Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3690/18 (H. S.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Izvršenje
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje - razuman rok
  • Izvršni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3690/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3690/18, rješavajući apelaciju Hatidže Skrobo, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Hatidže Skrobo.

Utvrđuje se povreda prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Rs 060990 18 Rsži od 9. maja 2018. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Novom Travniku, koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1.

Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Srednjobosanskog kantona da apelantici Hatidži Skrobo u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke isplati ukupan iznos od 450,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog kršenja prava na donošenje odluke u razumnom roku uz obavezu da, nakon isteka tog roka, plati apelantici Hatidži Skrobo zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.

Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Kantonalnom sudu u Novom Travniku i Vladi Srednjobosanskog kantona da u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Hatidža Skrobo (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Travnika, koju zastupa Asif Plećan, advokat iz Sarajeva, podnijela je 9. jula 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Rs 060990 18 Rsži od 9. maja 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i konfekcije „Borac“ d.d. Travnik (u daljnjem tekstu: izvršenik) zatraženo je 1. novembra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju 7. i 14. novembra 2019. godine.

4. Izvršenik nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku.

III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

6. Apelantica je 20. oktobra 2014. godine podnijela Općinskom sudu prijedlog za izvršenje protiv izvršenika na osnovu izvršne isprave - pravomoćne i izvršne Presude Općinskog suda broj 51 0 Rs 060990 12 Rs od 18. aprila 2013. godine (u daljnjem tekstu: izvršna isprava).

7. Rješenjem o izvršenju Općinskog suda broj 51 0 Rs 060990 14 I od 27. januara 2015. godine određeno je izvršenje po prijedlogu apelantice, kao tražitelja izvršenja, protiv izvršenika, na osnovu izvršne isprave, a radi naplate novčanog potraživanja u određenom iznosu sa sporednim potraživanjima, na nekretninama bliže opisanim u izreci rješenja, zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom. Rješenjem je, dalje, naloženo Zemljišnoknjižnom uredu ovoga suda da evidentira zabilježbu izvršenja na nekretninama izvršenika, bliže opisanim u izreci rješenja, te su apelantici, koju zastupa opunomoćenik advokat, dosuđeni troškovi na ime sastavljanja prijedloga za izvršenje u određenom novčanom iznosu, a odbijen je njen zahtjev za naknadu troškova na ime klauzule pravomoćnosti i izvršnosti, dok je apelantica oslobođena plaćanja sudske takse. Dalje je određeno da će se izvršenje ovog rješenja o izvršenju provesti pristupanjem izvršenju određenom Rješenjem ovog suda broj 51 0 Rs 067128 13 I od 30. oktobra 2013. godine.

8. Izvršenik je podnio prigovor protiv navedenog rješenja o izvršenju.

9. Rješenjem Općinskog suda broj 51 0 Rs 060990 14 I od 21. decembra 2017. godine stavom I izreke usvojen je prigovor izvršenika i ukinuto rješenje o izvršenju od 27. januara 2015. godine. Stavom II izreke naloženo je apelantici (tražitelju izvršenja) da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje na način da ga uskladi u pogledu prijenosa novčanog potraživanja na transakcijski račun tražitelja izvršenja, a ne na transakcijski račun opunomoćenika tražitelja izvršenja, kako je to navedeno u prijedlogu za izvršenje. Dalje je u izreci rješenja ukazao da je uporište za pravni stav da je prijedlog neuredan, jer ne odgovara izvršnoj ispravi, i da nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju, ovaj sud našao u pravnom shvatanju iznesenom u odlukama br. 46 0 P 006668 13 Gži od 16. januara 2014. godine, 49 0 I 028415 15 Gž od 2. jula 2015. godine, 49 0 I 030424 15 Gž od 9. marta 2016. godine i 51 0 Rs 067875 16 Rsži od 10. maja 2016. godine.

10. U obrazloženju rješenja Općinski sud je istakao da je u prijedlogu za izvršenje kao predmet i sredstvo izvršenja predloženo provođenje izvršnog postupka na nekretninama izvršenika zabilježbom izvršenja u zemljišnoj knjizi, utvrđivanjem vrijednosti nekretnina, prodajom nekretnina i namirenjem tražitelja izvršenja iz iznosa dobijenog prodajom i uplatom na račun opunomoćenika tražitelja izvršenja. Općinski sud je citirao odredbu člana 36. stav 1. i člana 39. stav 1. Zakona o izvršnom postupku (u daljnjem tekstu: ZIP), te obrazložio da iz navedenih odredaba proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa se, shodno tome, određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražitelju izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema opunomoćeniku tražitelja izvršenja.

11. Općinski sud je supsidijarnom primjenom Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), koji se primjenjuje u izvršnom postupku shodno članu 21. stav 1. ZIP-a, odlučujući o prigovoru izvršenika, po službenoj dužnosti ispitao rješenje o izvršenju u pogledu pravilne primjene materijalnog prava, odnosno u odnosu na povrede izvršnog prava koje u postupku donošenja rješenja o izvršenju predstavljaju pravilnu primjenu materijalnog prava. Općinski sud je ukazao da su izvršnom ispravom u ovom izvršnom predmetu glavni dug, kamate i troškovi postupka dosuđeni tražitelju izvršenja, a ne njegovom opunomoćeniku. Dalje je obrazložio da izuzetak od pravila identiteta izvršne isprave i prijedloga za izvršenje, odnosno da ime dužnika iz izvršnog naslova (presude ili drugog akta iz člana 23. ZIP-a) mora biti identično imenu izvršenika u prijedlogu za izvršenje, propisano je odredbom člana 30. ZIP-a, koji pod naslovom „Prijelaz potraživanja ili obaveza“ određuje da se u postupku izvršenja mogu pojaviti i lica koja nisu označena u izvršnoj ispravi. Istaknuo je da takvo lice mora dokazati (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je na njega prešlo potraživanje, odnosno obaveza, što nije slučaj u ovom predmetu.

12. Kako je prijedlogom za izvršenje predloženo da se glavni dug, zatezne kamate, troškovi parničnog postupka i troškovi izvršnog postupka uplate na račun opunomoćenika apelantice, kao tražitelja izvršenja, dakle, suprotno izvršnoj ispravi, Općinski sud je, shodno obavezi iz člana 66. i člana 336. stav 1. ZPP, apelantici vratio prijedlog na uređenje. Istaknuto je da uporište za pravni stav da je prijedlog neuredan, jer ne odgovara izvršnoj ispravi, i da nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju, Općinski sud nalazi u pravnom shvatanju Kantonalnog suda, iznesenom u odlukama br. 46 0 P 006668 13 Gži od 16. januara 2014. godine, 49 0 I 028415 15 Gž od 2. jula 2015. godine, 49 0 I 030424 15 Gž od 9. marta 2006. godine, 51 0 Rs 062036 15 Rsži od 15. marta 2016. godine i 51 0 Rs 067875 16 Rsži od 10. maja 2016 godine.

13. Rješenjem Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 060990 18 Rsži od 9. maja 2018. godine odbijena je apelanticina žalba i potvrđeno rješenje Općinskog suda u stavu I izreke, dok je odbačena kao nedopuštena žalba u dijelu kojim se osporava stav II izreke.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da u cijelosti prihvata obrazloženje prvostepenog suda i primjenu odredaba ZlP-a na koje se pozvao prvostepeni sud budući da je prvostepeni sud u obrazloženju rješenja veoma jasno objasnio hronologiju postupanja u ovom predmetu, što je u najvećoj mjeri citirano i u ovom rješenju, te pravilno primijenio odredbe ZIP-a na koje se pozvao. Kantonalni sud je istakao da ni apelantica kao tražitelj izvršenja u žalbi ne spori činjenicu da u prijedlogu za izvršenje nije tražila prijenos novčanog potraživanja na transakcijski račun tražitelja izvršenja, već na transakcijski račun opunomoćenika tražitelja izvršenja. Dalje je ukazao da navedeni stav o istovjetnosti prijedloga za izvršenje i rješenja o izvršenju sa izvršnom ispravom na osnovu koje je podnesen proizlazi i iz komentara člana 36. ZlP-a i člana 305. stav 1. tačka 3. ZPP, te iz odluka Ustavnog suda broj AP 967/05 od 12. aprila 2006. godine i broj AP 1433/06 od 13. septembra 2007. godine, kao i odluka ovog suda koje su navedene u obrazloženju rješenja prvostepenog suda. Također je ukazao da je navedeni stav prvostepenog i ovog suda u potpunosti saglasan i sa stavom Ustavnog sud koji je zauzet u Odluci broj AP 892/15 od 11. oktobra 2017. godine, da se u postupku prinudnog izvršenja primjenjuju odredbe ZIP-a u postupku prinudnog ostvarenja potraživanja na osnovu izvršnih i vjerodostojnih isprava (član 1. ZlP-a), a da se odredbe ZPP primjenjuju na odgovarajući način samo o onim pitanjima koja nisu regulirana ZIP-om, kao lex specialis propisom. Kantonalni sud je istakao da Ustavni sud u navedenoj odluci, također, obrazlaže svoj stav da je odredba člana 305. ZPP (na koji se poziva i apelantica) primjenjiva samo u situaciji dobrovoljnog izvršenja obaveze u parničnom postupku, a ne van toga, tj. da nije primjenjiva u izvršnom postupku u kojem se obaveza izvršava prinudnim putem.

15. Kantonalni sud je, dalje, ukazao da je na osnovu navedene odluke Ustavnog suda Vrhovni sud svojom Odlukom broj 65 0 I 640970 18 Spp 2 od 12. februara 2018. godine izmijenio pravni stav Građanskog odjeljenja zauzet o spornom pravnom pitanju broj 65 0 I 640970 17 Spp od 20. februara 2017. godine, tako da odluka o spornom pravnom pitanju sada glasi: "Punomoćnik tražitelja izvršenja (advokat ili advokatsko društvo) ne može u izvršnom postupku naplatiti novčano potraživanje tražitelja izvršenja (glavni dug, kamate i troškove parničnog i izvršnog postupka) putem svog žiroračuna, iako je tražitelj izvršenja dao izričito i posebno ovlaštenje punomoćniku za takvu naplatu, shodno odredbi člana 304. i 305. Zakona o parničnom postupku Federacije BiH." Stoga je Kantonalni sud naveo da je neosnovano apelanticino pozivanje na pravno shvatanje Vrhovnog suda od 20. decembra 2017. godine s obzirom na to da je ono izmijenjeno, te imajući u vidu sve navedeno odlučio kao u izreci, odnosno odbio kao neosnovanu apelanticinu žalbu i potvrdio rješenje prvostepenog suda u stavu I izreke.

16. Kantonalni sud je ukazao da je apelanticina žalba nedopuštena u dijelu kojim se osporava stav II izreke rješenja (kojim joj je naloženo da uredi svoj prijedlog za izvršenje na način kako je to navedeno u izreci), jer je navedeni stav zaključak suda kojim se apelantica kao tražitelj izvršenja poziva da u ostavljenom roku uredi svoj prijedlog za izvršenje. Kantonalni sud je istakao da je iz navedenih razloga prvostepeni sud pravilno u pouci o pravnom lijeku u prvostepenom rješenju naznačio da na navedeni zaključak nije dopuštena žalba, što je u skladu sa članom 12. stav 6. ZlP-a. Stoga je Kantonalni sud odlučio kao u izreci, odnosno odbacio kao nedopuštenu apelanticinu žalbu u dijelu kojim se osporava rješenje u odnosu na stav II izreke.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Povredu navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni člana 21. st. 1. i 3, člana 22, člana 23. stav 1, člana 39. stav 1. i člana 166. stav 4. ZIP-a, što je detaljno obrazložila u apelaciji. U suštini, apelantica smatra, suprotno stavu sudova, da je njen opunomoćenik, kao advokat, ovlašten da naplati potraživanja prebacivanjem na svoj račun, te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom prelazu potraživanja na njenog opunomoćenika, već samo o ovlaštenju za naplatu u ime i za račun apelantice kao tražioca izvršenja, na osnovu punomoći. Također, smatra da je sud propustio primijeniti na odgovarajući način odredbe čl. 304. i 305. ZPP i čl. 89. i 91. Zakona o obligacionim odnosima koje su relevantne za ovo pitanje. U pogledu dužine trajanja postupka, navodi da predmetni postupak traje pune tri godine i da je nepoznato kada će biti okončan, posebno imajući u vidu da se radi o izvršnom postupku koji je u skladu sa odredbama ZIP-a hitan postupak. Apelantica traži naknadu nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u iznosu od 1.200,00 KM.

b)Odgovori na apelaciju

18. Kantonalni sud navodi da apelantica u apelaciji ponavlja navode iz žalbe podnesene protiv prvostepenog rješenja o kojima je ovaj sud zauzeo stav i to obrazložio u svom rješenju kod kojeg ostaje u cijelosti. Predlaže da se apelacija odbije kao neosnovana.

19. Općinski sud navodi tok postupka kako je navedeno u činjeničnom dijelu odluke, te ističe da je postupao prema prijedlogu apelantice kao tražioca izvršenja, onako kako je to i predloženo u skladu sa odredbama ZIP-a, te smatra da navodima u apelaciji „nema mjesta“.

V.Relevantni propisi

20. Zakon o izvršnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 32/03, 52/03 - ispravka, 33/06, 39/06 - ispravka, 39/09, 37/11 - odluka Ustavnog suda, 74/11 - OUS, 35/12, 35/12-rješenje Ustavnog suda, 46/16, 36/17 - odluka USBiH i 55/18-rješenje Ustavnog suda) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o izvršnom postupku koji glasi:

Član 5.

Hitnost i redoslijed postupanja (1) U postupku izvršenja sud je dužan da postupa hitno.

(2) Sud je dužan da predmete uzima u rad redom kako ih je primio, osim ako priroda potraživanja ili posebne okolnosti zahtijevaju da se postupi drukčije.

Član 21. st. 1. i 3.

Primjena odredaba drugih zakona (1) U izvršnom postupku na odgovarajući način primjenjuju se odredbe Zakona o parničnom postupku, ako ovim ili drugim zakonom nije drukčije određeno.

(3) Na materijalno-pravne pretpostavke i posljedice provođenja izvršnog postupka na odgovarajući način primjenjuju se odredbe zakona kojima se uređuju stvarna prava, odnosno obligacioni odnosi.

Član 22.

Osnov za određivanje izvršenja Sud određuje izvršenje samo na osnovu izvršnog ili vjerodostojnog dokumenta, ako ovim zakonom nije drukčije određeno.

Član 23.

Izvršna isprava (1) Izvršne isprave su:

1) izvršna odluka sudova i izvršno sudsko poravnanje;

2) izvršna odluka donesena u upravnom postupku i poravnanje u upravnom postupku ako glasi na ispunjenje novčane obaveze, ukoliko zakonom nije drukčije određeno, 3) izvršna notarska isprava;

4) druge isprave koje su zakonom određene kao izvršne isprave.

Član 39.

Rješenje o izvršenju (1) U rješenju o izvršenju moraju biti naznačeni izvršni, odnosno vjerodostojni dokument na osnovu kojeg se izvršenje određuje, tražilac izvršenja i izvršenik, potraživanje koje se ostvaruje, sredstvo i predmet izvršenja, te drugi podaci potrebni za provođenje izvršenja.

Član 166. stav 4.

Prinudno izvršenje (4) U rješenju o izvršenju iz st. 2. i 3. ovog člana odrediće se broj računa izvršenika sa kojeg treba obaviti isplatu i broj računa tražioca izvršenja na koji isplatu treba obaviti ili drugi način obavljanja isplate.

21. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Član 10.

(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.

(2) Sud je dužan da sprovede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.

Član 304.

Stranka može ovlastiti punomoćnika da preduzima samo određene radnje ili da preduzima sve radnje u postupku.

Član 305.

Ako je stranka izdala advokatu punomoćje za vođenje parnice, a nije bliže odredila ovlaštenja u punomoćju, advokat je na osnovu takvog punomoćja ovlašten:

1) da vrši sve radnje u postupku, a naročito da podnese tužbu, da je povuče, da da odgovor na tužbu, da prizna tužbeni zahtjev ili da se odrekne tužbenog zahtjeva, da zaključi poravnanje, da podnese pravni lijek i da se odrekne ili odustane od njega, kao i da zahtijeva izdavanje mjera obezbjeđenja;

2) da stavlja zahtjev za izvršenje ili obezbjeđenje i da preduzima potrebne radnje u postupku, povodom takvog zahtjeva;

3) da od protivne stranke primi dosuđene troškove;

4) da pismeno ovlasti drugog advokata na preduzimanje samo pojedinih radnji u postupku, osim zastupanja na glavnoj raspravi.

22. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine FBiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst.

Davanje punomoćja Član 89.

(1) Punomoćje je ovlašćenje za zastupanje koje vlastodavac pravnim poslom daje punomoćniku.

(2) Postojanje i obim punomoćja su nezavisni od pravnog odnosa na čijoj je podlozi punomoćje dato.

(3) Punomoćnik može biti i pravno lice.

Obim ovlašćenja Član 91.

(1) Punomoćnik može preduzimati samo one pravne poslove za čije je preduzimanje ovlašćen.

(2) Punomoćnik kome je dato opšte punomoćje može preduzimati samo pravne poslove koji dolaze u redovno poslovanje.

(3) Posao koji ne dolazi u redovno poslovanje može punomoćnik preduzeti samo ako je posebno ovlašćen za preduzimanje tog posla, odnosno vrste poslova među koje on spada.

(4) Punomoćnik ne može bez posebnog ovlašćenja za svaki pojedini slučaj preuzeti meničnu obavezu, zaključiti ugovor o jemstvu, o poravnanju, o izabranom sudu, kao ni odreći se nekog prava bez naknade.

Ovlašćeno lice Član 305.

(1) Ispunjenje mora biti izvršeno povjeriocu ili licu određenom zakonom, sudskom odlukom, ugovorom između povjerioca i dužnika, ili od strane samog povjerioca.

(2) Ispunjenje je punovažno i kad je izvršeno trećem licu, ako ga je povjerilac naknadno odobrio ili ako se njime koristio.

VI.Dopustivost

23. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

24. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

25. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 51 0 Rs 060990 18 Rsži od 9. maja 2018. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelanticin zastupnik je primio 25. maja 2018. godine a apelacija je podnesena 9. jula 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

27. Apelantica navodi da joj je u postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, uključujući i pravo na suđenje u razumnom roku kao elementu prava na pravično suđenje, pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje, zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pravo na pravično suđenje

28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

30. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, izvršenje odluke koju donese bilo koji sud mora biti posmatrano kao integralni dio suđenja u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije (vidi odluke Ustavnog suda, Odluka broj AP 288/03 od 17. decembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 8/05, Odluka broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 40/05). U konkretnom slučaju radi se o pravu koje je utvrđeno u parničnom postupku, čije je izvršenje apelantica zatražila u izvršnom postupku, pa apelantica uživa sve garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

a) U odnosu na osporenu odluku

31. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom odredaba ZIP-a, ZPP i ZOO u postupku izvršenja pravomoćne sudske presude. U vezi s tim, apelantica ističe da je redovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe o punomoći i ovlaštenjima opunomoćenika u situaciji kada su redovni sudovi usvojili prigovor izvršenika i ukinuli rješenje o izvršenju uz nalog da u ostavljenom roku uredi prijedlog za izvršenje u smislu da naznači svoj račun za prijenos novčanih sredstava umjesto računa opunomoćenika, ukazujući da na osnovu relevantnih odredaba svih navedenih zakona može u potpunosti disponirati svojim pravom, pa stoga i ovlaštenjem da njen opunomoćenik umjesto nje preuzme zahtijevano novčano potraživanje od izvršenika.

32. Imajući u vidu apelacione navode o kršenju prava na pravično suđenje koji se odnose na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja se postavljaju, ispitati da li je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni prava.

33. Ustavni sud prije analize okolnosti konkretnog slučaja napominje da je cilj izvršnog postupka hitno i efikasno prinudno namirenje potraživanja tražitelja izvršenja i da je, stoga, postojanje izvršne isprave nužna pretpostavka za određivanje izvršenja u postupku u kojem se postupa prema jasnim i utvrđenim načelima, među kojima su, između ostalih, najvažniji: načelo dispozicije, načelo formalnog legaliteta i načelo zaštite interesa stranaka u postupku (tražitelja izvršenja i izvršenika). S tog aspekta, Ustavni sud podsjeća da načelo formalnog legaliteta zauzima centralno mjesto i da podrazumijeva nemogućnost da se u izvršnom postupku izvršna isprava donesena u parničnom ili nekom drugom postupku preispituje, mijenja ili prilagođava. Stoga je neophodno navedeni postupak i njegova načela ustanovljena relevantnim odredbama ZIP-a sagledati kroz analizu tih odredaba i onih koje se supsidijarno primjenjuju, u konkretnom slučaju odredaba ZPP.

34. Ustavni sud podsjeća da je slično pravno pitanje (izvršenja radi naplate novčanih potraživanja na tekući račun opunomoćenika tražitelja izvršenja) razmatrao u odlukama broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i broj AP 3645/18 od 27. novembra 2019. godine. U Odluci broj AP 2344/18 Ustavni sud je ukazao: „U okolnostima konkretnog slučaja kao suštinsko postavlja [se] pitanje da li izričito apelantovo ovlaštenje u izvršnom postupku dato opunomoćeniku da (putem svog podračuna) primi njegovo potraživanje predstavlja razlog koji sprečava izvršenje pravomoćne sudske presude, te da li su sudovi prilikom donošenja osporenih odluka (rješenja) postupili u smislu svih relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP koji se supsidijarno primjenjuje.“ Nakon kraće analize načela i cilja izvršnog postupka, Ustavni sud je zaključio: „U tom kontekstu Ustavni sud podsjeća da relevantna odredba člana 36. ZIP-a propisuje osnovne elemente koje mora imati prijedlog za izvršenje, između ostalog, izvršni naslov, oznake strana u postupku, predmet i sredstvo izvršenja, ali ne i način izvršenja, iz čega, prema ocjeni Ustavnog suda, proizlazi da upravo u tom segmentu uz ostala načela dolazi do izražaja načelo dispozicije tražioca izvršenja, konkretno apelanta. Osim toga, i odredbe ZPP koje se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju ukazuju da opunomoćenik (advokat, advokatsko društvo) kome je dato ovlaštenje može preduzimati određene ili sve radnje u postupku u zavisnosti od sadržaja ovlaštenja.“ U tom smislu Ustavni sud je zaključio sljedeće: „Imajući u vidu sadržaj i smisao osnovnih načela izvršnog postupka, odredaba ZIP-a i odredaba ZPP koji se u izvršnom postupku supsidijarno primjenjuju, pa stoga i odredbe o ovlaštenjima opunomoćenika (advokata) u izvršnom postupku, Ustavni sud smatra da je arbitraran stav i obrazloženje Kantonalnog i Općinskog suda iz kog proizlazi da izričito apelantovo ovlaštenje svom opunomoćeniku da umjesto njega putem svog podračuna preuzme potraživanje od izvršenika (koje je utvrđeno u parničnom postupku) predstavlja razlog koji sprečava izvršenje u smislu člana 47. stav 9. ZIP-a. (…). Proizlazi da su sudovi u osporenim rješenjima izričito ovlaštenje opunomoćeniku za preduzimanje jasno određenih radnji okvalificirali kao propust i nedostatak zbog kojeg je apelantu onemogućeno ispunjenje obaveze od izvršenika. S tog aspekta Ustavni sud smatra da je takvim postupanjem, osim načela dispozicije, u potpunosti zanemareno načelo zaštite interesa stranaka u izvršnom postupku, u konkretnoj situaciji apelanta (pri čemu navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa tražioca izvršenja) i načelo efikasnosti, sve s ciljem djelotvornog namirenja njegove tražbine utvrđene izvršnim naslovom. Pri tome Ustavni sud zapaža da, u smislu načela zaštite interesa stranaka, navedeni modalitet izvršenja ni na koji način ne dovodi u pitanje zaštitu interesa izvršenika koji je nesporno izvršnim naslovom obavezan na isplatu novčanog iznosa koji se potražuje u predmetnom izvršnom postupku. Stoga, Ustavni sud smatra da data obrazloženja ne zadovoljavaju zahtjev prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i da su stoga navodi apelacije o kršenju prava na pravično suđenje osnovani“ (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine, tač. 35, 38. i 39, dostupna na www.ustavnisud.ba).

35. Dovodeći navedenu odluku u vezu s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom predmetu Općinski sud u postupku po prigovoru izvršenika rješenjem ukinuo rješenje o izvršenju uz nalog apelantici (tražitelju izvršenja) da u ostavljenom roku uredi prijedlog za izvršenje u smislu da naznači svoj račun za prijenos novčanih sredstava umjesto računa opunomoćenika. S tim u vezi, Općinski sud je obrazložio da iz odredaba čl. 36. i 39. ZIP-a proizlazi da rješenje o izvršenju mora biti identično izvršnoj ispravi, pa se, shodno tome, određuje da izvršenik svoju obavezu izvrši samo prema tražitelju izvršenja označenom u toj ispravi, a ne prema opunomoćeniku tražitelja izvršenja. Također je obrazložio i da se, prema odredbi člana 30. ZIP-a, u postupku izvršenja mogu pojaviti i lica koja nisu označena u izvršnoj ispravi koja moraju dokazati (javnom ili ovjerenom privatnom ispravom) da je na njih prešlo potraživanje, odnosno obaveza, što nije slučaj u ovom predmetu. Slijedom navedenog, Općinski sud je ukazao da je apelanticinim prijedlogom za izvršenje predloženo da se glavni dug, zatezne kamate, troškovi parničnog postupka i troškovi izvršnog postupka uplate na račun opunomoćenika apelantice kao tražitelja izvršenja, dakle, suprotno izvršnoj ispravi. Općinski sud je u stavu II izreke naložio apelantici (tražitelju izvršenja) da u roku od 15 dana uredi prijedlog za izvršenje na način da ga uskladi u pogledu prijenosa novčanog potraživanja na transakcijski račun tražitelja izvršenja, a ne na transakcijski račun opunomoćenika tražitelja izvršenja, kako je to navedeno u prijedlogu za izvršenje, te ukazao da je uporište za pravni stav da je prijedlog neuredan, jer ne odgovara izvršnoj ispravi i nema istovjetnosti između prijedloga i rješenja o izvršenju, našao u pravnom shvatanju Kantonalnog suda izraženom u više odluka. Navedenu odluku Općinskog suda Kantonalni sud je u žalbenom postupku potvrdio u odnosu na stav I (kojim je usvojen prigovor izvršenika i ukinuto rješenje o izvršenju), te naveo da u cijelosti prihvata obrazloženje prvostepenog suda i primjenu odredaba ZlP-a na koje se pozvao prvostepeni sud, dok je žalbu odbacio kao nedopuštenu u odnosu na stav II uz obrazloženje da je navedeni stav zaključak suda kojim se apelantica kao tražitelj izvršenja poziva da u ostavljenom roku uredi svoj prijedlog za izvršenje.

36. S druge strane, Ustavni sud podsjeća da apelantica smatra da je redovni sud proizvoljno primijenio određene odredbe ZIP-a, odnosno propustio na odgovarajući način primijeniti odredbe ZPP i ZOO koje su relevantne za ovo pitanje, ističući da je njen opunomoćenik, kao advokat, ovlašten da naplati potraživanja prebacivanjem na svoj račun, te da se u konkretnom slučaju ne radi ni o kakvom prelazu potraživanja na njenog opunomoćenika, već samo o ovlaštenju za naplatu u ime i za račun apelantice, kao tražioca izvršenja, na osnovu punomoći.

37. Sumirajući sve navedeno, Ustavni sud konstatira da je u konkretnom slučaju sporno pravno pitanje isto kao u Odluci broj AP 2344/18 – da li tražitelji izvršenja mogu tražiti izvršenje radi naplate novčanih potraživanja isplatom na tekući račun svog opunomoćenika. Stoga, imajući u vidu stavove izražene u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu navedenog pitanja, te sve okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju mogu primijeniti stavovi izraženi u Odluci broj AP 2344/18 u pogledu spornog pitanja. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da je u konkretnom predmetu redovni sud proizvoljno primijenio relevantne odredbe i načela ZIP-a i ZPP kada je ukinuo rješenje o izvršenju i naložio apelantici kao tražitelju izvršenja da uredi prijedlog za izvršenje u smislu da naznači svoj račun za prijenos novčanih sredstava umjesto računa opunomoćenika. Pri tome Ustavni sud ističe da je i Kantonalni sud u odgovoru na apelaciju broj AP 3645/18 ukazao na promjenu pravnog stava Vrhovnog suda o ovom pitanju, tako da je, u suštini, dopušten prijenos potraživanja na račun opunomoćenika tražitelja izvršenja uz ovlaštenje tražitelja izvršenja (Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3645/18 od 27. novembra 2019. godine, tačka 17, dostupna na www.ustavnisud.ba). Stoga, imajući u vidu navedeno, umjesto posebnog obrazloženja, Ustavni sud se u cijelosti poziva na Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 2344/18 od 6. juna 2018. godine i zaključuje da je u okolnostima konkretnog slučaja prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

c) U odnosu na suđenje u razumnom roku

38. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku koji je apelantica kao tražitelj izvršenja pokrenula protiv izvršenika radi naplate potraživanja. Iz navedenog proizlazi da se radi o postupku čija priroda zahtijeva određenu hitnost u postupanju prema odredbama ZIP-a, a postupak nije naročito složen u subjektivnom ili objektivnom smislu.

39. Ustavni sud primjećuje da je izvršni postupak pokrenut 20. oktobra 2014. godine, kada je apelantica podnijela prijedlog za izvršenje, i da je okončan 9. maja 2018. godine odlukom Kantonalnog suda. Iz navedenog proizlazi da apelantica tri godine i sedam mjeseci od podnošenja prijedloga za izvršenje nije realizirala svoje potraživanje (pravomoćno i izvršno) i da je i dalje neizvjesno da li će ono biti uopće realizirano u izvršnom postupku.

40. U vezi s tim, Ustavni sud ponavlja da u izvršnom postupku, zbog same njegove prirode, treba postupati hitno (vidi, Evropski sud, Comingersoll S. A. protiv Portugala, stav 23, 2000. godina), što je regulirano odredbom člana 5. ZIP-a. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud smatra da nije nužno upuštati se u daljnju analizu razumnosti trajanja postupka, jer je očigledno da je, zbog proizvoljnog stava i obrazloženja Kantonalnog i Općinskog suda, apelantica spriječena da naplati svoje potraživanje u periodu od više od tri godine koje je utvrđeno u izvršnom naslovu.

41. Imajući u vidu navedeno, te činjenicu da apelantica svojim ponašanjem nije doprinijela dužini izvršnog postupka, Ustavni sud zaključuje da predmetni izvršni postupak neopravdano dugo traje i da je prešao granice „razumnog roka“ u smislu prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da je povrijeđeno apelanticino pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pitanje naknade nematerijalne štete

42. Apelantica je zatražila da joj se nadoknadi šteta zbog dužine trajanja predmetnog postupka. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74. stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odredit će je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.

43. S obzirom na odluku u ovom predmetu, vodeći se načelima pravičnosti, uzimajući u obzir ekonomske prilike u Bosni i Hercegovini, prosječna primanja i parametre životnog standarda građana, hitnost postupka, kao i okolnost da je predmetni postupak okončan, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete, zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, apelantici treba isplatiti iznos od 450,00 KM.

44. Navedeni iznos apelantici je dužna isplatiti Vlada Srednjobosanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati apelantici zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos, ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.

Pravo na djelotvoran pravni lijek, zabrana diskriminacije i pravo na imovinu

45. Imajući u vidu utvrđenje u vezi sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da nema potrebe ispitivati da li je u ovom predmetu došlo i do povrede prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

VIII.Zaključak

46. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je sud u osporenoj odluci svoj pravni zaključak o nemogućnosti isplate novčanih potraživanja na račun opunomoćenika tražitelja izvršenja zasnovao na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZIP-a i ZPP, zanemarujući kontekst i cilj načela izvršnog postupka, i kada je zbog toga apelantica spriječena da svoje dosuđeno potraživanje realizira u periodu od tri godine i sedam mjeseci, čime je prekršeno i njeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku.

47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (1) i člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3690/18 (H. S.) | Sudska praksa | Aktio