Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2681/18 (Unsko-sanski kanton)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Ništavost
- Javna vlast
- Stanarsko pravo
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Zakon o dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo
- Odluka o izmjenama i dopunama Zakona o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo ("Službene novine Federacije BiH", br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99 i 7/00)
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-2681/18
Apelacija
Odluka o meritumu
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2681/18, rješavajući apelaciju Unsko-sanskog kantona, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Unsko-sanskog kantona podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 P 006884 17 Gž 3 od 29. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću broj 17 0 P 006884 17 P 3 od 21. septembra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Unsko-sanski kanton (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Kantonalno pravobranilaštvo u Bihaću, podnio je 9. maja 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 P 006884 17 Gž 3 od 29. marta 2018. godine i Presude Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 P 006884 17 P 3 od 21. septembra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda, punomoćnika tužitelja S.F.1. i S.F.2 (u daljnjem tekstu: tužitelj i tužiteljica ili tužitelji), zatraženo je 18. i 26. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i punomoćnik tužitelja dostavili su odgovor na apelaciju u periodu od 18. novembra do 5. decembra 2019. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 17 0 P 006884 17 P 3 od 21. septembra 2017. godine utvrđeno je da su ispunjeni zakonski uvjeti za zaključenje ugovora o kupoprodaji stana (detaljnije navedenog u stavu 1. izreke presude) na kojem tužitelji imaju stanarsko pravo stečeno zakonitim useljenjem na osnovu rješenja Vlade USK, Komisije za stambena pitanja (u daljnjem tekstu: Komisija) od 30. septembra l999. godine i rješenja o izmjeni i dopuni navedenog rješenja od 18. februara 2000. godine, te ugovora o korištenju stana od 27. jula 2000. godine zaključenog sa Stambenim fondom Općine Bihać (u daljnjem tekstu: Stambeni fond), za kupoprodajnu cijenu od 22.714,00 KM, koju će tužitelji platiti u certifikatima u roku od 30 dana i uknjižiti se u zemljišnoj knjizi, u protivnom presuda će u cijelosti zamijeniti ugovor, a apelant je obavezan i da tužiteljima naknadi troškove postupka. Također, navedenom presudom odbijen je apelantov protutužbeni zahtjev kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana koji su tužitelji zaključili sa Stambenim fondom pa da se tužiteljima naloži da isele iz stana i predaju ga apelantu.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Zatim, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je rješenjem Komisije od 30. septembra 1999. godine, odnosno rješenjem o izmjeni i dopuni navedenog rješenja od 18. februara 2000. godine, tužitelju dodijeljen na korištenje sporni stan kao kadrovski stan. Navedeno rješenje je doneseno na osnovu člana 24. Zakona o stambenim odnosima (u daljnjem tekstu: ZSO), te člana 41. Poslovnika o radu apelantove vlade, kojim je Komisija na sjednici održanoj 30. septembra 1999. godine predmetni stan dodijelila tužitelju na korištenje kao sekretaru Vlade. Tužitelj je 27. jula 2000. godine sa Stambenim fondom zaključio ugovor o korištenju stana, prema kojem tužitelj kao korisnik stana prima na korištenje sporni stan na neodređeno vrijeme, te je utvrđeno da će ga koristiti sa članovima svog porodičnog domaćinstva, pri čemu je utvrđena i visina stanarine. Zatim, tužitelj je 6. septembra 2000. godine podnio apelantu zahtjev za otkup spornog stana prema Zakonu o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo (u daljnjem tekstu: Zakon o prodaji stanova), ali apelant s tužiteljem nije zaključio ugovor o kupoprodaji stana protekom roka od tri mjeseca od podnošenja zahtjeva za kupovinu stana.
7. U vezi s navedenim, Općinski sud je naveo da je nesporno da je tužitelju kao tadašnjem sekretaru apelantove vlade sporni stan dat na korištenje kao kadrovski stan, a što proizlazi iz same apelantove odluke, te je slijedom te odluke tužitelj i uselio u sporni stan. Naime, u odredbi člana 24. stav 4. ZSO-a određeno je da se općim aktom utvrđuju uvjeti i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje, odnosno rada predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drukčije određeno. Iz te odredbe proizlazi da kadrovski stan nije službeni stan, nego da je stan na kojem se može zasnovati stanarsko pravo, a to što se prioritetno dodjeljuje kadrovima neophodnim za funkcioniranje proizvodnje ili vlasti (po čemu su ti stanovi i dobili naziv kadrovski) ne utječe samo po sebi na stjecanje stanarskog prava na takvom stanu. U konkretnom slučaju, tužitelj je na osnovu odluke uselio u sporni stan koji koristi s tužiteljicom (suprugom), pa je na osnovu odluke o dodjeli stana i useljenja u sporni stan stekao stanarsko pravo na spornom stanu, čak i ako nije zaključio ugovor o korištenju stana s davateljem stana na korištenje, odnosno sa Stambenim fondom. Zbog tog razloga su ispunjeni uvjeti da se tužbeni zahtjev usvoji jer iz svih provedenih dokaza proizlazi da je tužitelj rješenjem o dodjeli stana dobio na korištenje kadrovski stan bez ograničenog vremenskog roka trajanja i bez unošenja ikakve klauzule da predmetni stan treba vratiti nazad vlasniku iz bilo kojeg razloga i bilo kad, pa je stoga to rješenje i dalje važeće i na pravnoj snazi jer ga niko do sada nije pokušao promijeniti, poništiti, odnosno staviti van snage. Dakle, rješenje o dodjeli stana na korištenje je u svemu zakonito, a apelantovim dokazima se ničim nije dovela u sumnju zakonitost te odluke. U tom rješenju nigdje ne piše, a moralo bi pisati, ako je na određeno vrijeme, da je predmetni stan potrebno vratiti apelantu po isteku funkcije, a i ograničeno stanarsko pravo je regulirano u ZSO-om, ali se te odredbe isključuju primjenom odredbi člana 24. ZSO-a.
8. Također, Općinski sud je naveo da, ukoliko je apelant smatrao da tužitelj ne polaže pravo na korištenje ovog stana, imao je zakonom propisane rokove, odnosno mogao je podnijeti tužbu za otkaz ugovora o korištenju stana na osnovu odredbi člana 49. stav 2. ZSO-a kojim je propisano da se otkaz nositelju stanarskog prava može dati otkazom roka od tri mjeseca od kada je nositelj stanarskog prava prestao biti član radne zajednice, a što nije učinio nakon što je tužitelj prestao raditi kod apelanta „januara 2003. godine“. Također, odredbama člana 50. ZSO-a propisano je da se otkaz ugovora o korištenju stana daje nositelju stanarskog prava tužbom koja se podnosi nadležnom sudu, a iz provedenog dokaznog postupka očigledno je da apelant to nije učinio jer je tužitelj podnio tužbu, a apelant je u tom postupku podnio protutužbu. Protutužba je podnesena 21. marta 2005. godine (preinačena u 2010. godini i konačno precizirana 19. novembra 2012. godine), a rješenje o dodjeli stana je doneseno 1999. godine, ugovor o korištenju je zaključen 2000. godine, a tužitelj je prestao raditi kod apelanta 2003. godine, pa su od tada pa do podnošenja protutužbe protekli svi zakonski rokovi, pa je s tim i nastupila apsolutna zastara za isticanje ništavnosti predmetnog ugovora. Kako je tužba podnesena zbog razloga propisanih odredbama čl. 103. i 117. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), kako je naveo Osnovni sud [utvrđivanje] „prava ništavosti u svakom slučaju ističe rokom od tri godine od dana zaključivanja ugovora. Ako sud uzme u obzir da je taj rok istekao da ovakva protutužba podnesena u skladu sa članom 103. [ZOO-a] nema mjesta jer se na navedeni ugovor primjenjuju odredbe Zakona o radu FBiH gdje je članom 106. propisano da apsolutna zastara nastupa u roku od tri godine, od dana nastanka potraživanja, ako zakonom nije drugačije određeno.“ Navedeno je da je prema ZSO-u „već naprijed iznesenim“ također nastupila zastara za isticanje protutužbenog zahtjeva.
9. Kako je tužba tužitelja usvojena, slijedom toga je apelantov protutužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan. U pogledu odluke kojom je određeno da se stanovi kao što je apelantov mogu davati samo na privremeno korištenje i da imaju karakter službenih stanova, Općinski sud je naveo da ta odluka nikad nije ni provedena, nije izvršena, a rok je bio u skladu s odredbom člana 3. te iste odluke 30 dana i kao takva ne može imati nikakav utjecaj na ovu pravnu stvar. Da bi se nositelju stanarskog prava utvrdio prestanak stanarskog prava, propisani su rokovi na koje se mora paziti. Apelantovo pozivanje na čl. 4. i 5. ZSO-a nije osnovano jer je u pitanju dodjela stana, a radi se upravo o kadrovskom stanu, a ne o stanu za obavljanje određene funkcije gdje postoji ograničenje, a u konkretnom slučaju niti stoje u samom rješenju o dodjeli stana. Dalje, u vezi s apelantovim navodima da se tužitelj nezakonito uselio u predmetni stan, Općinski sud je naveo da su ti navodi proizvoljni i pravno neosnovani jer je sud utvrdio da je tužitelj zakoniti nositelj stanarskog prava u smislu člana 11. ZSO-a. Nadalje, tvrdnja da sporni stan ima status službenog stana koji nije namijenjen za prodaju, već je vezan za obavljanje funkcije dok ta funkcija traje, također je proizvoljna i nedokazana jer su propusti kod apelanta i njegovih organa što općim aktima nisu utvrdili status spornog stana, kao i drugih stanova, a iz rješenja Komisije, kao i izjave svjedoka sud je na nesumnjiv način utvrdio da je tužitelju na nesumnjiv način dodijeljen kadrovski stan, pa se ne može govoriti o stanu namijenjenom za stanovanje za obavljanje službene dužnosti u smislu člana
5. Zakona o prodaji stanova. Što se tiče tvrdnje da nije postojao pravilnik o raspodjeli stana, da nije proveden konkurs za dodjelu stana, niti je poštovana zakonska procedura za dodjelu stana, to su propusti apelanta koji općim aktima nije uredio odnose, nije donio pravilnik i nije uredio postupak o dodjeli stanova, te nije izvršio razgraničenje službenih i kadrovskih stanova, a s druge strane takvi propusti ne predstavljaju zakonski razlog za koji se može tražiti ništavost ugovora za korištenje stana. To što je apelant 30. jula 2003. godine donio odluku kojom se utvrđuje prestanak prava korištenja na stanovima apelantove vlade, među kojim stanovima se nalazi i sporni stan, „pravno je irelevantno jer prestanak stanarskog prava, odnosno otkaz, ništavost ugovora o korištenju stana se može tražiti u zakonskoj proceduri kao u slučaju da tužitelj nije zakoniti korisnik predmetnog stana.“ U tom slučaju bi apelant, u smislu člana 30. ZSO-a, u utvrđenim zakonskim rokovima ponovo morao u sudskom postupku tražiti iseljenje bespravno useljenih osoba (što tužitelj nije jer ima zaključen ugovor o korištenju stana pa je on zakonski korisnik stana).
10. Presudom Kantonalnog suda broj 17 0 P 006884 17 Gž 3 od 29. marta 2018. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
11. Kantonalni sud je naveo da je prvostepeni sud na osnovu činjeničnog utvrđenja koje nije dovedeno u pitanje žalbenim navodima, primjenom odredbe iz člana 24. stav 4. ZSO-a, pravilno zaključio da je tužitelj sporni stan dobio kao kadrovski stan, a to je, prema citiranim odredbama ZSO-a, stan na kojem se stječe stanarsko pravo. S obzirom na to, kada je tužitelju dodijeljen stan na korištenje u kojem je navedeno da se radi o kadrovskom stanu, dat mu je stan na kojem može steći stanarsko pravo, pa kako je tužitelj sa članovima svoje porodice uselio u stan 2000. godine i od tada ga koristi, ispunio je već te godine uvjete za otkup navedenog stana, kako pravilno zaključuje i prvostepeni sud. S obzirom na to da apelant u zakonom predviđenom roku s tužiteljima nije zaključio ugovor o otkupu stana, prvostepeni sud je pravilno primijenio materijalno pravo, čije je odredbe citirao u obrazloženju pobijane odluke kada je zahtjev tužitelja usvojio i u tom pogledu je dao jasne razloge o svim bitnim činjenicama pa žalba nema osnova kada tvrdi da postoji proturječnost između izreke i obrazloženja pobijane odluke.
12. Također, Kantonalni sud je naveo da to što je apelant, nakon što su tužitelji stekli uvjete za otkup stana, donio odluku kojom je odredio da se ovi stanovi imaju davati samo na privremeno korištenje i da imaju karakter službenih stanova, nije od utjecaja na raniju odluku o dodjeli stana na osnovu koje su tužitelji uselili u stan. To što, eventualno, Komisija nije imala ovlaštenje za dodjelu stanova, također ne utječe štetno na tužitelje jer se radi o tijelu u apelantovom sastavu pa eventualne greške tog tijela ne utječu na poziciju trećih osoba. Tužitelji imaju pravni osnov za korištenje spornog stana, a to je odluka o dodjeli stana tužitelju, pa to što je zaključen ugovor o korištenju sa Stambenim fondom ne mijenja njegovu poziciju niti njegovo useljenje čini nezakonitim jer, kao što je već rečeno, on ima zakonit pravni osnov za korištenje spornog stana. Dakle, „odluka o korištenju stana zaključena između tužitelja i Stambenog fonda je bez značaja“ za činjenicu da su tužitelji na spornom stanu stekli stanarsko pravo, pa stoga nema osnova protutužbeni zahtjev da se utvrdi ništavost ovog ugovora jer taj ugovor, iako je zaključen bez apelantovog ovlaštenja, nije od značaja za stjecanje stanarskog prava niti poziciju tužitelja, pa je stoga prvostepeni sud odlučio u skladu sa zakonom kada je takav protutužbeni zahtjev odbio, mada je to učinio zbog drugih razloga, što nije dovelo do nezakonitosti pobijane odluke.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
14. Iz apelacionih navoda proizlazi da apelant smatra da su redovni sudovi u osporenim presudama očigledno proizvoljno primijenili odredbe Zakona o prodaji stanova, ZSO-a, ZOO-a i ZPP. U vezi s tim, apelant tvrdi da drugostepeni sud nije izvršio ocjenu žalbenih navoda koji su od odlučnog značaja i koji se odnose na protutužbu, a takvim propustom suda da jasno i izričito odgovori na žalbene navode onemogućilo mu je da raspravlja pred sudom. Dalje apelant tvrdi da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelji s apelantom kao vlasnikom nikada nisu zaključili ugovor o korištenju spornog stana, pa je stoga pogrešno drugostepeni sud zauzeo stav da tužitelji na osnovu rješenja o dodjeli stana imaju pravo da taj stan trajno koriste i da su stekli pravo na otkup. Takav stav nije zasnovan na odredbama čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova, prema kojima se nositeljem stanarskog prava smatra osoba kojoj je vlasnik stana dodijelio stan na korištenje i koja je zaključila ugovor o korištenju stana, a u konkretnom slučaju tužitelji nisu zaključili ugovor o korištenju stana s vlasnikom, odnosno apelantom, pa u smislu člana 11. ZSO-a tužitelji zbog nedostataka ugovora o korištenju stana nisu zakonito uselili u sporni stan, a i bez ugovora o korištenju stana nisu mogli biti steći stanarsko pravo. S obzirom na to da je ugovor o korištenju stana zaključen s neovlaštenim pravnim subjektom, to je zaključen suprotno odredbi člana 5. ZSO-a, te je kao takav ništav prema odredbi člana 103. ZOO-a, a drugostepeni sud nije odgovorio na te žalbene navode, čime je proizvoljno primijenio odredbe ZPP. Apelant dalje smatra da je drugostepeni sud proizvoljno primijenio i odredbu člana 24. stav 4. ZSO-a jer se ne može izvršiti zakonita dodjela kadrovskih stanova bez postojanja kriterija i uvjeta u općem aktu o tome ko se smatra neophodnim kadrom. Kadrovski stanovi se mogu dodjeljivati samo po unaprijed utvrđenim kriterijima i mjerilima, a što u konkretnom nije slučaj. Osim navedenog, apelant smatra da je drugostepeni sud pogrešno ocijenio da Odluka Vlade USK od 30. jula 2003. godine nije od utjecaja na raniju odluku o dodjeli stana tužitelju, s obzirom na to da je navedenom odlukom utvrđena lista funkcionerskih stanova, te je razjašnjeno pitanje namjene i osnova po kojem je sporni stan dat na korištenje tužitelju, pri čemu je određeno da je taj stan vezan za obavljanje dužnosti. Također, drugostepeni sud nije ocijenio ni sadržaj Odluke Skupštine USK od 20. juna 2002. godine kojom je Skupština USK prenijela na Vladu USK pravo upravljanja i raspolaganja stanovima koje je apelant stekao kupovinom sredstvima iz budžeta, a tužiteljevo rješenje o dodjeli iz 1999. godine je donijela Komisija Vlade USK koja nije imala ovlaštenja od Skupštine da raspolaže stanovima u apelantovom vlasništvu, a što je suprotno odredbi člana 8. Zakona o državnoj imovini USK.
b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da odlukom tog suda nije došlo do povrede apelantovog prava na pravično suđenje na koje se apelant pozvao.
16. Općinski sud je naveo da je postupak vodio i odluku donio u skladu sa zakonom, te da je ta odluka potvrđena presudom Kantonalnog suda.
17. Tužitelji su naveli da redovni sudovi nisu na proizvoljan način ocjenjivali dokaze, da su u konkretnom slučaju pravilno primijenili materijalno pravo, te da su za svoje odluke dali potpune, jasne i pravilne razloge, pri čemu nisu učinili povredu prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek.
V.Relevantni propisi
18. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu koji glasi:
Član 2. stav (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 231.
U obrazloženju presude, odnosno rješenja, drugostepeni sud će ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja.
19. Zakon o stambenim odnosima („Službeni list SRBiH“ br. 14/84, 12/87 i 36/89 – odluka US, „Službene novine Federacije BiH“ br. 11/98, 38/98, 12/99 i 19/99). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 4. stav (1) tač. 3) i 4) i stav (2) Ne smatraju se stanom u smisla ovog zakona:
3) stanovi vezani za vršenje službene dužnosti koji se kao namjenski utvrde opštim aktom davaoca stana na korišćenje (stanovi u zgradama kazneno-popravnih organizacija, u krugu vojnih kasarni i u drugim vojnim objektima, na aerodromima, u željezničkim stanicama, ložionicama i slično, stanovi za čuvare pruga, puteva, brana, vodoprivrednih objekata, za domare, nadstojnike zgrada - kućepazitelje, nadzornike zgrada, ložače i slično, stanovi u školskim zgradama, u zdravstvenim ustanovama i slično);
4) stanovi vezani za vršenje određene funkcije dok funkcija traje, koji se utvrde opštim aktom davaoca stana na korišćenje.
[…] Korisnici prostorija odnosno stanova iz prethodnog stava stiču u njihovom korišćenju samo prava utvrđena opštim aktom davaoca stana na korišćenje i prava utvrđena ugovorom Član 5.
Preduzeća i druga pravna lica, političke organizacije, druge organizacije i zajednice, imaju pravo da daju na korišćenje stanove (u daljem tekstu: davalac stana na korišćenje) koje su kao investitori izgradili ili po drugom osnovu stekli. Davalac stana na korišćenje može svoje pravo davanja stana na korišćenje prenijeti na drugo društveno pravno lice o čemu se zaključuje ugovor u pismenoj formi.
Davalac stana na korišćenje može ovlastiti samoupravnu interesnu zajednicu stanovanja (u daljem tekstu: zajednica stanovanja) da vrši u ime davaoca stana na korišćenje određena prava i dužnosti izuzev onih koje po svojoj prirodi može da vrši samo davalac stana na korišćenje.
Član 11.
Stanarsko pravo građanin stiče danom zakonitog useljenja u stan.
Zakonitim useljenjem u stan smatra se useljenje izvršeno na osnovu ugovora o korištenju stana, zaključenog na osnovu odgovarajućeg akta ili drugog akta utvrđenog ovim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan.
Zabranjeno je prodavati odnosno kupovati ili na drugi način, suprotno odredbama ovog zakona, prenositi odnosno sticati stanarsko pravo.
Sticanje stanarskog prava koje je u suprotnosti s odredbama ovog zakona ne proizvodi nikakvo pravno dejstvo.
Član 24.
Davalac stana na korišćenje dodjeljuje stan na korišćenje u skladu sa opštim aktom.
Opštim aktom utvrđuju se kriteriji i mjerila za dodjelu stana na korišćenje, kao i i druga pitanja koja se odnose na rješavanje stambenih potreba radnika.
Prilikom utvrđivanja kriterija i mjerila iz prethodnog stava uzima se u obzir stambena situacija radnika, radni staž, radni doprinos, broj članova porodičnog domaćinstva kao i druge okolnosti koje su od značaja za rješavanje stambenih potreba radnika.
Opštim aktom iz stava 1. ovog člana utvrđuju se uslovi i način dodjele stanova radnicima koji vrše značajne poslove i zadatke i radnicima koji u procesu proizvodnje odnosno rada u preduzećima i drugim pravnim licima predstavljaju deficitaran kadar (kadrovski stanovi) ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 26. stav (1) Ugovor o korišćenju stana zaključuje se u pismenom obliku na osnovu pravosnažnog akta o dodjeli stana.
Član 28.
Ako jedna od ugovornih strana neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od dana useljenja u stan odnosno ako jedna od ugovornih strana u slučajevima iz čl. 21, 22, 32. stav 1. i člana 33. st 3. i 4. ovog zakona neće da zaključi ugovor o korišćenju stana u roku od 30 dana od podnesenog traženja, stambeni organ na zahtjev jedne od ugovornih strana, donosi rješenje koje zamjenjuje ugovor o korišćenju stana dok taj ugovor ne bude zaključen po odredbama ovog zakona.
Član 49. st. (1) i (2) Ako je nosiocu stanarskog prava dat stan na korišćenje po osnovu radnog odnosa, davalac stana na korišćenje može mu otkazati ugovor o korišćenju stana i kad nosiocu stanarskog prava prestane radni odnos na osnovu pismene izjave da ne želi da radi ili kada mu bude izrečena mjera prestanka radnog odnosa zbog teže povrede radnih obaveza.
U slučaju iz prethodnog stava nosiocu stanarskog prava može se dati otkaz najkasnije u roku od tri mjeseca poslije dana kada je prestao biti član preduzeća i drugog pravnog lica. Otkazni rok iznosi 30 dana i teče od prvog dana narednog mjeseca.
20. Zakon o prodaji stanova na kojima postoji stanarsko pravo („Službene novine Federacije BiH“ br. 27/97, 11/98, 22/99, 27/99, 7/00, 32/01, 61/01, 15/02, 54/04, 36/06, 45/07 – odluka US, 51/07, 72/08, 23/09 – ispravka, 5/10 – odluka US i 11/13 – rješenje USBiH). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi: Član 5.
Odredbe ovog zakona ne odnose se na prodaju stanova:
1. koji se nalaze u objektima za koje je pokrenut postupak radi rušenja objekta, 2. koji su namijenjeni za stanovanje za vrijeme obavljanja službene djelatnosti, 3. koji se nalaze u poslovnim zgradama, koje se koriste za obavljanje djelatnosti državne, federalne uprave, sudstva, zdravstva, prometa i veza.
II - PRAVO NA KUPNJU STANA
Član 7.
Svaki nositelj stanarskog prava, izuzev u slučaju iz člana 5. ovog zakona, može istaći zahtjev za kupnju stana u pismenom obliku nositelju prava raspolaganja stanom (u daljem tekstu: prodavatelj), a prodavatelj ga je dužan prodati.
Zahtjev iz stava 1. ovog člana podnosi se u roku od dvije godine od dana stupanja na snagu ovog zakona, odnosno u roku od tri mjeseca od dana okončanja eventualnog sudskog postupka, zavisno koji rok je kasniji, a ugovor o prodaji stana (u daljem tekstu: ugovor) mora se zaključiti u roku od tri mjeseca od dana podnošenja zahtjeva za otkup stana.
Ako prodavatelj na zahtjev nositelja stanarskog prava koji želi kupiti stan ne sklopi ugovor u roku iz stava 2. ovog člana, kupac ima pravo pokrenuti sudski postupak.
Presuda u cijelosti nadomješta ugovor.
Izuzetno, rok za sklapanje ugovora za stan za koji u vrijeme određeno za podnošenje zahtjeva za kupnju stana nisu određene sve činjenice bitne za prodaju stana, počinje teći od dana kada se ove činjenice utvrde.
Činjenice bitne za kupoprodaju stana ocjenjuju se u vrijeme sklapanja ugovora.
Član 8. stav (1) (1)Nositeljem stanarskog prava smatra se osoba kojoj je vlasnik stana, odnosno davatelj stana na korišćenje dodijelio stan i koja je zaključila ugovor o korišćenju stana, odnosno osoba kojoj je pravomoćnom sudskom presudom stan dodijeljen, kao i osoba kojoj je to svojstvo priznato aktom nadležnog organa u skladu za Zakonom o stambenim odnosima.
Član 46. st. (1) i (2) Ugovori o korišćenju stana koji su zaključeni u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima do dana stupanja na snagu ovog zakona, prestaju važiti najkasnije u roku od tri godine od dana stupanja na snagu ovog zakona.
Osobe koje su do isteka roka iz stava 1. ovog člana stekle stanarsko pravo ili pravni osnov za zakonito useljenje u skladu sa odredbama Zakona o stambenim odnosima, imaju pravo otkupa stana po odredbama ovog zakona.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju apelant osporava Presudu Kantonalnog suda broj 17 0 P 006884 17 Gž 3 od 29. marta 2018. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je osporena presuda donesena 29. marta 2018. godine, a da je apelacija podnesena Ustavnom sudu 9. maja 2018. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
25. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
26. S obzirom na to da je apelant nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da on ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njezinih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu s javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud je u svojoj praksi ukazao da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kojeg suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državna tijela i javna vlast kao učesnici sudskih postupaka uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će ispitati apelantove navode u odnosu na prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Pravo na pravično suđenje
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
28. Ustavni sud u konkretnom slučaju prvenstveno zapaža da se predmetni parnični postupak vodio radi utvrđenja prava tužitelja na otkup stana i radi utvrđenja ništavosti ugovora o korištenju stana po apelantovoj protutužbi, dakle predmet je građanskopravne prirode, te stoga proizlazi da je član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine primjenjiv na konkretan slučaj. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine.
29. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da su redovi sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivne propise.
30. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), koju Ustavni sud slijedi prilikom ispitivanja ustavnih prava (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu AP 992/15 od 25. oktobra 2017. godine), i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, stav 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.
32. Dovodeći u vezu navedene stavove sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentirano obrazložili osporene odluke, dajući za svoja stajališta jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, u pogledu apelantovih navoda da iz provedenih dokaza proizlazi da tužitelji s apelantom nikada nisu zaključili ugovor o korištenju spornog stana i da je pogrešan stav redovnih sudova da na osnovu rješenja o dodjeli stana imaju pravo na otkup, Ustavni sud zapaža da iz sadržaja člana 8. stav 1. Zakona o prodaji stanova proizlazi da se nositeljem stanarskog prava smatraju i osobe kojima je to svojstvo priznato aktom mjerodavnog organa prema ZSO-u, a da se prema članu 11. ZSO-a zakonitim useljenjem smatra useljenje na osnovu drugog akta utvrđenog tim zakonom koji predstavlja punovažan osnov za useljenje u stan. S obzirom na to, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su osnovane apelantove tvrdnje da se bez ugovora o korištenju stana ne može steći stanarsko pravo na određenom stanu, odnosno pravo na otkup tog stana. Stoga, dovodeći sadržaj navedenih odredaba s obrazloženjima odluka redovnih sudova iz kojih proizlazi da je rješenjem Komisije koje je doneseno na osnovu člana 24. ZSO-a tužitelju sporni stan dodijeljen na korištenje kao kadrovski stani i da se apelant na osnovu tog rješenja uselio u taj stan i stekao stanarsko pravo, Ustavni sud nije mogao zaključiti da na proizvoljnost u primjeni materijalnog prava utječe okolnost da je ugovor o korištenju stana tužitelj zaključio sa Stambenim fondom, odnosno, kako to apelant tvrdi, neovlaštenim pravnim subjektom. Prema tome, kod činjenice da je odlukama redovnih sudova utvrđeno da zakonit pravni osnov za korištenje spornog stana predstavlja rješenje o dodjeli stana tužitelju, Ustavni sud smatra da su bez osnova apelantove tvrdnje kojima ukazuje na proizvoljnost prilikom donošenja odluke o protutužbenom zahtjevu kojim je tražio da se utvrdi da je ništav ugovor o korištenju stana zaključen sa Stambenim fondom i da se tužiteljima naloži da se isele iz stana. Također, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi detaljno razmotrili i apelantove navode kojima se poziva na naknadno donesenu odluku Skupštine USK od 20. juna 2002. godine kojom je Skupština USK prenijela na Vladu USK pravo upravljanja i raspolaganja stanovima koje je apelant stekao kupovinom sredstvima iz budžeta i Odluku Vlade USK od 30. jula 2003. godine kojom je utvrdila listu službeničkih stanova, i za to dali jasno obrazloženje da je riječ o odlukama koje su donesene nakon što je apelant već stekao prava na spornom stanu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da su predmetni akti doneseni nakon što je tužitelju dodijeljen predmetni stan i nakon što je tužitelj 6. septembra 2000. godine podnio apelantu zahtjev za otkup spornog stana pa „retroaktivno reguliranje“ pitanja prava upravljanja i raspolaganja stanovima, kao i utvrđivanje liste službeničkih stanova ne može samo po sebi dovesti u pitanje do tada stečena prava. Pored toga, kod činjenice da rješenje o dodjeli stana nije stavljeno van snage, što apelant i ne osporava, Ustavni sud smatra da na proizvoljnost u postupanju redovnih sudova ne ukazuju ni apelantove tvrdnje da se kadrovski stanovi mogu dodjeljivati samo po unaprijed utvrđenim kriterijima i mjerilima, a što u konkretnom nije slučaj, kao i da Komisija nije imala ovlaštenja od Skupštine za donošenje navedenog rješenja. Stoga, dovodeći u vezu sadržaj navedenih odredaba s obrazloženjima koje su dali redovni sudovi, Ustavni sud nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem navedenih odredaba zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.
33. U odnosu na navode iz apelacije da Kantonalni sud nije odgovorio na sve žalbene navode, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, koju kako je već navedeno Ustavni sud slijedi kod ispitivanja ustavnih prava, iz koje proizlazi da su domaći sudovi dužni obrazložiti svoje presude, pri čemu ne moraju dati detaljne odgovore na svaki navod, ali ako je podnesak suštinski važan za ishod predmeta, sud se u tome slučaju u svojoj presudi mora njime posebno pozabaviti. Dakle, sudska odluka mora imati razloge na kojima je zasnovana i mora imati obrazloženje, pogotovo na podnesak koji je suštinski važan za ishod spora (vidi Evropski sud, Van der Hurk protiv Nizozemske, presuda od 19. aprila 1994. godine, stav 61). Također, Ustavni sud napominje da konačne odluke žalbenih sudova ne moraju imati iscrpna obrazloženja (vidi Evropska komisija za ljudska prava, Odluka o dopustivosti broj 8769/97 od 16. jula 1981, OI 25), već obrazloženja koja se tiču relevantnih žalbenih navoda, koje takvima ocijene. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud, suprotno navodima apelacije, u osporenoj presudi odgovorio na one žalbene navode koje je ocijenio relevantnim za odluku, pa Ustavni sud i te prigovore smatra neosnovanim. Konačno, apelant identične prigovore iznosi i u apelaciji i oni, prema ocjeni Ustavnog suda, u svjetlu relevantnih odredaba na koje su se pozvali, ne mogu dovesti do drugačije odluke, o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio.
34. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. VIII.Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine kada su redovni sudovi dali jasno i argumentirano obrazloženje da su tužitelji u okolnostima konkretnog slučaja na osnovu rješenja o dodjeli stana koje je doneseno na osnovu člana 24. ZSO-a i na osnovu kojega su se uselili u sporni stan stekli pravo na otkup tog stana u smislu čl. 7. i 8. Zakona o prodaji stanova.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević