Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2645/18 (N. K.)

Odluka donesena 26. 03. 2020.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2645/18

Apelacija

Odluka o meritumu

26. 03. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2645/18, rješavajući apelaciju Nedžada Kahrimanovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 26. marta 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nedžada Kahrimanovića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0 K 012639 17 Kž od 25. januara 2018. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Nedžad Kahrimanović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Washingtona, kojeg zastupa Zajednička advokatska kancelarija Rifat Konjić, Nihad Konjić i Zinaida Konjić-Kabil iz Tuzle, podnio je 7. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0 K 012639 17 Kž od 25. januara 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 30. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud je 11. novembra 2019. godine dostavio odgovor na apelaciju, Kantonalni sud 20. novembra 2019. godine, a Kantonalno tužilaštvo 15. novembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda broj 04 0 K 012639 14 K od 11. januara 2017. godine apelant je proglašen krivim zato što je, na način detaljno opisan u izreci presude, kršeći pravila međunarodnog prava, za vrijeme oružanog sukoba i rata u Bosni i Hercegovini izvršio ubistvo civila – oštećene B. S. (u daljnjem tekstu: oštećena), čime je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ). Apelant je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od pet godina. Osim toga, apelant je oslobođen obaveze da nadoknadi troškove krivičnog postupka, te je određeno da navedeni troškovi padaju na teret budžetskih sredstava.

6. U obrazloženju prvostepene presude Kantonalni sud je naveo da su na glavnom pretresu direktno i unakrsno ispitani svjedoci optužbe i odbrane (A. M., J. M., F. S., S. M., S. C., Z. Š., M. Š., O. T., M. K., F. K., M. M. i vještak K. B.), te izvedeni materijalni dokazi optužbe i odbrane (detaljno pobrojani na stranama 3-5 presude). Kantonalni sud je naveo da je, analizirajući kako tužilačku, tako i dokaznu građu odbrane, zaključio da je Kantonalno tužilaštvo van razumne sumnje dokazalo da je apelant izvršio krivično djelo.

7. Kantonalni sud je istakao da je Kantonalno tužilaštvo dokazalo da je apelant krivičnopravne radnje koje mu se optužnicom stavljaju na teret počinio za vrijeme oružanog sukoba u Bosni i Hercegovini između Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine i Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine. Nadalje, istakao je da je dokazano da krivičnopravne radnje za koje se apelant tereti predstavljaju teške povrede Ženevske konvencije o zaštiti civilnih osoba za vrijeme rata od 12. avgusta 1949. godine (u daljnjem tekstu: Ženevska konvencija), i to člana 3. stav

a) Ženevske konvencije, člana 4. st. 1. i 2. tačka a) Dopunskog protokola broj II uz Ženevsku konvenciju o zaštiti žrtava nemeđunarodnih oružanih sukoba. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je oštećena bila civil i osoba zaštićena Ženevskom konvencijom. Osim toga, istaknuto je da je dokazano da je apelant počinio predmetno krivično djelo u statusu pripadnika Armije Republike Bosne i Hercegovine, a što proizlazi kako iz materijalne dokumentacije (detaljno pobrojane na strani 27 presude), tako i iz iskaza svjedoka optužbe koji su poznavali apelanta A. M., J. M., F. S., M. K. i iz iskaza svjedoka odbrane F. K. i J. M. Kantonalni sud je istakao da je oružani sukob između pripadnika Teritorijalne odbrane Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Srpske republike Bosne i Hercegovine izbio prije 20. juna 1992. godine, da su vođena borbena djejstva na području općine Čelić, u mjestu Brnjik i zaseoku Ciganluk, a što su potvrdili svjedoci A. M., J. M., F. S., S.

M., S. C., O. T., M. Š. i M. K.

8. Kantonalni sud je naveo da faktori za ocjenu veze (nexusa) djela sa oružanim sukobom uključuju status izvršioca, da je nesporno dokazano da je apelant bio borac i da je smrtno stradala oštećena imala status žrtve, člana suprotstavljene grupacije, te da je civil srpske nacionalnosti. Nadalje, navedeno je da kod ovakve vrste krivičnih djela za pravilno presuđenje konkretnog predmeta nije od značaja apelantov motiv da ubije oštećenu, kao ni teza odbrane da oštećena nije imala motiv da prema apelantu baci bombu, koja nije pronađena na mjestu događaja prilikom uviđaja, kako su i naveli svjedoci koji su vršili uviđaj - O. T. i F. S.

9. Kantonalni sud je, kao dokaz za to da je apelant bio svjestan da su njegove radnje i namjere bile kriminalne, istakao apelantovu izjavu: „Ubio sam je„ i činjenicu da je sam otišao u policiju, predao oružje i prijavio šta se desilo, a kako su to i iskazali svjedoci odbrane F. K. i J. M., kao i svjedok optužbe A. M., koji je svjedočio tome da se apelant poslije ubistva oštećene zajedno sa njim vratio u Brnjik i otišao u Komandu Vojne policije.

10. Kantonalni sud je naveo da je, prema tvrdnji optužbe, apelant prilikom davanja iskaza J. M. najprije priznao da je ubio oštećenu i da nije iznosio nikakve detalje, a da je oštećenu morao ubiti jer je na njega bacila bombu. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da bomba nesporno nije nađena na licu mjesta kada je rađen uviđaj, niti su je našli vojni policajci koji su obezbjeđivali lice mjesta. Također, istaknuto je da nije upitna ni izjava svjedoka J. M. da se zaduživanje bombi nije ni vršilo i da je tačno da su prilikom pretresa kuće našli naoružanje, uglavnom puške. Kantonalni sud smatra da tvrdnju da je u ratu bombu mogao imati svako, pa i oštećena, odbrana nijednim dokazom nije mogla potvrditi, a da je, nasuprot tome, nesporno da je bomba bila u apelantovoj ruci u momentu dolaska svjedoka A. M. i da je i logično da ju je apelant imao, jer je bio borac. Nadalje, Kantonalni sud je istakao da svjedok A. M. nije vidio, niti je mogao vidjeti da je oštećena bacila bombu na apelanta, a što je, prema navodima odbrane, bio razlog da apelant puca u oštećenu i da je ubije. Kantonalni sud je zaključio da su svjedoci događaja, prema svojim iskazima, posredni svjedoci, pa čak i A. M., koji je bio na mjestu događaja nakon nastupanja smrtne posljedice za oštećenu, a s obzirom na to da odbrana, u suštini, nije osporila nijedan dokaz „odbrane“ (ovdje se radi o očiglednoj omašci i misli se na dokaz optužbe), da te dokaze nije posebno obrazlagao, jer su nesporni i van svake sumnje dokazani, te da ih kao takve smatra vjerodostojnim, zakonitim pri čemu ih nije dovela u sumnju ni odbrana.

11. Kantonalni sud je zaključio da su svjedoci uvjereni da je apelant odgovoran za ubistvo oštećene, da tu činjenicu apelant priznaje, te da je nije negirao od momenta kada se desila, pa ni kasnije u toku sudskog postupka. Nadalje, zaključeno je da je i prilikom vještačenja vještaka neuropsihijatra u obavljenom intervjuu apelant, također, potvrdio da je ubio oštećenu pucajući iz pištolja. Osim toga, Kantonalni sud je istakao da je apelant počinio krivično djelo koje mu se stavlja na teret, te da je to potkrijepljeno čvrstim, uvjerljivim i vrlo preciznim iskazom svjedoka A. M., a koji je istinit, potpun i uvjerljiv, te da nema razloga da se tom iskazu ne pokloni vjera s obzirom na to da su u njemu vrlo detaljno opisane apelantove radnje. Kantonalni sud je kao neuspješnu ocijenio tezu odbrane kojom se nastojao prikazati događaj na način da je oštećena na apelanta bacila bombu i da ju je on zbog toga morao ubiti, pri čemu je istakao da je navedena teza očigledno usmjerena prema izbjegavanju krivične odgovornosti i da nema uporišta u dokazima koji potvrđuju apelantovu krivičnopravnu odgovornost.

12. Kantonalni sud je istakao da apelantov umišljaj ničim nije doveden u pitanje, jer je apelant očigledno bio svjestan svog ponašanja i htio je zabranjenu posljedicu. Nadalje, istaknuto je da nije prihvatio mišljenje vještaka da je, u okolnostima kada je apelant počinio krivično djelo, njegova sposobnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je vještačenje izvršeno tek nakon 24 godine od izvršenja događaja u kojem je oštećena smrtno stradala apelantovom voljnom radnjom. S tim u vezi, osnovan je i prigovor optužbe da je nalaz zasnovan na apelantovoj priči i da vještaku nije poznato apelantovo psihičko stanje kakvo je bilo u 1992. godini, niti postoji medicinska dokumentacija o liječenju apelanta kod neuropsihijatra. Pri tome Kantonalni sud je istakao da se dokumentacija koja je vještačena odnosi na bolesti koje su nastale nakon apelantovog odlaska u Ameriku, kao i na bolesti koje vještak neuropsihijatar nije kompetentan da vještači, a da je obolijevanje od hroničnog PTSP uobičajeno obolijevanje za lica koja su bila učesnici rata i preživjela ratne događaje.

13. Kantonalni sud je naveo da smatra neuspješnim pokušaj odbrane da događaj prikaže na način da olakša apelantov položaj, pri čemu je istakao i da teza o putativnoj nužnoj odbrani nije održiva spram provedenih dokaza (obrazloženo na strani 30 presude).

14. U konačnici, Kantonalni sud je istakao da je kod donošenja odluke o kazni ocijenio stepen krivične odgovornosti apelanta, način izvršenja krivičnog djela, težinu djela, kao i nastale posljedice, odnosno aktivnosti koje je preduzeo apelant pri izvršenju krivičnog djela, činjenicu da je djelo uradio sam, voljno i svjesno, a da je izvršena i ocjena ukupne posljedice (smrtna posljedica za civila) koja je rezultat apelantovih nedozvoljenih radnji. Nadalje, Kantonalni sud je naveo da je kao olakšavajuće okolnosti ocijenio činjenicu da apelant do sada nije krivično osuđivan, da se sam prijavio da je počinio krivično djelo odmah nakon učinjenja krivičnog djela, te da se korektno vladao tokom glavnog pretresa, a što se ogleda u činjenici da je na sve pozive suda dolazio iz Amerike. Osim toga, Kantonalni sud je ocijenio da je apelant dokazao da je obolio i da mu je amputirana jedna noga i dio druge noge, te da boluje od šećerne bolesti i visokog pritiska, da ima hronični PTSP, te da je prilikom odmjeravanja kazne ocijenio i lične i porodične prilike na apelantovoj strani. Kantonalni sud je istakao da nije našao posebnih otežavajućih okolnosti, a da je način izvršenja krivičnog djela već ocijenio zbog čega ga nije mogao dva puta uzeti u obzir, te ponovno analizirati i ocjenjivati kao otežavajuću okolnost. S tim u vezi, Kantonalni sud je zaključio da se kažnjavanjem apelanta postiže adekvatna primjena prava, te da se kaznom zatvora u trajanju od pet godina postiže kako opća, tako i specijalna prevencija.

15. Presudom Vrhovnog suda broj 03 0 K 012639 17 Kž od 25. januara 2018. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantovog branioca i prvostepena presuda je potvrđena.

16. U obrazloženju drugostepene presude Vrhovni sud je naveo da ni prema žalbi apelantovog branioca nije sporno da je apelant imao status pripadnika „Armije BiH“, da je postojao oružani sukob, da je u vrijeme oružanog sukoba između „Armije BiH“ i „vojske Republike Srpske“ apelant 25. septembra 1992. godine došao pred kuću civilne osobe – oštećene i hicima iz pištolja oštećenu lišio života. Nadalje, Vrhovni sud je istakao da je apelantov branilac, pobijajući pravilnost činjeničnog stanja, u žalbi naveo suštinu odbrane prema kojoj je apelant u oštećenu ispalio više hitaca iz pištolja i lišio je života u putativnoj nužnoj odbrani, nakon što je ona bacila bombu u njegovom pravcu. Vrhovni sud je naveo da se prvostepeni sud bavio činjeničnim problemom (da li je apelant postupao u putativnoj nužnoj odbrani, odnosno stvarnoj zabludi u pogledu ponašanja oštećene) i da je izveo činjenične zaključke iz kojih proizlazi da se ne radi o putativnoj nužnoj odbrani. Osim toga, Vrhovni sud je istakao da se, slijedeći tvrdnju apelantove odbrane – da je oštećena bacila bombu u pravcu apelanta (koja nije eksplodirala), ne može govoriti ni o kakvoj apelantovoj pogrešnoj predodžbi. Nadalje, istakao je da, ni prema tvrdnji odbrane, apelant nije bio u stvarnoj zabludi da ga je napala oštećena na način da je ona bacila bombu prema njemu, nego da je bio izložen stvarnom napadu. S tim u vezi, Vrhovni sud je istakao da u konkretnom slučaju ne može postojati putativna nužna odbrana.

17. Vrhovni sud je naveo da su tačni navodi apelantovog branioca da iz iskaza svjedoka A. M. proizlazi, a suprotno navodu u izreci pobijane presude, da je apelant nakon što je ispucao u oštećenu nekoliko metaka izrekao psovku (pobliže navedeno u obrazloženju presude), ali da time činjenično stanje u pobijanoj presudi, u odnosu na ubistvo oštećene, nije pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Pri tome Vrhovni sud je podsjetio da se pravilnost i potpunost činjeničnog stanja odnose na odlučne činjenice kod ubistva, a što u odnosu na inkriminaciju ubistva nisu apelantove izgovorene riječi, koje, dakle, kod izvršenja krivičnog djela ubistva ne predstavljaju odlučnu činjenicu kao bitno obilježje navedenog krivičnog djela, pa one nemaju onaj značaj koji im se pridaje u žalbi, bilo da su izgovorene prije ili poslije lišavanja života oštećene. Slijedom izloženog, Vrhovni sud je istakao da je prvostepeni sud na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja ispravno zaključio da su se apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ izvršenog ubistvom civilne osobe za koje je apelant i proglašen krivim.

18. U konačnici, nasuprot žalbenim navodima, Vrhovni sud je istakao da je kazna zatvora u trajanju od pet godina pravilno odmjerena, pri čemu je naveo da je za krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ propisana kazna zatvora od najmanje pet godina, a da je sud dužan, prilikom odmjeravanja kazne u svakom konkretnom slučaju, slijediti opća pravila za odmjeravanje kazne. Pri tome Vrhovni sud je zaključio da je prvostepeni sud kod odmjeravanja kazne uzeo u obzir sve olakšavajuće okolnosti koje je utvrdio na strani apelanta (da do sada nije osuđivan, da se nakon učinjenja sam prijavio da je učinio krivično djelo, njegovo korektno držanje tokom glavnog pretresa, da je obolio i da mu je jedna noga amputirana, kao i dio druge noge, te da boluje od više vrsta bolesti), a koje se okolnosti ne dovode u pitanje žalbom, niti se ukazuje na neke nove okolnosti koje nije ocijenio prvostepeni sud. U konačnici, Vrhovni sud je istakao da su navedene okolnosti u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne, kao i da je prvostepeni sud pravilno vrednovao navedene okolnosti, te izrekao apelantu kaznu kojom će se ostvariti specijalna i generalna prevencija. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

19. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, između ostaloga, navodi da su prvostepeni i drugostepeni sud počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama. Pri tome apelant je istakao da je, prema odredbi člana 296. stav 1. ZKPFBiH, sud dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa da na temelju toga izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana ili nedokazana. Osim toga, apelant je naveo da takvu ocjenu izvedenih dokaza sud u pismeno izrađenoj presudi mora obrazložiti u skladu sa odredbom člana 305. stav 7. ZKPFBiH, koja obavezuje da određeno i potpuno iznese koje činjenice i zbog kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući pri tome naročitu ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza. Nadalje, apelant je naveo da je odlučna činjenica u konkretnom krivičnom predmetu razlog zbog čega je apelant pucao i samim tim pitanje njegovog umišljaja, te je, s tim u vezi, zaključio da su prvostepeni i drugostepeni sud pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Apelant ističe da svjedočenje A. M., kao i ostalih svjedoka govori da se cijeli događaj dogodio onako kako je navedeno u „razlozima ove žalbe“. S tim u vezi, apelant tvrdi da se predmetni događaj desio na način da je oštećena bacila bombu, nakon čega je apelant pucao, potom joj opsovao, a onda uzeo bombu sa kojom je otišao u svoju jedinicu i prijavio predmetni događaj. Osim toga, apelant smatra da je, u situaciji kada „na strani optuženog nema otežavajućih okolnosti“, očigledno i apsolutno prihvatljivo da bi se i ublaženom, pa i znatno ublaženom kaznom u odnosu na zaprijećenu kaznu mogla ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom. Apelant, također, navodi da je odredbom člana 13. Evropske konvencije svakom građaninu zajamčeno djelotvorno pravno sredstvo pred domaćim tijelima sa konačnom svrhom djelotvorne zaštite od nezakonitog odlučivanja istih tijela o garantovanim pravima građana i u krivičnom postupku, čime ukazuje na povredu navedenog prava. b)Odgovor na apelaciju

20. Vrhovni sud je naveo da apelantov zastupnik u apelaciji ponavlja navode i prigovore koji su bili izneseni tokom prvostepenog postupka, kao i u žalbi protiv prvostepene presude na koje je drugostepeni sud u obrazloženju svoje presude dao jasne i dovoljne razloge. Nadalje, navodi da je pogrešan stav apelantovog zastupnika da je odlučna činjenica u konkretnom krivičnom predmetu odgovor na pitanje zašto je apelant pucao u oštećenu, a sa čime povezuje i postojanje umišljaja na apelantovoj strani, pri čemu je istakao da je to pitanje njegovog motiva, koji nije odlučna činjenica za krivično djelo za koje je apelant proglašen krivim. U konačnici, Vrhovni sud je zaključio da ocjena dokaza prvostepenog suda, koja je potvrđena u drugostepenom postupku presudom Vrhovnog suda, nije bila proizvoljna.

21. Kantonalni sud je istakao da je neosnovano pozivanje apelantovog zastupnika na ponovno preispitivanje činjeničnog stanja, budući da činjenično stanje u presudi nije proizvoljno, a posebno nije očigledno proizvoljno. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da se ne može zaključiti da su apelantu povrijeđena ustavna i konvencijska prava s obzirom na to da primjena procesnih i materijalnih propisa nije bila proizvoljna. Pri tome Kantonalni sud je istakao da je neosnovan zahtjev u apelaciji da se izvrši provjera utvrđenih činjenica i načina na koji je Kantonalni sud protumačio pozitivnopravne propise.

22. Kantonalno tužilaštvo je navelo da se u apelaciji ponavljaju navodi koje su apelant i njegov branilac isticali u završnoj riječi, a potom i u žalbi, te da su svi ti navodi već bili predmet razmatranja i ocjene Vrhovnog suda. Osim toga, Kantonalno tužilaštvo smatra da su Kantonalni sud i Vrhovni sud u obrazloženjima svojih presuda dali vrlo jasne i iscrpne razloge za zaključak da je apelant počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. stav 1. preuzetog KZSFRJ.

V.Relevantni propisi

23. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije ("Službeni list SFRJ" br. 44/76, 36/77 - ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 - ispravka, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 8/92 – ispravka, 10/92, 16/92 i 13/94) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Ratni zločin protiv civilnog stanovništva Član 142. stav 1.

(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina ili smrtnom kaznom.

Svrha kažnjavanja Član 33.

U okviru opšte svrhe krivičnih sankcija (član 5. stav 2), svrha kažnjavanja je:

1) sprečavanje učinioca da čini krivična dela i njegovo prevaspitavanje;

2) vaspitni uticaj na druge da ne čine krivična dela;

3) jačanje morala društva i uticaj na razvijanje društvene odgovornosti i discipline građana.

Opšta pravila o odmjeravanju kazne Član 41.

(1) Sud će učiniocu krivičnog dela odmeriti kaznu u granicama koje su zakonom propisane za to delo, imajući u vidu svrhu kažnjavanja i uzimajući u obzir sve okolnosti koje utiču da kazna bude manja ili veća (olakšavajuće i otežavajuće okolnosti), a naročito: stepen krivične odgovornosti, pobude iz kojih je delo učinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede zaštićenog dobra, okolnosti pod kojima je delo učinjeno, raniji život učinioca, njegove lične prilike i njegovo držanje posle učinjenog krivičnog dela, kao i druge okolnosti koje se odnose na ličnost učinioca.

(2) Kad sud odmerava kaznu učiniocu za krivično delo učinjeno u povratu, posebno će uzeti u obzir da li je ranije delo iste vrste kao i novo delo, da li su oba dela učinjena iz istih pobuda i koliko je vremena proteklo od ranije osude, odnosno od izdržane ili oproštene kazne.

(3) Pri odmeravanju novčane kazne sud će uzeti u obzir i imovno stanje učinioca, vodeći pri tome računa o prihodima, o njegovoj imovini i o njegovim porodičnim obavezama.

Ublažavanje kazne Član 42.

Sud može učiniocu odmeriti kaznu ispod granice propisane zakonom ili primeniti blažu vrstu kazne:

1) kad zakon predviđa da se učinilac može blaže kazniti;

2) kad utvrdi da postoje osobito olakšavajuće okolnosti koje ukazuju da se i sa blažom kaznom može postići svrha kažnjavanja.

24. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 305. stav 7.

Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.

Član 312. stav 1. tačka k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 03 0 K 012639 17 Kž od 25. januara 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik je primio 7. marta 2018. godine, a apelacija je podnesena 7. maja 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

29. Apelant pobija navedenu presudu Vrhovnog suda od 25. januara 2018. godine, tvrdeći da je tom presudom povrijeđeno njegovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje

30. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

31. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

32. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

33. Apelant smatra da su redovni sudovi pogrešno i nepotpuno utvrdili činjenično stanje. Osim toga, navodi da su redovni sudovi proizvoljno ocijenili izvedene dokaze, te da su, s tim u vezi, počinili bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, što je kao posljedicu imalo povredu apelantovog prava na pravično suđenje. Apelant, također, smatra da bi se u konkretnom slučaju i ublaženom, pa i znatno ublaženom kaznom u odnosu na zaprijećenu kaznu mogla ostvariti svrha kažnjavanja predviđena zakonom.

34. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

35. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78, i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u "Službenom glasniku BiH" broj 19/05).

36. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav 2. ZKPFBiH). Pri tome prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno, tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

37. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na pogrešno utvrđeno činjenično stanje, te proizvoljnu ocjenu dokaza, a s tim u vezi i na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, Ustavni sud zapaža da je apelant ponovio navode i prigovore koje je isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentirano izjasnili. Naime, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud jasno ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to, prije svega, na iskazima svjedoka optužbe i odbrane (A. M., J. M., F. S., O. T., M. K., F. K.), koje je ocijenio kao nesporne, vjerodostojne, zakonite i dokazane van razumne sumnje, a potom i na izvedenim materijalnim dokazima optužbe i odbrane. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da Kantonalni sud nije prihvatio mišljenje vještaka da je u vrijeme počinjenja krivičnog djela apelantova sposobnost da shvati značaj svog djela i da upravlja svojim postupcima bila smanjena, ali ne bitno, budući da je vještačenje izvršeno tek nakon 24 godine od izvršenja predmetnog događaja. Nadalje, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja prvostepene odluke proizlazi da je apelant očigledno bio svjestan svog ponašanja i da je htio zabranjenu posljedicu, te da, s tim u vezi, apelantov umišljaj ničim nije doveden u pitanje. Također, smatra da odbrana nijednim dokazom nije mogla potvrditi tvrdnju da je oštećena bacila bombu na apelanta, a da je, nasuprot tome, nesporno da je bomba bila u apelantovoj ruci. Dalje, Ustavni sud uočava da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Vrhovnog suda, koji je zaključio da je prvostepeni sud na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja ispravno zaključio da su se apelantovim radnjama stekli svi elementi krivičnog djela za koje je apelant proglašen krivim. Osim toga, iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je Vrhovni sud razmotrio i apelantove tvrdnje da je oštećena bacila bombu u pravcu apelanta, pri čemu je zaključio da se u konkretnom slučaju ne može govoriti ni o kakvoj pogrešnoj predodžbi apelanta, odnosno da ne može postojati putativna nužna odbrana. Stoga, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dali jasne i precizne razloge za svoje stavove u obrazloženjima osporenih presuda, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i onaj koji nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da procjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva sama po sebi, niti ima elemenata koji bi ukazali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

38. U odnosu na apelantove navode u pogledu izrečene kazne zatvora, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja presude Kantonalnog suda slijedi da je taj sud ocijenio stepen apelantove krivične odgovornosti, način izvršenja krivičnog djela, težinu djela, kao i nastale posljedice, odnosno aktivnosti koje je preduzeo apelant pri izvršenju krivičnog djela, činjenicu da je djelo uradio sam, voljno i svjesno, a da je izvršena i ocjena ukupne posljedice (smrtna posljedica za civila) koja je rezultat apelantovih nedozvoljenih radnji, kao i olakšavajuće okolnosti koje je našao na apelantovoj strani. U vezi sa apelantovim prigovorima da se i sa ublaženom, pa i znatno ublaženom kaznom u odnosu na zaprijećenu mogla ostvariti svrha kažnjavanja propisana zakonom, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja presude Vrhovnog suda slijedi da je prvostepeni sud ocijenio olakšavajuće okolnosti na apelantovoj strani, a koje su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja prilikom odmjeravanja kazne, odnosno da je prvostepeni sud pravilno vrednovao navedene okolnosti, te izrekao apelantu kaznu kojom će se ostvariti specijalna i generalna prevencija. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud, suprotno apelantovim navodima, ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključcima redovnih sudova u pogledu izrečene kazne zatvora, odnosno ne nalazi proizvoljnost u načinu na koji je u ovoj krivičnopravnoj stvari primijenjen materijalnopravni propis prilikom donošenja odluke o visini kazne zatvora.

39. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje i na povredu prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, budući da Vrhovni sud nije svestrano raspravljao o svim navodima istaknutim pravnim lijekom koji je apelant koristio. Ustavni sud zapaža da se iz apelacionih navoda može zaključiti da kršenje ovog prava apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na to da je apelant u predmetnom postupku koristio zakonom predviđeni pravni lijek, odnosno žalbu protiv prvostepene presude, a koji je Vrhovni sud, nasuprot apelacionim navodima, razmotrio i zaključio da je neosnovan, dajući za to jasno obrazloženje, pri čemu činjenica da navedeni pravni lijek nije imao kao rezultat donošenje odluke u apelantovu korist sama po sebi ne vodi kršenju prava na djelotvoran pravni lijek. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja apelantovog prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, te da su i ovi apelantovi navodi neosnovani.

VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza, odnosno kada su redovni sudovi sve izvedene dokaze ocijenili pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveli zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret, te kada su redovni sudovi detaljno, jasno i argumentovano obrazložili odluku o visini kazne, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana

13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelantu bila na raspolaganju mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2645/18 (N. K.) | Sudska praksa | Aktio