim navodima po mišljenju Ustavnog suda u osporenim odlukama nema arbitrarnosti prilikom ocjene dokaza, niti je apelant na bilo koji način doveo u pitanje utvrđenje redovnih sudova. Pored toga, Ustavni sud primjećuje da je Općinski sud utvrđeno činjenično stanje doveo u vezu sa relevantnim zakonskim odredbama, a što je također kao pravilno prihvatio i Kantonalni sud, odnosno da su jasno obrazložili da je tužiočev tužbeni zahtjev osnovan u skladu sa odredbama člana 58. stav 1, 61. stav 2. i 131. Zakona o stvarnim pravima. Također, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili da nije osnovan protivtužbeni zahtjev apelanta jer nije dokazao da je dosjelošću ili građenjem stekao vlasništvo na predmetnoj nekretnini u dijelu sa ½, dok u odnosu na ostale nekretnine koje su predmet spora nije predložio bilo kakve dokaze na okolnost dugogodišnjeg savjesnog posjeda, pa Ustavni sud, nasuprot apelacionim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova u tom pogledu. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao pred prvostepenim sudom, te u žalbi protiv prvostepene presude, a koje navode su razmotrili Općinski i Kantonalni sud prilikom donošenja prvostepene presude i odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnili zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku osporene presude Kantonalnog suda, kao konačne odluke u predmetnom parničnom postupku, odnosno u postupanju redovnih sudova u konkretnom slučaju i primjeni pozitivno-pravnih propisa.

34. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da tužilac nema procesnu sposobnost, jer stalni staralac nije pribavio odobrenje nadležnog organa starateljstva u smislu čl. 176, 178. i 201. Porodičnog zakona, na koji način je počinio povredu odredaba člana 209. stav 2. tač. 4. i 8. ZPP-a. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili ovim pitanjem, te da iz obrazloženja osporenih presuda slijedi da su odredbom članu 179. stav 1. Porodičnog zakona taksativno navedeni slučajevi u kojima staratelj mora tražiti prethodno odobrenje organa starateljstva u pogledu raspolaganja i upravljanja imovinom i pravima štićenika. Stoga, imajući u vidu sadržaj navedene odredbe, te okolnost da je Kantonalni sud u apelantovom slučaju zaključio da je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno, te da nisu povrijeđene odredbe parničnog postupka, Ustavni sud, suprotno apelacionim navodima, ne nalazi proizvoljnost u postupanju Kantonalnog suda kad je ocijenio da se u konkretnom slučaju ne radi o poslu koji prelazi okvire redovnog poslovanja ili upravljanja štićenikovom imovinom, niti se radi o poslu koji se može poduzimati samo uz prethodno odobrenje organa starateljstva. Ustavni sud dalje primjećuje da apelant tvrdi da je prvostepeni sud prekoračio tužbeni zahtjev jer je tužilac podnio tužbu zbog smetanja posjeda, a ne za utvrđivanje vlasništva. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi bavili i ovim pitanjima, te iz obrazloženja presuda slijedi da se u konkretnom slučaju ne radi o vlasničkoj, nego o tužbi iz pretpostavljenog vlasništva gdje tužilac dokazuje da je imalac jačeg prava na posjed. Ustavni sud zapaža da je prvostepeni sud na osnovu odredbe člana 131. Zakona o stvarnim pravima, zaključio da tužilac ima zakonit osnov sticanja prava posjeda, zbog čega je Kantonalni sud zaključio da ne odgovaraju stanju spisa navodi žalbe da je prvostepeni sud utvrdio „da tužilac ima zakonit osnov sticanja prava vlasništva“. Ustavni sud, također, smatra da nisu osnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud u presudi nije odlučio o preinačenom tužbenom zahtjevu. Naime, suprotno navodima iz apelacije, iz procesnog rješenja Općinskog suda sačinjenog na glavnoj raspravi od 27. marta 2017. godine proizilazi da je sud u navedenom rješenju konstatovao da se u konkretnom slučaju „ne radi o preinačenju protivtužbenog zahtjeva“. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su i ovi navodi neosnovani.

35. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud u osporenoj presudi nije razmotrio njegove žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora. U suprotnom, postoji povreda člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Van der Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi, Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25,) već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijeni. U konkretnom slučaju iz stanja u spisu i navoda apelacije, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u svojoj presudi odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge, u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

Ostali navodi

36. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se apelantovi navodi o kršenju ovih prava, u suštini, zasnivaju na istim navodima koje je apelant istaknuo u vezi sa navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, koje je Ustavni sud već elaborirao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, također neosnovani.

VIII.Zaključak

37. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud potvrdio da je prvostepeni sud na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo (odredbe člana 58. stav 1, 61. stav 2. i 131. Zakona o stvarnim pravima), kada je suprotno navodima apelacije, odgovorio na svaki žalbeni navod koji je ocijenjen bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoje stanovište dao valjane, jasne i logične razloge. Osim toga, Ustavni sud zaključuje da u osporenim odlukama nema arbitrarnosti prilikom ocjene dokaza, imajući u vidu da je Općinski sud osporenu odluku utemeljio i na drugim dokazima, u skladu sa odredbom člana 8. ZPP.

38. Također, Ustavni sud smatra da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije kada se navodi o kršenju navedenih prava temelje na navodima o pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i pogrešnoj primjeni prava, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević