Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3632/19 (H. M., I. B. i E. B.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Izmakla dobit(dobitak)
- Naknada štete
- Materijalna šteta
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3632/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3632/19, rješavajući apelacije Hajrudina Mehića i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Hajrudin Mehić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 29 0 P 003048 19 Rev od 9. maja 2019. godine;
Ivica Bago protiv Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043134 17 Gž od 16. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu broj 64 0 P 043134 16 P od 21. aprila 2017. godine;
Edin Brbutović protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 196685 19 Rev od 3. septembra 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-3632/19
1. Hajrudin Mehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teočaka, kojeg zastupa Sejfudin Krnjić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 29 0 P 003048 19 Rev od 9. maja 2019. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (Adriatic osiguranje d.d. Sarajevo) da apelantu naknadi materijalnu štetu, te da mu na ime troškova prevoza isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom, kao i da mu na ime naknade materijalne štete za angažovanje vozača za upravljanje vozilom za potrebe radnje tuženi isplati određeni novčani iznos. Dok je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženi na ime izgubljene zarade (dobiti) za precizirani vremenski period isplati određene mjesečne iznose ili određeni ukupan novčani iznos, te da mu tuženi na ime rente plaća određeni mjesečni iznos sa zakonskom zateznom kamatom na prispjele iznose rente. Osim toga, apelant je obavezan da tuženom nadoknadi troškove žalbenog postupka.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je na osnovu izvedenih dokaza utvrđeno da je apelant kao pješak povrijeđen u saobraćajnoj nezgodi za koju je odgovoran osiguranik tuženog, te da je u saobraćajnoj nezgodi zadobio teške tjelesne povrede zbog kojih mu je umanjena životna aktivnost za 35%. Dalje je utvrđeno da je apelant u vrijeme povrede imao trgovinsku radnju u kojoj je radio, da je bio nesposoban za rad u radnji u preciziranom periodu, te da mu je po njegovom zahtjevu zbog nerentabilnosti u poslovanju odobren trajni prestanak obavljanja trgovinske radnje. Takođe je utvrđeno da je apelant otišao u invalidsku penziju (50% bolest i 50% invalidnosti), te da je zahtjev za izgubljenu zaradu i rentu temeljio na nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke o ostvarenoj dobiti prije povređivanja i očekivanoj dobiti u poslovanju u njegovoj radnji, i poreskim prijavama za radnju. Međutim, utvrđeno je i da su u poreznim prijavama za 2006. i 2008. godinu određene cifre ispravljene i zamijenjene, da iste ne odgovaraju stvarnom stanju poslovanja radnje, a vještak je nalaz i mišljenje vezano za visinu izgubljene dobit i rentu sačinio na bazi poreznih prijava u kojima je vršeno prepravljanje iznosa u dijelu koji se odnosi na ukupan dohodak trgovinske radnje i u dijelu utvrđivanja akontacije poreza.
4. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da se naknada materijalne štete, kakvu potražuje apelant, po odredbama člana 185.,188. i 195. stav 2. Zakona o obligacionim odnosima, dosuđuje povrijeđenom koji zbog potpune ili djelimične nesposobnosti za rad gubi zaradu. U konkretnom slučaju Vrhovni sud je naveo da sama činjenica da je kod apelanta umanjena radna sposobnost za 35%, da je u momentu saobraćajne nezgode imao prijavljenu radnju u kojoj je radio i da je poslije povrede penzionisan, ne predstavlja samo za sebe osnov za dosuđenje materijalne štete za izgubljenu zaradu i novčanu rentu. Vrhovni sud je naveo da zaključak vještaka ekonomske struke o tome koliko bi iznosila izgubljena zarada i renta (uzevši ostvarenu dobit trgovinske radnje iz poreskih prijava u kojima su cifre ispravljene i zamijenjene) ne predstavlja relevantan dokaz za dosuđenje štete kakvu traži apelant niti se na osnovu takvog nalaza može odrediti visina izgubljene dobiti i rente koja bi eventualno pripadala apelantu. Vrhovni sud je naveo da i po njegovoj ocjeni apelant nije dokazao da zbog posljedica štetnog događaja gubi zaradu-rentu, niti je dokazao njenu visinu, u situaciji kada iz dokaza u spisu slijedi da mu je po njegovom zahtjevu odobren prestanaka obavljanja obrta zbog nerentabilnosti u poslovanju, nakon čega je ostvario pravo na penziju. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi pravilno odlučili kada su odbili tužbeni zahtjev, budući da u tom pravcu apelant nije pružio relevantne dokaze.
2. AP-3696/19
5. Ivica Bago (u daljnjem tekstu: apelant) iz SR Njemačke, kojeg zastupa Jerko Čilić, advokat iz Ljubuškog, podnio je 28. septembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 043134 19 Rev od 13. avgusta 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 64 0 P 043134 17 Gž od 16. novembra 2018. godine i Presude Općinskog suda u Širokom Brijegu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 64 0 P 043134 16 P od 21. aprila 2017. godine.
6. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-196/19 od 13. februara 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 64 0 043134 19 Rev od 13. avgusta 2019. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
7. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obavezan je tuženi („Zovko osiguranje“ d.d. Žepče) da apelantu na ime naknade materijalne štete isplati određeni novčani iznos sa zakonskim zateznim kamatama, kao i da mu isplati zakonske zatezne kamate na iznos nespornog dijela štete. U preostalom dijelu tužbenog zahtjeva apelant je odbijen preko dosuđenog iznosa.
8. U obrazloženju prvostepene odluke Općinski sud je naveo da postoje dvije varijante izračuna štete koja je u predmetnoj saobraćajnoj nesreći nastupila na vozilu apelanta, i to varijanta prema uviđaju štete sačinjenom od strane Euroherc osiguranja i varijanta prema fotodokumentaciji koju su parnične stranke dostavile za spis i predložile kao dokaz, a to je fotodokumentacija PU Posušje (sačinjena na licu mjesta nesreće kao sastavni dio izvještaja o izvršenom prekršaju sa saobraćajnom nesrećom), koju je predložio apelant i originalna fotodokumentacija sa oštećenjima vozila koju je predložio tuženi. Općinski sud je naveo da postoji nesaglasnost između uviđaja štete u kojem su pobrojana oštećenja na vozilu i fotodokumentacije predložene od strane stranaka kao dokaz u kojoj, prema vještaku, nisu vidljiva tri oštećenja. Općinski sud je naveo da apelant nije dostavio u spis suda, a niti je predložio izvođenje dokaza uvidom u fotodokumentaciju sačinjenu od Euroherc osiguranja, nego samo fotodokumentaciju lica mjesta sačinjenu od PU Posušje, dok je tuženi predložio kao dokaz uvid u fotodokumentaciju na kojim fotografijama (ni jednim ni drugim) sporna oštećenja nisu vidljiva. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u skladu sa članom 123. Zakona o parničnom postupku svaka stranka dužna dokazati činjenice na kojima temelji svoj zahtjev, a kako je apelant uspio dokazati samo jedan dio ukupno potraživanog iznosa štete odbijen je u prekomijernom dijelu zahtjeva.
9. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da iz obrazloženja prvostepene odluke, u pogledu zahtjeva za isplatu naknade štete na vozilu s pripadajućom kamatom, proizilazi da je prvostepeni sud cijenio sve provedene dokaze u skladu sa odredbom člana 8. Zakona o parničnom postupku, kao i da obrazloženje u pogledu odluke o glavnoj stvari sadrži razloge o odlučnim činjenicama, tj. sve ono što propisuje odredba člana 191. stav 4. Zakona o parničnom postupku.
3. AP-4222/19
10. Edin Brbutović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Mirsad Arslanagić, advokat iz Sarajeva, podnio je 5. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 196685 19 Rev od 3. septembra 2019. godine.
11. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obaveže tuženi (Brčko Gas osiguranje d.d.) da mu na ime naknade materijalne štete isplati određeni dodatni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom.
12. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je u postupku utvrđeno da je putničko motorno vozilo apelanta bilo osigurano kod tuženog po kasko polici osiguranja, da se dogodila saobraćajna nesreća u kojoj je došlo do oštećenja vozila apelanta, te da je u vansudskom postupku postupajući po zahtjevu apelanta za naknadu štete tuženi zahtjev ocijenio osnovanim, te utvrdio da vrijednost dijelova za zamjenu na oštećenom vozilu iznosi 10.265.30 KM, da troškovi sačinjavanja zapisnika iznose 30,00 KM, kao i da dug apelanta po polici kasko osiguranja iznosi 2.614,30 KM koji se ima kompenzovati sa utvrđenim iznosom oštećenja. Takođe je utvrđeno da je apelant na tu odluku tuženog uložio žalbu navodeći da ukupna šteta na vozilu prema predračunu ASA PVA doo Sarajevo iznosi 24.908,64 KM, s tim da je saglasan da tuženi izvrši kompenzaciju duga. Dalje je utvrđeno da iz naloga za plaćanje proizlazi da je tuženi isplatio apelantu iznos od 7.681.00 KM (utvrđeni iznos oštećenja vozila od 10.265,30 KM uvećan za iznos na ime sačinjavanja zapisnika, te umanjen za kompenzovani iznos na ime duga po osnovu neplaćene premije osiguranja), međutim, osporio je visinu tužbenog zahtjeva zasnovanog na predračunu zato što ne odgovara stvarnoj šteti koju je apelant pretrpio u saobraćajnoj nesreći.
13. Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi zaključili da se na osnovu sadržaja predračuna nije mogao sa sigurnošću izvesti zaključak o visini štete, budući da predračun ne sadrži parametre niti vidljivu metodologiju na osnovu kojih bi se mogla provjeriti tačnost navedene visine štete, niti provjeriti da li su takva oštećenja nastala ili mogla nastati na motornom vozilu apelanta u predmetnoj nesreći. Vrhovni sud je naveo da je u situaciji kada je tuženi osporavao pravilnost tako izražene visine štete, apelant bio dužan putem odgovarajućeg vještačenja, prilaganja fotografija o oštećenju vozila, zapisnika o uviđaju ili drugih podobnih dokaza, dokazivati visinu iste. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da apelant na kome je bio teret dokazivanja nije dokazao da isplaćeni iznos štete ne odgovara stvarnom oštećenju nastalom na njegovom vozilu u predmetnoj nesreći, odnosno nije dokazao da je šteta na vozilu veća od one isplaćene. Slijedom iznesenog, Vrhovni sud je naveo da su nižestepeni sudovi na utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo odredbe člana 183. Zakona o obligacionim odnosima, te pravila o teretu dokazivanja kada su odbili tužbeni zahtjev.
Spajanje predmeta
14. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-3632/19.
15. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
16. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno i procesno pravo.
17. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeno materijalno i procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da su sudovi u obrazloženjima svih odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević