Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1046/19 (K. H.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pitanje o kojem je Ustavni sud već odlučivao
  • Izvršni postupak
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1046/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-1046/19, rješavajući apelaciju K. H., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tač. e) i h) i stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. H.

protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 P 014842 14 P od 21. aprila 2015. godine, zbog toga što se radi o istom pitanju o kojem je Ustavni sud Bosne i Hercegovine već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. H.

protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 024879 17 Gž 3 od 22. januara 2019. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 024879 18 I 2 od 10. septembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio K. H.

protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 024879 17 Gž 3 od 22. januara 2019. godine i Rješenja Suda Bosne i Hercegovine broj S1 3 I 024879 18 I 2 od 10. septembra 2018. godine, u odnosu na navode o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovani.

OBRAZLOŽENJE

1. K. H. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Teslića, podnio je 8. marta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) broj S1 3 I 024879 17 Gž 3 od 22. januara 2019. godine, Rješenja Suda BiH broj S1 3 I 024879 18 I 2 od 10. septembra 2018. godine i Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 014842 14 P od 21. aprila 2015. godine.

Parnični postupak

2. Rješenjem Suda BiH od 21. aprila 2015. godine (koje je potvrđeno Rješenjem Suda BiH broj S1 3 P 014842 15 Gž od 14. januara 2016. godine) određeno je da se tužba smatra povučenom. Istim rješenje, obavezan je apelant da tuženoj (BiH) naknadi troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.

3. Apelant je prije podnošenja ove apelacije, 25. januara 2016. godine, podnio apelaciju Ustavnom sudu koja se odnosila na isto pitanje koje se pokreće i u predmetnoj apelaciji. Ustavni sud je na sjednici održanoj 3. marta 2016. godine donio Odluku o dopustivosti broj AP-421/16 kojom je apelaciju podnesenu 25. januara 2016. godine protiv Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 014842 15 Gž od 14. januara 2016. godine (kojim je odbijena apelantova žalba i potvrđeno osporeno rješenje Suda BiH od 22. aprila 2015. godine) odbacio zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana, a iz navoda i dokaza iznesenih u predmetnoj apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

Izvršni postupak

4. Suda BiH je Rješenjem o izvršenju broj S1 3 024879 17 I od 26. aprila 2017. godine (koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 10. novembra 2017. godine) usvojio prijedlog za izvršenje BiH, kao povjerioca, na osnovu izvršne ispravepravosnažnog rješenja Suda BiH od 21. aprila 2015. godine protiv apelanta, kao dužnika, radi prinudne naplate troškova parničnog postupka, na način da se izvršenje provede na pokretnim stvarima apelanta. Istim rješenjem, apelant je obavezan da tuženoj naknadi troškove izvršnog postupka u određenom novčanom iznosu.

5. Sud BiH je rješenjem od 10. septembra 2018. godine usvojio prijedlog povjerioca BiH i preinačio rješenje o izvršenju od 26. aprila 2017. godine u dijelu kojim je određen predmet i sredstvo izvršenja, tako da se izvršenje umjesto na pokretnim stvarima provede pljenidbom apelantove plaće i uplatom na račun tužene.

6. Suda BiH je rješenjem od 22. januara 2019. godine odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o promjeni predmeta i sredstva izvršenja i potvrdio rješenje od 10. septembra 2018. godine.

7. U obrazloženju osporene odluke Sud BiH je naveo da dužnik može žalbu izjaviti samo protiv rješenja o dozvoli izvršenja i isticati žalbene razloge koji se odnose na rješenje o izvršenju (član 41. stav 2. tač. 1-11. Zakona o izvršnom postupku pred Sudom BiH), te da u žalbi protiv rješenja o dozvoli izvršenja dužnik ne može isticati prigovore koji se odnose na odluku koja se izvršava (izvršni naslov). S tim u vezi, Sud BiH je naveo da se svi apelantovi navodi u žalbi protiv rješenja kojim je dozvoljena promjena predmeta i sredstva izvršenja odnose na parnični postupak, koji je predhodio donošenju izvrše isprave na osnovu koje je određeno izvršenje, zbog čega ove apelantove navode nije ni cijenio.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su u predmetnom postupku pogrešno primijenjeni pozitivno-pravni propisi.

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1), stav (3) tač. e) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (1), stav (3) tač. e) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi: (1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

e) radi se o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje;

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

a) Ustavni sud već odlučivao (u pogledu Rješenja Suda BiH broj S1 3 P 014842 14 P od 21. aprila 2015. godine)

10. Ustavni sud zapaža da apelant u predmetnoj apelaciji pokreće ista pitanja koja su bila predmet njegove ranije podnesene apelacije, o kojoj je Ustavni sud već donio odluku. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da je apelacija podnesena o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda ili dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje.

b) U odnosu na Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 024879 17 Gž 3 od 22. januara 2019. godine i Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 024879 18 I 2 od 10. septembra 2018. godine i navode o povredi prava na pravično suđenje - ratione materiae

11. Ustavni sud ukazuje da se u konkretnom slučaju radi o izvršnom postupku u kojem apelant ima svojstvo izvršenika, te da se stoga postavlja pitanje primjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Naime, Ustavni sud podsjeća na svoj principijelan stav o neprimjenjivosti člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije na izvršni postupak u situaciji kada apelaciju podnosi izvršenik, odnosno lice protiv kojeg se provodi izvršenje. Međutim, Ustavni sud isto tako podsjeća na svoj stav da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjiv u situaciji kada se u izvršnom postupku utvrđuju nova građanska prava i obaveze (vidi Ustavni sud, Odluka broj U 21/02 od 26. marta 2004. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).

12. U konkretnom slučaju, osporenim rješenjem od 22. januara 2019. godine se odlučivalo o apelantovoj žalbi podnesenoj u izvršnom postupku, koji je pokrenuo povjerilac protiv apelanta na osnovu pravosnažne sudske odluke. U vezi s tim, Ustavni sud smatra da u predmetnom izvršnom postupku nisu utvrđivana «nova građanska prava i obaveze apelanta», već da su ona utvrđena navedenom izvršnom ispravom. Stoga, Ustavni sud zaključuje da postupak koji je rezultirao osporenim rješenjem ne uživa zaštitu i garancije iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

b)U odnosu Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 024879 17 Gž 3 od 22. januara 2019.

godine i Rješenje Suda BiH broj S1 3 I 024879 18 I 2 od 10. septembra 2018. godine i na navode o povredi prava na imovinu - prima facie

13. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

14. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na imovinu odnose isključivo na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

15. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede njegovog prava na imovinu, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavno pitanje na koje se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

16. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tač. e) i h) i stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko se radi o pitanju o kojem je Ustavni sud već odlučivao, a iz navoda i dokaza iznesenih u apelaciji ne proizlazi da ima osnova za ponovno odlučivanje, odnosno ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, te ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

17. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-1046/19 (K. H.) | Sudska praksa | Aktio