Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-567/18 (A. K.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Radni spor
- Disciplinski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-567/18
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-567/18 rješavajući apelaciju Arifa Kličića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Arifa Kličića podnesena protiv presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Rs 183902 16 Rsž od 30. marta 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Arif Kličić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Igor Sjerikov advokat iz Banjaluke, podnio je 27. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 183902 17 Rev od 22. novembra 2017. godine i presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 183902 16 Rsž od 30. marta 2017. godine.
2. Ustavni sud je prethodno odlukom o dopustivosti broj AP-2986/17 (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2986/17 od 11. oktobra 2017. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda, www.ustavnisud.ba) odbacio kao preuranjenu apelantovu apelaciju podnesenu protiv presude Okružnog suda (osporene ovom apelacijom), jer je podnesena prije odluke Vrhovnog suda o reviziji koju je apelant izjavio protiv osporene presude. U obrazloženju odluke Ustavni sud je konstatirao da, nakon njenog donošenja, nezavisno od vrste te odluke, apelant ima mogućnost ponovo podnijeti apelaciju.
3. Odlučujući o tužbenom zahtjevu apelanta protiv „Osiguranje Aura“ a.d. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tužena), radi zaštite prava iz radnog odnosa, v.s. 50.000,00 KM, Osnovni sud je donio presudu broj 71 0 Rs 183902 14 Rs od 9. novembra 2015. godine kojom je djelimično usvojio tužbeni zahtjev i poništio kao nezakonite odluke tužene od 10. i 20. decembra 2013. godine (stav 1. izreke presude). Istom presudom (stav 2. izreke presude) obavezana je tužena da apelantu na ime naknade štete zbog neisplaćenih plata (za period od 1. novembra 2013. godine do 18. novembra 2014. godine) isplati iznos od 23.659,30 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. septembra 2015. godine, dok je preko dosuđenog iznosa odbijen apelantov zahtjev. Također (st. 3., 4. i 5. izreke presude) obavezana je tužena da apelantu uplati pripadajuće doprinose za određeni period, odbijen je dio tužbenog zahtjeva kojim je tražena naknada na ime toplog obroka i prevoza sa zakonskim kamatama, te je obavezana tužena da apelantu naknadi troškove parničnog postupka.
4. Osnovni sud je u obrazloženju naveo da je apelant podneskom od 3. septembra 2015. godine opredijelio svoj tužbeni zahtjev na način što je tražio da se ponište odluke tužene (od 10. i 20. decembra 2013. godine), te da se obaveže tužena da mu za određeni period na ime plata isplati iznos od 29.351,79 KM sa zakonskim zateznim kamatama, određene iznose na ime toplog obroka i prevoza, uplati pripadajuće doprinose i naknadi troškove postupka. Dalje, Osnovni sud je izvršio uvid u brojne materijalne dokaze (između ostalog ugovor zaključen između apelanta i tužene) i saslušao parnične stranke i svjedoke, te je utvrdio da su parnične stranke zaključile „menadžerski ugovor“ (1. augusta 2013. godine) kojim je apelant imenovan na dužnost direktora filijale Sarajevo na period od 12 mjeseci počev od dana dobijanja dozvole za početak rada navedene filijale. Osim toga, utvrđeno je da je filijala registrovana 18. novembra 2013. godine nakon čega je tužena ponudila apelantu sklapanje drugog "menadžerskog ugovora o radu" koji je apelant odbio da potpiše. Dalje, protiv apelanta je pokrenut disciplinski postupak zbog neispunjenja obaveza iz „menadžerskog ugovora" obzirom da je apelant neopravdano odsustvovao sa posla u periodu dužem od pet dana, zatim što je odbio zaprimiti polise osiguranja i zelene kartone čime je spriječio početak rada filijale u Sarajevu, te zbog neprofesionalnog ponašanja apelanta na održanom sastanku u centrali tužene. Nakon saslušanja apelanta i svjedoka disciplinska komisija tužene je utvrdila da je apelant počinio teže povrede radne obaveze propisane Pravilnikom tužene (član 9. stav 1. tač. 5., 6., 7., 8. i 11. Pravilnika), te je rješenjem direktora tužene (od 10. decembra 2013. godine) apelantu prestao radni odnos, odnosno otkazan mu je "menadžerski ugovor" iz razloga nepoštivanja radne discipline. Upravni odbor tužene je 20. decembra 2013. godine odbio apelantov prigovor i potvrdio rješenje direktora tužene.
5. Osnovni sud je naveo da je za razrješenje predmetnog spora mjerodavno pravo predstavlja Zakon o radu („Službeni glasnik RS“ broj 55/07-prečišćeni tekst, u daljnjem tekstu: ZOR), te je u skladu sa odredbom člana 118. ZOR-a utvrdio da je predmetna tužba blagovremena. Dalje, sud je naveo da je među parničnim strankama sporno pitanje zakonitosti odluke o prestanku radnog odnosa apelantu od čega zavisi pitanje reintegracije prava iz radnog odnosa. S tim u vezi, Osnovni sud je ukazao na član 128. ZOR-a, te je primjenom navedene odredbe kao i odredbi čl. 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) utvrdio da je odluka tužene o prestanku radnog odnosa apelanta nezakonita zbog utvrđenih formalno-pravih nedostataka vođenja disciplinskog postupka. Naime, tužena je u postupku utvrđivanja disciplinske odgovornosti apelanta saslušavala svjedoke bez znanja apelanta, bez njegovog pozivanja na rasprave na kojima su saslušavani svjedoci odnosno, bez davanja prava na aktivno učešće apelanta u postupku u kojem se odlučivalo o njegovoj odgovornosti (raspravno načelo). Dalje, sud je naveo da je pravo na odbranu univerzalno pravo koje poznaju svi postupci i koje pravo je šire od prava zaposlenog da bude saslušan, te da se radnik uredno mora pozvati na raspravu na kojoj pored izjašnjavanja o povredama koje mu se stavljaju na teret ima pravo da postavlja pitanja svjedocima. Osnov disciplinske odgovornosti je krivica koja mora biti nesporno utvrđena da bi radniku bila izrečena određena disciplinska mjera. S tim u vezi, Osnovni sud je naveo da tužena na osnovu provedenog disciplinskog postupka nije mogla donijeti zakonitu odluku o utvrđenoj disciplinskoj odgovornosti apelanta, niti sud može zbog istaknutih formalnih nedostataka na nesporan način utvrditi krivicu apelanta, zbog čega je poništio osporene odluke tužene. Naime, zbog utvrđene činjenice da je tužena u disciplinskom postupku saslušavala svjedoke bez znanja i pozivanja apelanta, te kod činjenice da su u postupku pred sudom iskazi svjedoka protivrječni na okolnost navodno učinjenih povreda, Osnovni sud je utvrdio da tužena, na kojoj je teret dokazivanja, u provedenom sudskom postupku nije na pouzdan način dokazala postojanje krivice apelanta za teže povrede radne obaveze koje su mu stavljene na teret. Sud je visinu zahtjeva za naknadu štete zbog neisplaćenih plata utvrdio na osnovu dopune nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, koji je sud ocijenio kao objektivan i pouzdan, te sačinjen u skladu sa pravilima nauke i vještine. Tužbeni zahtjev koji se odnosi na naknadu na ime toplog obroka i prevoza sud je odbio kao neosnovan iz razloga što iz zaključenog menadžerskog ugovora ne proizilazi obaveza tužene na isplatu navedenih naknada, dok je troškove postupka sud odredio u skladu sa odredbama člana 386. stav 3. i člana 396. ZOO i Tarifom o nagradama i naknadama troškova za rad advokata, cijeneći uspjeh apelanta.
6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 183902 16 Rsž od 30. marta 2017. godine uvažena je žalba tužene i preinačena je prvostepena presuda u usvajajućem dijelu odluke o tužbenom zahtjevu i odluke o troškovima postupka, na način što je odbijen tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio poništenje odluka kojim mu je otkazan menadžerski ugovor uz obavezu tužene da mu naknadi neisplaćene plate i pripadajuće doprinose za određeni vremenski period zajedno sa troškovima postupka. Istom presudom obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove postupka dok je odbijena žalba apelanta i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva, kao i zahtjev apelanta za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je, nakon što je ispitao prvostepenu presudu i navode žalbe u smislu člana 221. ZPP, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredbi parničnog postupka iz člana 209. ZPP, odlučio kao u izreci presude iz razloga što tužena osnovano ukazuje da je u predmetno pravnoj stvari uslijed nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pogrešno primijenjeno materijalno pravo. Naime, Okružni sud ukazuje da je prvostepeni sud pogrešno primijenio ZOR kao mjerodavno pravo prilikom rješavanja predmetnog spora zanemarujući činjenicu da su apelant i tužena svoj pravni odnos regulisali "menadžerskim ugovorom" zaključenim 1. augusta 2013. godine kojim je tužena na apelanta prenijela ovlaštenja vezana za obavljanje poslova direktora filijale u Sarajevu nakon registracije iste. Navedenim ugovorom, kojim nije uspostavljen radni odnos apelantu, dogovorena su prava i dužnosti menadžera (visina plate, pravo na naknade drugih troškova, pravo menadžera na nagradu, kao i čuvanje poslovne tajne i zabrana konkurencije), te su ugovoreni uslovi za raskid ugovora kao i uslovi za opoziv menadžera sa mjesta direktora filijale. Obzirom da je predmetni "menadžerski ugovor" sačinjen po načelu slobodnog ugovaranja za angažovanje na određenim poslovima u ugovorenom periodu, to proizilazi da su stranke zasnovale mandatni odnos koji se razlikuje od radnog, zbog čega se predmetni ugovor ne zasniva na odredbama radno-pravnog zakonodavstva nego na odrebama ZOO sa određenim elementima ugovora o djelu. Navedenim ugovorom stranke su utvrdile da imaju pravo jednostrano raskinuti ugovor uz rok od 30 dana, kao i da tužena kao ugovorna strana ima pravo opozvati menadžera sa mjesta direktora filijale ukoliko isti u svom radu izvrši neku od težih povreda dužnosti ili nastupi njegova trajna nesposobnost za obavljanje poslova. Okružni sud je istakao da su za rješenje predmetne pravne stvari odlučne činjenice da li je apelant kao menadžer izvršio neku od težih povreda radne dužnosti čime bi se stekli uslovi za njegov opoziv (u skladu sa odredbom člana 11. tačka 3. menadžerskog ugovora od 1. augusta 2013. godine) odnosno, ako u ponašanju apelanta nije bilo skrivljenih razloga za raskid, to bi mu u tom slučaju pripalo pravo na otpremninu u visini tri osnovne plate ostvarene u razdoblju koje je prethodilo raskidu (prema tački 5. istog člana menadžerskog ugovora). Među strankama nije sporno da je tužena pokrenula disciplinski postupak protiv apelanta, kao menadžera, iz razloga neispunjenja obaveza iz ugovora jer je apelant neopravdano odsustvovao sa posla (u periodu od 20. do 27. novembra 2013. godine), zatim što je odbio zaprimiti polise osiguranja i zelene kartone čime je spriječio početak rada filijale u Sarajevu, te što je na održanom sastanku u centrali Društva pokazao neprofesionalno ponašanje i napustio sastanak, nakon čega je konzumirao alkohol u toku radnog vremena. Također nije sporno da je Disciplinska komisija tužene utvrdila da je apelant počinio teže povrede radne discipline regulisane odredbama člana 9. stav 1. tačka. 5., 6., 7., 8. i 11. Pravilnika o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti. Dakle, obzirom da iz dokaza provedenih tokom postupka proizilazi istinitost činjenica da je 16. novembra 2013.godine apelant odbio zaprimiti polise osiguranja i zelene kartone u prostoru filijale u Sarajevu, kao i da je 20. novembra 2013. godine napustio sastanak koji se održavao u centrali tužene nakon čega je otišao u “kafe bar” u toku radnog vremena, a koje činjenice ni sam apelant ne spori, proizilazi da je apelant svojim ponašanjem povrijedio radne dužnosti koje tužena propisuje kao teže članom 9. Pravilnika tužene. Obzirom na navedeno, Upravni odbor tužene je odlučio da su stečeni uslovi za opoziv apelanta, kao menadžera, sa mjesta direktora filijale u Sarajevu u smislu odredbe člana 11. tačka 3. menadžerskog ugovora zaključenog između parničnih stranaka 1. augusta 2013. godine. Obzirom da su utvrđene teže povrede radne dužnosti (počinjene od strane apelanta), iste su bile dovoljne za opoziv apelanta sa mjesta direktora filijale odnosno, da se menadžerski ugovor raskine, te je bez značaja da li je dokazana povreda neopravdanog odsustva apelanta sa posla (u periodu od 20. do 27. novembra 2013. godine). Žalbene navode apelanta Okružni sud je ocijenio kao neosnovane obzirom da je prvostepeni sud pravilno zaključio da navedene naknade (na ime troškova toplog obroka i prevoza) nisu ugovorene “menadžerskim ugovorom” koji su parnične stranke zaključile 1. augusta 2013. godine i kojim su regulisale svoj pravni odnos, te je slijedom navedenog odbijen i zahtjev apelanta za naknadu troškova sastava žalbe. Visinu troškova parničnog postupka Okružni sud je odredio na osnovu člana 397. stav 2. ZPP i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
8. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 183902 17 Rev od 22. novembra 2017. godine revizija apelanta je odbačena kao nedopuštena zbog toga što nisu ispunjene procesne pretpostavke za odlučivanje o reviziji iz člana 237. st. 2. i 3. ZPP-a (vrijednost pobijanog dijela pravosnažne presude ne prelazi propisani iznos odnosno ne radi se o pravnom pitanju bitnom za jedinstvenu primjenu prava).
Apelacioni navodi
9. Apelant smatra da mu je osporenom presudom prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Obrazlažući povrede prava na koje se poziva apelant je detaljno naveo hronologiju predmetnog postupak u kojem je donesena osporena odluka Okružnog suda navodeći da je ista donesena uz povredu odredaba parničnog postupka i pogrešnom primjenom materijalnog prava. Apelant smatra da, suprotno zaključku Okružnog suda, u konkretnom slučaju radi o zasnivanju radnog odnosa apelanta kod tužene na osnovu menadžerskog ugovora, te da je u konkretnom slučaju prvostepeni sud donio pravilnu odluku. Povredu odredaba parničnog postupka apelant vidi u tome što Okružni sud nije dao jasne i logične razloge za svoju odluku kojom je preinačio prvostepenu presudu. Apelant smatra da je prvostepeni sud u konkretnoj situaciji pravilno primijenio odredbe ZOR-a uz zaključak da je povrijeđeno pravo apelanta na odbranu u disciplinskom postupku odnosno, da je Okružni sud pogrešno primijenio odredbe čl. 99. i 100. ZOO kada zaključuje da se u konkretnom slučaju ne radi o ugovoru o zasnivanju radnog odnosa.
10. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
11. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
12. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose isključivo na način na koji je Okružni sud utvrdio činjenično stanje i primijenio materijalno i procesno pravo. Ustavni sud je, rješavajući brojne ovakve apelacije, u kontinuitetu ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
13. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku, okončanom osporenom presudom Okružnog suda, utvrđeno da je apelant počinio teže povrede radne discipline propisane Pravilnikom o disciplinskoj i materijalnoj odgovornosti tužene, zbog čega je tužena opozvala apelanta sa mjesta direktora filijale odnosno, raskinula menadžerski ugovor sa apelantom. Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude jasno naveo da je ispitao pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga i po službenoj dužnosti, te zaključio da je prvostepeni sud pogrešno primijenio ZOR kao mjerodavno pravo prilikom rješavanja predmetnog spora. Naime Okružni sud je obrazložio da je predmetni "menadžerski ugovor" sačinjen po načelu slobodnog ugovaranja te da su stranke zasnovale mandatni odnos koji se razlikuje od radnog, zbog čega se predmetni ugovor ne zasniva na odredbama radno-pravnog zakonodavstva nego na odredbama ZOO sa određenim elementima ugovora o djelu te da su se u okolnostima konkretnog slučaja, kod nesporno utvrđene činjenice da je apelant odbio zaprimiti polise osiguranja i zelene kartone kao i da je napustio sastanak stekli uvjeti za opoziv apelanta u skladu sa odredbama zaključenog menadžerskog ugovora. S tim u vezi, na osnovu činjenica konkretnog predmeta koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju svoje odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. U tom kontekstu Ustavni sud ukazuje da je u svojim odlukama, koje su se ticale sličnog činjeničnog i pravnog pitanja primjene materijalnog prava kod zaključenog menadžerskog ugovora (vidi npr. Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP-2271/14 od 15. februara 2017. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), podržao stav redovnih sudova prema kome menadžerski ugovor ima obligaciono-pravni a ne radno-pravni karakter, te da se otkaz takvog ugovora cijeni u skladu sa relevantnim odredbama ZOO.
14. U vezi s prednjim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, pri čemu je razmotrio i navode koje apelant ponavlja u apelaciji, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević