Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-163/18 (G. V.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Dokaz
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Djelotvoran pravni lijek
  • Minimalna prava optuženog -obavještenje o prirodi i vrsti optužbe
  • Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
  • Dokazni postupak
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravo na odbranu
  • Krivični postupak
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-163/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-163/18, rješavajući apelaciju Gorana Vučkovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Gorana Vučkovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 K 019131 17 Kž 2 od 6. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci broj 11 0 K 019131 16 K od 8. juna 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Goran Vučković (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Miodrag Stojanović advokat iz Bijeljine, podnio je 5. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 K 019131 17 Kž 2 od 6. novembra 2017. godine i Presude Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 K 019131 16 K od 8. juna 2017. godine.

2. Apelant je 30. novembra 2018. godine podnio zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se odlaže postupanje (izvršenje) po osporenoj presudi Vrhovnog suda od 6. novembra 2017. godine do donošenja odluke Ustavnog suda po predmetnoj apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. Ustavni sud je 19. decembra 2019. godine donio Odluku o privremenoj mjeri broj AP- 163/18 (dostupna na www.ustavnisud.ba) kojom je odbio kao neosnovan apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere od 30. novembra 2018. godine.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, zatraženo je 29. novembra 2019. godine od Vrhovnog suda, Okružnog suda i Okružnog javnog tužilaštva Banja Luka (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) da dostave odgovor na apelaciju.

5. Vrhovni sud, Okružni sud i Tužilaštvo su, u periodu od 4. do 6. decembra 2019. godine, dostavili svoje odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

7. Apelant je od strane nadležnog policijskog organa lišen slobode 17. jula 2016. godine, čija su ovlaštena lica 18. jula 2016. godine preduzela radnju ispitivanja apelanta kao osumnjičenog (o čemu je istog dana sačinjen zapisnik) u prisustvu advokata po službenoj dužnosti Dušana Ristića. Apelant je 19. jula 2016. godine saslušan od strane nadležnog tužioca u prisustvu navedenog advokata, o čemu je sačinjen zapisnik. Nadležni tužilac je 19. jula 2016. godine predao Okružnom sudu prijedlog za određivanje pritvora apelantu. Okružni sud je usvojio rješenjem od 20. jula 2016. godine prijedlog tužilaštva, te apelantu odredio pritvor u trajanju od mjesec dana. Prvostepeno rješenje je potvrđeno i u žalbenom postupku. Navedeni advokat apelanta je zastupao apelanta sve do drugog odlučivanja o produženju pritvora apelantu, kada je kao branilac bio prisutan drugi advokat po službenoj dužnosti (Jevto Janković).

Postupak u kojem su donesene osporene odluke

8. Okružno tužilaštvo je 3. oktobra 2016. godine podnijelo Okružnom sudu optužnicu protiv apelanta, zbog krivičnog djela Teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. i vezi sa članom 20. Krivičnog zakona Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZ RS), u sticaju sa krivičnim djelom Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija iz člana 399. stav 1. KZ RS.

9. Okružni sud je optužnicu potvrdio 6. oktobra 2016. godine, nakon čega je dostavljena apelantu kao optuženom, koji se na ročištu o krivici od 24. oktobra 2016. godine izjasnio da nije kriv po navodima optužnice.

10. Presudom Okružnog suda broj 11 0 K 019131 16 K od 8. juna 2017. godine apelant je oglašen krivim da je, u vremenskom periodu od 8. do 13. jula 2016. godine, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude, počinio krivično djelo Teško ubistvo iz člana 149. stav 1. tačka 1. u vezi sa članom 20. KZ RS, pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 11 godina, u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru počev od 17. jula 2016. godine, pa do 17. oktobra 2016. godine. Presudom je, između ostalog, oštećena S.P. upućena na parnicu sa imovinsko-pravnim zahtjevom. Također je presudom apelant oslobođen optužbe da je počinio krivično djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja ili eksplozivnih materija.

11. U obrazloženju presude je Okružni sud naveo da su u dokaznom postupku izvedeni dokazi optužbe kako subjektivne prirode (saslušanjem svjedoka i vještaka za eksplozivne naprave, vještaka hemijske struke, vještaka medicinske struke i vještaka neuropsihijatra), tako i materijalne prirode (zapisnici o saslušanjima, potvrde, fotodokumentacija, punomoći, nalazi i mišljenja vještaka i dr. pobliže označene na strani 7. presude). Također je ukazano da je tužilaštvo izvelo i dodatne dokaze saslušanjem advokata Dušana Ristića na okolnost apelantovog saslušanja pred ovlaštenim službenim licima kao i saslušanju pred Okružnim tužiocem, radi pobijanja navoda odbrane o iznuđenom saslušanju, kao i prisustvu branioca advokata Jevte Jankovića. Nadalje je Okružni sud istakao da su na glavnom pretresu izvedeni i dokazi apelantove odbrane (saslušanjem svjedoka - oštećene na okolnost odnosa sa apelantom, njenog dugovanja prema apelantu i odnosa sa policijom, saslušanjem optuženog apelanta u svojstvu svjedoka, kao i drugih predloženih svjedoka pobliže označenih na strani 8. presude, kao i saslušanje vještaka grafološke struke, vještaka za eksplozivne naprave i vještaka iz oblasti daktiloskopije). Također je Okružni sud naveo da je po službenoj dužnosti izveo dokaze saslušanjem dva tužioca na okolnost saslušanja apelanta u istrazi.

12. Osim toga, u obrazloženju presude je navedeno da je iz zapisnika o saslušanju apelanta kao osumnjičenog (datog u policiji 18. jula 2016. godine) vidljivo da je apelant bio prethodno upoznat o svojim pravima u prisustvu branioca, kao i to da se zapisnik o njegovom ispitivanju može upotrijebiti kao dokaz na glavnom pretresu i bez njegove saglasnosti, može da bude pročitan i korišten na glavnom pretresu. U pogledu upoznavanja o njegovim pravima zapisnik su potpisali tada osumnjičeni apelant, njegov branilac advokat Dušan Ristić, te policijski službenici. Tom prilikom je apelantu saopšteno da je počinio krivično djelo Izazivanja opšte opasnosti iz člana 402 stav 6. KZ RS, a na štetu oštećene.

13. S obzirom na izvedene dokaze na glavnom pretresu, Okružni sud je naveo da je, savjesnom ocjenom svakog dokaza pojedinačno, a i u vezi sa ostalim dokazima u smislu člana 295. stav 2. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP RS), zaključio da je apelant na krajnje podmukao način izvršio sa direktnim umišljajem krivično djelo (za koje je oglašen krivim), a koje mu je izmijenjenom optužnicom (od 25. jula 2017. godine na glavnom pretresu) stavljeno na teret i to na način i pod okolnostima pobliže opisano u izreci presude. Argumentirajući navedeni zaključak, Okružni sud je na opširan način ukazao na sadržaj iskaza koje su dali svjedoci optužbe i odbrane (pobliže opisano na str. 8-23. presude). Između ostalog je navedeno i da je apelant, u svom iskazu koji je dao kao svjedok, negirao izvršenje krivičnog djela Teško ubistvo u pokušaju, ukazujući pri tome da su prilikom njegovog povratka u Policijsku stanicu Laktaši, ponovo počeli da se deru na njega „inspektori Kelečević i Kojić“, da ga šamaraju, da se kod njega pojavio strah i da su prilikom ispitivanja „ubacivali njemu u usta riječi“. Ističe da sve što su rekli policajci, on je jednostavno morao ponoviti pred njima, da je sve to pristao govoriti samo da ga ne tuku. Iznosi, između ostalog, da zapisnik nije čitao, a da su ga nakon što su ga saslušali u policiji odveli do tužilaštva, a sutradan je njegovom ispitivanju od strane tužioca bio prisutan i branilac, da ga tužilac nije tukao, te da je sve ono što je rekao pred policijom rekao i pred tužiocem, a da je prilikom saslušanja bio u šoku, da sve to što je izjavio nije istina. Osim toga je navedeno da je apelant izjavio su mu ovlaštena službena lica na saslušanju u policijskoj stanici saopštili da on mora pozvati advokata, te da je apelant to odbijao, ali da je otprilike za nekih pola sata došao advokat (Dušan Ristić).

14. Nadalje je Okružni sud ukazao (strana 24-28. presude) na detalje u vezi sa utvrđenim činjenicama na osnovu kojih je izveo zaključak o apelantovoj krivnji, navodeći između ostalog da je (dovodeći u vezu priznanje apelanta dato u istrazi u kojem je do detalja opisao događanja, te način izvršenja djela sa iskazom oštećene) zaključio da su oštećena i apelant saglasno iznijeli događanja koja su prethodila kritičnom događaju.

15. Potom je Okružni sud, između ostalog, ukazao i na sadržaj nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra i iskaz tog svjedoka dat na glavnom pretresu, koji je između ostalog naveo da je apelant tokom psihoterapijskog intervjua izjavio „Ne znam što sam to učinio“, „Ne znam kako sam to uradio“, „Kajem se“, „(oštećenu) volim“, „Kada bi mi oprostila, živio bih sa njom“. Navedeni vještak se izjasnio u pogledu patološke ljubomore i stanja poremećene psihodinamike gdje dominiraju nagonske pulzije, navodeći da je apelant najvjerovatnije psihopatska struktura ličnosti, te da se ne radi o bolesti već stanju, kao i da kod apelanta ne nalazi elemente privremene ili trajne duševne poremećenosti ili intelektualnog deficita, te da je apelant in tempore criminis bio u stanju smanjene sposobnosti da shvati značaj i posljedice eventualnog planiranog krivičnog djela i da adekvatno upravlja svojim postupcima. U svjetlu navedenog, Okružni sud je naveo da je nalazu i mišljenju navedenog vještaka poklonio vjeru, nalazeći da je dat u skladu sa pravilima struke i vještine, te da apelantova odbrana kredibilitet ovih nalaza ničim nije dovela u pitanje, a niti je imala primjedbe na iste iz kojeg je također jasno vidljivo priznanje apelanta, kroz date odgovore na postavljena pitanja prilikom neuropsihijatrijskog posmatranja.

16. Dakle, Okružni sud je ukazao da je, analizirajući naprijed navedene iskaze svjedoka, nesporno utvrđeno da je oštećena zadobila teške tjelesne povrede prilikom aktiviranja bombe i da su te povrede oštećene u direktnoj uzročno-posljedičnoj vezi sa eksplozijom koja se dogodila u njenom stanu. Da je optuženi počinio krivično djelo Teško ubistvo zaključeno je na osnovu priznanja apelanta datog u istrazi, koje priznanje je potkrijepljeno nalazom i mišljenjem vještaka neuropsihijatra.

17. Nadalje je navedeno da odbrana apelanta nije dokazala tezu da je predmetno krivično djelo izvršilo drugo lice pri tom navodeći da to lice radi u policiji, da se vodi posebna istraga kao i to da je apelant djelo priznao po nagovoru policije. Tvrdnje da je apelant prethodno od policije pretučen, da je nagovoren da prizna navedena djela koja su mu saopštena prilikom prvog ispitivanja nisu dokazane, niti su u tom pravcu izvedeni bilo kakvi dokazi. Odbrana je čak odustala od saslušanja inspektora Danijela Kelečevića, iako je isti bio pozvan kao svjedok odbrane, kao i od saslušanja svjedoka Biljane Janković. Također je Okružni sud naveo da nisu prihvatljivi ni prigovori odbrane da su netačni navodi navedeni u zapisniku o ispitivanju apelanta (tada osumnjičenog) u prisustvu branioca advokata Dušana Ristića dati u istrazi u policijskoj stanici od 18. jula 2016. godine iz razloga što je navedeni svjedok tada branilac Dušan Ristić na glavnom pretresu kao svjedok optužbe potvrdio da je zapisnik glasno pročitan, da je apelant prethodno upozoren o njegovim pravima, kao i to da se navedeni zapisnik o ispitivanju u prisustvu branioca može koristiti kao dokaz na glavnom pretresu. Navedeni svjedok se izjasnio da je u zapisniku vjerno uneseno sve što je tada apelant kao osumnjičeni izjavio u policijskoj stanici, a samim tim su proizvoljne i ničim dokazane tvrdnje odbrane da ništa nije tačno na zapisniku. Nadalje je Okružni sud ukazao da nisu prihvatljivi ni prigovori odbrane da su, također, netačni navodi u zapisniku o ispitivanju apelanta kao osumnjičenog pred Okružnim tužilaštvom od 19. jula 2016. godine iz razloga što se navedeni svjedok (advokat) izjasnio da sve ono što je tada apelant izjavio je vjerno uneseno na zapisnik. Isto tako je navedeno da su proizvoljne tvrdnje odbrane da je priznanje apelanta iznuđeno od strane policije, da su mu kako navodi riječi stavljane ,,u usta“, da se radi o konstrukciji optužnice od strane policije i Tužilaštva iz razloga što u tom pravcu odbrana i nije izvodila bilo kakve dokaze, a i sam apelant ističe da nije prijavio ovlašćena službena lica. Također je navedeno i da je bez osnove prigovor odbrane na davanje punomoći od strane branioca (advokata Dušana Ristića), jer se taj svjedok izjasnio da je apelant punomoć potpisao u policijskoj stanici, a da se radi o punomoći koja je prethodno odštampana.

18. Protiv prvostepene presude su žalbu podnijele obje stranke, dok su u žalbi optuženog (apelanta) branioci između ostalog ukazali na manjkavost činjenične osnove osuđujućeg dijela prvostepene presude, ukazujući prije svega da se u ovom slučaju, kada je riječ o krivičnom djelu Teškog ubistva u pokušaju, radi o niskom standardu dokazivanja i da se osuđujuća presuda u ovom dijelu zasniva na priznanju apelanta datom u policijskoj stanici a kasnije i pred okružnim tužiocem, dok nema drugih dokaza da je apelant učinilac djela. Osim toga, žalba kritikuje i nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra.

19. Presudom Vrhovnog suda broj 11 0 K 019131 17 Kž 2 od 6. novembra 2017. godine odbijena je kao neosnovana žalba okružnog javnog tužioca, a djelimično uvažane žalbe branilaca apelanta (Jevte Stojanovića i Miodraga Stojanovića), pa je preinačena prvostepena presuda u odluci o kazni tako što se apelant osuđuje na kaznu zatvora u trajanju od osam godina za krivično djelo Teško ubistvo u pokušaju iz člana 149. stav 1. tačka 1 KZ RS u vezi sa članom 20. KZ RS za koje je prvostepenom presudom oglašen krivim. Na osnovu člana 44. stav 1. KZ RS apelantu je uračunato vrijeme provedeno u pritvoru od 17. jula do 17. oktobra 2016. godine. U preostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.

20. U obrazloženju presude je Vrhovni sud, između ostalog, naveo da su izneseni prigovori apelantove odbrane neosnovani, jer je vještak neuropsihijatar obavio razgovor sa apelantom koji mu je u razgovoru saopštio šta je učinio, izrazio u tom razgovoru svoje kajanje, iskazivao je i o odnosima između njega i oštećene, što je sve vještak i naveo u nalazu, te konačno dao mišljenje da je sposobnost apelanta da shvati značaj djela i upravlja svojim postupcima kada je riječ o krivičnom djelu za koje je oglašen krivim, bila smanjena. I u svjedočenju na glavnom pretresu pred prvostepenim sudom navedeni vještak je odgovorio na sva pitanja kako optužbe, tako i odbrane. O svemu tome je prvostepena presuda dala valjano obrazloženje koje prihvata i Vrhovni sud.

21. Nadalje je Vrhovni sud istakao da, suprotno žalbenim prigovorima apelantove odbrane, izvedeni dokazi optužbe jesu pružili pouzdan osnov za konačan zaključak da je apelant učinilac krivičnog djela za koje je oglašen krivim. S tim u vezi je navedeno da ocjenu svjedočenja apelanta na glavnom pretresu prihvata i Vrhovni sud. Ovo zbog toga, što je apelantov iskaz koji je dao u svojstvu osumnjičenog kako u Policijskoj stanici Laktaši, tako i na saslušanju pred okružnim javnim tužiocem, ne samo što sadrži brojne detalje o kojima se apelant (tada osumnjičeni) izjašnjavao, već zbog toga što je on u oba slučaja ispitan u prisustvu branioca, upozoren je prije ispitivanja na sva prava koja ima osumnjičeni u skladu sa odredbama ZKP RS, braniocu nije saopštio prije ispitivanja ni pred policijom, ni pred javnim tužiocem da je maltretiran od strane policije. Nadalje je Vrhovni sud istakao da se prvostepena presuda u osuđujućem dijelu ne zasniva samo na apelantovom priznanju prilikom saslušanja u Policijskoj stanici i Okružnom javnom tužilaštvu Banjaluka, već i na materijalnim dokazima na koje se prvostepena presuda poziva u obrazloženju. Osim toga, Vrhovni sud je naveo da su neosnovani izneseni prigovori žalbe da je na isti način trebalo ocijeniti dokaze koji se odnose na osuđujući dio prvostepene presude, kao i na one koji se odnose na oslobađajući.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant tvrdi da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, apelant smatra da je prvostepena osporena odluka donesena na osnovu nezakonito pribavljenih dokaza, te na osnovu „niskog standarda dokazanosti u pogledu samog postojanja djela“, čime je povrijeđeno načelo in dubio pro reo. S tim u vezi navodi da je sud svoj stav, da je apelant izvršilac krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret, zasnovao isključivo na iskazu koji je apelant dao tokom istrage, bez ijednog drugog materijalnog dokaza ili izjave svjedoka koji bi apelanta doveo u vezu sa predmetnim krivičnim djelom, pri čemu je on taj svoj iskaz (priznanje koje je dao uz prethodnu torturu, zlostavljanje i iznudu) osporio i opovrgao na glavnom pretresu. Stoga se, po ocjeni apelanta, radi o nezakonitom dokazu na kojem se nije mogla zasnovati osuđujuća presuda. Nadalje ukazuje da je do povrede navedenog prava došlo i u drugostepenom postupku, jer je Vrhovni sud kod donošenja osporene drugostepene odluke ignorisao apelantove žalbene navode, odnosno odbio ih uz proizvoljno i paušalno obrazloženje, slijedom čega je došlo do povrede apelantovog prava na obrazloženu sudsku odluku. Također ističe da mu je uskraćeno i pravo na odbranu iz člana 6. ZKP RS, jer ga je policijski organ prilikom njegovog ispitivanja samo obavijestio da se sumnjiči za krivično djelo Izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 6. KZ RS, te krivično djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. navedenog Zakona, pri čemu niti jednom riječju nije (kao osumnjičeni) obaviješten o „osnovima sumnje, te činjenicama i dokazima koji ga terete“. Do povrede prava na odbranu je, također, po apelantovoj ocjeni došlo jer mu je prilikom ispitivanja bilo uskraćeno i pravo na izbor branioca, navodeći da branioca (advokat Dušan Ristić-koji je bio prisutan prilikom prvog saslušanja apelanta tokom istrage u svojstvu branioca) nije odabrao sam, nego je to učinio policijski organ. Također apelant ističe da policijski organi nisu postupili u skladu sa članom 204. ZKP RS, odnosno da nije bez odlaganja sproveden tužiocu.

23. Shodno navedenom, po apelantovoj ocjeni, prvostepeni sud je zanemario povrede prava apelanta učinjene tokom istrage, ističući da je taj sud i „sam proveo postupak i donio presudu na takav način kojim su dodatno potvrđene povrede prava apelanta na pravično suđenje, a koje nisu otklonjene ni u drugostepenom postupku“.

b)Odgovor na apelaciju

24. Vrhovni sud je naveo da nisu povrijeđene odredbe Evropske konvencije koje apelant navodi. Nadalje se navodi da su povrede krivičnog postupka, na koje se ukazuje da su počinjene prilikom donošenja osporene prvostepene presude i njenom obrazloženju, bile predmet ocjene u žalbenom postupku. Postojanje takvih povreda nije nađeno i Vrhovni sud je o tome dao odgovarajuće obrazloženje. Dalje je navedeno da su, u obimu koji to zahtijeva ZKP RS, cijenjeni svi navodi žalbe i o njima su dati sasvim jasni, određeni i potpuni odgovori, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

25. Okružni sud je naveo da su u predmetnom krivičnom postupku ispoštovana u svemu apelantova prava na koja se poziva, te da nije došlo do njihovog kršenja, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.

26. Tužilaštvo je navelo da je činjenično stanje u presudi potpuno pravilno utvrđeno i da nema u sumnji činjenica koje čine predmetno krivično djelo, te da stoga nema ni osnova za primjenu načela in dubio pro reo. Isto tako je navedeno da je netačna apelantova tvrdnja da „ima nizak stepena dokaza o krivici“ apelanta, jer se presuda ne temelji samo na apelantovom priznanju već i na brojnim materijalnim dokazima, posebno na iskazu oštećene kao svjedoka. Stoga je navedeno da je predmetna apelacija neosnovana, pa je predloženo da se kao takva odbije.

V.Relevantni propisi

27. Krivični zakon Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, br. 49/03, 108/04, 37/06, 70/06, 73/10, 1/12 i 67/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pokušaj Član 20.

(1) Ko sa umišljajem započne izvršenje krivičnog djela, ali ga ne dovrši, kazniće se za pokušaj krivičnog djela za koje se po zakonu može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, a za pokušaj drugog krivičnog djela samo kad zakon izričito propisuje kažnjavanje i za pokušaj.

(2) Učinilac će se za pokušaj kazniti u granicama kazne propisane za krivično djelo, a može se i blaže kazniti.

Teško ubistvo Član 149. stav (1) tačka 1) (1) Zatvorom najmanje deset godina ili kaznom dugotrajnog zatvora kazniće se:

1) ko drugog liši života na naročito svirep ili krajnje podmukao način,

28. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“, broj 53/12). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je u konkretnom slučaju primijenjen, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Pretpostavka nevinosti i načelo in dubio pro reo Član 3.

(1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava odlukom na način koji je povoljniji za optuženog.

Prava osumnjičenog, odnosno optuženog Član 6.

(1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da svaki njegov iskaz može biti korišćen kao dokaz u daljem toku postupka.

(2) Osumnjičenom, odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni, odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovarati na postavljena pitanja.

Pravo na odbranu Član 7. stav (1) i (2) (1) Osumnjičeni, odnosno optuženi ima pravo da se brani sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.

(2) Ako osumnjičeni, odnosno optuženi sam ne uzme branioca, postaviće mu se branilac kada je to određeno ovim zakonom.

Zakonitost dokaza Član 10.

(1) Zabranjeno je od osumnjičenog, optuženog ili od bilo kojeg drugog lica koje učestvuje u postupku iznuđivati priznanje ili kakvu drugu izjavu.

(2) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih Ustavom i međunarodnim ugovorima, koje je ratifikovala Bosna i Hercegovina, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobijeni na osnovu dokaza iz stava 2. ovog člana.

Jednakost u postupanju Član 14.

(1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži iste mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su da sa jednakom pažnjom ispituju i utvrđuju činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, ali i one koje mu idu u korist.

Slobodna ocjena dokaza Član 15.

Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima. Kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca.

Pouka osumnjičenom o njegovim pravima Član 143. stav (2) tačka v) 2) Na početku ispitivanja osumnjičenom će se saopštiti za koje krivično djelo se tereti i osnove sumnje protiv njega, a biće poučen i o sljedećim pravima:

v) da se može izjasniti o djelu koje mu se stavlja na teret i iznijeti sve činjenice i dokaze koje mu idu u korist i ako to učini u prisustvu branioca, da je takav njegov iskaz dopušten kao dokaz na glavnom pretresu i da bez njegove saglasnosti može biti pročitan i korišćen na glavnom pretresu,.

Izuzeci od neposrednog sprovođenja dokaza Član 288. stav (1) (1) Iskazi dati u istrazi dozvoljeni su kao dokaz na glavnom pretresu i mogu biti korišćeni prilikom direktnog ili unakrsnog ispitivanja ili pobijanja iznesenih navoda ili u odgovoru na pobijanje ili na dodatno ispitivanje nakon čega se prilažu kao dokazni materijal. U ovom slučaju, licu se može dati mogućnost da objasni ili pobije svoj prethodni iskaz.

Vezanost presude za optužbu Član 294.

(1) Presuda se može odnositi samo na lice koje je optuženo i samo na djelo koje je predmet optužbe sadržane u potvrđenoj, odnosno na glavnom pretresu izmijenjenoj optužnici.

(2) Sud nije vezan za prijedloge tužioca u pogledu pravne ocjene djela.

Dokazi na kojima se zasniva presuda Član 295.

(1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Sadržaj presude Član 304. stav (7) (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakonika na optuženog i njegovo djelo.

VI.Dopustivost

29. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

30. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 K 019131 17 Kž 2 od 6. novembra 2017. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 5. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

32. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

33. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, kao i člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

34. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

35. Član 6. st. 1, 2. i 3. a), c) i d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

[...]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

a) da bez odgađanja, podrobno i na jeziku koji razumije bude obaviješten o prirodi i razlozima optužbe protiv njega;

c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega; [...]

36. U konkretnom slučaju radi se o krivičnom postupku u kojem je apelant proglašen krivim i osuđen za krivično djelo propisano zakonom. Dakle, u konkretnom slučaju radilo se o utvrđivanju „osnovanosti bilo kakve krivične optužbe“ protiv apelanta, pa on u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) i člana 6. Evropske konvencije.

37. Ustavni sud, prije svega zapaža, da apelant u apelaciji u suštini ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima, odnosno tvrdi kako nije dokazano da je on učinio predmetno krivično djelo (Teško ubistvo iz člana 149. stav (1) tačka 1) u vezi sa članom 20. KZ RS).

38. Stoga, Ustavni sud treba ispitati da li je osporenim presudama povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje na način na koji to on tvrdi, odnosno jesu li redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka u predmetnom krivičnom postupku postupali proizvoljno u ostvarivanju garancija u okviru člana 6. Evropske konvencije primjenjujući kako relevantne materijalno-pravne, tako i procesno-pravne norme.

39. U tom kontekstu Ustavni sud zapaža da je apelant naveo da su redovni sudovi u predmetnoj krivičnopravnoj stvari proizvoljno cijenili dokaze kod utvrđivanja njegove krivice za predmetno krivično djelo koje mu je stavljeno na teret i za koje je osuđen, što je u konačnom rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i s tim u vezi pogrešno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud prije svega ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Istovremeno, redovni sudovi imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine). Osim toga, imajući u vidu sadržaj apelacionih navoda, Ustavni sud podsjeća da u određenim okolnostima može se pokazati da je neophodno uzeti u obzir izjave koje su date u istražnoj fazi (vidi Krivoshapkin protiv Rusije, presuda od 27. januara 2011. godine, stav 54) uslijed čega korišćenje iskaza u dokaznom postupku dobijenih u fazi policijske istrage i sudske istrage nije samo po sebi nekonzistentno sa stav 1. i stav 3. tačka d. člana 6. Evropske konvencije, koji garantuju da se prava odbrane moraju poštovati (vidi, Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine) ukoliko je optuženom data adekvatna mogućnost da osporava ove izjave (vidi Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. marta 2007. godine, broj aplikacije 72967/01, stav 117, i ibid., Krivoshapkin, stav 54).

40. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo. Navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39 i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva kaznenog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne dvojbe dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je kazneni sud vezan (vidi Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi oko postojanja pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebice ako je riječ o krivnji, rješava u korist okrivljenika. Prema mišljenju Ustavnog suda, načelo in dubio pro reo može biti dovedeno u pitanje ukoliko izostane cjelovita analiza svih provedenih dokaza u obrazloženju sudske odluke koja takvu eventualnu sumnju otklanja. Shodno ovom načelu, sud će donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je dokazana nevinost optuženog već i onda kad nije dokazana krivica optuženog. U tom smislu, Ustavni sud ukazuje na to da je jedno od osnovnih načela i ZKP RS da su sud i drugi organi gonjenja dužni istinito i potpuno utvrditi kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog tako i one koje idu u njegovu korist. Dakle, u ZKP RS je propisana pretpostavka nevinosti zbog čega je optuženi oslobođen tereta dokazivanja, a pretpostavka nevinosti ne odnosi se samo na krivicu već i na sve druge elemente koji su u međusobnoj vezi u pojmu krivičnog djela (radnja izvršenja, protivpravnost ili kažnjivost). Osim toga, i prema praksi Evropskog suda, pretpostavka nevinosti znači da optuženi nije dužan da se brani, mada ima pravo na odbranu, nije dužan dokazivati svoju nevinost, a teret dokazivanja je na tužiocu. Dakle, pravilo in dubio pro reo nije dokazno pravilo. Ono podrazumijeva da sud u krivičnom postupku odlučuje presudom na način koji je povoljniji za okrivljenog ako se i nakon savjesne ocjene dokaza, pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima ne daju otkloniti sumnje o postojanju, odnosno nepostojanju nekih činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela ili od kojih zavisi primjena neke druge odredbe krivičnog zakonodavstva, a ne sadrži mjerila prema kojima bi prvostepeni sud bio dužan uzeti da su određene činjenice dokazane s određenim stepenom izvjesnosti, a druge nisu. U skladu s tim, sud mora donijeti oslobađajuću presudu ne samo kad je uvjeren u nevinost optuženog nego i onda kada nije uvjeren ni u njegovu krivicu ni u njegovu nevinost (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-639/17 od 10. januara 2019. godine, st. 50. i 51.).

41. Stoga je zadatak Ustavnog suda da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U tom smislu, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala optužba, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Okružni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata kao vjerodostojne dokaze koje je predložila optužba, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Upravo je na ovu činjenicu ukazao i Vrhovni sud, odlučujući o žalbi apelantove odbrane. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je Okružni sud, čija presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda, izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, te da i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza nije tumačio na način koji je bio povoljniji po apelanta. Okružni sud je apelantov iskaz dat u istrazi (priznanje) zajedno sa ostalim iskazima svjedoka detaljno analizirao, te dao razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Okružnog suda da je apelant bio počinilac inkriminisanih radnji. Dakle, Okružni sud je detaljno i jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrdio da je apelant počinio krivično djelo za koje je optužen, tj. Teško ubistvo iz člana 149. stav (1) tačka 1) u vezi sa članom 20. KZ RS. Slijedom ovakve ocjene provedenih dokaza, Okružni sud je utvrdio odlučne činjenice zbog čega nisu osnovane ni apelantove tvrdnje da je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, niti da je u predmetnom postupku došlo do kršenja načela in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije.

42. Pri tome, Ustavni sud suprotno apelantovim navodima ne vidi proizvoljnost ni u zaključku prvenstveno Okružnog suda, a potom i Vrhovnog suda iz osporenih odluka u pogledu zaključka o pravnoj naravi-zakonitosti izjava (priznanja) koje je apelant dao u toku istrage ovlaštenim službenim licima u policijskoj stanici i nadležnom tužiocu, budući da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je navedene izjave apelant dao u skladu sa procesnim garancijama obuhvaćenim odredbom člana 143. ZKP RS u prisustvu branioca, kao i da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da apelant svojim tvrdnjama nije doveo u pitanje način postupanja prema njemu u toku istrage, što bi eventualno imalo za posljedicu nezakonitost dokaza u smislu odredbe člana 10. ZKP RS (iznuđivanjem priznanja). Ovo posebice iz razloga, budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da utvrđenje apelantove krivnje u konkretnom slučaju nije zasnovano isključivo na navedenim iskazima koji su dati u fazi istrage, već i na ostalim dokazima (subjektivne i objektivne prirode) izvedenim na glavnom pretresu. Dakle, nesporno je da je apelant, koga je u toku postupka pred sudovima zastupao advokat, imao mogućnost da ospori navedeni dokaziskaz iz istrage (za koji je tvrdio da je iznuđen) i da se usprotivi njegovom korištenju. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi na dvije sudske instance razmotrili ove apelantove navode, u obrazloženju osporenih presuda pažljivo razmotrili sve dokaze i apelantove argumente vezane za eventualne proceduralne propuste u istrazi te dali eksplicitna obrazloženja zašto apelantovi navodi izneseni u tom pravcu ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja predmetne krivične stvari, odnosno zašto smatraju da se radi o zakonitom dokazu.

43. Nadalje, kada je u pitanju apelantovo ukazivanje na proizvoljnost u postupanju više sudske instance u konkretnom slučaju Vrhovnog suda kod odlučivanja o njegovoj žalbi, Ustavni sud prije svega podsjeća da pravo na žalbu u krivično-pravnim stvarima kao takvo samostalno nije garantovano članom 6. Evropske konvencije, već članom 2. Protokola broj 7 uz Evropsku konvenciju. Međutim, po ocjeni Ustavnog suda, suština apelantovih navoda u vezi sa tim pravom pokreće pitanje prava na obrazloženu sudsku odluku. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da obrazložena odluka mora biti zasnovana na objektivnim kriterijima i da štiti pravo na odbranu (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2752/16 od 17. januara 2018. godine, stav 25). Nadalje, iako član 6. stav 1. Evropske konvencije obavezuje sudove da daju razloge za njihove odluke, to se ne može shvatiti kao zahtjev za detaljan odgovor na svaki argument (vidi, Evropski sud, Van de Hurk protiv Holandije, presuda od 19. aprila 1994. godine, Serija A broj 288, strana 20, stav 61). Međutim, iz obrazloženja odluke mora biti jasno da su razmotrena suštinska pitanja u konkretnom slučaju (vidi, Boldea protiv Rumunije, stav 30). U svjetlu navedenih principa, Ustavni sud primjećuje da je osporena odluka Vrhovnog suda posebnu pažnju posvetila svim navodima apelantove odbrane od suštinskog značaja, kojima su osporavani stavovi Okružnog suda iz prvostepene presude i koje navode je apelant ponovio u postupku pred Ustavnim sudom, te da je u toj drugostepenoj presudi dato obrazloženje zašto apelantovi navodi ne utječu na konačnu odluku koja se tiče njegove krivice za počinjeno predmetno krivično djelo-Teško ubistvo (u pokušaju). Kako se suština žalbenih navoda u postupku pred Vrhovnim sudom odnosila na tvrdnje apelantove odbrane o pogrešnom zaključku prvostepenog suda da je on počinilac predmetnog krivičnog djela, Ustavni sud nalazi da samo prihvatanje činjenično-pravnih zaključaka Okružnog suda od strane Vrhovnog suda u tom smislu nije ugrozilo poštivanje garancija prava na obrazloženu sudsku odluku na apelantovu štetu, s obzirom na prethodno zauzeti stav Ustavnog suda da nema proizvoljnosti u načinu na koji je Okružni sud cijenio dokaze i izveo zaključak o apelantovoj krivnji. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da suštinsko potvrđivanje određenog činjeničnog utvrđenja ili pravnog shvatanja iz nižestepene sudske odluke od strane više sudske instance čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini kada obrazloženje nižestepene presude zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40).

44. Zatim, apelant navodi da mu je, prilikom ispitivanja u toku istrage, bilo uskraćeno i pravo na izbor branioca. U vezi sa ovim navodima, Ustavni sud podsjeća prvenstveno da je, iako ne apsolutno, jedno od temeljnih obilježja pravičnog suđenja pravo svakoga tko je optužen za krivično djelo da ga učinkovito brani advokat, a ako je potrebno branilac po službenoj dužnosti, (vidi Poitrimol protiv Francuske, 23. novembra 1993. godine, stav 34, Serija A br. 277-A, i Demebukov protiv Bugarske, br. 68020/01, stav 50, 28. februara 2008. godine). Međutim, član 6. stav 3. c) Evropske konvencije ne određuje pobliže način na koji bi ovo pravo trebalo biti iskorišteno. Stoga on prepušta državama potpisnicama da izaberu način na koji će u svojim pravosudnim sustavima osigurati to pravo. Zadatak (Evropskog suda) je jedino ocijeniti je li način koji su odabrale u skladu sa zahtjevima za pošteno suđenje. U vezi s tim, valja imati na umu da Evropska konvencija nije osmišljena tako “da jamči teorijska ili iluzorna prava, nego praktična i učinkovita prava” te da postaviti branioca samo po sebi ne osigurava učinkovitost pomoći koju takav zastupnik može omogućiti optuženiku (vidi Imbrioscia protiv Švicarske, 24. novembra 1993. godine, stav 36, Serija A br. 275, i Salduz protiv Turske [GC], br. 36391/02, stav 50, 27. novembra 2008.godine). U svjetlu navedenih standarda i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je apelant prvobitno (tokom saslušanja u policijskoj stanici) odbijao da ima branioca, te da su ovlaštena službena lica pozvala branioca-advokata Dušana Ristića kojeg je apelant tom prilikom opunomoćio za zastupanje. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navedeni branilac bio prisutan i tokom apelantovog saslušanja u tužilaštvu, kao i da je zastupao apelantove interese i u postupku određivanja pritvora apelantu, sve dok apelant nije izabrao drugog branioca-advokata Jevtu Jankovića. Dakle, Ustavni sud zapaža da apelant nije bio onemogućen da u bilo kojem trenutku razriješi branioca i imenuje drugog. Pri tome, apelant nije dokazao niti u postupku pred redovnim sudovima, niti je uz apelaciju Ustavnom sudu dostavio bilo kakav dokaz koji bi ukazivao da je navedeni branilac neodgovorno vršio svoju dužnost, niti da je iskazao neaktivnost u branjenju apelantovih interesa u istražnom dijelu postupka, te da je njegovo ponašanje i na koji način redovnim sudovima dalo razloga sumnjati u kvalitetu njegovog zastupanja apelanta do imenovanja novog/novih branioca/branilaca u kasnijim fazama predmetnog krivičnog postupka, uslijed čega bi apelantu bile ugrožene garancije obuhvaćene članom 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije.

45. Osim toga, apelant ističe povredu prava na odbranu jer je na prvom saslušanju u toku istrage (u policiji) bio obaviješten da se sumnjiči da je počinio krivično djelo Izazivanje opšte opasnosti iz člana 402. stav 6. KZ RS, te krivično djelo Nedozvoljena proizvodnja i promet oružja i eksplozivnih materija iz člana 399. navedenog Zakona. U svjetlu tih navoda, Ustavni sud podsjeća da član 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije zahtijeva da posebna pažnja bude poklonjena obavještavanju optuženog o optužbama koje mu se stavljaju na teret. Potpuna i detaljna informacija optuženog u pogledu optužbi koje mu se stavljaju na teret predstavlja suštinski preduslov za pravičnost postupka. Iako obim, „detaljno“ obavještenje o optužbi varira u zavisnosti od konkretnih okolnosti svakog slučaja, optuženom se u svakom slučaju mora pružiti dovoljno informacija koliko je neophodno radi potpunog razumijevanja obima optužbi protiv njega kako bi mogao pripremiti adekvatnu odbranu (vidi, Evropski sud, Mattoccia protiv Italije, presuda od 25. jula 2000. godine, st. 59. i 60). Obavještenje o optužbama, uključujući i pravnu klasifikaciju djela koju sud može usvojiti, mora biti dato već u optužnici ili u toku postupka na drugi način, kao što je formalno ili eksplicitno proširenje optužbe (vidi Evropski sud, I.H. i drugi protiv Austrije, presuda od 20. jula 2006. godine, stav 34). Nadalje, u slučaju reklasifikacije činjenica u toku krivičnog postupka, optuženi mora imati priliku da se koristi pravom na odbranu na efektivan način i u pravo vrijeme (vidi Evropski sud, Block protiv Mađarske, presuda od 25. aprila 2011. godine, stav 24). Najzad, nedostaci u obavještenju o optužbi mogu se otkloniti u žalbenom postupku ako optuženi ima mogućnost da pred višim sudom predstavi svoju odbranu u pogledu izmijenjene optužbe i da ospori svoju osudu u pogledu svih relevantnih pravnih i činjeničnih aspekata (Dallos protiv Mađarske, st. 49-52).

46. Dovodeći navedene standarde u vezu sa apelantovim navodima, te činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je istina da su tačni apelantovi navodi da mu je (od strane ovlaštenih službenih lica u policiji) prvobitno saopšteno da je počinio krivično djelo Izazivanja opšte opasnosti iz člana 402. stav 6. Krivičnog zakona RS, ali da iz obrazloženja osporene prvostepene presude proizlazi da je tom prilikom apelant tačno znao za koje krivičnopravne radnje se tereti na štetu oštećene, da mu je bio saopšten način za koji se sumnjiči da ih je izvršio, kao i da je znao i razumio razloge saslušanja, te da je u konačnici priznao njihovo izvršenje. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u okolnostima konkretnog predmeta smatra da, naknadna izmijenjena pravna kvalifikacija krivičnog djela od strane tužilaštva – potvrđena od strane redovnih sudova - za identične inkriminisane radnje, nije dovela do povrede apelantovog prava na odbranu u konkretnom slučaju iz člana 6. stav 3. tačka a) Evropske konvencije, budući da se ovdje nije radilo ni o formalnom i suštinskom prekoračenju „optužbe“ u konvencijskom smislu, niti je zbog navedenog apelant bio onemogućen da pripremi adekvatnu odbranu.

47. Konačno, Ustavni sud zapaža da je apelant u, okviru navoda o kršenju prava na pravično suđenje, ukazao i na nezakonitost u postupanju policijskih organa u smislu člana 204. stav 1. ZKP RS, jer da apelant nije bez odgađanja sproveden nadležnom tužiocu u ovoj krivičnopravnoj stvari. S tim u vezi, Ustavni sud naglašava da ovi navodi svojom suštinom pokreću pitanje poštivanja garancija obuhvaćenih pravom na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno članom 5. stav 1. tačka c) Evropske konvencije. Dakle, ovim apelantovim navodima se problematizira zakonitost apelantovog lišenja slobode u konkretnom slučaju. S tim u vezi Ustavni sud ističe da iz stanja spisa predmeta proizlazi da je apelant nakon lišenja slobode (17. jula 2016. godine) od strane ovlaštenih službenih lica nadležnog policijskog organa sproveden (19. jula 2016. godine) na saslušanje nadležnom postupajućem tužiocu Okružnog tužilaštva, koji je potom (19. jula 2016. godine) podnio prijedlog Okružnom sudu za određivanje pritvora apelantu. Navedeni prijedlog je usvojen rješenjem od 20. jula 2016. godine, koje je potvrđeno od Vrhovnog suda u drugostepenom postupku. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da je pitanje zakonitosti lišenja slobode bilo predmetom tog postupka, a ne predmetnog postupka u kojem je apelantu utvrđivana krivičnopravna odgovornost za krivično djelo Teško ubistvo u pokušaju. Apelant je imao na raspolaganju da u tom drugom postupku (određivanja pritvora) istakne navedeni prigovor (kako u prvostepenom, tako i drugostepenom postupku). Međutim, iz stanja spisa proizlazi da on to nije učinio, niti je dostavio dokaz da jeste, već je taj prigovor u ustavnosudskom smislu prvi put istakao u predmetnoj apelaciji (nakon skoro godinu i pol), pa stoga Ustavni sud ne može razmatrati te navode (vidi Ustavni sud, odluka broj AP-476/04 od 17. decembra 2004. godine, tačka 26, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 34/05).

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene procesne garancije što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3. a), c) i d.) Evropske konvencije.

48. Dakle, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na djelotvoran pravni lijek

49. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Vrhovni sud, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode, za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba (u osuđujućem dijelu) odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Ovo tim prije što je korišteni pravni lijek djelimično rezultirao apelantovim uspjehom (preinačena prvostepena presuda u odluci o kazni). Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

50. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. a), c) i d) Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentirana obrazloženja u pogledu izvedenih dokaza i primjene pozitivno-pravnih propisa, kada je apelantova odbrana imala jednaku mogućnost kao i Okružno tužilaštvo da predlaže dokaze, te kada su redovni sudovi dali logična i uvjerljiva obrazloženja o tome zašto prihvataju kao vjerodostojan i zakonit dokaz iskaz (priznanje) koji je apelant dao u fazi istrage, a koji su redovni sudovi cijenili pojedinačno i u međusobnoj povezanosti sa ostalim dokazima kod utvrđenja da je apelant kao počinio krivično djelo Teško ubistvo iz člana 149. stav (1) tačka 1) u vezi sa članom 20. KZ RS. Nadalje, iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta, niti je u bilo kojoj fazi predmetnog krivičnog postupka apelantu bilo onemogućeno da pripremi adekvatnu odbranu.

51. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-163/18 (G. V.) | Sudska praksa | Aktio