Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-4313/19 (S. S.)

Odluka donesena 15. 01. 2020.

Povreda
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Krivično djelo
  • Krivični postupak
  • Miješanje u imovinu
  • Propisano zakonom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4313/19

Apelacija

Odluka o meritumu

15. 01. 2020.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4313/19, rješavajući apelaciju Samine Skopak, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 15. januara 2020. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Samine Skopak.

Utvrđuje se povreda člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu br. 09 0 K 026343 19 Kv 43 od 10. septembra 2019. godine i 09 0 K 026343 17 K od 30. augusta 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Samina Skopak (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Sarajeva, koju zastupa Aldin Lejlić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 11. novembra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 026343 19 Kv 43 od 10. septembra 2019. godine. Apelantica je zatražila donošenje privremene mjere kojom bi se „odložilo izvršenje rješenja Kantonalnog suda […]“ do okončanja postupka po apelaciji.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 26. novembra 2019. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalno tužilaštvo i Kantonalni sud su odgovore na apelaciju dostavili 3. i 5. decembra 2019. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelanticinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Kantonalni sud je u krivičnom predmetu protiv optuženih I. H. i dr., među kojima je i apelantica, zbog krivičnog djela organiziranog kriminala iz člana 342. stav 3. u vezi s krivičnim djelima zloupotrebe položaja ili ovlasti iz člana 383. stav 3. u vezi sa stavom 1. i krivotvorenja službene isprave iz člana 389. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH) i dr., u postupku kontrole mjera zabrane, na osnovu člana 140. stav 6. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), donio Rješenje broj 09 0 K 026343 17 K od 30. augusta 2019. godine. Tim rješenjem je u odnosu na optuženu apelanticu (i I. H., M. A., T. J., M. R., M. P. i Z. S.) utvrđeno da i dalje postoje okolnosti koje ukazuju na opravdanost trajanja mjere zabrane izrečene apelantici, i to: „preduzimanja poslovnih aktivnosti u advokaturi, i to: vođenje (zastupanje stranaka i sastavljanje različitih podnesaka) imovinsko-pravnih sporova u parničnom postupku pred sudovima Bosne i Hercegovine iz grane imovinskog prava, naročito stvarnog prava; rješavanje imovinskopravnih odnosa u vezi s navedenom granom prava, kao i u pružanju pravne pomoći prilikom prometa nekretnina, a naročito u primjeni relevantnih pozitivnih pravnih propisa iz ove oblasti“. U odnosu na druge saoptužene u izreci rješenja su precizirane mjere zabrane za svakog od njih. Optuženi su upozoreni da će se u slučaju kršenja mjera zabrane one zamijeniti mjerom pritvora.

6. U obrazloženju rješenja je navedeno da su apelantici Rješenjem Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 17 Kv 4 od 16. marta 2017. godine izrečene mjere zabrane, i to: zabrana preduzimanja poslovnih aktivnosti u advokaturi i zabrana napuštanja boravišta u granicama van kojih se apelantica ne smije udaljavati, a to je Kanton Sarajevo, te da su te mjere Rješenjem broj 09 0 K 026343 17 Kps od 22. maja 2017. godine produžene. Zatim su Rješenjem broj 09 0 K 026343 17 K od 5. jula 2017. godine izrečene mjere izmijenjene tako što se apelantici zabrana kretanja ograničava na Kanton Sarajevo i Zeničko-dobojski kanton.

7. Dalje je navedeno da je, vršeći kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane prema svim optuženim, Kantonalni sud 21. maja 2018. godine donio rješenje kojim je utvrđeno da su izrečene mjere zabrane prema obimu u kojem su određene, a kasnije kontrolirane, još uvijek potrebne. Međutim, vijeće Kantonalnog suda je u drugostepenom postupku uvažilo žalbu apelanticinog branioca u odnosu na produžene mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti, pa je na osnovu člana 324. ZKPFBiH, ukinuto Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 17 K od 21. maja 2018. godine i predmet vraćen na ponovno odlučivanje. U ponovnom odlučivanju, a slijedom uputa vijeća Kantonalnog suda, Kantonalni sud je donio odluku 11. jula 2018. godine i „prema optuženim tom odlukom produžio mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti i službenih dužnosti kako je detaljno navedeno izrekom te odluke.“

8. U rješenju je dalje navedeno da je u konkretnom slučaju Kantonalni sud, vršeći ovu kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane prema svim optuženim, zaključio da su izrečene mjere zabrane primjenjive na optužene i zakonski moguće, te da je njihovo trajanje i dalje neophodno u obimu kako je navedeno tačkom 1. izreke ovog rješenja. U vezi s tim, Kantonalni sud je naveo da je iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a kako je to detaljno obrazloženo rješenjima Kantonalnog suda o izrečenim mjerama zabrane. Istaknuto je da se razvojem konkretnog krivičnog postupka i izvođenjem dokaza Tužilaštva, neposredno pred sudom, nisu promijenile okolnosti pod kojima su mjere zabrane određene, kasnije produžene, u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je cijenio da li su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, pa je u vezi s navedenim utvrđeno da su izrečene mjere zabrane prema optuženim, u obimu u kojem su navedene tačkom 1. izreke tog rješenja, još uvijek potrebne.

9. Kantonalni sud je pojasnio da je dužan, slijedom obaveze propisane odredbom člana 140b. stav 6. ZKPFBiH, razvojem konkretnog krivičnog postupka ispitati da li su primijenjene mjere još potrebne, cijeneći sve okolnosti konkretnog slučaja, okolnosti propisane čl. 140. i 140a. ZKPFBiH, odnosno da li su se promijenile okolnosti pod kojima su mjere izrečene i da li je protek vremena kao pravna činjenica rezultirao prestankom nekih okolnosti pod kojima su one izrečene.

10. Kada je riječ o mjeri zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka a). ZKPFBiH Kantonalni sud je cijenio da se optuženim na teret stavljaju teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena u vezi sa službom koju optuženi obavljaju, zatim, s obzirom na brojnost krivično-pravnih radnji i krivičnih djela koja se stavljaju na teret optuženima, te dugogodišnji kontinuitet njihovog činjenja od strane velikog broja optuženih, kao i vrsta krivičnih djela koja se stavlja na teret optuženim, to se nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je sud prema optuženim izrekao mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH iz razloga zaštite pravnog poretka kako optuženi ne bi ponovili krivično djelo ili na drugi način utjecali na ishod postupka. Prilikom ove kontrole mjera zabrane, sud je vodio računa o zakonskoj obavezi iz člana 137. stav 2. ZKPFBiH da se ne primjenjuje teža mjera ako se ista svrha može postići primjenom blaže mjere, kao i odredbe člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koje slobodu pojedinca štite kao njegovo osnovno pravo. Stoga je Kantonalni sud, na osnovu svega naprijed navedenog, donio odluku kao u izreci, a u skladu sa članom 140. stav 6. ZKPFBiH u vezi sa čl. 140. i 140a.

ZKPFBiH.

11. Kantonalni sud (vijeće) Rješenjem broj 09 0 K 026343 19 Kv 43 od 10. septembra 2019. godine odbio je kao neosnovane žalbe apelanticinog branioca i branioca saoptuženih I. H., T. J. i Z. S. izjavljene protiv Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 17 K od 30. augusta 2019. godine. Kantonalni sud je naveo da je apelanticin branilac rješenje pobija zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede krivičnog zakona, te predlaže da vijeće Kantonalnog suda žalbu uvaži, pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno odlučivanje, ili da pobijano rješenje preinači tako da se u cijelosti ukinu mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti u advokaturi izrečene apelantici. Branilac smatra da zbog obimnosti predmeta svrha izrečene mjere gubi svaki smisao, a taj smisao se gubi iz razloga dosadašnje dužine trajanja, kao i predviđene dužine trajanja postupka. Branilac navodi da će odbrana u toku postupka dokazivati da su apelanticini klijenti u toku postupka harmonizacije upisivani kao zemljišnoknjižni vlasnici ili suvlasnici, što opet ukazuje da je došlo ili će doći do potpunog umanjivanja postojanja osnovane sumnje da je njegova branjenica počinila krivična djela koja joj se stavljaju na teret. Sve naprijed navedeno da prilikom donošenja pobijanog rješenja sud nije u potpunosti utvrdio činjenično stanje, a koje bi za posljedicu imalo formiranje mišljenja predsjedavajuće o umanjenju osnovane sumnje za krivična djela za koja se tereti njegova branjenica. Odbrana smatra da ovakvom produženom izrečenom mjerom ne postoji proporcionalnost u pogledu ostvarivanja zakonitog cilja, tj. osiguranja prisustva njegove branjenice radi efikasnog vođenja postupka, i materijalnog gubitka koji trpi njegova branjenica u smislu da joj je zabranjeno obavljanje poslovnih aktivnosti u advokaturi, i to na način kako je opisano u izreci rješenja.

12. U vezi s tim, vijeće je, prije svega, istaklo da kontrola opravdanosti primjene bilo koje mjere zabrane koja u tom procesnom momentu egzistira u odnosu na optužene predstavlja samo provjeru da li su se i u kojoj mjeri na strani optuženih izmijenile okolnosti i da li eventualno izmijenjene okolnosti imaju utjecaja na daljnju primjenu svih ili pojedinih mjera zabrane. Kada je u pitanju izrečena mjera zabrane obavljanja određenih poslovnih aktivnosti prema optuženim, žalbeni prigovori odbrane izjavljeni u tom pogledu su neosnovani zato što su pravilno i u skladu sa zakonom optuženim produžene izrečene mjere zabrane preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti na Općinskom sudu u Sarajevu, kao i preraspored na bilo koje drugo radno mjesto u odnosu na ono na kojem su se optuženi Z. S. i T. J. zatekli u vrijeme podizanja optužnice i suspenzije, s obzirom na to da se u konkretnom postupku optuženim na teret stavljaju teška krivična djela počinjena u vezi sa službom koju su optuženi obavljali na tom sudu, a kako se za sada sve to osnovano sumnja, te da se okolnosti koji su ranije egzistirale u tom smislu nisu izmijenile.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

13. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Pojašnjava da je advokat RAK Sarajevo, koji se isključivo bavio imovinskopravnim predmetima i isključivo na taj način zarađivao za život, a o tome svjedoči i potvrda privremenog voditelja poslova njene advokatske kancelarije. Apelantica je istakla da joj je bila izrečena potpuna zabrana obavljanja advokatske djelatnosti od dana lišenja slobode, 16. februara 2017. godine, do 14. septembra 2018. godine, te da se nakon što joj je dopušteno da se bavi poslovima advokature izuzev imovinskopravne oblasti ništa značajnije nije promijenilo u njenoj imovini. Smatra da izrečena mjera zabrane, u vidu djelimične zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti u advokaturi iz Rješenja Kantonalnog suda br. 09 0 K 026343 Kv 43 od 10. septembra 2019. godine predstavlja pretjeran teret, te da je takvo miješanje u imovinu neproporcionalno, što je suprotno standardima zaštite prava na imovinu iz člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dodatno, apelantica ističe da se radi o postupku koji traje već duže vrijeme, u kojem je predviđeno saslušanje velikog broja svjedoka Tužilaštva, da je do sada saslušano jedva trećina, predviđen veliki broj vještaka, kao i materijalnih dokaza, pri tome ne računajući na dokaze od strane više odbrana, kako bi se u potpunosti ostvarilo načelo jednakosti stranaka u postupku. Dakle, već se može prognozirati da se postupak u prvom stepenu sigurno neće završiti za još godinu dana. Pored toga, apelantica je istakla da se u toku postupka ispostavilo da za pojedine tačke optužnice, koje se odnose na nju, „nemaju osnova“. Naime, radi se o tačkama optužnice br. 66, 68, 69, 70, 75, 77. i 79, relevantnim za apelanticu, te je u prilogu apelacije dostavila relevantne dokaze iz kojih, prema njenom stavu, to proizlazi. Imajući u vidu sve naprijed navedeno, posebno dužinu postupka, pravni osnov ove apelacije, standarde Ustavnog suda iz odluka br. AP 302/17 i AP 2346/19, apelantica ističe da je cilj ove apelacije ukazivanje na nepravičnu ravnotežu između njenog prava i općeg interesa. Stoga, predlaže da Ustavni sud donese odluku kojom usvaja apelaciju i utvrđuje povredu člana II/3.k) Ustava BiH i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u postupku donošenja Rješenja Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 Kv 43 od 10. septembra 2019. godine. Apelantica je predložila i donošenje privremene mjere na način detaljno preciziran u apelaciji.

b) Odgovor na apelaciju

14. Kantonalni sud je ukazao da se osporavano rješenje Kantonalnog suda zasniva na konkretnim činjenicama i okolnostima i konkretnim zakonskim odredbama na koje se sud pozvao u tom rješenju, te su neosnovani navodi iz apelacije.

15. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je u predmetnom krivičnom predmetu, uzimajući u obzir okolnosti vezane za izvršenje krivičnog djela i fazu u kojoj se nalazi ovaj krivični postupak, sud našao da je određivanje mjere zabrane, kako je opisana rješenjem od 30. augusta 2019. godine, neophodna mjera za nesmetano vođenje krivičnog postupka.

V. Relevantni propisi

16. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03, 56/03, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 140a. stav (1) tačka a) Ostale mjere zabrane (1) Kada okolnosti slučaja na to ukazuju sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane:

a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti, Član 140b. st. (1), (5), (6) i (7) Izricanje mjera zabrane (1) Sud može izreći zabranu napuštanja boravišta, zabranu putovanja i ostale mjere zabrane obrazloženim rješenjem na prijedlog stranke ili branitelja.

(5) Mjere zabrane mogu trajati dok za to postoji potreba, a najduže do pravosnažnosti presude ako toj osobi nije izrečena kazna zatvora i najkasnije do upućivanja na izdržavanje kazne ako je toj osobi izrečena kazna zatvora. Zabrana putovanja može također trajati dok izrečena novčana kazna nije plaćena u potpunosti i/ili dok se u potpunosti ne izvrši odluka o imovinsko-pravnom zahtjevu i/ili o oduzimanju imovinske koristi.

(6) Sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje ili sudija, odnosno predsjednik vijeća dužni su svaka dva mjeseca ispitati da li je primijenjena mjera još potrebna.

(7) Protiv rješenja kojim se određuju, produžavaju ili ukidaju mjere zabrane, stranka odnosno branitelj može podnijeti žalbu, a tužitelj i protiv rješenja kojim je njegov prijedlog za primjenu mjere odbijen. O žalbi odlučuje vijeće iz člana 25. stav (6) ovog Zakona u roku od tri dana od dana prijema žalbe. Žalba ne zadržava izvršenje rješenja.

Član 140d. stav (2) Ograničenja u pogledu sadržaja mjera zabrane (2) Mjerama zabrane ne može se ograničiti pravo osumnjičenog ili optuženog [...] da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi sa obavljanjem te djelatnosti.

Član 338.

Shodna primjena odredaba o žalbi na prvostepenu presudu Na postupak po žalbi na rješenje shodno se primjenjuju odredbe čl. 308., 310. i člana 316. stav 2., člana 318. stav 1. i čl. 321., 322. i 324. ovog zakona.

VI. Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 09 0 K 026343 19 Kv 43 od 10. septembra 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje, apelantica je primila 14. septembra 2019. godine, a apelacija je podnesena 11. novembra 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija u dijelu koji se odnosi na navode o povredi prava na imovinu i djelotvoran pravni lijek ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

21. Apelantica ističe da joj je u predmetnom postupku povrijeđeno pravo iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na imovinu

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

k) Pravo na imovinu.

23. Član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju glasi:

Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svoje imovine. Niko ne može biti lišen svoje imovine, osim u javnom interesu i pod uvjetima predviđenim zakonom i općim načelima međunarodnog prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjenjuje zakone koje smatra potrebnim da bi regulirala korištenje imovine u skladu s općim interesom, ili da bi osigurala plaćanje poreza ili drugih doprinosa ili kazni.

24. Ustavni sud konstatira da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelantica advokat protiv koje se (skupa s drugim optuženim) vodi krivični postupak koji je u fazi održavanja glavnog pretresa. Ustavni sud, dalje, konstatira da iz apelanticinih navoda proizlazi da je u predmetnom postupku apelantici bila izrečena potpuna zabrana obavljanja advokatske djelatnosti „od dana lišenja slobode, 16. februara 2017. godine, do 14. septembra 2018. godine“ (mada je iz obrazloženja rješenja od 30. augusta 2019. godine proizlazi da su mjere zabrane u navedenom obimu na snazi do 11. jula 2018. godine) te da su od tog datuma izrečene mjere zabrane apelantici prema obimu reducirane na način koji je naveden i u izreci prvostepenog rješenja koje je predmet ispitivanja u ovom postupku. Ustavni sud, dalje, konstatira da iz dostavljenih rješenja proizlazi da u predmetnom postupku Kantonalni sud vrši redovnu kontrolu opravdanosti izrečenih mjera zabrane, a koja obaveza proizlazi iz člana 140b. tačka (6) ZKPFBiH.

25. Dakle, u predmetnom krivičnom postupku prema apelantici je na snazi mjera zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti u advokaturi, i to: vođenja (zastupanja stranaka i sastavljanje različitih podnesaka) imovinsko-pravnih sporova u parničnom postupku pred sudovima Bosne i Hercegovine iz grane imovinskog prava, naročito stvarnog prava; rješavanja imovinskopravnih odnosa u vezi s navedenom granom prava, kao i u pružanja pravne pomoći prilikom prometa nekretnina, a naročito u primjeni relevantnih pozitivnih pravnih propisa iz ove oblasti.

26. Apelantica smatra da je navedenom mjerom zabrane povrijeđeno njeno pravo na imovinu. Stoga je najprije potrebno utvrditi da li se radi o apelanticinoj imovini u smislu II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je rješavajući isto pravno pitanje donio Odluku broj AP 302/17 od 7. marta 2017. godine (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 302/17, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), koju praksu je slijedio (vidi, između ostalog, AP 1003/17 i AP 3840/17, dostupne na www.ustavnisud.ba ), u kojoj je pri ocjeni da li se u konkretnim okolnostima radi o apelantovoj imovini utvrdio: „31. [...] da se apelant bavi pružanjem advokatskih usluga kao profesionalnom djelatnošću, na koji način osigurava svoju egzistenciju, pa se stoga bavljenje advokatskom djelatnošću može okarakterizirati kao imovina koja uživa zaštitu člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju“. Imajući u vidu da je apelantica advokat i da advokatska djelatnost predstavlja njenu profesionalnu djelatnost kojom osigurava svoju egzistenciju, proizlazi da bavljenje advokatskom djelatnošću predstavlja „imovinu“ u smislu člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Dalje, u toj odluci Ustavni sud je zaključio: „32. [...] da je osporenim odlukama došlo do miješanja u apelantovu imovinu u smislu drugog pravila iz stava 2. člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.“ Ustavni sud konstatira da se navedeni stavovi u cijelosti mogu primijeniti i u ovom predmetu, dakle radi se o apelanticinoj imovini i osporenim odlukama je došlo do miješanja u tu imovinu.

27. S obzirom na to, za Ustavni sud ostaje da odgovori na sljedeća pitanja: (a) je li miješanje predviđeno zakonom, (b) služi li miješanje zakonitom cilju u javnom interesu i (c) je li miješanje proporcionalno cilju, tj. uspostavlja li pravičnu ravnotežu između apelanticinog prava i općeg javnog interesa.

28. U pogledu pitanja je li miješanje predviđeno zakonom, Ustavni sud zapaža da su osporena rješenja, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje kojim je izrečena mjere zabrane obavljanja advokatskih poslova vezanih za preduzimanje poslovnih aktivnosti u advokaturi, i to: vođenje (zastupanje stranaka i sastavljanje različitih podnesaka) imovinsko-pravnih sporova u parničnom postupku pred sudovima Bosne i Hercegovine iz grane imovinskog prava, naročito stvarnog prava; rješavanje imovinskopravnih odnosa u vezi s navedenom granom prava, kao i u pružanju pravne pomoći prilikom prometa nekretnina, a naročito u primjeni relevantnih pozitivnih pravnih propisa iz ove oblasti, donesena u nastavku krivičnog postupka, nakon podizanja optužnice protiv apelantice (i ostalih). Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud svoje odluke zasnovao na relevantnim odredbama ZKPFBiH. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su odredbama člana 140a. ZKPFBiH propisane „ostale mjere zabrane“, odnosno da je tim odredbama propisano da „kada okolnosti slučaja na to ukazuju, sud može izreći jednu ili više sljedećih mjera zabrane: a) zabranu preduzimanja određenih poslovnih aktivnosti ili službenih dužnosti“. Dakle, nesumnjivo je da prema ovim odredbama, sud može izreći mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti. Ustavni sud, dalje, ukazuje i na odredbe člana 140d. stav 2. ZKPFBiH kojim je propisano da se „mjerama zabrane ne može [...] ograničiti pravo [...] optuženog da obavlja svoju profesionalnu djelatnost, osim ako se postupak vodi zbog krivičnog djela učinjenog u vezi s obavljanjem te djelatnosti“. Ustavni sud, također, ukazuje da je odredbama člana 140b. stav (6) ZKPFBiH propisana obaveza [funkcionalno nadležnog, zavisno od faze postupka] sudije da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna.

29. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je Kantonalni sud osporenim drugostepenim rješenjima (od 10. septembra 2019. godine) potvrdio odluku iz prvostepenog rješenja (od 30. augusta 2019. godine), te opravdao daljnje egzistiranje izrečene mjere zabrane bavljenja advokatskom djelatnošću u reduciranom obimu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud rješenjem od 30. augusta 2019. godine daljnje egzistiranje izrečene mjere zabrane apelantici opravdao stavom da je iz dokaza koji su dostavljeni uz optužnicu utvrdio postojanje osnovane sumnje da su optuženi, među kojim i apelantica, počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret, a „kako je to detaljno obrazloženo rješenjima Kantonalnog suda o izrečenim mjerama zabrane“. Istaknuto je da se razvojem konkretnog krivičnog postupka i izvođenjem dokaza Tužilaštva, neposredno pred sudom, nisu promijenile okolnosti pod kojima su mjere zabrane određene, kasnije produžene u odnosu na postojanje osnovane sumnje da su optuženi počinili krivična djela koja im se stavljaju na teret. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da su izrečene mjere zabrane i dalje neophodne i svrsishodne u konkretnom slučaju, pa je u vezi s navedenim utvrđeno da su izrečene mjere zabrane prema optuženim u obimu u kojem su navedene tačkom 1. izreke rješenja još uvijek potrebne. Kada je riječ o mjeri zabrane iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH Kantonalni sud je cijenio da se optuženim na teret stavljaju teška krivična djela za koja postoji osnovana sumnja da su počinjena u vezi sa službom koju optuženi obavljaju, zatim brojnost krivično-pravnih radnji i krivičnih djela koja im se stavljaju na teret, te dugogodišnji kontinuitet njihovog činjenja od strane velikog broja optuženih. Slijedom toga, Kantonalni sud je zaključio da se nisu promijenile okolnosti na osnovu kojih je sud optuženim izrekao mjere zabrane preduzimanja poslovnih aktivnosti iz člana 140a. stav 1. tačka a) ZKPFBiH „iz razloga zaštite pravnog poretka kako optuženi ne bi ponovili krivično djelo ili na drugi način utjecali na ishod postupka“.

30. Dakle, Ustavni sud konstatira da Kantonalni sud smatra da i dalje postoje razlozi koji su postojali i u vrijeme kada su apelantici izrečene mjere potpune zabrane obavljanja advokatske djelatnosti [od februara 2017. do jula 2018. godine], te u reduciranom obimu od jula 2018. godine pa nadalje. Međutim, Ustavni sud iz ovakvog obrazloženja Kantonalnog suda ne može da utvrdi na koji bi to način apelantica „ponovila krivično djelo ili na drugi način utjecala na ishod postupka“. Naime, Kantonalni sud je u predmetnom postupku formalno zaključio da postoji opasnost da apelantica, ukoliko joj se ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost u obimu opisanom u prvostepenom rješenju, ponovi ista ili istovrsna krivična djela koja su joj optužnicom stavljena na teret ili na drugi način utječe na ishod postupka. Stav o nužnosti egzistiranja navedene mjere je, kako proizlazi iz obrazloženja, uglavnom zasnovan na dokazima koji su postojali u vrijeme počinjenja djela za koje je apelantica optužena, dakle za vremenski kontinuitet tih radnji koje su, kako proizlazi iz osporenog rješenja, obuhvaćene optužnicom, a navedene mjere su apelantici izrečene u februaru 2017. godine i od tada kontinuirano traju više od dvije godine.

31. Ustavni sud smatra da se razlozi Kantonalnog suda koje je naveo u rješenju o izvršenoj kontroli potrebe izrečenih mjera zabrane apelantici u konkretnom slučaju, bez jasne konkretizacije na koji način u trenutku donošenja osporenog rješenja postoji opasnost da apelantica, ukoliko joj se ne bi zabranilo da obavlja advokatsku djelatnost u reduciranom obimu, ponovi ili izvrši ista ili istovrsna krivična djela koja su joj optužnicom stavljena na teret, u okolnostima konkretnog slučaja čine nedovoljno ubjedljivim i jasnim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da iz navedenog proizlazi da redovni sud nije suštinski ispitao opravdanost egzistiranja izrečenih mjera zabrane apelantici, te da je proizvoljno primijenio odredbe člana 140b. stav (6) ZKPFBiH budući da su u osporenim rješenjima navedeni općeniti razlozi za daljnje egzistiranje tih mjera, koji se mogu primijeniti na sve optužene, za koje je kontrolirana opravdanost daljnjeg egzistiranja izrečenih mjera zabrane. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje i na član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine gdje je navedeno da se prava i slobode određene u Evropskoj konvenciji i njenim protokolima direktno primjenjuju u Bosni i Hercegovini, te da imaju prioritet nad svakim drugim zakonom. Dakle, na ovaj način je utvrđena ustavna obaveza svih sudova da u postupcima koje vode i odlukama koje donose u okviru svoje nadležnosti primjenjuju standarde ljudskih prava i osnovnih sloboda.

32. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju Kantonalni sud umiješao u apelanticino pravo na imovinu na način koji nije „u skladu sa zakonom“, te da je stoga prekršeno apelanticino pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Budući da je Ustavni sud zaključio da miješanje u apelanticinu imovinu nije izvršeno „u skladu sa zakonom“, ostali aspekti člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine nisu relevantni, te ih Ustavni sud neće razmatrati.

33. Najzad, imajući u da je Ustavni sud utvrdio povredu apelanticinog prava na imovinu na koje se apelantica pozvala, s obzirom na to da je osporeno prvostepeno rješenje doneseno 30. augusta 2019. godine, te imajući u vidu da obavezu suda u smislu člana 140b. tačka (6) ZKPFBiH da svaka dva mjeseca ispita da li je primijenjena mjera još potrebna, Ustavni sud je u konkretnom slučaju samo deklaratorno utvrdio povredu u odnosu na osporena rješenja (vidi, mutatis mutandis, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2930/15 od 16. septembra 2015. godine, tačka 81, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, i pored okolnosti da zbog temporalnog karaktera osporena rješenja nisu ukinuta, Ustavni sud ukazuje da navedeno, u smislu relevantne odredbe člana 62. stav (4) Pravila Ustavnog suda, obavezuje redovni sud „da donese novu odluku, pri čemu je obavezan da poštuje pravno shvaćanje Ustavnog suda o povredi Ustavom utvrđenih prava i osnovnih sloboda podnosioca apelacije“.

VIII. Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda prava iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju u situaciji kada je redovni sud u postupku kontrole mjera zabrane izrečenih apelantici propustio da izvrši suštinsku kontrolu, te da na konkretan način navede razloge koji ukazuju da bi apelantica bez izrečenih mjera zabrane ponovila krivično djelo ili na drugi način utjecala na ishod postupka, na koji način se umiješao u apelanticino pravo na imovinu, što nije „u skladu sa zakonom“.

35. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (2) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. S obzirom na odluku Ustavnog suda u ovom predmetu, nije neophodno posebno razmatrati apelanticin zahtjev za donošenje privremene mjere.

37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-4313/19 (S. S.) | Sudska praksa | Aktio