Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2741/19 (J. Š.-R. i K. S.)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Služnost
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2741/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-2741/19, rješavajući apelacije Jasmine Šečić-Rekić i Kemala Smajlovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Jasmina Šečić-Rekić protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 028653 18 Gž 2 od 4. oktobra 2018. godine;
Kemal Smajlović protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 22 0 P 028377 19 Gž od 31. jula 2019. godine;
zbog toga što su očigledno (prima facie) neosnovane.
OBRAZLOŽENJE
1. AP-2741/19
1. Jasmina Šečić-Rekić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Emira Imširević, advokat iz Bihaća, podnijela je 3. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 028653 18 Gž 2 od 4. oktobra 2018. godine.
2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-7213/18 od 10. aprila 2019. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv presude Kantonalnog suda. Imajući u vidu da je Rješenjem Vrhovnog suda Federacije BiH broj 17 0 P 028653 18 Rev od 9. aprila 2019. godine revizija apelantice odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.
3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je pravo stvarne služnosti pješačkog i kolskog saobraćaja na prilaznom putu koji leži na preciziranim poslužnim nekretninama na teret njenih svakodobnih vlasnika (apelantica i ostali tuženi), a u korist svakodobnih vlasnika preciziranih povlasnih nekretnina (tužilaca Z.J. i Z.J), stečene na osnovu dosjelosti.
4. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužbeni zahtjev upravljen na utvrđenje prava stvarne služnosti puta, koja je ustanovljena još 1958. godine, na nekretninama (na više katastarskih čestica) koje su kupili prednik tužilaca i prednici E.P., koja je svoje nekretnine prodala 1997. godine ocu apelantice. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilno primijenio materijalno pravo iz odredaba čl. 55. 56. 57. i 60. Zakona o vlasničko pravnim odnosima kada je zaključio da su tužioci stekli pravo služnosti predmetnog puta dosjelošću, koja je ustanovljena još 1958. godine, jer su put koristili nesmetano duže od 20 godine, a i danas ga koriste, a apelantica i ostali tuženi nisu dokazali da su tužioci predmetni put koristili na nezakonit i nesavjestan način.
2. AP-4055/19
5. Kemal Smajlović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sanskog Mosta, kojeg zastupa Hasan Veladžić, advokat iz Bihaća, podnio je 23. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 22 0 P 028377 19 Gž od 31. jula 2019. godine.
6. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, utvrđeno je da je tužilac S.S. kao vlasnik povlasne nekretnine stekao pravo stvarne služnosti prolaza, prevoza i progona putem na dijelu poslužne nekretnine vlasništvo apelanta, što je apelant dužan priznati i trpiti da se to pravo tužioca uknjiži u javnim, odnosno zemljišnim knjigama.
7. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je tužba u konkretnom predmetu usmjerena na utvrđenje služnosti dosjelošću preko nekretnina apelanta, a za potrebe nekretnina tužioca i to služnosti puta, dakle, radi se o tužbi kakvu ima u vidu odredba člana 210. i
226. Zakona o stvarnim pravima. Kantonalni sud je istakao da se u smislu odredbe člana 210. Zakona o stvarnim pravima služnost dosjelošću stiče kada vlasnik povlasne nekretnine sadržaj služnosti izvršava kroz 20 godina, a vlasnik poslužne nekretnine se tome nije protivio. S tim u vezi, Kantonalni sud je naveo da su tužilac i apelant vlasnici i posjednici tačno određenih nekretnine koje su susjedne, da na istima imaju svoje porodične objekte, te da je prednik tužioca, a potom i tužilac za potrebe njegovih nekretnina koristio nekretnine apelanta kao pristupni put. Kantonalni sud je dalje naveo da su se tim putem prednik tužioca, a potom i tužilac koristili preko 50 godina i da tome se nije protivio prednik apelanta niti apelant sve do 2014. godine, kada je apelant na put istresao hrpu kamena. Slijedom iznesenog, Kantonalni sud je naveo da apelant nije dokazao da se protivio korištenju prolaza i provoza preko svoje parcele niti da vlasnik povlasne nekretnine tri uzastopne godine nije vršio svoja prava, iz čega slijedi da je prvostepeni sud pravilno odlučio da je tužilac dosjelošću stekao pravo služnosti preko nekretnina apelanta. Osim toga, Kantonalni sud je naveo da to što je apelant od 2014. godine onemogućio tužioca da izvršava služnost, ne može uticati na zakonitost pobijane odluke iz razloga što je tužilac tada već imao stečeno pravo služnosti dosjelošću.
Spajanje predmeta
8. S obzirom na to da se navedene apelacije zasnivaju na sličnim tvrdnjama o povredi ustavnih prava, Ustavni sud, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio je odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP-2741/19.
9. Ustavni sud smatra da će na ovaj način, spajanjem predmeta, biti u mogućnosti odluku o apelacijama donijeti na brži i ekonomičniji način, a bez negativnih posljedica po ustavna prava apelanata.
Apelacioni navodi
10. U svim navedenim apelacijama apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), dok se apelantica u apelaciji broj AP- 2741/19 poziva i na povredu prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana
1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i zabranu diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Apelanti, u suštini, smatraju da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno primijenili materijalno pravo.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacija Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud takođe ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
12. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
13. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na koja su apelanti ukazali u predmetnim apelacijama odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeno materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopšteno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
14. Na osnovu činjenica konkretnih predmeta, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženjima odluka osporenih pojedinačnim apelacijama dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupaka u kojima su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u pojedinačnim apelacijama pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević