Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4606/19 (G. D.)
Odluka donesena 08. 04. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Otkaz
- Radni spor
- Radni odnos
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4606/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
08. 04. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 8. aprila 2020. godine, u predmetu broj AP-4606/19, rješavajući apelaciju Gorana Dašića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Goran Dašić protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 277690 19 Rsž od 29. augusta 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Goran Dašić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Ilija Đakić, advokat iz Banjaluke, podnio je 29. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 277690 19 Rsž od 29. augusta 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da se utvrdi da je zahtjev za zaštitu prava radnika od 23. avgusta 2017. godine prihvaćen, da se poništi rješenje tuženog („Elektro Nešo“ d.o.o. Banja Luka) od 31. jula 2017. godine kojim je apelantu prestao radni odnos, da se tuženi obaveže da apelanta vrati na rad i rasporedi na radno mjesto koje je obavljao prije otkaza ugovora o radu ili drugo koje odgovara njegovim stručnim sposobnostima i kvalifikacijama, da mu isplati izgubljenu zaradu (plate) u određenom novčanom iznosu za precizirani vremenski period sa zakonskom zateznom kamatom i da se tuženi obaveže da na ime apelanta uplati zakonske doprinose za PIO i za slučaj nezaposlenosti.
3. U obrazloženju osporene odluke Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud utvrdio da je rješenje o prestanku radnog odnosa pravilno doneseno na osnovu „Izjave o jednostranom otkazu ugovora o radu" koju je apelant kao radnik uručio poslodavcu zbog povrede ugovornih obaveza od strane poslodavca. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno zaključio da je tom izjavom apelant nedvosmisleno otkazao ugovor o radu i u istoj naglasio da je otkaz neopoziv. Okružni sud je istakao da prema odredbi člana 175. Zakona o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) radni odnos prestaje i iz razloga otkaza ugovora o radu od strane radnika. Takođe, Okružni sud je istakao da prema odredbama člana 178. ZOR radnik ima pravo da poslodavcu otkaže ugovor o radu bez obaveze navođenja razloga, a otkaz radnik dostavlja poslodavcu u pisanom obliku, najmanje 15 dana prije dana koji je naveo kao dan prestanka radnog odnosa. Osim toga, sadržaj pismene izjave zaposlenog o otkazu ugovora o radu koju upućuje poslodavcu mora biti jasan, kategoričan i nedvosmislen, odnosno iz nje mora da proizilazi volja radnika. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju, kako je pravilno i utvrđeno u prvostepenom postupku, izjava volje apelanta kao radnika jasna u pogledu naslova, u pogledu teksta i u pogledu sadržaja i iz nje se može pouzdano utvrditi da apelant zahtjeva prestanak radnog odnosa svojom voljom. Okružni sud je naveo da se ne može prihvatiti tvrdnja da je izjava o otkazu nezakonita, jer je apelant otkaz izjavio nakon proteka strogog prekluzivnog roka. Naime, Okružni sud je naveo da rokovi iz člana 178. ZOR nisu „strogi prekluzivni", te da član 178. ZOR daje radniku pravo da poslodavcu otkaže ugovor o radu bez obaveze navođenja razloga. Dakle, kako je za jednostrani otkaz ugovora o radu od strane radnika relevantna njegova jasno izražena volja, a budući da iz apelantove izjave ista očigledno proizilazi, te isto tako da izjava nije data u zabludi jer je apelant u momentu davanja izjave imao pomoć advokata, Okružni sud je naveo da je pravilno prvostepeni sud odbio zahtjev za poništenje rješenja o prestanku radnog odnosa kao i ostale zahtjeve koje proizilaze iz njega. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (zabrana diskriminacije i pravo na djelotvoran pravni lijek), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni materijalnog prava.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević