Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-643/18 (mldb C.S. i drugi)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Dokazni postupak
  • Naknada štete
  • Nematerijalna šteta
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-643/18

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP-643/18, rješavajući apelaciju mldb. C. S. i drugi, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» br. 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija mldb. C. S., mldb. M. S., mldb. Š. S., mldb. L.A., H. S., M. S., mldb. M. S., mldb. M. S., mldb. J. S., mldb. P. S., mldb. E. S., mldb. M. S., mldb. E. S., mldb. L. S., mldb. D. S. i M. H. protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 059864 16 Rev od 26.

oktobra 2017. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Mldb. C. S., mldb. M. S., mldb. Š. S., mldb. L.A., koje zastupa zakonski zastupnik H. S. (majka), mldb. M. S., mldb. M. S., mldb. J. S., mldb. P. S., mldb. E. S., mldb. M. S., mldb. E. S., mldb. L. S., mldb. D. S., koje zastupa zakonski zastupnik M.H. (majka), H.S., M.S. i M.H. koje zastupa Almir Selimović advokat iz Sarajeva, podnijeli su 31. januara 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 059864 16 Rev od 26. oktobra 2017. godine.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Autoprevoz teretni promet d.o.o. Mostar (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 31. oktobra 2019. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 5. do 11. novembra 2019. godine, dok tuženi nije dostavio odgovor u ostavljenom roku.

III. Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Osnovnog suda broj 96 0 P 060376 13 P od 7. novembra 2013. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 58 0 P 059864 12 Rsž od 16. avgusta 2016. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da apelantima na ime naknade nematerijalne štete zbog smrti bliskih srodnika apelanata (otacmuž) isplati iznos od po 20.000,00 KM, kao i naknadu troškova sahrane u iznosu od 15.752,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. U obrazloženju je, između ostalog navedeno da su apelanti tužbom podnesenom 4. aprila 2013. godine tražili da im tuženi na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene duševne boli zbog smrti bliskih srodnika-otac i muž, (Ferid Sulejmanović i Sejdo Sulejmanović) isplati iznos od po 20.000,00 KM uz naknadu troškova sahrane u iznosu od 15.752,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom. S tim u vezi navedeno je da je na osnovu provedenih dokaza nesporno utvrđeno da su Ferid Sulejmanović i Sejdo Sulejmanović, očevi i bračni drugovi apelanata, te da je iste, Mišo Krešić ilegalno prevozio teretnim vozilom marke „Renault“ na relaciji Bosna i Hercegovina- Italija. Također je navedeno da su srodnici apelanata (Ferid Sulejmanović i Sejdo Sulejmanović) za vrijeme prevoza bili smješteni u skučenom dijelu kabine, te su zbog dužeg nedostatka kisika i zraka umrli. Pritom sudovi su u odnosu na utvrđenje postojanja odlučnih činjenica (odgovornost tuženog) na kojima apelanti zasnivaju svoj tužbeni zahtjev zaključili da se iz provedenih dokaza ne može sa sigurnošću utvrditi da postoji odgovrnost tuženog za smrt srodnika apelanata. Naime, sudovi su prvenstveno ukazali da iz presude Suda BiH broj KŽK-2/08 od 5. februara 2009. godine kojom je Mišo Krešić oglašen krivim za počinjeno krivično djelo ubistvo iz nehata, ne proizlazi da je Mišo Krešić u vrijeme počinjenog krivičnog djela bio zaposlen kod tuženog kako prije tako ni u vrijeme štetnog događaja, niti je za tuženog obavljao radni zadatak prevoz šljake iz Mostara za Italiju u vrijeme štetnog događaja. Naime, sudovi su zaključili da apelanti provedenim dokazima nisu dokazali da je Mišo Krešić imao radni nalog tuženog da izvrši prevoz šljage iz Mostara u Italiju pa samim time prema ocijeni sudova šteta nije učinjena u radu ili u vezi sa radom kod tuženog, a u kojem slučaju bi tuženi kao pravno lice bio odgovoran za štetu shodno odredbama člana 170. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Pored navedenog, sudovi su zaključili da apelanti nisu dokazali ni da su kamion i prikolica vlasništvo tuženog, što su nesporno mogli dokazati na osnovu saobraćajne dozvole i vlasničkim listom predmetnog vozila. Imajući u vidu navedeno, sudovi su zaključili da u konkretnom slučaju nema uzročno posljedične veze između smrti srodnika apelanata i tuženog budući da Mišo Krešić kao odgovorna osoba za smrt bliskih srodnika apelanata nije bio zaposlenik tuženog niti je u njegovo ime i za račun vršio prevoz šljake iz Mostara u Italiju. Naime, prema ocijeni redovnih sudova, apelanti koji su u smislu člana 7. i 123. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP-a) u postupku dužni dokazati činjenice na kojima zasnivaju svoj zahtjev, nisu dokazali da je za smrt njihovog bliskog srodnikaoca i muža odgovoran tuženi, odnosno da je smrt njihovog oca i muža nastupila kao posljedica djelovanja tuženog, budući da Mišo Krešić nije bio zaposlenik tuženog niti je u njegovo ime i za račun vršio prevoz šljunka iz Mostara u Italiju.

6. Vrhovni sud je odlučujući o reviziji apelanata, donio presudu broj 58 0 P 059864 16 Rev od 26. oktobra 2017. godine kojom je reviziju odbio. Cijeneći revizione navode apelanta u vezi sa tvrdnjama o povredi čl. 7, 123. i 126. ZPP-a, Vrhovni sud je zaključio da je drugostepeni sud pravilno postupio kada je rješavajući o žalbi apelanata u smislu odredbi člana 231. ZPP, odbio njihov prigovor povrede odredaba postupka kroz povrede čl. 7., 123. i 126. ZPP-a koje propisuju obavezu parničnih stranaka da dokažu činjenice na kojima temelje svoj zahtjev. Naime, Vrhovni sud je istakao da suprotno revizionim prigovorima apelanata, iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je taj sud pravilno postupio kada je ocijenio da je prvostepeni sud u skladu sa odredbom člana 8. ZPP-a i na osnovu slobodne ocjene izvedenih dokaza i primjenom pravila o teretu dokazivanja, utvrdio da sadržaj izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću pružiti stvarnu osnovu za utvrđenje postojanja odlučnih činjenica (odgovornost tuženog) na kojima apelanti zasnivaju svoj tužbeni zahtjev. Naime, Vrhovni sud smatra da je prvostepeni sud svoje uvjerenje o odlučnim činjenicama opravdao logičnim i uvjerljivim razlozima, te je s tim u vezi zaključio da su neosnovane tvrdnje apelanata o proizvoljnoj ocijeni izvedenih dokaza. S tim u vezi, Vrhovni sud je zaključio da su na utvrđeno činjenično stanje nižestepeni sudovi pravilno primijenili odredbe člana 126. u vezi sa članom 123. ZPP, kada su odbili apelante sa tužbenim zahtjevom za naknadu nematerijalne štete, jer i po nalaženju tog suda tužitelji tokom postupka nisu dokazali odgovornost tuženog za naknadu štete koju apelanti trpe zbog smrti njihovih bliskih srodnika, odnosno nisu dokazali uzročno posljedičnu vezu između smrti njihovih srodnika i činjenice da je Mišo Krešić koji je odgovoran za njihovu smrt, štetu učinio na radu ili u vezi sa radom kao zaposlenik tuženog. Vrhovni sud je također ukazao da iz provedenih dokaza ne proizlazi da je u konkretnom slučaju Mišo Krešić imao radni nalog tuženog da izvrši prevoz šljake u Italiju, niti su dokazali da je teretno vozilo u kojem su smrtno stradali srodnici apelanata (očevi i bračni drugovi) bilo vlasništvo tuženog kao pravnog lica. Imajući u vidu navedeno, Vrhovni sud je zaključio da u konkretnom slučaju od strane apelanata, na kojim je teret dokazivanja, u smislu člana 123. u vezi sa članom 126. ZPP-a nije dokazana osnovanost tužbenog zahtjeva. Stoga Vrhovni sud je odlučio kao u izreci presude shodno odredbama člana 248. ZPP-a.

IV. Apelacija

a) Navodi iz apelacije

7. Apelanti smatraju da je osporenim presudama povrijeđeno njihovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav (1) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije. Prema ocjeni apelanta u spisu predmeta postoje dokazi koji na nesumnjiv način dokazuju osnov i visinu tužbenog zahtjeva jer je pravosnažnom presudom Suda BiH KžK-2/08 od 5. septembra 2009. godine Mišo Krešić oglašen krivim za krivično djelo uzrokovanje smrti iz nehata. Apelant smatra da su osporene odluke proizvoljne i da nisu u saglasnosti sa dokazima koje su apelanti predložili i iz kojih se mogao izvesti zaključak o postojanju „poslovnog odnosa između Miše Krešića i tuženog“. Također, apelanti smatraju da su sudovi, odbijajući njihov tužbeni zahtjev povrijedili odredbe člana 7.123. ZPP-a i člana 170. ZOO utvrđujući da njihov zahtjev nije osnovan. Apelanti predlažu Ustavnom sudu da utvrdi povredu navedenih prava, ukine osporenu presudu Vrhovnog suda i predmet vrati na ponovno suđenje.

b) Odgovor na apelaciju

8. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su naveli da u postupku pred tim sudovima nije bilo kršenja prava apelanata jer su osporene presude donesene na zakonit način sa jasnim obrazloženjem, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

9. Tuženi je naveo da smatra da su redovni sudovi donijeli pravilne odluke koje su utemeljene na pravilnoj ocjeni dokaza i pravilnoj primjeni relevantnih odredaba ZPP-a i ZOO-a, te da apelantima nije bilo uskraćeno pravo da u postupku dokažu osnovanost tužbenog zahtjeva. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.

V. Relevantni propisi

10. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

11. U Zakonu o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85 i 57/89, te „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine“ br. 29/03 i 42/11), relevantne odredbe glase:

Član 154.

(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.

[…] Član 170.

(1) Za štetu koju radnik u radu ili u vezi sa radom prouzrokuje trećem licu preduzeće u kojem je radnik radio u trenutku prouzrokovanja štete, osim ako dokaže da je radnik u datim okolnostima postupao onako kako je trebalo.

Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda i časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica, te za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdavaju, dosuditi pravičnu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete, a i kad nje nema.

(2) Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, te o visini njene naknade sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

12. U Zakonu o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:

Član 7.

(1) Stranke su dužne da iznijeti sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i izvoditi dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

(2) Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno. Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

Član 123.

(1) Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.

(2) Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.

Član 126.

Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju te činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.

VI. Dopustivost

13. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

14. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.

15. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 059864 16 Rev od 26. oktobra 2017. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 2. decembra 2017. godine, a apelacija je podnesena 31. januara 2018. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

16. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VI. Meritum

17. Apelanti pobijaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njihova prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

18. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

19. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim, zakonom ustanovljenim sudom.

20. U konkretnom slučaju predmetni postupak se odnosio na postupak naknade nematerijalne štete, odnosno na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

21. Apelanti ukazuju na proizvoljnost redovnih sudova koja se ogleda u tome što su redovni sudovi proizvoljno cijenili dokaze izvodeći pogrešan zaključak da apelanti ponuđenim dokazima nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva.

22. U vezi sa iznesenim prigovorima Ustavni sud ukazuje na to da prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

23. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.

24. U kontekstu navedenog, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju detaljno razmotrili sva sporna pitanja i da su uz pozivanje na relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava dali iscrpna obrazloženja zašto smatraju da je tužbeni zahtjev apelanata neosnovan, te da nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi u konkretnom slučaju proizvoljno primijenili procesno i materijalno pravo, tj. odredbe ZPP-a i ZOO. Naime, u vezi sa prigovorima apelanata kojim dovode u sumnju ocjenu dokaza tvrdnjama da su dokazi koji su izvedeni bili dovoljni za osnovanost tužbenog zahtjeva, Ustavni sud podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).

25. Polazeći od navedenih standarda, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata primjenom pravila o teretu dokazivanja, pri čemu su se sudovi detaljno bavili o pravilima parničnog postupka, raspravnim načelom i teretom dokazivanja (čl. 7., 123. i 126. ZPP-a). U bitnom načela koja propisuju relevantne odredbe ZPP-a podrazumijevaju da svaka stranka treba da dokazuje istinitost svojih činjeničnih navoda, a ako sud na osnovu dokaza koji su izvedeni nije uvjeren u određene činjenične navode stranke, smatraće da ti navodi nisu dokazani. Ustani sud zapaža da su redovni sudovi u predmetnom parničnom postupku, nakon provedenog dokaznog postupka, zaključili da apelanti, u smislu čl. 7, 123. i 126 ZPP-a nisu dokazali osnovanost tužbenog zahtjeva. S tim u vezi, redovni sudovi su primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP-a), utvrdili da apelanti nisu dokazali da je za smrt njihovog bliskog srodnika - oca i muža odgovoran tuženi, odnosno nisu dokazali uzročno posljedičnu vezu između smrti njihovog bliskog srodnika i činjenice da je Mišo Krešić koji je odgovoran za njihovu smrt, štetu učinio na radu ili u vezi sa radom kao zaposlenik tuženog. Naime, redovni sudovi su utvrdili da apelanti nisu dokazali da je u konkretnom slučaju Mišo Krešić imao radni nalog tuženog da izvrši prevoz šljake u Italiju, niti su dokazali da je teretno vozilo u kojem su smrtno stradali srodnici apelanata bilo vlasništvo tuženog kao pravnog lica, niti da je Mišo Krešić bio zaposlen kod tuženog kako prije štetnog događaja, tako ni poslije štetnog događaja.

26. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi jasno obrazložili iz kog razloga smatraju da ponuđeni dokazi apelanata nisu bili dovoljni da bi se na nesumnjiv način utvrdilo da je za smrt njihovog bliskog srodnika - oca i muža odgovoran tuženi, u smislu odredaba člana člana 170. ZOO, posebno imajući u vidu činjenicu da je tuženi osporio osnovanost tužbenog zahtjeva apelanata.

27. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije prekršeno pravo apelantice na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Pravo na imovinu

28. Apelanti tvrde da im je osporenim presudama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud ukazuje da se navodi apelanata o kršenju ovog prava, u suštini, zasnivaju na istim tvrdnjama koje su istakli u vezi s tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni procesnog prava i materijalnog prava, koje je Ustavni sud već razmatrao u prethodnim tačkama ove odluke i za koje je zaključio da su neosnovane. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, neosnovani.

VIII. Zaključak

29. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev apelanata jer su ocjenom provedenih dokaza pred prvostepenim sudom utvrdili da oni nisu dovoljni za osnovanost postavljenog zahtjeva što je jasno obrazloženo na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti, pri čemu redovni sudovi nisu izašli izvan okvira propisanih relevantnim odredbama ZPP.

30. Ustavni sud zaključuje da nema ni kršenja prava iz člana II/3. k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, kada se navodi o kršenju navedenog prava temelje na identičnim navodima istaknutim u vezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je utvrdio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.

31. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

32. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-643/18 (mldb C.S. i drugi) | Sudska praksa | Aktio