Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2642/18 (Ž. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 5. Protokola 7 uz EK (Jednakost supružnika)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Uporedive situacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Razvod braka
- Povjeravanje djeteta
- Izdržavanje
- Član 5. P broj 7 uz EK – Jednakost supružnika
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2642/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2642/18, rješavajući apelaciju Želimira Simića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Želimira Simića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 032879 18 Gž od 26. marta 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Želimir Simić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Zvornika, kojeg zastupa Salih Mehanović, advokat iz Kalesije, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 032879 18 Gž od 26. marta 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 15. i 17. oktobra 2019. godine zatraženo je od Okružnog suda, Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud), te od M. S. (u daljnjem tekstu: tužena) da dostave odgovore na apelaciju. S obzirom na to da tuženoj nije bilo moguće dostaviti apelaciju na odgovor putem pošte (pošiljka vraćena s naznakom „odselio se“), dostavljanje je izvršeno 13. novembra 2019. godine putem oglasne table Ustavnog suda.
3. Okružni sud je 17. oktobra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, dok Osnovni sud i tužena nisu u ostavljenom roku dostavili odgovore na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Osnovni sud je 15. decembra 2017. godine donio Presudu broj 83 0 P 032879 17 P kojom je razveden brak zaključen između apelanta i tužene, te je zajedničko mldb. dijete A.S. (u daljnjem tekstu: mldb. kćerka) povjereno na zaštitu i odgoj tuženoj, kao majci i zakonskoj zastupnici. Također, navedenom presudom odlučeno je da se mijenja Presuda Osnovnog suda broj 83 0 P 028978 16 P od 22. jula 2016. godine na način da je određeno da apelant kao otac doprinosi izdržavanju mldb. kćerke u visini od 40% od plaće koju ostvaruje, počevši od dana donošenja presude pa ubuduće, dok za to budu postojali zakonski uvjeti ili do drugačije odluke suda (sve bliže navedeno u izreci navedene presude).
6. U obrazloženju presude Osnovni sud je istakao da nije sporno da su parnične stranke zaključile brak 23. decembra 2005. godine, te da imaju zajedničku mldb. kćerku, rođenu 12. novembra 2006. godine. Nadalje je istakao da parnične stranke od 2015. godine nisu uspjele uspostaviti skladnu bračnu zajednicu života uslijed teško i trajne poremećenih bračnih odnosa, pa je sud našao, a shodno članu 52. Porodičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Porodični zakon), da je stečen uvjet za razvod braka.
7. Osnovni sud je ukazao da je članom 72. Porodičnog zakona propisano da će presudom kojom se brak poništava ili razvodi sud po službenoj dužnosti odlučiti o zaštiti, odgoju i izdržavanju zajedničke djece. Nadalje je ukazao da iz svih dokaza (bliže opisanih u obrazloženju navedene presude) i navoda stranaka, kao i stručnog tima centra za socijalni rad proizlazi da je u ovoj situaciji u najboljem interesu da mldb. kćerka bude povjerena tuženoj kao majci na dalju brigu i staranje.
8. U vezi sa izdržavanjem mldb. kćerke, Osnovni sud je naveo da je uvidom u platnu listu tužene (za april 2017. godine) utvrdio da je tužena u radnom odnosu i da ostvaruje mjesečna primanja u iznosu od 696,30 KM. Zatim je naveo da iz potvrde o apelantovim primanjima proizlazi da apelant ostvaruje mjesečna primanja od 400,00 KM, te da nema tereta na plaću. Nadalje, navedeno je da iz Presude Osnovnog suda broj 83 0 P 028978 16 P od 22. jula 2016. godine slijedi da je mldb. kćerka vodila postupak, a zastupana po majci (tuženoj), kao zakonskoj zastupnici, protiv apelanta kao oca zbog utvrđivanja obaveze izdržavanja, te da je sud donio odluku kojom je apelant obavezan da doprinosi izdržavanju u visini od 50% od plaće koju ostvaruje počev od dana podnošenja tužbe pa ubuduće. Također je naveo da je tokom postupka utvrđeno da apelant kao otac nije u cijelosti poštovao ovu odluku, te da je povremeno plaćao navedene iznose, a da u vrijeme donošenja te presude majka mldb. kćerke (tužena) nije bila zaposlena.
9. Osnovni sud je istakao da je prema odredbama člana 231. Porodičnog zakona obaveza međusobnog izdržavanja članova porodice utvrđena kao dužnost i pravo. Zatim je istakao da je članom 232. navedenog zakona predviđeno međusobno izdržavanje članova porodice razmjerno mogućnostima i sposobnostima, a u skladu sa potrebama lica kojem se daje izdržavanje, s tim što su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu, a u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti. Dakle, jasno je da su oba roditelja obavezna da izdržavaju mldb. kćerku i da u tom smislu iskoriste sve svoje mogućnosti. Nadalje je istakao da, ocjenjujući činjenicu da je mldb. kćerka starosti 11 godina života, da pohađa peti razred osnovne škole, da ima znatne potrebe za izdvajanjem na ime školovanja, a za potrebe udžbenika, školskog pribora, garderobe za školu, kao i za eventualne vannastavne aktivnosti, pa da je za nju potrebno izdvojiti izvjestan iznos novca. U vezi sa tim je istaknuo da navedeni iznos moraju osigurati oba roditelja, a da u smislu člana 253. Porodičnog zakona, prilikom utvrđivanja potreba djeteta sud uzima u obzir uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje, ali da sud mora voditi računa i o mogućnostima lica koje daje izdržavanje uzimajući u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stječe novčanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Imajući to u vidu, Osnovni sud je istakao da apelant ima mogućnosti da izdržava mldb. kćerku, da nema drugih lica prema kojima ima obavezu izdržavanja, da je u stalnom radnom odnosu, pa da je iznos od 40% od mjesečne plaće koju ostvaruje trenutno dovoljan iznos kojim, uz iznos koji je obavezna da doprinosi i tužena kao majka, mogu da se zadovolje potrebe mldb. kćerke, te da se dosuđenim iznosom neće ugroziti izdržavanje samog apelanta.
10. Osnovni sud je naglasio da apelantovi navodi da je u vanbračnoj zajednici i da očekuje rođenje djeteta iz te vanbračne zajednice nisu ničim posebno dokazani, jer sud naknadno dostavljenu izjavu apelantove vanbračne supruge nije ocijenio u postupku, a čak i da ju je ocijenio, ona ne predstavlja dokaz na navedene okolnosti. Naime, čak i da očekuje rođenje mldb. djeteta, izdržavanje djeteta postaje obaveza rođenjem djeteta, pa dok god dijete nije rođeno, nema ni obaveze izdržavanja.
11. Osnovni sud je naveo da kako su se od donošenja prethodne presude (kojom je utvrđena obaveza izdržavanja mldb. kćerke u visini od 50% od plaće koju ostvaruje apelant) promijenile okolnosti a u smislu da je tužena zasnovala radni odnos i da ostvaruje primanja veća od primanja apelanta, to je sud, ocjenjujući novonastale okolnosti, smatrao da su se stekli uvjeti da se izmijeni presuda i da se apelant kao otac obaveže da izdržava mldb. kćerku u visini od 40% od plaće koju ostvaruje. Također je naveo da je prilikom donošenja navedene odluke vodio računa o svim provedenim dokazima, te da je odluku donio u skladu sa članom 259. stav 1. u vezi sa članom 261. i članom 263. Porodičnog zakona.
12. Presudom Okružnog suda broj 83 0 P 032879 18 Gž od 26. marta 2018. godine odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena.
13. U obrazloženju presude Okružni sud je istakao da odredbe čl. 232. stav 2, 253. stav 3. i 254. Porodičnog zakona propisuju da su roditelji prvenstveno obavezni da izdržavaju svoju maloljetnu djecu i da u izvršavanju te obaveze moraju iskoristiti sve svoje mogućnosti. Nadalje je istakao da će se prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno davati izdržavanje uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stječe povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Zatim je istakao da pri tome sud mora ocijeniti rad i brigu tužene kao majke mldb. kćerke koje ona ulaže u podizanje mldb. djeteta, kao i njen doprinos u njenom izdržavanju. U svemu tome, svakako, u prvom redu mora se imati u vidu potreba djeteta.
14. Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno utvrdio da je apelantov doprinos izdržavanju mldb. kćerke 40% od zarade koju ostvaruje u svom preduzeću (400,00 KM mjesečno) za sada dovoljan za zadovoljavanje njenih osnovnih potreba koje ima kao dijete od 12 godina, odnosno kao đak osnovne škole, uključujući i njene vannastavne aktivnosti. Nadalje je naveo da je pri tome uzeta u obzir i činjenica da i tužena radi i da ostvaruje mjesečnu plaću od oko 700,00 KM, koju koristi za zadovoljavanje potreba mldb. kćerke, kao i rad i briga i cjelokupno staranje majke s kojom malodobno dijete živi. Naime, sama činjenica da je mldb. kćerka parničnih stranaka povjerena na odgoj i čuvanje majci oslobodila je apelanta od svakodnevne brige oko odgoja i ulaganja vremena za odgoj djeteta, koje mu ostaje slobodno da stječe povećanu zaradu, kako bi zadovoljio prvenstveno potrebe svog mldb. djeteta. Okružni sud je istakao da apelant ničim nije dokazao, osim plaće koju zarađuje, da ulaže i dodatne napore da stječe povećanu zaradu i da je u tome objektivno spriječen. U vezi s tim je naveo da je apelant mlad čovjek (rođen 1979. godine), zdrav i sposoban da stječe povećanu zaradu i tako osigura dodatne prihode, koji će i njemu omogućiti da zadovoljava svoje potrebe. Zatim je naveo da u tom pravcu plaćanje mjesečne zakupnine za podstanarski stan, te plaćanje komunalija nikako ne mogu biti od bitnog utjecaja na utvrđivanje zakonske obaveze apelanta na mjesečni doprinos za izdržavanje vlastite mldb. kćerke, koja ima prioritet nad svim drugim obavezama, a na čemu insistira apelant i u žalbi.
15. Okružni sud je istakao da je, također, prvostepeni sud pravilno odlučio kada je odbio da prihvati provođenje predloženih dokaza od apelanta na glavnoj raspravi (izjava vanbračne supruge da žive zajedno i da očekuju rođenje djeteta, te ugovor o zakupu stambenog prostora), jer apelant nije učinio vjerovatnim da ove dokaze bez svoje krivice nije mogao predložiti na pripremnom ročištu (član 102. stav 2. Zakona o parničnom postupku, u daljnjem tekstu: ZPP), što i te žalbene navode čini neosnovanim. Dakle, apelant na način propisan članom 7. i 123. ZPP nije dokazao da ima i druge obaveze po osnovu zakonskog izdržavanja, a na čemu, također, insistira u žalbi. Naime, iz provedenih dokaza slijedi da je prvostepeni sud proveo, suprotno žalbenim tvrdnjama, i ocijenio kao dokaz i izvještaj Centra za socijalni rad Loznica od 2. oktobra 2017. godine (u kom se navodi, između ostalog, da apelant živi kao podstanar u iznajmljenom stanu u Loznici sa vanbračnom suprugom, da od rođenja mldb. kćerke ne živi sa tuženom, da sa tuženom i djetetom povremeno održava kontakt samo povodom pitanja potreba za mldb. kćerku), pa je Okružni sud istakao da, ocjenjujući navedeni izvještaj kao pismeno provedeni dokaz, nije mogao izvesti zaključak koji bi imao utjecaja na drugačiju odluku Okružnog suda.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
16. Apelant smatra da mu je u osporenom parničnom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Također, apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije.
17. Apelant, u suštini, smatra da je pogrešno i proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, te da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi na njegovu štetu. Apelant je istakao, između ostalog, da je prilikom donošenja odluke, u dijelu u kojem je obavezao apelanta da doprinosi izdržavanju mldb. kćerke u visini od 40% od plaće koju ostvaruje, pogrešno ocijenjen izvještaj Centra za socijalni rad grada Loznice od 2. oktobra 2017. godine. Zatim, smatra da su apelant i njegova porodica dovedeni u težak materijalni položaj, pa da im je ugroženo pravo na dom i porodicu i u vezi sa tim prava ostalih članova njegove porodice.
18. Apelant navodi da prvostepeni i drugostepeni sud nisu utvrđivali činjenice u skladu sa odredbama člana 253. stav 3. Porodičnog zakona na jednak način, da su svojim odlukama nejednako postupali u postupku utvrđivanja doprinosa u izdržavanju zajedničkog mldb. djeteta od apelanta i tužene, te time apelanta tokom cijelog postupka držali u inferiornom položaju u odnosu na tuženu. Apelant je istakao „da su u donošenju i prvostepene i drugostepene odluke učestvovale i postupale osobe - sudije ženskog spola, kao što je u prvostepenom postupku nastupao i predstavnik JU Centar za socijalni rad Zvornik, što opravdano kod apelanta stvara i dojam diskriminacije povodom pitanja spola i da su oni u provedenim postupcima bili naklonjeni tuženoj i njenim interesima“. Apelant naglašava da je prvostepenom i drugostepenom presudom dovedena u pitanje egzistencija njega i njegove porodice. Apelant ne spori svoju obavezu u vidu doprinosa u izdržavanju zajedničkog mldb. djeteta, ali smatra da je ta obaveza previsoko postavljena presudama nižih sudova.
b)Odgovor na apelaciju
19. Okružni sud je istakao da odlukom tog suda koja je osporena apelacijom nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo zagarantirano Ustavom Bosne i Hercegovine, odnosno Evropskom konvencijom, pa tako ni prava na koja se apelant pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS, 45/09 - OUS, 49/09 i 61/13) u relevantnom dijelu glasi: Član 102.
Svaka stranka treba u svojim izlaganjima da iznese sve činjenice potrebne za obrazloženje svojih prijedloga, da ponudi dokaze potrebne za utvrđivanje svojih navoda kao i da se izjasni o navodima i ponuđenim dokazima protivne stranke.
Stranke mogu u toku glavne rasprave iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze, samo ako učine vjerovatnim da ih bez svoje krivice nisu bile u mogućnosti iznijeti, odnosno predložiti na pripremnom ročištu.
21. Porodični zakon ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 54/02, 41/08 i 63/14) u relevantnom dijelu glasi:
Član 72.
Presudom kojom se brak poništava ili se brak razvodi, sud će po službenoj dužnosti odlučiti i o zaštiti, vaspitanju i izdržavanju zajedničke djece, kao i o izdržavanju bračnog supružnika, ako je on to zahtijevao.
IZDRŽAVANJE
Član 231. stav 1.
(1)Međusobno izdržavanje članova porodice i drugih srodnika je njihova dužnost i pravo.
Član 232.
(1)Međusobnom izdržavanju članovi porodice i drugi srodnici doprinose, srazmjerno svojim mogućnostima i sposobnostima, u skladu s potrebama lica kojem se daje izdržavanje.
(2)Roditelji su prvenstveno obavezni da izdržavaju maloljetnu djecu i u izvršavanju te obaveze moraju da iskoriste sve svoje mogućnosti.
4. Određivanje izdržavanja Član 253.
(1)Prilikom utvrđivanja potreba lica koje traži izdržavanje, sud će uzeti u obzir njegovo imovno stanje, sposobnost za rad, mogućnost za zapošljavanje, zdravstveno stanje i druge okolnosti od kojih zavisi ocjena njegovih potreba.
(2)Kad se izdržavanje traži za dijete, sud će uzeti u obzir i uzrast djeteta, kao i potrebe za njegovo školovanje.
(3)Prilikom utvrđivanja mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, sud će uzeti u obzir sva njegova primanja i stvarne mogućnosti da stiče povećanu zaradu, kao i njegove vlastite potrebe i zakonske obaveze po osnovu izdržavanja. Član 254.
U sporu roditelja o izdržavanju djeteta sud će, roditelju kome je dijete povjereno na zaštitu i vaspitanje, posebno cijeniti kao doprinos za izdržavanje djeteta, rad i brigu tog roditelja koju ulaže u vaspitanje i podizanje djeteta.
Član 259. stav 1.
(1)Lice koje je dužno da daje izdržavanje, a nalazi se u radnom odnosu ili je korisnik penzije, ili ostvaruje stalnu novčanu rentu u mjesečnim iznosima, sud će obavezati na plaćanje budućih mjesečnih iznosa izdržavanja koji se određuju u procentu od ličnog dohotka, penzije, ili stalne novčane rente.
Član 261.
Procenat iz čl. 259. i 260. ovog zakona ne može biti manji od 15% za svako izdržavano lice, a procenat za sva lica koja traže izdržavanje ne može biti veći od 50%.
Član 263. stav 1.
(1)Zainteresovano lice može tražiti da sud povisi, snizi ili ukine izdržavanje dosuđeno ranijom pravosnažnom presudom ako su se izmijenile okolnosti na osnovu kojih je donesena ranija presuda.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
24. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 83 0 P 032879 18 Gž od 26. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporena presuda je donesena 26. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
25. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
26. Apelant smatra da su mu u osporenom parničnom postupku prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi sa članom 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, kao i prava iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
29. Ustavni sud smatra da je u konkretnom slučaju član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv, budući da se radi o postupku u kojem je odlučivano o apelantovim građanskim pravima i obavezama, tj. o razvodu apelanta sa tuženom, povjeravanju zajedničkog djeteta, te apelantovoj obavezi da plaća za izdržavanje mldb. kćerke.
30. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili odredbe Porodičnog zakona kada su utvrdili njegovu obavezu da plaća izdržavanje mldb. djeteta u visini od 40% od plaće koju ostvaruje, čime je, prema apelantovom mišljenju, dovedena u pitanje egzistencija njega i „njegove porodice“.
31. U vezi s ovim apelantovim navodima, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska.
32. Ustavni sud se, dakle, prema navedenom stavu, može izuzetno, kada ocijeni da je u određenom postupku redovni sud proizvoljno postupao kako u utvrđivanju činjenica, tako i u primjeni relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26), upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, jer očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi Odluku Ustavnog suda broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li su osporene odluke zasnovane na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
33. U konkretnom slučaju Ustavni sud smatra da su Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude, kao i Okružni sud u obrazloženju osporene odluke dali detaljne, jasne i argumentirane razloge kada su utvrdili apelantovu obavezu da plaća izdržavanje mldb. djeteta u visini od 40% od plaće koju ostvaruje. Naime, iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je Osnovni sud jasno ukazao i obrazložio šta proizlazi iz relevantnih odredaba Porodičnog zakona, te imajući u vidu te odredbe, kao i utvrđeno činjenično stanje, obavezao apelanta da plaća navedeni iznos na ime izdržavanja mldb. djeteta uz konstataciju da dosuđeni iznos neće ugroziti izdržavanje samog apelanta. Također, Ustavni sud primjećuje da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da apelant ničim nije dokazao da je obavezan da izdržava neko drugo lice osim svoje mldb. kćerke, odnosno da navode da očekuje rođenje djeteta iz vanbračne zajednice nije ničim dokazao (a čak i da očekuje rođenje mldb. djeteta, izdržavanje djeteta postaje obaveza rođenjem djeteta, pa dok god dijete nije rođeno, nema ni obaveze izdržavanja). Zatim, Ustavni sud primjećuje da je Okružni sud kao pravilnu potvrdio prvostepenu presudu Osnovnog suda, te jasno obrazložio, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, koje okolnosti je sud dužan ocijeniti prilikom određivanja iznosa za izdržavanje mldb. kćerke (tačka 13. ove odluke). Zatim, Okružni sud je jasno obrazložio da apelant ničim nije dokazao da ulaže i dodatne napore da stječe povećanu zaradu i da je u tom objektivno spriječen, te da ima i druge obaveze po osnovu zakonskog izdržavanja. Također, iz obrazloženja osporene presude Okružnog suda proizlazi da je apelant tek na glavnoj raspravi predložio dodatne dokaze (izjava vanbračne supruge da žive zajedno i da očekuju rođenje djeteta, te ugovor o zakupu stambenog prostora), a da, shodno članu 102. stav 2. ZPP, nije učinio vjerovatnim da ove dokaze bez svoje krivice nije mogao predložiti na pripremnom ročištu. Pri tome Ustavni sud primjećuje da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepene presude, a koje je razmotrio Okružni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu utjecati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ne može naći elemente proizvoljnosti u zaključku redovnih sudova prilikom određivanja visine iznosa na ime izdržavanja apelantove mldb. kćerke, odnosno u postupanju redovnih sudova prilikom utvrđivanja odlučnih činjenica i primjeni pozitivnopravnih propisa.
34. Na osnovu izloženog Ustavni sud smatra da su i Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude, kao i Okružni sud u obrazloženju osporene presude dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene materijalnog prava, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, te da su na taj način ispoštovali garancije prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Stoga, Ustavni sud smatra da nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
Pravo na porodični život
35. U vezi sa navodima koji se tiču prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant i ove navode dovodi u kontekst proizvoljne primjene materijalnog prava i proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja, ističući da je dovedena u pitanje egzistencija njega i njegove porodice, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke, u okviru razmatranja prava na pravično suđenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud, zbog istih razloga, zaključuje da su neosnovani i navodi apelacije o kršenju prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
Zabrana diskriminacije u vezi s pravom na jednakost supružnika
36. Iz navoda apelacije proizlazi da se apelant žali da je u osporenom postupku došlo i do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, jer je, prema njegovom mišljenju, različito tretiran u odnosu na tuženu-majku mldb. kćerke prilikom određivanja visine iznosa za izdržavanje mldb. kćerke, te da su „u donošenju prvostepene i drugostepene odluke učestvovale i postupale osobe - sudije ženskog spola, kao što je u prvostepenom postupku nastupao i predstavnik JU Centar za socijalni rad Zvornik“, odnosno da je diskriminiran po osnovu spola.
Nediskriminacija
37. Član II/4. Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Uživanje prava i sloboda, predviđenih u ovom članu ili u međunarodnim sporazumima navedenim u Aneksu I ovog Ustava, osigurano je svim licima u Bosni i Hercegovini bez diskriminacije po bilo kojem osnovu kao što je pol, rasa, boja, jezik, vjera, političko i drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Član 14. Evropske konvencije glasi:
Uživanje prava i sloboda predviđenih u ovoj konvenciji osigurava se bez diskriminacije po bilo kom osnovu, kao što su spol, rasa, boja kože, jezik, vjeroispovijest, političko ili drugo mišljenje, nacionalno ili socijalno porijeklo, povezanost sa nacionalnom manjinom, imovina, rođenje ili drugi status.
Jednakost supružnika
38. Član 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju glasi:
U vezi s brakom, u toku braka i u slučaju njegovog raskida supružnici uživaju jednaka prava i odgovornosti privatnopravne prirode u međusobnom odnosu kao i u svojim odnosima prema djeci, pri sklapanju braka, za vrijeme braka i u slučaju raskida. Ovim članom države se ne sprečavaju da preduzimaju one mjere koje su neophodne u interesu djece.
39. Prema praksi Evropskog suda, zabrana diskriminacije iz člana 14. Evropske konvencije je akcesorno pravo. To znači da taj član ne osigurava nediskriminaciju kao nezavisno i samostalno pravo, već se, prema tom članu, na diskriminaciju može pozvati samo u vezi sa uživanjem prava i sloboda garantiranih Evropskom konvencijom. Naime, član 14. Evropske konvencije osigurava zaštitu od diskriminacije u pitanjima koja potpadaju pod okvir drugih članova Evropske konvencije (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, presuda od 13. juna 1979. godine, Serija A broj 31, stav 32). Iz apelantovih navoda proizlazi da je diskriminiran u vezi s pravom na jednakost supružnika.
40. Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi, Evropski sud za ljudska prava, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacijskim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razumnog odnosa.
41. Dovodeći u vezu garancije iz člana 14. Evropske konvencije o apelantovim navodima, te imajući u vidu da odredbe Porodičnog zakona (o izdržavanju) imaju opći karakter (primjenu u svim slučajevima), Ustavni sud smatra da apelant nije dostavio dokaze koji bi ukazivali na to da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u analognoj situaciji. Osim toga, Ustavni sud smatra da je u ovakvoj vrsti postupaka, s obzirom na specifičnost okolnosti svakog konkretnog slučaja, odnosno potrebe mldb. djeteta i mogućnosti lica koje je dužno da daje izdržavanje, teško dokaziva tvrdnja o analognosti situacije, pa se apelantove paušalne tvrdnje o povredi prava na nediskriminaciju (jer su u konkretnom slučaju u predmetnom postupku i donošenju odluka učestvovala lica ženskog spola), bez dostavljanja konkretnih dokaza, ne mogu ocjenjivati.
42. S druge strane, budući da apelant praktično ukazuje na to da je različito tretiran u odnosu na tuženu-majku djeteta prilikom određivanja visine iznosa za izdržavanje mldb. kćerke, Ustavni sud ukazuje na sadržaj člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju kojim je propisano da bračni drugovi uživaju jednaka prava i obaveze privatnog prava među njima, te u svom odnosu s djecom, u odnosu na brak, tokom braka i u slučaju njegovog raskida. Međutim, ovaj član ne sprečava državu da preduzima mjere kakve budu potrebne u interesu djece. Imajući u vidu apelantovo nezadovoljstvo visinom dosuđenog iznosa za izdržavanje mldb. djeteta, Ustavni sud zapaža da su prilikom određivanja tog iznosa redovni sudovi prvenstveno imali u vidu interese djeteta zbog čega se u cijelosti pokazuju neosnovanim apelantovi navodi da je različito tretiran zbog svog spola. Dakle, odluka o visini izdržavanja mldb. kćerke je donesena na temelju ocjene svih provedenih dokaza i u interesu djeteta.
43. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju, budući da su osporene odluke donesene na temelju ocjene svih provedenih dokaza, u skladu sa relevantnim odredbama Porodičnog zakona i u interesu mldb. kćerke.
Ostali navodi
44. Nadalje, apelant smatra da mu je u osporenom postupku povrijeđeno i pravo na brak i zasnivanje porodice iz člana II/3.j) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 12. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da član 12. Evropske konvencije propisuje: „Muškarci i žene u dobi za sklapanje braka imaju pravo stupati u brak i zasnovati porodicu u skladu s domaćim zakonima koji uređuju ostvarivanje ovog prava.“ Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ukazuje da se u predmetnom postupku ni na koji način nije odlučivalo o pravima koja su zagarantirana navedenim članom, odnosno nije se odlučivalo o apelantovom pravu da zaključi brak i zasnuje porodicu, te stoga Ustavni sud ove apelantove navode neće razmatrati.
VIII.Zaključak
45. Nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, kao ni prava na porodični život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su Osnovni sud u obrazloženju prvostepene presude, kao i Okružni sud u obrazloženju osporene presude prilikom određivanja visine iznosa za izdržavanje mldb. kćerke dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih odredaba Porodičnog zakona, pri tome dajući obrazloženje u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
46. Nema kršenja ni zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana
14. Evropske konvencije u vezi s pravom na jednakost supružnika iz člana 5. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju budući da apelant, osim paušalnih navoda da je diskriminiran po osnovu spola i da ga redovni sudovi nisu jednako tretirali u odnosu na tuženu prilikom određivanja visine iznosa za izdržavanje mldb. kćerke, nije ponudio nikakve dokaze, te kada iz obrazloženja odluka donesenih u osporenom postupku ne proizlazi da redovni sudovi prilikom određivanja tog iznosa nisu imali u vidu interese djeteta, zbog čega se u cijelosti pokazuju neosnovani apelantovi navodi da je različito tretiran zbog svog spola.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević