Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3988/19 (A. D. i drugi)
Odluka donesena 15. 01. 2020.
- Neiscrpljivanje pravnih lijekova
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3988/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
15. 01. 2020.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine, u predmetu broj AP-3988/19, rješavajući apelacije Andrije Delića i Duška Mišića, vlasnika Farme "Dorringo" Gornji Buletić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka m), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuju se kao nedopuštene apelacije koje su podnijeli:
Andrija Delić protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 058781 19 Gž 2 od 30. jula 2019. godine;
Duško Mišić, vlasnik Farme "Dorringo" Gornji Buletić protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 60 0 Ps 027560 19 Pž od 27. septembra 2019. godine, zbog neiscrpljivanja pravnih lijekova mogućih prema zakonu.
OBRAZLOŽENJE
AP-3988/19
1. Andrija Delić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Bijeljine, kojeg zastupa Dejan Maksimović, advokat iz Bijeljine, podnio je 22. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 058781 19 Gž 2 od 30. jula 2019. godine.
2. U pravnoj stvari apelanta i J. D., kao tužilaca, protiv tuženih „Elbet“ d.o.o. Bijeljina, ,,LD“ d.o.o. Bijeljina i S. J., radi konkurencije ugovora (vrijednost predmeta spora 35.000,00 KM), Osnovni sud u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) je donio presudu od 4. januara 2019. godine kojom je odbijen kao neosnovan tužbeni zahtjev apelanta i J. D. kojim su tražili da se utvrdi da su ugovor o zajedničkoj izgradnji stambeno-poslovnog objekta od 1. oktobra 2002. godine, zaključen između apelanta i J. D. i V. D. i „Elbet“ d.o.o. Bijeljina i ugovor o poklonu od 28. jula 2005. godine, zaključen između istih ugovornih strana, jači pravni osnov za sticanje prava svojine na nekretninama (pobliže označenim u izreci presude) od ugovora o prodaji nekretnina od 4. jula 2013. godine, zaključenog između ,,LD“ d.o.o. Bijeljina, kao kupca i „Elbet“ d.o.o. Bijeljina, kao prodavca, te ugovora o prodaji nekretnina od 22. decembra 2015. godine, zaključenog između S. J., kao kupca i ,,LD“ d. o. o. Bijeljina, kao prodavca. Nadalje, da se tuženi obavežu da predaju u posjed predmetne nekretnine apelantu i J. D., te da trpe da se apelant i J. D. na osnovu predmetne presude upišu kao suposjednici i kao suvlasnici nekretnina (pobliže opisanih u izreci presude) sa idealnim dijelom od po 1/2, te kao suvlasnici na nekretninama (pobliže opisanim u izreci presude) sa idealnim dijelom od po 29/1244, kao i da tuženi apelantu i J. D. solidarno naknade parnične troškove. Osim toga, apelant i J. D. obavezani su da tuženom - GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina na ime troškova parničnog postupka isplate novčani iznos od 4.200,00 KM, dok je preko dosuđenog iznosa zahtjev tuženog - GP „Elbet“ d.o.o. Bijeljina za naknadu troškova parničnog postupka odbijen kao neosnovan. Također, apelant i J. D. obavezani su da tuženim - „LD“ d.o.o. Bijeljina i S. J., kao solidarnim povjeriocima na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate novčani iznos od 4.950,00 KM, te da tuženom - „LD“ d.o.o. Bijeljina na ime troškova parničnog postupka solidarno isplate novčani iznos od 1.500,00 KM, a da tuženoj - S. J. na ime troškova parničnog postupka koji se odnose na sastav odgovora na tužbu solidarno isplate novčani iznos od 600,00 KM.
3. Odlučujući o žalbi apelanta i J. D., izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 4. januara 2019. godine, Okružni sud je donio presudu od 30. jula 2019. godine kojom je predmetnu žalbu odbio kao neosnovanu i potvrdio prvostepenu presudu.
4. Prema stanju spisa, apelant i J. D. nisu izjavili reviziju protiv navedene presude Okružnog suda od 30. jula 2019. godine.
AP-4555/19
5. Duško Mišić, vlasnik Farme "Dorringo" Gornji Buletić (u daljnjem tekstu: apelant), podnio je 26. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu protiv Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 60 0 Ps 027560 19 Pž od 27. septembra 2019. godine.
6. Presudom Okružnog privrednog suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) od 31. januara 2019. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da mu tuženi (Opština Teslić) na ime naknade štete isplati ukupan iznos od 354.666,16 KM, i to određene novčane iznose koji se odnose na materijalnu štetu na ime uništenih konzumnih jaja, štetu u vidu izgubljene dobiti zbog neproizvodnje konzumnih jaja za period od 20. aprila 2017. godine do 8. maja 2018. godine, te štetu na ime sanitarnog klanja uništenih koka nosilja, kao i određeni novčani iznos na ime štete za pravne usluge zastupanja u upravnom postupku i troškove postupka, sve sa zakonskim zateznim kamatama (kako je to pobliže opisano u izreci presude). Osim toga, apelant je obavezan da tuženom na ime troškova postupka isplati iznos od 8.600,00 KM.
7. Odlučujući o žalbi apelanta izjavljenoj protiv presude Okružnog privrednog suda od 31. januara 2019. godine, Viši privredni sud je donio presudu od 27. septembra 2019. godine kojom je predmetnu žalbu odbio i potvrdio prvostepenu presudu. Osim toga, odbijen je kao neosnovan apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava žalbe i takse na žalbu.
8. Prema stanju spisa, apelant nije izjavio reviziju protiv navedene presude Višeg privrednog suda od 27. septembra 2019. godine.
Spajanje predmeta
9. S obzirom da navedene apelacije pokreću isto pitanje dopustivosti, Ustavni sud je u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju navedenih apelacija u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP-3988/19.
Apelacioni navodi
10. Apelanti se pozivaju na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Osim toga, u apelaciji broj AP - 3988/19 apelant se pozvao na povredu prava na suđenje u razumnom roku, kao segment prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, dok se u apelaciji broj AP-4555/19 apelant pozvao na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (1) i stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
m) apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu.
12. Prema pravilu o iscrpljivanju pravnih lijekova, apelant mora da dođe do konačne odluke. Konačna odluka predstavlja odgovor na zadnji pravni lijek, koji je djelotvoran i adekvatan da ispita nižestepenu odluku kako u činjeničnom, tako i u pravnom pogledu. Pri tome apelant odlučuje o tome da li će koristiti pravni lijek bez obzira na to da li je riječ o redovnom ili vanrednom pravnom lijeku. Odluka kojom je pravni lijek odbačen zato što apelant nije ispoštovao formalne zahtjeve pravnog lijeka (rok, plaćanje taksi, forma ili ispunjenje drugih zakonskih uslova) ne može se smatrati konačnom. Korištenje takvog pravnog lijeka ne prekida rok od 60 dana propisan članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, odluke br. AP-283/03 od 14. oktobra 2004. godine i AP-106/04 od 18. januara 2005. godine).
13. Također (u odnosu na apelaciju broj AP-3988/19), Ustavni sud podsjeća da pravo na donošenje odluke u razumnom roku predstavlja samo jedan od aspekata prava na pravično suđenje koji garantuje apelantima da, i bez ispunjavanja ostalih uslova neophodnih za dopustivost apelacije u smislu člana 18. Pravila Ustavnog suda (meritorna odluka, rok, iscrpljivanje pravnih lijekova i dr.), mogu podnijeti apelaciju u toku trajanja postupka pred redovnim sudovima. Smisao ove odredbe je omogućavanje Ustavnom sudu da razmatra apelaciju samo u pogledu dužine postupka kako bi svojom odlukom omogućio apelantima da u razumnim rokovima dođu do konačne odluke što je osnovni smisao i krajnji cilj svakog sudskog postupka. Stoga bi, u situaciji kad sami apelanti ne postupe po nalogu suda ili ne koriste pravni lijek u zakonskom roku i time izgube mogućnost da dođu do konačne odluke u predmetnom postupku bilo iluzorno očekivati da će Ustavni sud pružiti zaštitu samo u odnosu na ovaj aspekt prava na pravično suđenje i pored činjenice da apelanti zbog neiscrpljivanja pravnog lijeka neće ispuniti prvi i osnovni uslov dopustivosti, a to je konačna odluka. Takvim postupanjem Ustavni sud bi ovaj aspekt prava na pravično suđenje sveo na puki formalizam odnosno obezvrijedio značaj mehanizma koji omogućava Ustavnom sudu da u toku trajanja postupka reagira, odnosno naloži redovnim sudovima da donesu odluku. Suprotno tumačenje garancija koje pruža ovaj član dovelo bi do toga da bi redovni sudovi imali čitav niz sudskih postupaka u kojim apelanti uopšte ne žele ishoditi konačnu odluku ali će, zbog mogućnosti koje pruža pravo na donošenje odluke u razumnom roku kao segmenta prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Europske konvencije, pokretati i istrajavati na vođenju ovakvih postupaka s nadom da će zbog eventualnog kršenja ovog prava moći dobiti naknadu nematerijalne štete shodno članu 74. Pravila Ustavnog suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-4265/14 od 19. aprila 2017. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
14. U konkretnim slučajevima, Ustavni sud ukazuje da su apelanti podnijeli apelacije Ustavnom sudu protiv presuda drugostepenih sudova, a da prethodno nisu iskoristili mogućnost da, u skladu sa odredbama člana 237. st. (1) i (2) Zakona o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 49/09 i 61/13), u propisanom roku izjave reviziju Vrhovnom sudu Republike Srpske protiv navedenih presuda. Prema tome, pošto nije ispunjen uslov iscrpljivanja svih pravnih lijekova mogućih prema zakonu, apelacije se ne mogu razmatrati.
15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka m) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko apelant nije iscrpio pravne lijekove moguće prema zakonu, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević