Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1369/19 (B. S.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Ništavost
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Obligaciono- pravni odnosi
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1369/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1369/19, rješavajući apelaciju Božidara Savića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Božidar Savić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 P 122475 18 Rev od 11. decembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Božidar Savić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Miroslav Pilipović advokat iz Banjaluke, podnio je 26. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 P 122475 18 Rev od 11. decembra 2018. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, utvrđeno da je ništav ugovor o kupoprodaji nekretnina sačinjen 12. oktobra 2009. godine između A.L. (pravni prednik tuženih: J.L., M.LJ., M.L., I.L., D.T. i K.K.) kao prodavca i apelanta kao kupca kojim ugovorom je tužitelj (S.S.) prodao apelantu parcelu (bliže označenu u izreci prvostepene odluke) i tuženi (apelant, J.L. M.LJ., M.L., I.L., D.T. i K.K.) obavezani da to priznaju, a apelant i da trpi da se briše u katastarskim i zemljišnim knjigama kao vlasnik tih nekretnina. Također, utvrđeno je da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 13. oktobra 1983. godine kojim je A.L. prodao tužitelju (S.S.) parcelu (bliže označenu u izreci prvostepene odluke) i tuženi obavezani da to priznaju i trpe da se tužitelj upiše u zemljišnom i katastarskom operatu kao vlasnik i posjednik sa 1/1 dijela u k.o. Bukovica.

3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da A.L. kupoprodajnim ugovorom od 13. oktobra 1983. godine prodao tužitelju četiri nekretnine (od kojih je i sporna parcela, bliže označena u izreci prvostepene odluke), a na osnovu kojeg ugovora se tužitelj upisao kao posjednik i vlasnik nekretnina iz ovog ugovora. Vrhovni sud je dalje naveo da je A.L. kupoprodajnim ugovorom od 12. oktobra 2009. godine prodao apelantu spornu parcelu (koju je već prodao tužitelju ugovorom od 13. oktobra 1983. godine) a na osnovu kojeg ugovora se apelant upisao kao posjednik i vlasnik sporne parcele. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da iz nalaza i mišljenja vještaka geodetske struke proizlazi da je sporna parcela nastala cijepanjem druge parcele (177/1, koja je cijepana na četiri parcele, od kojih je jedna i sporna). S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je prava volja ugovarača, shodno članu 99. Zakona o obligacionim odnosima, iz ugovora od 13. oktobra 1983. godine bila da A.L. proda apelantu spornu parcelu (pristupni put), te naglasio da na drugačiji zaključak suda ne utiče činjenica da je sporna parcela u ugovoru od 13. oktobra 1983. godine označena kao katastarska čestica 177/1, jer je sporna parcela nastala od navedene katastarske čestice, što je očita greška u pisanju. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da je ugovor od 12. oktobra 2009. godine ništav u smislu člana 103. Zakona o obligacionim odnosima, jer je protivan članu 3. Zakona o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima, s obzirom da je A.L., a nakon što je tužitelju već prodao spornu parcelu, raspolagao tom parcelom na osnovu kupoprodajnog ugovora od 12. oktobra 2009. godine. Također, Vrhovni sud je naveo da je pravilno drugostepeni sud utvrdio da je pravno valjan kupoprodajni ugovor zaključen 13. oktobra 1983. godine, zato što ovaj ugovor ispunjava sve uslove propisane članom 9. Zakona o prometu nepokretnosti.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku proizvoljno cijenjeni dokazi i pogrešno utvrđeno činjenično stanje.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari cijenjeni dokazi i utvrđeno činjenično stanje. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1369/19 (B. S.) | Sudska praksa | Aktio