Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4347/19 (,,WEST GROOUP" d.o.o. CAZIN)
Odluka donesena 27. 11. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Isplata duga
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Mjera obezbjeđenja
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4347/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
27. 11. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 27. novembra 2020. godine, u predmetu broj AP-4347/19, rješavajući apelaciju ,,WEST GROOUP" d.o.o. CAZIN, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio ,,WEST GROOUP" d.o.o. CAZIN protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 068444 19 Mož od 10. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 Ps 068444 19 Mo od 20.
juna 2019. godine, te zbog nedonošenja prvostepene presude i nedonošenja odluke po njegovom prijedlogu za određivanje „privremene i sudske mjere osiguranja“ u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem 17 0 Ps 068444 15 Ps, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1.,,WEST GROOUP" d.o.o. CAZIN (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Nijaz Hadžalić, advokat iz Cazina, podnio je 13. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 Ps 068444 19 Mož od 10. septembra 2019. godine i Rješenja Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 Ps 068444 19 Mo od 20. juna 2019. godine, te zbog nedonošenja prvostepene presude i zbog nedonošenja odluke po njegovom prijedlogu za određivanje „privremene i sudske mjere osiguranja“ u predmetu koji se vodio pred Općinskim sudom pod brojem 17 0 Ps 068444 15 Ps.
2. „VELE FAH“ d.o.o. Cazin (u daljnjem tekstu: tužilac) 15. juna 2015. godine je podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga. Iz navoda tužbe proizilazi da je tužilac u više navrata posuđivao novac apelantu, o čemu su između parničnih stranaka zaključeni ugovori kojima je određena visina zajma i rok za vraćanje. Tužilac je, dalje, u tužbi naveo da mu apelant dugovani novac nije vratio iako su protekli dogovoreni rokovi, a da je počeo raspolagati svojom imovinom na način da je otuđuje i opterećuje, zbog čega je tužilac smatrao da postoji realna opasnost da neće moći da se naplati od apelanta, pa je podnio predmetnu tužbu kojom je tražio od suda da obaveže apelanta na isplatu dugovanog novčanog iznosa zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužilac je uz tužbu dostavio i prijedlog za donošenje privremene mjere osiguranja i sudske mjere osiguranja – zabrana raspolaganja nekretninama preciziranim u prijedlogu. Iz obrazloženja prijedloga proizilazi da je apelant kao privredno društvo osnovan od strane tužioca, d.o.o. „Bajramović“ Cazin, d.o.o. „I-Crni“ Cazin i d.o.o. „Maxi-Metro“ Cazin (u daljnjem tekstu: ostali suosnivači). Tužilac je u prijedlogu naveo da je od strane ostalih suosnivača isključen iz donošenja odluka o poslovanju apelanta, te da je apelant već prodao dio svoje imovine, odnosno određeni broj poslovnih prostora u sklopu tržnog centra „Ljiljan“ u Cazinu (u daljnjem tekstu: TC Ljiljan), ali da nije vratio dug tužiocu, nego je novac podijeljen između ostalih suosnivača. Nadalje, tužilac je naveo da je apelant nastavio da otuđuje svoju imovinu bez saglasnosti tužioca, budući da je imovinu zalagao kao osiguranje kredita koje je podizao apelant ili neko od ostalih suosnivača, a kreditna sredstva su se raspoređivala između ostalih suosnivača, iako je izvjesno da krediti neće biti vraćeni, zbog čega tužilac smatra da će doći do pokretanja izvršnih postupaka na imovini apelanta i da se on neće moći naplatiti.
3. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Ps 068444 15 Ps od 13. novembra 2015. godine odbijen je prijedlog tužioca za određivanje mjere osiguranja.
4. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza, između ostalog, proizilazi zaključak da su osnivači apelanta zaključili ugovor o zajedničkoj kupovini nekretnina i gradnji poslovnog objekta, te da je u skladu sa tim apelant dobio upotrebnu dozvolu za gradnju TC „Ljiljan“. Takođe, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizilazi da su između tužioca i apelanta zaključeni ugovori o kupoprodaji nekretnina preciziranih u rješenju, koje su upisane kao vlasništvo tužioca (poslovni prostori u sklopu TC „Ljiljan“). Nadalje, Općinski sud je istakao šta je propisano odredbama člana 269. stav 1 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), te je naveo da nije našao vezu između tužbenog zahtjeva i predložene mjere osiguranja, odnosno da nije mogao pouzdano utvrditi da li je potraživanje tužioca vjerovatno. Općinski sud je, dalje, naveo da tužilac nije uvjerio sud da postoji opasnost da bi bez donošenja mjere osiguranja bio spriječen od strane apelanta u ostvarivanju njegovih potraživanja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da jeste činjenica da apelant vrši prodaju nekretnina u njegovom vlasništvu, čak je takvu prodaju izvršio i tužiocu, ali da je apelant registrovan za prodaju poslovnih prostora i na osnovu takve djelatnosti stiče dobit, te da tužilac nije dokazao da se takvim radnjama apelanta sprečava naplata njegovog potraživanja.
5. Apelant je 1. decembra 2015. godine podnio protutužbu radi utvrđivanja ništavosti ugovora. Iz navoda protutužbe, između ostalog, proizilazi da je TC „Ljiljan“ građen novčanim sredstvima pribavljenim iz raznih izvora, a najviše iz pozajmica osnivača apelanta. Nadalje proizilazi da je gradnja TC „Ljiljan“ zaustavljena zbog nedostatka novčanih sredstava, pa su se suosnivači dogovorili da će oni uložiti novac za dalju izgradnju, a da će svaki od njih zauzvrat uzeti određen broj poslovnih prostora (u sklopu TC „Ljiljan“) u svoje vlasništvo, odnosno, da će svaki od njih dobiti tzv. investicioni paket u vidu poslovnih prostora, a u vrijednosti pozajmica koje su dali za izgradnju TC „Ljiljan“. Apelant je istakao da je na taj način sporazumom između osnivača dogovoreno da za investicije u vidu pozajmica koje je tužilac dao apelantu, u visini novčanog iznosa koji odgovara iznosu koji tužilac potražuje tužbenim zahtjevom, tužiocu pripadaju zajedničke prostorije i dijelovi objekta TC Ljiljan i pet poslovnih prostora u sklopu TC Ljiljan za koje je zaključen kupoprodajni ugovor između apelanta i tužioca. S tim u vezi, apelant je naveo da tužilac tužbom potražuje povrat navodno pozajmljenog novca, a koji je zapravo tužilac investirao u izgradnju TC Ljiljan i za čiju je protuvrijednost dobio poslovne prostore. Apelant je naveo da je zbog toga podnio protutužbu kojom od suda traži da utvrdi da su ništavi ugovori o kupoprodaji pet poslovnih prostora koji su činili investicioni paket tužioca.
6. Apelant je 10. juna 2016. godine podnio prijedlog za određivanje privremene i sudske mjere osiguranja – zabrana raspolaganja nekretninama preciziranim u prijedlogu. Apelant se u prijedlogu pozvao na činjenice navedene u protutužbi, te je naveo da iz ponašanja tužioca, pogotovo iz podnesene tužbe, proizilazi da tužilac više ne poštuje zajedničke dogovore osnivača i ne preduzima radnje u interesu apelanta, kao jedan od njegovih osnivača, zbog čega apelant od suda traži da odredi mjeru osiguranja na pet poslovnih prostora (u sklopu TC „Ljiljan“) koji su u isključivom vlasništvu tužioca, kako bi se spriječilo raspolaganje istim, a sve u cilju zaštite protutužbenog zahtjeva apelanta.
7. Iz spisa predmeta proizilazi da je Općinski sud 7. marta 2017. godine održao ročište po apelantovom prijedlogu za određivanje mjere osiguranja.
8. Takođe, iz spisa predmeta proizilazi da je Općinski sud 7. marta 2017. godine održao i pripremno ročište, kao i da je nastavak pripremnog ročišta odložen za 10. maj 2017. godine.
9. Tužilac je 29. aprila 2019. godine podnio novi prijedlog za donošenje privremene i sudske mjere osiguranja – zabrana raspolaganja nekretninama preciziranim u prijedlogu. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Ps 068444 15 Ps od 6. maja 2019. godine usvojen je prijedlog tužioca i određena je privremena mjera osiguranja.
10. Rješenjem Općinskog suda broj 17 0 Ps 068444 15 Ps od 20. juna 2019. godine usvojen je prijedlog tužioca i određena je mjera osiguranja kojom se apelantu, kao protivniku osiguranja, zabranjuje da otuđi, sakrije ili raspolaže sa nekretninama preciziranim u rješenju Ljiljan, naloženo je zemljšno-knjižnom uredu da u zemljišnu knjigu upiše zabilježbu mjere osiguranja, odlučeno je da izrečena mjera osiguranja ostaje na snazi do naredne odluke suda o mjeri osiguranja, te je odlučeno da to rješenje o mjeri osiguranja mijenja ranije rješenje o privremenoj mjeri osiguranja od 6. maja 2019. godine.
11. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza jasno proizilazi da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta radi isplate duga, te da je podneskom u toku postupka precizirao tužbeni zahtjev na način da je potraživao manji iznos, jer je istakao da je sa apelantom izvršena kompenzacija jednog dijela duga. Općinski sud je naveo da iz iznesenog proizilazi da su parnične stranke bile u poslovnim odnosima, da su i nakon otpočinjanja parničnog postupka rješavali eventualna dugovanja i potraživanja među njima iz čega proizilazi vjerovatnost postojanja potraživanja tužioca, slijedom čega je ispunjen uslov propisan odredbom člana 269. stav 1. tačka 1. ZPP. Općinski sud je, dalje, naveo da je ispunjen i drugi uslov propisan odredbom člana 269. stav 1. tačka 2. ZPP, jer iz provedenih dokaza proizilazi da je apelant raspolagao predmetnom nekretninom, budući da je sklopio predugovor o prodaji predmetne nekretnine trećem licu, a da je upis prenosa prava vlasništva spriječen zabilježbom o privremenoj mjeri osiguranja na toj nekretnini. Slijedom iznesenog, Općinski sud je naveo da su ispunjena dva kumulativno propisana zakonska uslova, zbog čega je u potpunosti osnovan prijedlog tužioca za donošenje sudske mjere osiguranja.
12. Rješenjem Kantonalnog suda broj 17 0 Ps 068444 19 Mož od 10. septembra 2019. godine odbijena je žalba apelanta i potvrđeno prvostepeno rješenje.
13. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud ocjenom izvedenih dokaza pouzdano utvrdio da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta radi naplate potraživanja, čime je nesumnjivo utvrđena odlučna činjenica da su parnične stranke bile u poslovnom odnosu, da se između njih vodi parnični postupak u kojem tužilac potražuje određeni novčani iznos, odnosno da postoji vjerovatnost potraživanja tužioca/predlagača. Kantonalni sud je, dalje, naveo da su u prvostepenom postupku utvrđene relevantne činjenice u pogledu postojanja opasnosti da bi bez donošenja mjere osiguranja apelant mogao spriječiti ili otežati ostvarenje potraživanja, jer je nesporno utvrđeno da je opasnost od raspolaganja predmetnom nekretninom već nastupila i to nakon donošenja privremene mjere osiguranja (apelant prodao nekretninu na kojoj je određena privremena mjera osiguranja), ali ne u cijelosti, budući da je spriječeno okončanje samog prijenosa prava vlasništva i otuđenja predmetne nekretnine na treće lice.
14. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud donio pobijano rješenje kojim je usvojio mjeru osiguranja koju je predložio tužilac/predlagač osiguranja, zaključio je da su u konkretnom slučaju ispunjeni uslovi iz člana 269 stav 1. tačka 1. i 2. Zakona o parničnom postupku, te je naveo da je prvostepeni sud za tu odluku dao jasne, valjane, argumentovane i uvjerljive razloge koji se temelje na pravilnoj ocjeni činjeničnog stanja i dokaza koji se nalaze u spisu predmeta. Kantonalni sud je posebno istakao da je apelant u žalbi na rješenje o određivanju mjere osiguranja osporavao tužbeni zahtjev, a nije osporavao činjenicu da je već izvršena prodaja nekretnine koja je predmet predložene mjere osiguranja.
Apelacioni navodi
15. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da je od strane tužioca tužen radi isplate duga, da je on podnio protivtužbu, ali da predmetni parnični postupak još uvijek nije pravosnažno okončan i da nije donesena prvostepena presuda. Apelant navodi da je tužilac podnio prijedlog za određivanje „privremene i sudske mjere osiguranja“ koji je usvojen odlukom prvostepenog suda, a takva odluka je potvrđena i odlukom Kantonalnog suda koji je odbio žalbu apelanta. Apelant dalje navodi da je i on podnio prijedlog za donošenje „privremene i sudske mjere osiguranja“, ali da po tom prijedlogu Općinski sud nije odlučio, zbog čega mu je povrijeđeno pravo na efikasan pristup sudu i na jednakost u postupanju. Nadalje, apelant smatra da je usvojenom mjerom osiguranja neopravdano spriječen da nesmetano uživa u svojoj imovini, odnosno nekretninama na kojima je određena mjera osiguranja. Apelant navodi da mjera osiguranja nije srazmjerna legitimnom cilju, jer je apelant takvom mjerom spriječen da obavlja svoju redovnu djelatnost kupovine i prodaje nekretnina, dok se štiti tužiočevo potraživanje koje je „eventualno, jer još uvijek ne postoji sudska odluka kojom je utvrđeno“.
Odgovor na apelaciju
16. Općinski sud je, prije svega, hronološki opisao tok postupka po tužiočevom prijedlogu za donošenje mjere osiguranja, poslije čega je detaljno iznio sadržaj tužiočevog prijedloga od 29. aprila 2019. godine, te je naveo da je prijedlog usvojio cijeneći ga opravdanim. Općinski sud je posebno istakao da je apelant protivno određenoj privremenoj mjeri osiguranja raspolagao nekretninom koja je bila predmet mjere osiguranja, na način da ju je prodao, ali je prenos prava vlasništva spriječen zabilježbom privremene mjere. Općinski sud je, dalje, naveo je predmetni postupak bio složen, pa je, između ostalog naveo, da je sud odlučivao i o tužbenom i o protivtužbenom zahtjevu, da je proveden obiman dokazni postupak, da je održano 12 ročišta i da je u konačnici prvostepena presuda donesena 1. novembra 2019. godine. Nadalje, Općinski sud je ukazao na to da je u vrijeme kada je apelacija podnesena (13. novembra 2019. godine) punomoćnik apelanta već zaprimio pismeni otpravak prvostepene presude (prvostepena presuda 12. novembra 2019. godine dostavljena punomoćniku apelanta). S tim u vezi, a u kontekstu apelantovih tvrdnji da nije donesena prvostepena presuda, Općinski sud je naveo da se radi o „pokušaju manipulacije i obmanjivanja Ustavnog suda iznošenjem netačnih informacija“, a dodao je i da je apelant u toku prvostepenog postupka konstantno vršio zloupotrebu procesnih prava. Osim toga, Općinski sud je naknadno dostavljenim dopisom (29. jun 2020. godine) obavijestio Ustavni sud da je predmet trenutno u fazi odlučivanja po revizji pred Vrhovnim sudom Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud).
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. U konkretnom slučaju, apelant je podnio apelaciju kojom osporava rješenje Kantonalnog suda od 10. septembra 2019. godine i rješenje Općinskog suda od 20. juna 2019. godine, odnosno apelant smatra da su redovni sudovi neosnovano usvojili prijedlog tužioca i odredili mjeru osiguranja. U vezi sa tim, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila eventualno proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
20. Imajući u vidu navedene stavove, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, Ustavni sud nalazi da su redovni sudovi, prije svega, utvrdili da su ispunjeni uslovi za određivanje mjere osiguranja (vjerovatnost tužiočevog potraživanja i postojanje opasnosti da bi bez mjere osiguranja apelant mogao spriječiti ili otežati ostvarenje tužiočevog potraživanja) iz člana 269 stav 1. tačka 1. i 2. ZPP.
21. Apelant dalje navodi da je on podnio protivtužbu, da predmetni parnični postupak još uvijek nije pravosnažno okončan i da nije donesena prvostepena presuda, odnosno da nije donesena odluka po njegovom prijedlogu za određivanje „privremene i sudske mjere osiguranja“. Ustavni sud, prije svega, podsjeća na obavezu apelanata, propisanu članom 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda, da obavijeste Ustavni sud o svim promjenama adrese, pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suprotno postupanje, shodno praksi Ustavnog suda i Evropskog suda, može predstavljati zloupotrebu prava na podnošenje aplikacije, posebno ako se informacije o kojima je riječ odnose na samu suštinu predmeta, a nije pruženo dovoljno objašnjenje za propust da se te informacije dostave (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-1345/20 od 4. juna 2020. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba); i Evropski sud, Bećirović i drugi protiv Bosne i Hercegovine, aplikacija broj 44304/16, Odluka od 24. oktobra 2019. godine). Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da je punomoćnik apelanta zaprimio prvostepenu presudu 12. novembra 2019. godine, a da je apelacija podnesena 13. novembra 2019. godine, iz čega proizilazi da apelant nije obavijestio Ustavni sud o potpunom činjeničnom i pravnom stanju u predmetnom postupku sa kojim je bio upoznat prije podnošenja apelacije, a niti je do donošenja ove odluke obavještavao Ustavni sud o ovoj činjenici. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda proizilazi da je predmetni postupak trenutno u fazi odlučivanja po reviziji pred Vrhovnim sudom. S tim u vezi Ustavni sud ukazuje da apelant nije obavijestio Ustavni sud o ulaganju pravnih lijekova u predmetnom postupku, kao i odlukama po tim pravnim lijekovima, niti je obavještavao Ustavni sud da li je u daljnjem toku postupka odlučeno o njegovom prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja, u suprotnom da li je isticao da prvostepeni sud nije odlučio o njegovom prijedlogu za određivanje privremene mjere osiguranja i mjere osiguranja, odnosno da li je s obzirom na način odlučenja i postupanje parničnih stranaka po odluci odnosno odlukama u predmetnom postupku prestala potreba za donošenje navedenih mjera. Dakle, apelant je podnio apelaciju, ne navodeći sve činjenice i ne obavještavajući Ustavni sud o promjenama „pravnog i činjeničnog stanja u vezi sa apelacijom koje su se desile nakon podnošenja apelacije Ustavnom sudu“, što je bio obavezan u smislu člana 21. stav (6) Pravila Ustavnog suda.
22. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene u ovoj odluci, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
23. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
24. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević